MALA NOĆNA JEZA

Nekakva stara strmenita kaldrma na prilazu Sarajevu: da je to Sarajevo samo odnekud znam, a nije nalik ni na što iz stvarnoga Sarajeva. Javlja se periodično, godinama, u različitim varijantama, ali uvijek s jasnim refleksom na onu prethodnu. Zbunjuje me uvijek iznova na isti način: uđem u jednu poznatu uličicu siguran da znam kamo vodi, a ona se zatvori u ćorsokak.

Ovo, sad, bježimo panično od nečega strašnog, isprva smo grupa, pa se ona rasteže, osipa, ostajemo samo dvoje-troje, bježimo dalje kao krilati, zemlju ne dodirujemo, sredina se mijenja, sada je to najedanput neki seoski put koji se obara naniže pa vijuga između kuća i dvorišta. U tom letu i u tom strahu, ipak uspijevam opažati pitomost i koloritnost jesenjih okućnica i bašča s raznovrsnim voćem, uživati u tome, i to me u isti čas čudi – kako mogu?

Sada put silazi u udolinu, a ta se učas pretvara u baru prekrivenu nekim niskim raslinjem. Sada uza me više nema nikoga. Kamo god zakoracim, bara je sve šira, voda očito dublja, osjećam da sam u zamci. Riješim se da zagazim, uto na drugom kraju bare izranja sablasna glava – životinjska, čovječija, vampirska u isti mah – gola, odvratno siva, s mrkim prugama kao koncima podvezani svinjski burazi u kojima su naše babe i matere spravljale zimnicu… U rukama mi se stvori dugačka motka, panično guram glavu njome, a ona tada izranja u svoj svojoj groznoj veličini, i progovara: „Iskat će baba tvoju glavu…“

– Ivane, probudi se, ružno sanjaš – doziva me Vera u tom najvažnijem trenutku, i izvlači iz more. Ali tako ne znam što se događa dalje.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.