SVI SA SVIMA, SVI PROTIV SVIH

31. 12. 2010.

Događaju se u političkom životu Bosne i Hercegovine stvari, koje su do jučer iz perspektive autističnoga sarajevskog patriotizma izgledale nezamislive. Reagirajući na postizbornu koaliciju koju je sastavio Zlatko Lagumdžija (SDP BiH), „separatistički“ i „nacionalistički“ Dragan Čović (HDZ BiH) zabrinuto upozorava da takvo koaliranje iznevjerava i ugrožava – „duh Bosne“. Istovremeno, potpredsjednik Dodikovoga SNSD-a Igor Radojičić šalje evropskim socijalistima (PES) i Socijalističkoj internacionali (SI) pismo u kojemu ih informira „o radikalnom i destruktivnom djelovanju SDP-a BiH koje destabilizira političku scenu u BiH”. Radojičić „izražava zaprepaštenje“ da SDP BiH koalira s HSP-om, „ekstremno desnom partijom u BiH”, i smatraju da to „ozbiljno dovodi u pitanje dalji status SDP-a BiH u porodicama PES i SI”. Također, Radojičić sav brižan podvlači da SDP BiH „stvara nove podjele u BiH i udaljava dvije socijaldemokratske partije od zajedničkog cilja”. I Čović u ime svoga HDZ-a upozorava na političku neprihvatljivost SDP-ova saveza s hrvatskom strankom koja – zgraža se on – ima ekstremističku ideološku osnovu i koja baštini opasni slogan „Hrvatska do Drine“.

Spektakularni obrati, nema što! Jest da ih je moguće opisati kao dnevnopolitičko nadbijanje oko buduće vlasti, ali su i kao takvi potpuni novum, i bilo bi ih u analitičkom smislu pogrešno zanemariti, kao što ih se zanemaruje u sarajevskim medijima i političkim analizama. Oni, naime, indiciraju vrlo važne taktičke pomake u inercijski utvrđenim i zakovanim političkim pozicijama i odnosima između glavnih aktera političke scene.

Zaista, nije li intrigantno kako SDP-ovim ideološkim čistuncima, koji su uzurpirali tapiju na antifašizam, na „tradicije NOB-a“, na ZAVNOBIH i na Tita (ali ne i na svu onu mračnu prtljagu koja uz to ide kao historijski neodvojivi dio), najedanput nimalo ne smeta koaliranje ne samo s „nacionalističkom“ SDA, i ne samo s tajkunskom strankom Lijanovića, nego čak i s „profašističkim“, „filoustaškim“ HSP-om! Sve do jučer, samo zbog retro-naziva Glavni stan (kako se, uistinu idiotski, zove HSP-ov glavni odbor) Lagumdžijinim i Komšićevim antifašistima prevrnuo bi se stomak od ideološkoga gađenja. Jednako je zanimljivo i kako je Čoviću, zagovorniku „podjele Bosne“, glavna briga postalo očuvanje i zaštita „duha Bosne“, te kako su tvrdi Dodikovi nacionalisti i mrzitelji Bosne i Hercegovine postali ideološki higijeničari, zabrinuti na evropskom nivou, što SDP BiH kompromitira lijevu ispravnost, i što kvari harmoniju između dviju socijaldemokratskih partija!

Vidljivi korijeni tih akrobatskih premeta nalaze se u rezultatima izbora, ali pružaju se i dublje u prošlost. Za njihovo razrastanje naročito je važno razdoblje od 2006. U najkraćemu podsjećanju, to je razdoblje što ga je na početku obilježila nada koju je donosio tzv. aprilski paket ustavnih promjena, da bi ju iznenadnim povratkom u politički život Bosne i Hercegovine uništio Haris Silajdžić svojom zadrtom i nerazumnom politikom. Cijeli se taj period, umjesto da bude doba konsolidacije i ubrzavanje na „evropskome putu“, pretvorio u crnu rupu antagonizma i razdora, s dvije glavne figure u ringu – Dodikom i Silajdžićem. Njihov sukob istovremeno je postao i sukob dviju nacionalističkih politika, srpske i bošnjačke, s gotovo potpunim isključivanjem iz igre hrvatskoga etnopolitičkog faktora. Upozoravanja da to nikako ne sluti na dobro, koja su dolazila s rijetkih medijskih i intelektualnih adresa, ostala su bez ikakva učinka. Svođenje političkoga života na odnos Dodik – Silajdžić, pri čemu je  Silajdžić sasvim neizdiferencirano za sebe pridržavao dvije uloge – državnoga lidera Bosne i Hercegovine i nacionalnog lidera Bošnjaka, donijelo je još jedan loš rezultat: razdor i kaos na bošnjačkoj političkoj sceni.

Zapanjujuće beskrupulozan i besprincipijelan, i isto toliko snalažljiv u sviđanju vlastitih računa, Čović je u ovome političkom košmaru otkrio svoju šansu. Taj mu je košmar pružao idealnu mogućnost da brigu o svojoj ličnoj stvari (aktivne optužnice za novčane manipulacije iz vremena kada je bio visokim funkcionerom u vlasti Federacije BiH) pokrije brigom za hrvatski narod i njegov marginalizirani položaj. Sklopio je partnerstvo s Dodikom (koje je podrazumijevalo i HDZ-ovo prihvaćanje nedodirljivosti Republike Srpske u svim budućim ustavnim promjenama), a ubacio se kao važan treći u pokušaju da on, Sulejman Tihić (SDA) i Dodik tzv. Prudskim dogovorom naprave politički iskorak  iz mrtvoga bosanskog čvora. Taj dogovor u zametku je spriječila sarajevska politička i medijska čaršija, jednako Silajdžićeva kao i Lagumdžijina, a Tihića su demonizirali kao nacionalnoga izdajnika. Sve je to Čoviću samo koristilo da se polako počne vraćati na scenu i učvršćivati kao relevantan politički faktor i kao kvalificiran zastupnik hrvatskoga nacionalnog interesa. Tada je lansirao onu pitijsku dvosmislicu-besmislicu kojom se, tobože, neutralizira zahtjev za trećim entitetom, a traže „četiri federalne jedinice od kojih bi jedna bila s hrvatskom većinom“. Ali najveća zasluga za današnju jaku poziciju Čovića kao nacionalnoga lidera, i za veliku podršku koju njegova politika „trećeg entiteta“ ima među Hrvatima, osobito u Hercegovini, pripada – Zlatku Lagumdžiji i SDP-u. Ništa, naime, nije tako politički frustriralo i homogeniziralo Hrvate kao ponovljena SDP-ova manipulacija s kandidaturom i izborom Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Demagog Čović tu je kartu majstorski iskoristio.

Listopadske su izbore sa skoro jednakim brojem glasova dobile dvije nominalno socijaldemokratske stranke – Dodikov SNSD i Lagumdžijin SDP. No, dok je Dodikova pobjeda potpuna, jer se odnosi samo na Republiku Srpsku gdje je ta partija jača nego sve ostale zajedno, Lagumdžijina pobjeda u Federaciji BiH ne samo da je relativna nego bi se lako mogla pokazati i kao – Pirova. Kao formalni pobjednik izbora, dužan je da inicira sklapanje vladajuće strukture, a izborni rezultat mu je ipak tako ograničen da ne može diktirati nego mora moliti. S druge strane, ima i obavezu da zadovolji nacionalnu strukturu. Bošnjačku komponentu je riješio pristankom SDA na koaliranje, s hrvatskom ima ogroman problem jer je u startu arogantno odbijao nadmoćne pobjednike izbora u hrvatskom biračkom tijelu, HDZ BiH i HDZ 1990 Bože Ljubića (kojega je Čović uspio namamiti u svoje kolo, iako su pred izbore bili najljući dušmani, i disciplinirati floskulom o „zadnjoj crti obrane hrvatskoga subjektiviteta“). Tako se Lagumdžija, najviše vlastitom zaslugom, navukao na tanak led, uzimajući kao hrvatske partnere jedino što je preostalo – HSP Zvonke Jurišića i Lijanovićev NSRzB. Njihova političko-ideološka i poslovno-profiterska pozadina je, blago rečeno, bizarna, a njihov izborni rezultat više nego minoran, pa to sve govori o kvaliteti, unutarnjoj koherenciji i političkom potencijalu ove koalicije. Svjestan, valjda, i sam svekolike manjkavosti legitimiteta svojih hrvatskih partnera, Lagumdžija je u jednom od javnih nastupa izrekao nešto vrlo simptomatično. Nastojeći „podebljati“ nacionalnu validnost nove koalicije, on je ustvrdio kako je i sam SDP „i hrvatska i srpska i bošnjačka stranka“, upustivši se tako u političko-ideološku vratolomiju iz koje ga spašava samo to što u sarajevskoj javnosti nema nikoga da mu zatraži ozbiljan odgovor na pitanje: što znači ta iznenadna provala etnosenzibilnosti, je li riječ o nekoj važnoj ideološkoj redefiniciji stranke i njezine pozicije u političkom spektru – k centru, možda čak i udesno (po dosad važećoj kriteriologiji samih esdepeovaca)?

Lagumdžija i njegovi koalicijski partneri uvjeravaju javnost kako neće pristati ni na kakvu „matematičku“ nego samo na „programsku“ koaliciju, pa su izradili i supotpisali programski dokument. Prezentirajući ga javnosti, partneri su ga hvalili kao ogromno dostignuće, čak kao „najveći politički događaj poslije Daytona“. Stvarnost je, nažalost, mnogo skromnija. Taj papir, doduše, opširno klasificira najvažnije probleme Bosne i Hercegovine, ali ima veliku manu: predstavlja tek opis i popis problema, a četverostranačka koalicija koja ga potpisuje ima vrlo manjkav politički kapacitet – i za njegovu dalju ponudu drugim strankama, još manje za njegovu realizaciju. To je na svoj način najbolje izrazio Sulejman Tihić, važan čovjek koalicije, kada je više puta sa skeptičnim naglaskom ponovio da je Platformu, kako bi uspjela, prije utvrđivanja i objavljivanja svakako trebalo ponuditi HDZ-u BiH i HDZ-u 1990.

Nakon objavljivanja Platforme, sastali su se u Mostaru Čović i Ljubić, s Dodikom i Mladenom Bosićem (SDS), koji je Dodikov koalicijski partner za državni nivo. (Još jedan biser principijelnosti: Dodiku smeta SDP-ovo koaliranje s „ekstremno desnim HSP-om“, a sam koalira sa strankom Radovana Karadžića!) To je bio srpsko-hrvatski odgovor na Platformu i Lagumdžijinu koaliciju, koju oni kvalificiraju kao bošnjački politički blok, tek ikebaniziran Jurišićem i Lijanovićem. Utvrdili su da nema govora o bilo kakvoj  vladajućoj kombinaciji bez „autentičnih predstavnika hrvatskoga naroda“. (Pošto se Dodik vrlo grlato rugao Lagumdžijinim „neautentičnim Hrvatima“, bilo bi umjesno da ga je netko od mostarskih domaćina upitao kakav mu je autentični Hrvat, recimo, Emil Vlajki, koji je na mjesto hrvatskoga potpredsjednika Republike Srpske izabran na tisuću puta manipulativniji način i sa stoput manjim brojem glasova od Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Ali, među autentičnim HDZ-ovim Hrvatima u Hercegovini nema nikoga tko Dodika smije bilo što da pita, oni mu se samo klanjaju.) A kada se razagnaju sve magle oko Čović-Ljubićevih zahtjeva za „federalnom jedinicom s hrvatskom većinom“, što će se dogoditi čim započnu pregovori o ustavnim promjenama, postat će jasno da se maksimum hrvatskih zahtjeva morao kretati ne u pravcu teritorijalizacije, već u pravcu ostvarivih konsocijacijskih mehanizama institucionalne autonomije, poput precizno utvrđenih oblika i razina pariteta, što bi, onda, svakako moralo reformski zadirati i u političku strukturu Republike Srpske. Ali, za to se traže daleko promišljeniji, hrabriji i odgovorniji političari od čović-ljubića.

Za sada je nemoguće predviđati rasplet oko formiranja vlasti u Federaciji BiH i na razini državnih organa. U posljednjem javnom nastupu Čović je, u svome trgovačkom stilu, nagovijestio mogućnost usuglašavanja sa SDP-om ako bi bili prihvaćeni neki uvjeti dvaju HDZ-a, a svi znaju da se time misli na poziciju premijera Vijeća ministara BiH, do koje je Čoviću neizmjerno stalo – ili da sam sjedne na nju, ili da mu bude pod kontrolom. Na tomu stalno inzistira i Dodik. Očigledno je da ova dvojica imaju u rukama instrumente kojima mogu u beskraj odlagati rješenje i produbljivati političku krizu (koja, opet, ne može da ne bude i međunacionalna), ako im ne bude udovoljeno. S druge strane, bilo kakva kompozicija koju bi mogao sklopiti Lagumdžija bit će slabašna i kratkotrajna – gotovo je sigurno da ne bi izdržala cijeli mandatni ciklus.

Očigledno je: i jedna i druga mogućnost donose više strepnje, i postavljaju više pitanja, nego što nude ikakav trajniji odgovor. A globalna politička konstelacija, koja će biti od odlučne važnosti kod dogovora o ustavnim promjenama, već se jasno kristalizira. Bit će to dva „bloka“, jedan srpsko-hrvatski s usuglašenim stajalištima (nakon što je kod Hrvata definitivno prevladao politički i identitetni hercegovinizam: odreknuće, praćeno nekim neshvatljivim zadovoljstvom i neobuzdanom radošću, od vlastite povijesne i aktualne prisutnosti u Bosni), i drugi bosansko-bošnjački, od kojega je nemoguće zahtijevati da jasno odvoji nacionalno od građanskoga, usko bošnjački od državnoga bosanskog sentimenta i interesa. Tačno onako kako su, u personalnom smislu, Lagumdžija i Tihić u istoj političkoj zaprezi u isti mah – i nezamislivi, i nerazdvojivi.

Bosna i Hercegovina je u permanentnoj krizi od Daytona, pa je bespredmetno najavljivati „novu krizu“. No, po svemu sudeći, ono što slijedi u narednim mjesecima bit će produbljivanje krize. Izlaz iz nje bit će moguć samo u obliku neke nove Bosne i Hercegovine, koja će biti skrajana više po volji dodika i čovića, nego po volji lagumdžija i komšića. (Besmisleno je i pomišljati koja bi bila bolja i simpatičnija, važan će biti samo moment gole funkcionalnosti i socijalne održivosti.) Umjerenjak Tihić, pak, koji bi s najboljim namjerama htio nemoguće: da bude i nacionalan i transnacionalan, mogao bi vrlo lako ispasti iz igre i biti zamijenjen Fahrudinom Radončićem i njegovom Strankom za bolju budućnost, koja je dobila respektabilan izborni rezultat među Bošnjacima, a po populističkom profilu kao stvorena je za spregu s Dodikom i Čovićem.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.