FINKA

Povorka žena, djece, ljudi sa zavežljajima, seljačkim torbama od kozije kostrijeti silazi niz Gustovarački put na Banjalučku cestu i sliježe se u našu avliju u Podma’ali. Prespavat će – neke žene i djeca u kući, na improviziranim prostirkama po podu, muškarci u sijenu „na nȁgradi“ u djedovoj štali. To su čeljad iz šehovačkih kuća, djedovi prijatelji, povremeni najmenici, a neke od žena povjerljive bakine kućne prijateljice. Kad bi silazile u čaršiju, odsjedale su kod nas u kući, često i na konaku, i ponašale se sasvim domaće. Jednoga se imena, mutno čak i fizionomije, sjećam preko svih ovih godina, preko cijela života: Finka. Blaga, malo govorljiva, melankolična žena, s mnogo patnje i s mnogo djece.

Nekoliko godina  poslije četrdesetpete u Šehovcima (Še’ovcima – po njihovom izgovoru) još je bilo kuća s katoličkim rodovima i familijama. Njihov starosjedilački pandan u nedalekom Bočcu nekad bili su muslimani, Kapetanovići i Dizdari, hametice istrijebljeni od četnika u jednoj cigloj noći četrdesetdruge. (O tome pišem u priči Oj, Vrbasu.)

Finka: pamćenje čvrsto čuva izraz kojim se opisivala smrt njezina muža. Nova vlast tih je godina prokopavala brda za gradnju hidroelektrane Jajce. Projekt je u pučkom govoru imao  ime – „’Nergija“ Za te poslove trebalo je mnogo jeftine ljudske snage i mnogo eksploziva. I Finkin muž je tamo zarađivao krvavu nadnicu; stradao je u jednoj od loše kontroliranih eksplozija. Govorilo se: „Njezin je čoek pogino u Nergiji’“.

Povorka koju kao da sad gledam (a sve su žene s bijelim maramama na glavi i u bijelim lanenim rubinama s nešto crvenoga veza po okrajcima marama, rukava i izreza pod vratom – to ostaje u očima zauvijek) mali je egzodus: svi Še’ovljani listom odlaze „u Slavoniju“. Nikada se neće vratiti. Potreseni su i šutljivi svi – i oni, i djed i baka. Ispija se zadnja rakija za rastanak i „za sretna puta“. Avlija poslije njih ostaje neobično gluha i prazna, kao da su u njoj bili oduvijek.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.