ANDRIĆ KAO NAŠE OGLEDALO

15. 12. 2011.

U našim prigovorima na današnji tretman Ive Andrića u javnom prostoru, u obrazovnom sistemu i od strane političkih instanci i institucija, uz eksplicitno ili češće samo implicirano uspoređivanje s Andrićevim tretmanom u kulturnoj politici prethodnoga, jugoslavenskog sistema, krije se mogućnost stvaranja jedne pogrešne predodžbe i izazivanja još jednoga nesporazuma, koji se oko Andrića ionako množe, gotovo proporcionalno broju godina od njegove smrti i od propasti jugoslavenskoga kulturnog i političkog sistema. Lako se, naime, iz tih prigovora može steći dojam da se taj nekadašnji odnos prema Andriću i mjesto koje je zauzimao na tadašnjem službenom kulturno-političkom „ikonostasu“ može smatrati dobrim i poželjnim, za razliku od današnjega, koji je, eto, na različite načine samo vulgarna politička i nacionalna instrumentalizacija velikoga pisca.

U simboličkom poretku i hijerarhiji vrijednosti koji je izgrađivan u jugoslavenskoj kulturnoj politici Andrić je još i prije Nobelove nagrade zauzimao visoko mjesto, a Nobel ga ja tu ne samo učvrstio nego, strože govoreći, kad je riječ o književnosti, ostavio samoga na vrhu te ljestvice. Uistinu, Andrić je u tom sistemu figurirao kao jedini u punome i pravom smislu riječi jugoslavenski pisac. U konkretnim praksama takav Andrićev položaj reflektirao se i realizirao na svim razinama i u svim republikama i pokrajinama Jugoslavije: u obrazovnom sistemu i u školskim lektirama, u izdavačkim programima (nijednome piscu osim Andrića nisu objavljivana sabrana djela u suizdanju svih najvažnijih izdavača od Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Titograda do Skopja), u dodjeljivanju svih najviših državnih priznanja, nagrada, odlikovanja. Svaka, pak, Andrićeva posjeta Bosni i Hercegovini protokolarno je bila opsluživana poput posjete kakvoga državnika, neizostavno u društvu najviših republičkih funkcionera, a tako je bila i medijski praćena. A pri sastavljanju Upravnoga odbora Zadužbine Ivo Andrić, osnovane u Beogradu po njegovoj smrti, dosljedno je poštivano načelo zastupljenosti kompetentnih osoba iz svih jugoslavenskih sredina i odgovarajućih ustanova.

U kritičarskoj i znanstveno-interpretacijskoj produkciji literatura o Andriću bila je veoma obimna, s velikim rasponom različitih metodoloških pristupa i načina čitanja, što je, naravno, prvenstveno uzrokovano neiscrpnom inspirativnošću Andrićeve književnosti. No, potrebno je reći i to da su sva ta čitanja bila mahom u afirmativnom, nerijetko upravo apologetskom registru. U izdavačkim programima strogo se poštivala autorova volja, očito podržavana i od sistema, da se kao neslužbeni „kanon“ uzima ono što je sam Andrić za života odobrio u formi izabranih djela u deset svezaka. Nije dolazilo u obzir čak ni objavljivanje ranih knjiga Ex Ponto i Nemiri, koja je autor smatrao „manje uspelim“, da se i ne govori o objavljivanju kontroverzne doktorske disertacije. Tek poslije piščeve smrti udruženi jugoslavenski izdavači sastavili su nova Andrićeva izabrana djela u šesnaest pa zatim u sedamnaest svezaka, gdje su uvršteni Ex Ponto i Nemiri, te izvanredne, do tada nepoznate ili tek fragmentarno poznate proze iz ciklusa nazvanog Omer-paša Latas, O starim i mladim Pamukovićima, Kuća na osami i druge, ali doktorska disertacija ni u ta izdanja nije uvrštavana. (Objavljena je tek u prvom broju malotiražnih Svezaka Zadužbine Ivo Andrić 1982. bilingvalno, u prijevodu i uz znalački komentar Zorana Konstantinovića).

S takvim nimbusom i s takvim posvećenim statusom, dubinskoga kritičkog i problemskog čitanja i analitičkoga rastvaranja Andrića, poput onoga kakvo, recimo, na Krležu još od 1970. primjenjuje i razvija Stanko Lasić, nije bilo, a ono što se jest pojavljivalo u veoma rijetkim i sporadičnim primjerima, bilo je uglavnom intelektualno minorno i više publicistički senzacionalističkō, nego znanstveno utemeljeno štivo. Na taj način Andrićevo je djelo, može se reći, u jednom posebnom smislu riječi oštećivano. Umrtvljivano je, tako što je sakralizirano i tabuizirano; oduzimana mu je mogućnost da djeluje jednim od svojih najvrednijih agensa: dubokom povijesno-antropološkom i političkom pronicljivošću kojom to djelo, opsesivno preokupirano našim svijetom i njegovom historijskom sudbinom, zasijeca u taj svijet baveći se njegovim najbolnijim i najmračnijim pitanjima, u  nepotkupljivoj želji da ga rasvijetli i razumije, zajedno s nama, njegovim čitateljima, u empatijskoj potrebi za njegovim iskupljenjem i oslobođenjem od povijesnoga fatuma. Mnogo je primjera toga mrtvljenja, a svi se mogu svesti na selektivnost kojom je sistem iz Andrićeva djela izdvajao ono što će biti zaobilaženo, ostavljano čitateljima da sami po slučaju i vlastitom ukusu otkrivaju, a što na svakom koraku  popularizirano (u školskoj lektiri prije svega, općenito u obrazovnom sistemu, ali i u interpretativnim čitanjima). Jedna od rječitih ilustracija te selektivnosti je, recimo, slučaj pripovijetke Pismo iz 1920. godine. Ta čudesna proza – istovremeno pripovijetka o dvojici prijatelja, esej, antropološka studija – napisana je, ili barem ptvi put objavljena, nakon Drugoga svjetskog rata, 1946. godine, dok njezin naslov mnoge površne tumače i danas umije zavesti u zgodnu zabunu da je, kako se jedan poznati sarajevski novinar nedavno autoritativno izrazi, riječ o nekakvim opasnim „pismima koje je Andrić pisao dvadesetih godina“. Priča je, dakle, objavljena 1946, uvrštena je i u izabrana djela, ali je u pedagoški preporučenim i najčešće interpretiranim Andrićevim tekstovima sistemski zaobilažena, i zbog svoje neobične subverzivnosti najplemenitijega kova  i trpke istinitosti ostala nevidljiva i nepročitana sve do novijih vremena. U njima jest pobudila veliko zanimanje, ali sada najčešće u službi političke propagande kojom se dokazuju teze ratnih razaratelja Bosne i Hercegovine kao „zemlje mržnje“, u kojoj je harmonija nemoguća. S druge, one patriotski zagrijane strane pak, subverzivnost priče pokušava se kojekakvim dirljivim interpretacijskim sofisterijama i zaobilaženjima relativizirati, ublažiti.

U postjugoslavenskom političkom i kulturnom reljefu postoje čak četiri nezavisne a jednojezične štokavske države u kojima Andrića nije potrebno, a ni moguće, prevoditi, niti se on u njima na običnoj čitalačkoj razini doživljava kao „strani“, kao pisac nekoga drugog podneblja i „tuđe“ kulture. Međutim, u svima tim novim političkim sredinama i kulturnim ambijentima došlo je ili do ozbiljne reduktivne transformacije ili do potpune promjene odnosa prema Andriću. Promjena je naročito dramatična i višeznačna u Bosni i Hercegovini, gdje se nakon političkoga obrata 1990. godine, državnoga osamostaljenja 1992. godine, te rata od 1992. do 1995. odvija proces ukrućivanja triju etnonacionalnih kultura i njihovoga međusobnoga divergiranja. Uz važnu naznaku da je pitanje političkoga predstavljanja i nacionalnog identiteta potpuno prepokrilo sav prostor društvenoga života, što se naročito odnosi na poimanje kulture koja je potpuno reducirana na nacionalno-politički pojam i sadržaj.

U takvome ambijentu Andrić – baš zato što je tako dubinski i sudbinski pisac cijeloga tog svijeta – na neki naopak način u stvari dijeli njegovu sudbinu: opet je, kao i prije, predmetom političko-ideološke instrumentalizacije, samo sada na drugi način i ne više jednoznačno nego „pluralno“.

Ovdje nije prilika ni potreba, no bilo bi zanimljivo napraviti detaljnu „mapu“ tih pristupa i konkretnih postupaka iz perspektive svake od triju institucionalno etabliranih nacionalnih kultura. Srpska je zadržala nešto od prethodnoga glorifikacijskoga diskursa, s time što ga je, književno i identitetski nedopustivo, značenjski svela i suzila isključivo na dimenziju Andrića kao pisca srpske historije i srpskoga naroda. (Indikativno je što se dogodilo sa spomenutom Zadužbinom poslije raspada Jugoslavije: njezina se uprava – mora se reći: prešutno, i bez ikakavih „potraživanja“ s bilo koje druge strane – transformirala iz jugoslavenske u srpsku, sa svim formalno-pravnim konzekvencijama što iz toga proizlaze.) Bošnjačka kultura prema Andriću, također iz nacionalno-političkih razloga, ima naglašeno rezerviran i kritički odnos, ali na pogrešnim premisama, zacrtanima još u onome poznatom iskazu o piscima, među kojima je i Andrić, čija je književnost „Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale“ (Muhamed Filipović). Hrvatska kultura iz dugotrajnoga stava tupe ignorancije i pasivnoga odbijanja kao da u zadnje vrijeme prelazi u aktivniji odnos prihvaćanja Andrića, ali tek zbog toga što je otkriveno da bi na političkoj tržnici u nadbijanju s drugim nacionalnim establishmentima mogao biti upotrebljavan i kao hrvatski pisac (pa se, opet posve pogrešno, kao krunski argumenti potežu krsni list, činjenica rođenja u „katoličkoj obitelji“, đačka stipendija „Napretka“ itd.). Ovdje valja uočiti jednu distinkciju: to se počelo događati u okviru hrvatskih obrazovnih i kulturnih ustanova u Bosni i Hercegovini, koje su sve do jučer u svemu, u kulturnoj politici naročito, slijepo slijedile politički diktat i modu iz Republike Hrvatske. S ovom promjenom odnosa prema Andriću, kolikogod karikaturalnom, kao da započinje neka neposlušnost, neko „osamostaljenje“; naime, u Republici Hrvatskoj službeno on je još uvijek neprimijećen i stran.

O četvrtoj perspektivi u Bosni i Hercegovini, onoj, recimo to tako, državnoj, ne može se u pravom smislu riječi ni govoriti. O tome ilustrativno svjedoči činjenica da se u protokolu Predsjedništva Bosne i Hercegovine za 2011. godinu nije našlo mjesto za bilo kakav hommage Andriću s toga nivoa u povodu 50. godišnjice Nobelove nagrade. (Kao, uostalom, ni za godišnjicu prvotiska Divkovićeva Nauka krstianskoga iz 1611, kojim je Bosna prije četiri stoljeća unišla u svijet gutenbergovske civilizacije.)

Po svemu sudeći, Andrić će trebati pričekati neko „treće vrijeme“, neku epohu o kojoj danas ne možemo znati ništa, kada će njegovo djelo biti rekanonizirano, ili, zašto ne, dekanonizirano, te napokon otvoreno za čitanja izvan prizemne političke upotrebe. Kao što Jan Kott napisa za Hamleta – da taj Shakespeareov tekst ima osobinu spužve: ako ga se igra (čita) nestilizirano, on u sebe upija svu suvremenost. Generacijama koje to dožive Andrić će se ukazati u značenjima i slojevima koji nama izmiču.

Ivan Lovrenović

Odgovorite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>