GOVOR LATENTNOGA RASIZMA

31. 12. 2010.

Čini se kao da u Bosni i Hercegovini postoje, govoreći u grubim crtama, dvije političke orijentacije, etnicistička i građanska. One su među sobom suprotstavljene, a njihovi predstavnici, partijski lideri i glasnogovornici, jedni drugima olako i s omalovažavanjem odriču civilizacijske i demokratske vrijednosti. To se prenosi i na cijelu sferu medijske i društvene javnosti, pa se i njezini akteri često ponašaju slijedeći političare i njihove međusobne konfliktne odnose. Treća orijentacija, koja bi bila nekakva liberalno-medijacijska i pomiriteljska između ovih dviju, postoji, ali samo u slabašnim zamecima, neprimijetna je i politički potpuno bez učinka.

Ima, međutim, jedan nivo na kojemu svi opisani politički tipovi pokazuju da među njima nema nikakve razlike, da pripadaju zajedničkom kulturnom modelu, koji je sve prije nego demokratski i emancipacijski. Lako ćete ga prepoznati u stereotipima i predrasudama, koji se ovim našim političkim, pa i akademskim uglednicima sasvim prirodno i često „omaknu“. Dragan Čović ovih dana, na primjer, bez zazora govori o pravim i lažnim Hrvatima, zaboravljajući da su po istom principu njemu odricali hrvatstvo zbog izjašnjavanja Jugoslavenom i potpisivanja ćirilicom. Slavom ovjenčani bošnjački akademik potpisao je rečenice u kojima se Srbima pripisuje kolektivno-genetska sklonost klanju. Novopečeni lider parlamentarne stranke Fahrudin Radončić pronašao je svojevremeno problem u nacionalnosti Duške Jurišić, urednice na javnoj televiziji, što ju je koštalo ozbiljnih teškoća. Milorad Dodik se ne ustručava javno arbitrirati između „pravih“, Čovićevih, i „lažnih“, Lagumdžijinih Hrvata, dok mu u Predsjedništvu Republike Srpske na hrvatskoj stolici sjedi Emil Vlajki, ogledna politička karikatura. Sulejman Tihić, koji inače njeguje najumjereniji stil i govor od svih, s prijezirom odbija da dođe na međustranački sastanak, jer, kaže, ne želi sudjelovati u razgovorima „etničkih plemena“. Svojevremeno, visoki funkcioner Socijaldemokratske partije, htijući valjda naglasiti svoje pripadanje zapadnoj civilizaciji, arogantno izjavljuje: „nismo mi tamo neka afrička plemena“.

I sami smo, kao svakodnevni primaoci ovoga tipa javnog govora, već otupjeli i oglušili, pa ni ne primjećujemo sav užas onoga što pod njim leži kao zajednička matrica: stereotipi i predrasude latentnoga rasizma. Da stvar nije nimalo bezazlena, valja se sjetiti nemilosrdnoga poučka: ljudska djela počinju i završavaju u riječima, u jeziku. Jezikom ljudi oblikuju svoje namjere čak i kad to ne znaju, jezikom uljepšavaju i čine podnošljivim, zaboravljivim svoja zlodjela onda kada je već kasno da ne budu počinjena…

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.