PAMĆENJE I NEPAMĆENJE

22. 8. 2011.

Među knjigama koje sam prije rata s posebnom pažnjom skupljao i obilato koristio, stajala je kompletna serija godišnjaka Naše starine, što ga je izdavao Zavod za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine. Pribavio sam bio sve stare brojeve Naših starina još dok nisam ni sanjao da ću jednoga dana stanovati u Sarajevu, na Grbavici, u neposrednoj blizini staroga sjedišta Zavoda za zaštitu, u montažnoj zgradici na Obali 27. jula br. 11a. Dolazio sam u nju u tom „predživotu“ nekoliko puta, zahvaljujući poznanstvu s pokojnim dr. Ivom Bojanovskim, arheologom i naučnim savjetnikom u Zavodu, kojega sam dva ljeta, 1969. i 1970. godine, pratio u otkrivanju tragova antičkih rimskih cesta po terenu između Podrašnice, Mrkonjića, Bočca i Crne Rijeke. Rezultati toga istraživanja ući će u njegovu monografiju Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji (ANUBIH, Sarajevo, 1974), a kasnije i u kapitalnu sintezu Bosna i Hercegovina u antičko doba (ANUBIH, Sarajevo, 1988).

Za vrijeme okupacijskoga režima na Grbavici 1992-96. sve je to otišlo u dim i propast. U jednom ilegalnom ulasku na Grbavicu preko check-pointa na mostu Bratstva i jedinstva u  zimu 1996, u mjesecima jezivog interregnuma između Daytona i reintegracije, prošao sam i pokraj zgrade Zavoda. Bila je već samo skelet – opljačkana, razvaljena, šuplja, nagorjela. Pred jednim od ulaza susjedne zgrade stajao je ogroman vojni esembe kamion u koji su neki vojnici, ljudi, žene snosili stvari spremajući selidbu – djelić one goleme etničko-ideološke evakuacije koju je tih sedmica sistematski provodilo srpsko rukovodstvo na čelu s Momčilom Krajišnikom, u sklopu koje su se čak i zemni ostaci predaka iskopavali iz grobova i nosili u neka druga vječna boravišta. Živo se sjećam užurbanosti, smrknutosti lica i prijeteće ledene tišine u kojoj se odvija cijela ta operacija. Sjećam se i vlastite jeze, o, nje najbolje: niz kičmu trnci straha, kako ću se provesti ako me tko prepozna…

Bojanovski umro je u novembru 1993. u svom rodnom Dubrovniku, to sam saznao iz šture novinske bilješke za naših egzilantskih prometanja po svijetu, a moji su svesciNaših starina na Grbavici desetkovani… Uostalom, i sama kulturno-politička paradigma na kojoj je nastao Zavod a s njime i njegov godišnjak – preselila se u povijest, postala relikt, jer se isto dogodilo i s onom Bosnom i Hercegovinom koja se kroz tu paradigmu (samo)prepoznavala.

Sve ovo navrlo mi je iz već potisnutog pamćenja ovih dana kada sam, tražeći po internetu date i koordinate za obilazak nekih do sad neposjećenih čuda stare kulture u bosanskim zabitima, nabasao na lijepo otkriće: digitaliziran kompletan sadržaj prvih šest brojeva Naših starina! Nakon sjajnoga projekta Media centra i Dragana Golubovića s kompakt diskovima Glasnika Zemaljskoga muzeja,Bosanskoga prijatelja fra Ivana Frane Jukića i časopisa Pozorište, evo i Naših starina, barem na internetu. To rade neke osobe iz federalnoga Zavoda za zaštitu spomenika, kako se sada zove ustanova-sljednica staroga republičkog Zavoda, koja je pripojena federalnom Ministarstvu kulture. Ne znam što bi, nego čist entuzijazam i ljubav prema baštini i kulturi, moglo biti ono što vodi ruke koje rade taj posao. Utoliko je vrednije to što rade, a valja se samo nadati da će ga nastaviti i obuhvatiti sve brojeve ove važne publikacije, koja je već i sama – nezaobilazan element kulturne historije ove zemlje.

Prvi broj Naših starina izašao je 1953. godine. Respekt pobuđuju već i sama imena autora, a njihove teme naznačuju ozbiljnost i širinu idejnoga koncepta koji je morao stajati iza časopisa, ali još više – iza ustanove koja ga je izdavala. Tu Hamdija Kreševljaković objavljuje embrio svoje studije Stari bosanski gradovi, Đoko Mazalić piše o dvjema starim slikama i njihovome majstoru, Alija Bejtić o Banjoj Luci pod turskom vladavinom, Mladen Fučić izvještava o konzervatorskom zahvatu na Ferhad-pašinoj džamiji u Banjoj Luci, Radivoje Ljubinković obrađuje stvaranje Zografa Radula, Juraj Neidhardt i Džemal Čelić pišu o starome mostu u Mostaru, Ivan Zdravković o opravci kula kod starog mosta u Mostaru, Đuro Basler opisuje konzervatorski zahvat na Mogorjelu, Petar Momirović objavljuje članak Dve drvene crkve u Bosanskoj Krajini, ponovo Hamdija Kreševljaković (o sarajevskim dairama), Šefik Bešlagić piše o proučavanju i zaštiti stećaka, Džemal Čelić o obnovi Sokolovićeva mosta u Višegradu, Mehmed Mujezinović o obnovi natpisa na tom mostu, Džemal Čelić piše i o musafirhani blagajske tekije, a Evangelos Dimitrijević izvještava o obnovi manastirskog konaka u Lovnici.

U izdanjima Naših starina u godinama što slijede podneseni su stručni izvještaji o svim važnim arheološko-istraživačkim, restauratorskim i konzervatorskim poduhvatima u Bosni i Hercegovini kroz desetljeća, također o različitim znamenitostima i problemima prirodne okoline, a među suradnicima su bili najeminentniji bosanskohercegovački i drugi znanstvenici, istraživači i autori, osim već spomenutih – Alija Bejtić, Mehmed Mujezinović, Marko Vego, Esad Pašalić, Vojislav Đurić, Hilda Riter-Studnička, Anika Skovran, Milenko Filipović, Hamdija Kapidžić, Zdravko Kajmaković, Vlajko Palavestra, Husref Redžić, Jahiel Finci, Bojana Radojković, Pavle Fukarek, Viktor Ržehak, Nada Miletić, Ivan Taubman, Jean Challet, Vladimir Mošin, Seid Traljić, Pavo Anđelić, Desanka Kojić, Vjekoslava Sanković, Aleksandar Ninković, Anđelko Zelenika i mnogi drugi…

Koliko je danas u Bosni i Hercegovini duboka i beznadna zabasalost u civilizacijsko slijepo crijevo kad je riječ o shvaćanju, proučavanju, interpretiranju i revitaliziranju kulturnopovijesnoga naslijeđa, najbolje se može vidjeti kada se pročita programsko-izvještajni tekst iz prvoga broja Naših starina, u kojemu se govori o donošenju Zakona o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti te o osnivanju Zavoda 1945. godine, odmah po oslobođenju zemlje i završetku rata, i daje taksativan pregled rezultata rada Zavoda u razdoblju od osnivanja do 1953. godine. Pokazuje se da je duh toga vremena -  inače sirovo-revolucionaran, naglašeno antitradicionalistički, koncepcijski protivan duhu građanske kulture i veoma djelatan u njezinom potiranju – imao, paradoksalno, itekako razvijen sluh za vrijednost povijesnoga naslijeđa i za krucijalnu važnost njegovoga znanstveno-kritičkog izučavanja, prezentiranja i zaštite u izgradnji kulturnog i političkog identiteta Bosne i Hercegovine. A iz preambule teksta o kojemu je riječ vidi se još nešto: krupna historijska činjenica da se ovakvome osmišljenom i integralnom odnosu prema povijesnom naslijeđu u Bosni i Hercegovini pristupa prvi put poslije austrougarskoga perioda. Dugo međuvrijeme prve polovice 20. vijeka bilo je razdoblja potpune zapuštenosti. Tu činjenicu autori teksta sasvim izričito napominju (dirljivo je kako su, u skladu s tadašnjim običajima, ostali anonimni, pa nigdje u tekstu ni ispod teksta ne vidite njihova imena). Ovo nam pomaže da shvatimo kako smo, opet paradoksalno, s osamostaljenjem Bosne i Hercegovine, u razdoblju nakon 1990, ustvari ušli u još jednu, novu fazu kulturne zapuštenosti; problem je što nemamo nikakvih mogućnosti da procjenjujemo koliko dugo će ona trajati i kakve će još pogubne rezultate donijeti osim ovih koje već znamo i na svoje oči gledamo.

Sve što napisah nikako ne znači da je Zavod imao povoljne uvjete za rad i realizaciju svojih projekata, niti da su Naše starine izlazile lagodno, bez problema i redovno. Sve suprotno od toga: Zavod je ustvari uvijek kuburio sa sredstvima, katkad baš na granici održanja, a njegov godišnjak pauzirao je i po nekoliko godina. (Iz sasvim osobnih iskustava znam, na primjer, da su eksperti iz Zavoda – sve ljudi klasičnoga obrazovanja, velikoga stručnog znanja i opće erudicije – znali koristiti vlastiti godišnji odmor da bi nastavili ili upotpunili neki od svojih istraživačkih projekata.) No, kad bi netko – promatrajući i valorizirajući komparativno, s obzirom na današnje stanje u Bosni i Hercegovini – napravio evidenciju onoga što su kroz četiri desetljeća stručnjaci nekadašnjega Zavoda uradili na istraživanju i zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti (mnogo prije nego što je u svijetu uopće znanstveno i akcijski osviješten princip ekologije), te kad bi se sačinila potpuna bibliografija radova iz Naših starina – gotovo da bismo pomislili kako se radilo o jednome zlatnom dobu…

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.