BOSNA I HERCEGOVINA KAO CIPAR?

18. 11. 2010.

Politička scena u Bosni i Hercegovini mjesec i po dana poslije izbora pokazuje da se nastavlja i učvršćuje jedan opći politički trend, započet još prije četiri-pet godina a snažno ojačan u proteklom mandatnom ciklusu, kada su dvije najglasnije političke figure u Bosni i Hercegovini bili Milorad Dodik i Haris Silajdžić. U najgrubljim crtama taj se trend može opisati kao sve izrazitija podijeljenost zemlje na dva političko-teritorijalna dijela, koju su neki respektabilni analitičari već ocijenili kao varijantu ciprizacije Bosne i Hercegovine. No, na tome se sve ne završava. Ovaj ionako loš trend sadrži nekoliko pratećih elemenata, koji produbljuju političku neizvjesnost i odmiču Bosnu i Hercegovinu od mogućnosti unutarnje konsolidacije.

Najprije, riječ je o tome da se dva entiteta u političkom smislu razvijaju na potpuno disparatan način. U Republici Srpskoj na djelu je sve jasnija i snažnija etatizacija, te zaokruživanje – simboličko i stvarno – ovoga dejtonskog entiteta kao nacionalno-vjerske države, sa svim pripadajućim manifestnim atributima. Najjasnije se to vidjelo ovih dana prilikom inauguriranja novoga rukovodstva u Narodnoj skupštini i u Predsjedništvu Republike Srpske, kada su grubo narušeni uzusi nacionalne zastupljenosti, te kada je cjelokupno novo rukovodstvo osim ustavne položilo i crkvenu u zakletvu u pravoslavnom hramu Svete Trojice pred trojicom vladika.

Nasuprot etatizaciji u Republici Srpskoj, u Federaciji BiH vlada politički i administrativni kaos, koji se odavno ispoljava u obliku nefunkcionalne i skupe uprave, povremenih nerješivih kriza socijalne i političke naravi, a u posljednjih dana prijeti već i potpunim kolapsom federalne vlade. Također, za razliku od tzv. „manjeg etniteta“, u Federaciji je sasvim otvoreno i nejasno pitanje konstituiranja nove vlasti na skoro svim nivoima.

Ne treba posebno ni govoriti kako se na državnoj razini cijeli ovaj trend odražava kao sve veće razvlašćivanje Bosne i Hercegovine kao političkoga subjekta – i na unutarnjem i na međunarodnom planu.

Sastavni dio procesa o kojemu govorimo su i nacionalno-ideološke nejednakosti i napetosti. S jedne strane imamo povratak etnonacionalnoj homogenizaciji kroz stranačke saveze, koji je kod Srba evidentan, od nekidan i kod Hrvata makar i u iznuđenoj formi, a kod Bošnjaka još uvijek u znaku neizvjesnosti i neodlučnosti, jer su tri stranke koje su u igri – SDA, SDP, SBB – između sebe previše različite, čak i suprotstavljene. Poseban problem stoji pred SDP-om, koji je deklarativno socijaldemokratski, građanski i transetnički, a kao relativno pobjednička stranka mora ići u saveze etnonacionalnoga tipa da bi sudjelovala u podjeli vlasti.

Kada budu ponovo pokrenuti dogovori o ustavnim promjenama, što je neminovnost, svi će dispariteti o kojima govorimo isplivati na površinu u najzaoštrenijoj formi. Hoće li to značiti produžavanje i produbljivanje krize u Bosni i Hercegovini, ili, možda, prijelomni trenutak, od kojega sve može krenuti nekim novim putom – za sada je nemoguće predviđati.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.