BOG JE KOLJENOVIĆ

Hodnici i dvorane neke važne ustanove, parlamenta, čega li. Tu ne pripadam, svi su mi strani i ja njima, ali sam došao radi nečega važnog, nešto krupno moram obaviti, makar ne znam što je to. Ususret mi dolazi Dragan Čavić, pozdravljamo se kao da se poznajemo, pitam ga nešto kao: što je ovo sa sastavljenjam vlade, hoće li napokon… Započinje mi odgovarati, a onda se prekine, odmahne rukom kao da je sve uzalud, i kaže: „Bog zna kad će i kako će…“, pa se opet prekine, potpuno promijeni ton i značajno, kao da je kakav predavač ili propovjednik, izusti: „Bog je koljenović, on jedini može…!“

Kakav izraz i iskaz: Bog je koljenović! Samo je u srpskom jeziku moguć, samo u njemu može imati takav moćan zvuk i takvo žestoko značenje. Dok u svojemu snu slušam Dragana Čavića kako ga izgovara, kao kakvu dugom jezičnom tradicijom i životnim iskustvom ovjerenu sentencu, dolazi mi u sjećanje – u snu! – Vojo Banjac i način na koji se on moćno služio ijekavskim jezikom srpskijem rodnoga Ribnika i Vrbljana a oplemenjenim srpskom književnošću, epikom i, naročito, Kočićem.

A sve to vrijeme sasvim bistro i svjesno znam: nikada i nigdje ovaj iskaz nije izgovoren nego sada, u mome snu.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.