KAPILARNI NACIONALIZAM

5. 11. 2010.

Večernji dnevnik 5. studenoga na TV1, ide prilog povodom famoznoga slučaja „deložacija kardinala“ i pisma gradskoga vijećnika Gojera gradonačelniku Behmenu. Shema rutinska: kratka vijest pa onda tzv. anketa s bezvoljno pokupljenim izjavama od nekoliko prolaznika, i gotovo!

Svima koji plediraju za nešto strukturniju i hladniju analizu cijeloga ovog slučaja, u kojoj bi se osim zapaljivoga vjersko-nacionalnoga uključili i drugi relevantni aspekti, ovaj televizijski prilog, naoko trivijalan i beznačajan, poprilično je obesnažio dobru volju i umanjio uvjerljivost.

Na reportersko pitanje što misli o tvrdnjama da su Hrvati u Sarajevu obespravljeni, jedna prolaznica odgovara da ih ona „poznaje dosta i da su svi dobili vrlo visoke položaje“, a drugi prolaznik, vidno revoltiran, kaže doslovno: „Prije svega, ja njih ne mogu zvati Hrvatima, oni mogu biti samo katolici, Hrvati žive u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji…“ Ni reporter ni urednik/voditelj u studiju ništa od svega toga ne komentiraju, baš kao da su izgovorene najočitije činjenice i općeprihvaćene istine.

Prije pet godina pisao sam u magazinu Dani (tada još doista slobodnom i nezavisnom, sada konačno eutanaziranom, nakon što je unatrag godinu-dvije bio oslobođen od nezavisnosti) o političkom asimilacionizmu kao o inherentnoj i neodoljivoj težnji svih naših etnonacionalizama, svugdje gdje je prisutan izrazit odnos etničke većine i manjine/manjina. Konstatirao sam da je tom težnjom kapilarno prožet i bošnjački politički mentalitet, o čemu ništa bolje ne svjedoči nego spontana odbojnost spram nacionalnih različitosti, te iščuđavanje pomiješano s prijezirom u konkretnom susretu s takvim različitostima. Zaradio sam žestoku javnu osudu, i to – karakteristično – s lijevo orijentiranih strana. A nisam govorio ni o čemu drugome, nego o pojavama evidentnim i svakodnevnim, poput citirane izjave anonimnoga prolaznika, ali i veoma indikativnoga izostanka bilo kakva uredničkog komentara te izjave. Upravo to – ta kapilarnost i ta neosjetljivost na problem – ukazuje na postojanje cijeloga jednog „pogleda na svijet“, već potpuno uobličenog i dovršenog kroz čitav sistem obrazovanja, informiranja, političke edukacije, formalne i neformalne komunikacije, karakterističan baš za „obične ljude“, koji pri ispovijedanju tog pogleda ne vide ništa loše ni zazorno, nedajbože da bi ga osjetili kao ono što on jedino jest, i to u jednome od najsedimentiranijih stanja: klasični, tvrdi nacionalizam s osjetnim elementima šovinizma i ksenofobije u pozadini… Baš kao i u drugim „bratskim“ slučajevima, kada se sa srpske ili hrvatske strane Bošnjacima ne prizna status nacije/naroda, nego samo vjerski identitet, kada se prisvaja pravo da se drugima propisuje što jesu a što nisu. Još jedno od klasičnih mjesta svakog nacionalizma: negiranje drugome statusa nacije/naroda.

Što se specifično Bošnjaka tiče, jedan sasvim običan test dovoljan bi bio da pokaže o čemu se tu radi. Trebalo bi se, naime, samo upitati otprilike ovako: ako u Bosni ne može biti Srba ni Hrvata, jer Srbi i Hrvati žive u Srbiji i Hrvatskoj, što je s Bošnjacima u Sandžaku (i uopće u Srbiji), u Crnoj Gori, u Hrvatskoj? Moraju li oni, po toj mehaničkoj logici, biti Srbi, Crnogorci, Hrvati – muslimani. I tačka!

Ima još nešto, sasvim načelno, što je u svemu ovome skandalozno: to olako i neupitno označavanje cijele grupe vjerskim imenom i pripadnošću. Čuj: „Oni su za mene katolici!“ Otkuda danas, kada smo već više od pola stoljeća u elementarnom smislu dionici sekularne civilizacije, ikomu pravo na samu pomisao da ikoga drugog bez pitanja i bez njegova izričitog pristanka označava bilo kojim vjerskim imenom! Čak i u svetim knjigama se kaže: to je samo između mene i boga.

Posebno je, pak, skandalozno što se sve to događa, kao već potpuno uobičajena rutina, u Sarajevu. Onome Sarajevu koje samo sebe još uvijek uljuljkuje u floskulu o multietničnosti, o otvorenosti i toleranciji. U Sarajevu u kojemu – da zanemarimo političare i stranke, iako bi to morao biti i njihov prvorazredni posao – živi i radi brojna akademska i intelektualna zajednica, koja, osim prerijetkih izuzetaka, pokraj svega ovoga prolazi gluha i sretna.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.