PRED VRATIMA JERUZALEMA

Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim. (Psalmi, 137; 5)

 

Što je ostalo nakon svega: prašina putnička na čizmama, koju sam dva dana oklijevao očistiti, nostalgično.

Jeruzalem – čudo supostojanja: vremenâ, ljudskih zajednica, svetinjâ. Vrijeme u Mjestu, Mjesto u Vremenu. Grad na Gori.

***

Dan prvi, za njim dan drugi — puna dva dana apokaliptična kiša, oluja, planine magle što se kotr­ljaju ispod naših nogu, s trećega kata hotela „Knesset Tower“, daleko izvan grada. Od Jeruzalema ni traga ni glasa.

Nije lako bilo prići mu. Kao da ga je valjalo zaslužiti – taj pristup.

Zarobljenici nevremena, provodimo vrijeme u Binyane Hauma, na sajmu knjiga. Telefoni, kontakti, sastanci, dogovori. Pod okriljem velike firme Dyonon mala izdavačka yu-kolonija: „Mladost“, „Svjetlost“, „Mladinska knjiga“, „Prosveta“, „Dečje novine“… Da nepotrebno ne lutamo pomaže nam srdačno, efi­kasno, kratko gospodin Zev Birger, direktor i duša sajma. Tema svih razgovora – Sarajevska Hagada, istinski izdavački i kulturni hit. Pa – Danilo Kiš. Patom – izdanja iz umjetnosti, historije. Provjeravam naše planove za petstogodišnjicu egzodusa Židova iz Španjolske i Portugala 1492, i njihova dolaska na Bal­kan, u Bosnu. Zanimanje – veliko. Kao i za sve što na bilo koji način tretira ogromnu temu svjetske ži­dovske dijaspore.

Dirljivi susreti kraj štanda: mahom stariji svijet koji se zaustavlja da progovori s nama na nekom svom davno zaustavljenom našem jeziku. Živahan sta­rac nabraja svoja jugoslavenska mjesta, od Sente do Čiova i Trogira, Glamoča i Sarajeva… Pozdravlja nas na odlasku s, kako kaže, starom izrekom: „Bo­šnjaci – dobri junaci!“ Ni star ni mlad, posjetilac sportskoga izgleda i melankoličnih očiju tiho i siste­matično raspituje se za sve knjige o Bosni i o parti­zanima. Ne zna ni riječi hrvatskosrpskoga; traži da mu pokažem sliku Banje Luke u monografiji „Bosna i Hercegovina“. Dugo gleda, kaže: lijep, moderan grad… Kaže, dalje, da se rodio u Banjoj Luci, i s godinu-dvije otišao iz nje. Djed mu je u zatvoru li­ječio Gavrila Principa, otac bio dentist u Banjoj Luci. „Možda ste čuli za to prezime – Stern?“, pita. Potvr­đujem. Spominjem banjalučke Nahmijase. Zna. Obja­šnjava mi da jedna gospođa Nahmijas drži ženski salon na glavnoj trgovačkoj ulici Ben Yehuda. „Po­sjetite je, mislim da ona još govori vaš jezik.“ Zna da su mu neki rođaci poginuli u partizanima. Zani­maju ga obilježja, imena, dokumenti. Razmjenjujemo adrese, obećavam da ću pomoći koliko mognem. Na odlasku uzima „Umjetnost Bosne i Hercegovine“ i „Bosnu i Hercegovinu“.

Telefonski razgovor s Danom Reisingerom, grafičarom svjetskoga renomea; zakazujemo neizostavan sastanak u Tel-Avivu, na povratku. Bio je to neza­boravan susret, s nezaboravnim čovjekom. U lučkom restoranu drevne Jaffe, uz šuškanje Mediterana, do kasno u noć pretresli smo sve što slobodan čovjek slobodnu čovjeku može reći.

***

Dan treći – konačno sunce sa Siona, sa isto­ka… Još smo Jeruzalemu na pragu, još ne ulazimo. Prvo ćemo, jutrom, na veliki krug oko judejske ze­mlje: Latrun, Beer Šeba, pustinja Negev, Mrtvo more, Qumran, pa natrag u Jeruzalem, sa istoka.

Ima li čudnije i uzbudljivije zemlje u moderno­me svijetu od Izraela – nove i stare istovremeno, umjetne i drevne… Kako se barem približiti shva­ćanju takve zemlje? Na prvom koraku se otkriva ka­ko televizijsko-novinska dnevno-politička surogat-informacija u tome ne može biti ni od kakve pomoći. Pojednostavljenu, nepotpunu, što znači krivu, treba je moći zaboraviti i pokušati otvoriti uši, oči, čitavu epidermu konkretnome životu, pa što uhvatiš!

Pristupnu lekciju dobivam u liku našega vodiča, Arijela. Ne toliko u onome što nam govori, koliko u njegovoj osobi, u čitavu njegovom načinu. Tridesetpetogodišnjak ležerna profesionalnog ponašanja, s per­fektnim engleskim (pokazalo se kasnije – i francuskim, a možda i još ponekim), rođen i odrastao u Švicarskoj, ostavio sve i došao u Izrael. Motivacija? Dok prolazimo mlado-zelenim, bujnim pejzažom biv­še pustinje, mimo plantaža naranči, banana, datula, žitnih polja i povrtnjaka, kaže lapidarno: „Ovu zemlju nam je obećao naš praotac Abraham, i zato sam ovdje.“!!! Ne vjerujem ušima. Očekujem poantu koja će okrenuti na šalu. Ništa. Izraz mu ostaje isti, trezveno-informativan, tek i dalje malo zasanjan, kao kad nam objašnjava agrikulturne eksperimente s mini-oazama (zasnovane, uostalom, na biblijskim izvještajima), ili tehnologiju navodnjavanja pustinje. O istoj stvari reći će kasnije, negdje dok putujemo uz Mrtvo more, opet u starozavjetnoj analogiji: „Slično je bilo prije 2.500 godina u doba sužanjstva babilonskoga. U drugoj generaciji već je postojao dobro stojeći sloj Židova u Babilonu, koji je stvorio političku klimu za povratak u Judeju, te – ostajući na svojim položajima uz svoje bogatstvo – stimulirao siromašnije financijski i moralno da se vraćaju i obnavljaju zemlju. Tako je i danas.“

Kako razumjeti, kako li tek prihvatiti tu veličanstvenu a zastrašujuću Volju – da se materijalizira Obećanje (Pismo-Legenda-Historija, sve u jednome)? Ne govorim o politici; o toj banalnoj inte­resnoj, uvijek jednako krvavoj priči znamo sve – mi, suputnici 20. stoljeća. O njoj, politici, bit će moguće govoriti kao o ozbiljnoj tek kada ljudsko i historijsko, prirodno i političko pravo jednih ne imadne u rukama oružje kao argument i sredstvo protiv istoga prava drugih. (Između Izraelaca i Arapa ovdje, kao i između svih izraelaca i arapa, bilo gdje.) Govorim o ljudima – stvarnim i pojedinačnim, kojih ima svakojakih, kao i svugdje. Kako je, i da li je moguća punina individualiteta u okviru kolektivističkoga Projekta? Trebalo bi susresti mnogo više ljudi, puno bolje ih upoznati, trebalo bi se su-živjeti, da bi se barem naslutio odgovor… Samo su pitanja moja, zato ih zapisujem. Odgovori nisu, niti znam od koga bih ih tražio, i da li ih itko može izreći. Možda su i pitanja, uostalom, previše moja, možda sam ih donio sobom kao svoju muku, a kalemim ih na ovaj svijet, kojemu ne pripadaju? Zato neću više o njima.

Naš Arijel vodi nas dalje.

Beer Šeba – grad na dvije noge: jednom u zelenilu bivše pustinje, drugom u stvarnoj pustoši Negeva. Jednom u modernoj svakodnevnica asfalta, na­učnih instituta, visoke tehnologije, drugom u starozavjetnoj mitskoj realnosti Abrahamova zdenca i beduinskoga pazara. Odatle dalje, na jug i istok – PU­STINJA. Ostaviti je tako, bez atributa, bez opisa, tek napisanu velikim slovima! (Wittgenstein: O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.) Zapisati ono uzbuđenje koje je stalno stajalo u vrh grla, i gest: morao sam zamoliti Arijela da stanemo, da spustim stopu u pustinju, da čujemo tu tišinu… Smijem li se ponadati da mi je bar malo jasniji topos pustinje u duhovnoj povijesti svijeta? Mjesto iskušenja, mistič­nih prosvjetljenja, pjesničkih i proročkih objava – mjesto apsolutne praznine-punine…

Silazimo ka Mrtvome moru; k njemu se doista silazi – 400 metara ispodmorske, „negativne visine“. Stravični pejzaž, u kojemu zaista nije teško povje­rovati u ubikaciju Sodome i Gomore, i osjetiti u nos­nicama sumporni oganj, kojim Jahvezapljušti s neba i uništi one gradove, i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. (Post. 19; 24, 25) A od ovih sablasnih bjeličastih kamenih figura kraj kojih prolazimo, pitam se – koja je Lotova žena, pretvorena u stup soli.

U sred te slane i kamene pustoši, na vrletnome visu iznad mora – Herodova Masada, najprije raskošni an­tički grad-tvrđava, osmo čudo svijeta, potom zadnje uporište zelota, koji su radije pošli u kolektivno samoubojstvo nego da se predaju rimskim legionarima. (Nasuprot herojskoj patetici legende o Masadi, čut ćemo kasnije i ironični kontrapunkt: imao je Herod sličnu tvrđavu i na istočnoj obali Jordana, ali ta se ne slavi i ne spominje mnogo, jer tamo su se pre­dali…) Majke koje se s djecom u naramku bacaju u provaliju, kao i čitava ta tužna povijest, sjećaju me Ardube-Vranduka u sred Bosne, gdje se po rimskim kroničarima na isti način svršava otpor ilirskih plemena u batonskome ustanku. Na tvrđavu Masadu penju se beskrajne povorke svjetskih turista i hodo­časnika, što pješke, vrtoglavim serpentinama, što mo­dernom švicarskom uspinjačom; za Ardubu-Vranduk nitko i ne zna…

Na sred platoa Masade susrećemo se s grupom katoličkih hodočasnika koju vodi prof. Adalbert Rebić, autor jedinstvenoga u nas „Vodiča po Svetoj zemlji“. Zajedno smo doletjeli „Adrijinim“ čarterom iz Zagreba na telavivski aerodrom „Ben Gurion“; na njemu ćemo se sresti i u povratku.

U En Gediju – ogledno kupanje u Mrtvome mo­ru, uz olujni pljusak. Prava rijetkost u ovom kraju, kažu. Upozorenja prije kupanja: ne duže od 15 mi­nuta, zbog srca, ne kvasiti oči, ne gutati… Dok smi­ješno plutamo, kušam na jeziku tu gustu, sivu kašu. Oganj, sumpor i pakao! Slana bomba!

En Gedi je kibuc s turističkom namjenom. Sve perfektno organizirano: restoran, kupaći pribor za iz­najmljivanje, kabine, fenovi, kiosci… Sve čisto, sve u funkciji. Izraz na licu osoblja jedinstven – ozbiljno-usmjeren. Oko zgrade njegovano cvijeće jarkih boja. Svuda naokolo – siva slana pustoš, i ljepljiva izmaglica iznad mora, od koje se ne vidi jordanska strana, bliska.

Pljuska nestaje, niz sure urvine s platoa judej­ske pustinje ruše se bujice prljavo-žute vode, koje amfibijski prelazimo uz prave vodoskoke ispod točkova. Znam da je ovo čudo, i da će ga nestati za pola sata.

Kumranske špilje ostaju nam slijeva, u prolazu, samo kao munjeviti prizor. Tako ćemo proći i kraj Jerihona, samo ga nazrijevši u daljini, desno, nakon što smo okrenuli na zapad, prema Jeruzalemu. Nije, kažu, preporučljivo ulaziti u ta arapska mjesta. Zbog toga smo, žalibože, zaobišli i Hebron i Betlehem. Ni­smo sigurni što je posrijedi: neka vrsta propagande, stvarni oprez, ili što treće… Hodočasnici pričaju, u povratku, da su sve to obišli, kao i cijelu Galileju, na sjeveru, bez ikakvih neugodnosti.

U predvečerje prilazimo Jeruzalemu. Ni sad, dana trećega, nećemo u Stari Grad. Samo ćemo minuti duž sjevernoga zida, kraj veličanstvenih Vrata Damaska. Možda tako i treba da bude – do Središta po spi­rali, postupno, pripravljen …

***

Navečer – svečanost dodjeljivanja nagrade jeru­zalemskoga sajma Ernestu Sabatu, u gradskom ka­zalištu. Slučaj (?) hoće da nema ni slavljenika ni do­maćina. Sabato bolestan, Teddy Kollek, gradonačel­nik, također. Svejedno, trenutak svečan i dostojan­stven. Poslije svih riječi, ipak – Sabato. Posredstvom video-intervjua, upravo pristiglog iz Argentine. Go­vori pisac polako, vukući riječi iz nekog tamnog isku­stva, teško je reći o čemu više: o literaturi i o Svi­jetu, o muci Svijeta i o Literaturi pred tom mukom. Završava govoreći o Izraelu: ova se zemlja mora oza­riti harmonijom su-postojanja, pa kad u nju takvu bude došao, moći će reći da zaista dolazi u Svetu zemlju…

***

Ovako govori Jahve Gospod: Ovo je Jeruzalem! Postavih ga u središte naroda, okružih ga zemljama! (Ezekijel, 5; 5) Jeruzalem – konačno! Jeru-šalajim – „Grad mira“ na hebrejskom. El Quds – „Sveti grad“ na arapskom. Grad razaranja, krvi i jauka, i ponovnog uzdizanja – kako onda, tako i danas. Za sve Židove (s milenijskim pozdravom: „Dogodine, u Jeruzalemu!“), za kršćane svih obreda, za sve muslimane – grad svētinjâ, svetinja i sam.

Sad vidim: način našega otkrivanja Grada i pr­voga susreta s njim kao da je bio upravljan nekim strpljivim, promišljenim planom. Pokazao se kao privilegij. Tri smo dana, dakle, kružili oko njega, zrijući. Četvrtoga, ušli smo, sa sjeverne strane, ne na Vrata Damaska, već greškom na Herodova vrata – pravo u Muslimansku četvrt. Spuštali smo se niz ti­jesne, klizave sokake, između sirotinjskih zidova, i samo osjećali da se spuštamo u srce Grada, ali od njega nismo još vidjeli ništa. Onda smo izbili na Via Dolorosa, i desilo se da smo odmah udarili na pro­fesora fra Tomislava Vuka. (I to kako smo udarili, bilo je zagonetno.) Ljubazno nas je poveo u svoju samo­stansku sobu. Pili smo pravi talijanski espresso, objašnjavao je, nama laicima, zagonetke i čuda svoje struke (biblijska arheologija i bliskoistočna paleogra­fija), proveo nas stručno kroz sjajni muzej ranokr­šćanske arheologije, a onda ponudio da se popnemo na krovnu terasu, radi „dobroga vidika“.

Dobili smo sve na dlan! Čitav Grad, da ga obuj­mimo jednim pogledom, iz njegova središta, odozgor. U nepravilnom trokutu – tri mitske tačke: desno mrka kupola crkve Svetoga Groba, pred nama u du­bini (to nam domaćin mora „izoštriti“ svojim upu­tama) Zid plača, a pravo ispred nas, nadohvat, na ogromnom praznom prostoru bivšega Salomonova Hrama, to čudo iz sna – Kupola na Stijeni, tzv. Oma­rova džamija. U produžetku – Aksa, „Daleka dža­mija“. Sav je Jeruzalem, stari i novi, iste građe i boje – sivo-žućkasta kamena tvrđava! Kupola na Stijeni, ogromna i sama: oktogonalni korpus sa zidovima od nebeski plave keramike a nad njim zlatna polulopta – čisti je geometrijsko-koloristički san; estetska ma­šina dolebdjela na ovaj drevni sveti plato tko zna odakle iz kozmičkih visina, i, strijepiš, svaki čas će se uz blagi trzaj bešumno odvojiti i nestati u njima… Ovdje se zaista munjevito leti s mjesta na mjesto, iz vremena u vrijeme: evo te u davnom varcarskom času, kada mudra nepismena Čelebija hanuma iz Prusca priča islamsku legendu o Muhamedovu uzdignuću iz Mekke u Jeruzalem i kroza sedam nebesa. A Knjiga ovako: Hvaljen neka je onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama svetog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (Kur’an, XVII; 1)

***

Sišavši s nebesa, pustili smo se utrobi Grada. Dva i kratka i beskrajna dana. Njegovim četirima četvrtima – Židovskoj, Muslimanskoj, Kršćanskoj, Armenskoj, njegovim peterim dimenzijama, njegovim naslaganim vremenima – Pamćenju svijeta.

Kao što smo mi čekali Jeruzalem i sazrijevali za njega, tako će Jeruzalem morati da zrije za tekst, neki drugi, sretniji, ako ga bude. Ako Jeruzalem može u tekst!? Eto, noge nam već stoje / na vratima tvojim, Jeruzaleme. (Psalmi, 122; 2)

Ni unišao ni izašao, još uvijek sam na vratima Jeruzalema.

U vijeke vjekova, čini mi se.

(1989)

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.