DIVKOVIĆ DANAS

Htjela bi se posebna moć imaginacije i uživljavanja, da se barem nasluti kako je to moralo izgledati kada se u prvim danima siječnja godine 1611, prije ravna četiri stoljeća, sarajevski kapelan fra  Matija Divković púti iz Latinluka sarajevskoga u daleke Mletke, preko mora. Nije da mu je to tuđina sasvim, svoje je škole nekad učio u Italiji, možda baš u Mlecima, ali sada ide tamo s glavom punom drugih planova i briga. Nosi svoj rukopis  Nauka karstianskoga na „jeziku slovinskome kako se u Bosni govori“, ispisan onim tipom ćiriličkoga pisma koje je u Bosni uobičajeno odavno, da ga štampa kod mletačkoga knjigara Pietra Bertana, a ne zna što će ga tamo dočekati, kako će obaviti posao, hoće li se snaći sa slovima koje treba iz temelja rezati i lijevati, i uopće sa cijelom tom tipografskom i knjigarskom meštrijom, te kako li će se, potom, s tovarom knjiga vratiti u svoju tursku Bosnu i u Sarajevo, kako će njegov trud i rad biti prihvaćeni od mecena sarajevskih, od braće franjevaca, i najvažnije – od puka kojemu su prvenstveno namijenjene… Jer, nikada do sad takvo nešto u Bosni nije ni viđeno ni pokušano: štampana knjiga na jeziku kojim narod govori, slovima koja mu nisu nepoznata!

Godina je, dakle, 1611, između Turske i Austrije vlada mir koji su sultan Ahmed I i kralj Rudolf sklopili prije pet godina u Žitvi, uprava Bosanskoga pašaluka je u Banjoj Luci. Tamo sjedi beglerbeg Mustafa-paša Kuršumdži, to jest Olovčić, po svemu sudeći bliži Divkovićev zemljak, rodom iz Olova, pa nam je možda dopušteno zamišljati kako fratru i to ide naruku u pribavljanju dozvola i putne isprave, jol-teskere, da može slobodno putovati u Latine, u neprijateljsku kršćansku zemlju.

***

Ostavljam vas ovdje na trenutak u pokušaju da zamislimo fra Matiju s njegovim rukopisima negdje na vučljivim zimskim bosanskim putovima između Sarajeva i Travnika, Kupresa i Livna, kako se primiče splitskoj luci odakle će lađom u Mletke. Vratit ćemo mu se malo kasnije.

Danas nema nikoga tko se neće složiti s tezom da je rađanje svjetske civilizacije omogućeno izumom pisma: tom sposobnošću da svoj najuzvišeniji dar, dar jezika, vjerno prenese u apstrakciju slova, pisma, i tako ga učini trajno fiksiranim, nepodložnim vremenu i zaboravu, čovjek je učinio sudbonosni korak u vlastitome uzdizanju do bića duha i razuma, sistematskoga mišljenja i sređenoga pamćenja. U starinskim terminima izražena, a primijenjena na povijest civilizacije među Slavenima, osobito Južnima, ta distinkcija između barbarstva i civiliziranosti stoji sasvim precizno opisana već u glasovitoj filološkoj raspravi monaha Hrabra iz 10. stoljeća kada tumači prekretni značaj ćirilometodskoga izuma slavenskoga alfabeta: „Prije Slaveni ne imahu knjiga, nego crtama i rezama čitahu i gatahu, budući pogani.“

Trebali su proteći vijekovi i mileniji od stvaranja pisma u raznim oblicima širom staroga svijeta, dok se u zapadnoevropskoj civilizaciji nije polovicom 15. stoljeća pojavio slijedeći, skoro jednako tako revolucionaran izum, koji će cijelu narednu polmilenijsku epohu, sve do jučerašnje revolucije mikročipa i pojave kompjutora i interneta, označiti kao – Gutenbergovu. Bio je to, znamo, izum pomičnih metalnih slova i tiskarskoga stroja, s kojima se rađa „umjetnost multioriginala“, serijskih otisaka, to jest, vještina tipografije i umjetnost grafike. Staro doba prepisivačkoga umnožavanja knjiga, držanoga u najstrožem monopolu vjersko-političkih centara moći, uzmaknulo je pred dobom masovne proizvodnje knjige, a s njome i dobom velike demistifikacija i demokratizacije  znanja. U posljednjoj rečenici monumentalnoga romana Banket u Blitvi, Krleža, najveći Europejac naše književnosti, u usta svojemu junaku doktoru Nielsenu stavlja misao: „Kutija olovnih slova, [...] a to nije mnogo, [...] ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.“

Protestantska reformacija u Evropi u 16. stoljeću donijet će još jednu golemu, prevratnu novost: ideju i uskoro veoma raširenu praksu da se sveti tekstovi imaju prevoditi a crkveno bogoslužje obavljati na živim, narodnim jezicima. Između te ideje i Gutenbergovoga unapređenja tipografske vještine dogodila se epohalna podudarnost, ne samo vremenska nego i povijesno-duhovna: posredstvom nove, „crne umjetnosti“ kako su je zvali, postaju svete knjige – prevedene na narodne jezike – dostupne širokim slojevima, pa se i „sveto znanje“ na neki način demokratizira… Nije na ovome mjestu naodmet podsjetiti da su u tom gigantskom reformatorskom pokretu, koji je trajno izmijenio kulturno lice Evrope i zapadnoga svijeta uopće, na veoma istaknut način, baš kao protagonisti, sudjelovali ljudi s naših strana – Slovenci, poput Primoža Trubara, začetnika slovenske pismenosti i književnosti, ili Hrvati, poput Matije Vlačića Ilirika, latinski Flaciusa, velikoga erudita i reformacijskog teologa u rangu samoga Luthera, po svome učenju, flacijanizmu, protestantski dosljednijemu i radikalnijemu i od Luthera. A protestantska štamparija u Urachu kod Tübingena, kojom je rukovodio njezin vlasnik hrvatski plemić Ivan Ungnad, do 1565. godine proizvela je trideset različitih knjiga na hrvatskom jeziku, štampanih na tri pisma – glagoljici, latinici i ćirilici, u preko 25.000 primjeraka! U slovensko-hrvatskom protestantskom krugu oko štamparije u Urachu razmišljalo se o svemu slavenskom stanovništvu pod otomanskom upravom, pa su zbog toga štampane i ćiriličke knjige, čak su razvijane utopijske ideje o političkom suzbijanju Turske putem pridobivanja muslimanskoga stanovništva za protestantizam.

Na koncilu u Tridentu, koji je započeo 1545, Rimska crkva osmišljava i započinje dugoročnu i sveobuhvatnu protuakciju vlastite obnove i oporavka od duhovnih ali itekako i zemnih i političkih gubitaka koje joj je nanijela protestantska reformacija u Evropi. Koincidentno, ali uz neodoljive mogućnosti simboličkih učitavanja, iste godine kada  se završava Tridentski koncil, 1563, rodio se u selu Jelaške u olovskome kraju Matija Divković.

U svojemu bosanskom vjerskom krajoliku Divković se s protestantskom reformacijom nije mogao susresti, pa ni protiv nje boriti, jer ona osmansko-islamsku Bosnu nije mogla zahvatiti ni u najmanjoj mjeri. Na doktrinarno ili bilo kakvo drugo suprotstavljanje islamu, kao dominirajućem vjersko-ideološkom elementu u teokratski ustrojenom Carstvu, nije se moglo ni pomišljati, a borba s pravoslavljem išla je drugim, sasvim pragmatičnim linijama – kroz stalno okapanje između pravoslavnih vladika i franjevačkih starješina   pred turskim sudovima u vezi s jurisdikcijskim ovlastima. Zato u Divkovićevu spisateljstvu nema doktrinarno-teološke kontroverzije i polemike, što su glavne oznake stila i metode u evropskoj literaturi, jednako reformacijskoj kao i protureformacijskoj. Ako za sve što je Divković u svojemu spisateljsko-izdavačkom radu činio ipak možemo reći da je bilo u snažnome suglasju s osnovnim tridentskim duhom katoličke obnove, ali na način posve drukčiji od onoga u evropskim zemljama, to proizlazi iz stubokom različitih vjerskih, političkih, sociokulturnih okolnosti u kojima je njemu i njegovim franjevačkim sljedbenicima dano da rade na učvršćenju kršćanstva i kršćanskoga nauka u Bosni po smjernicama Tridenta i po knjigama glavnih zapadnih pisaca crkvene obnove – Bellarmina, Herolta, Ledesme i drugih. U jednoj stvari Divković, i cijeli krug franjevačkih pisaca koji se na njega nastavljaju, ipak jesu živi sudionici i praktičari novoga evropskog duha što ga je pokrenula protestantska reformacija a jednako zdušno prihvatila i katolička obnova, shvaćajući da jedino tako može uspješno parirati protestantskim protivnicima. Riječ je, kao što smo vidjeli, o potpunoj pobjedi ideje o širenju knjiga na narodnome jeziku, čemu se pridružuje i novi sistem obrazovanja i kulturno-znanstvenoga rada uopće, osobito pod vodstvom isusovaca. Jedan od njih u ovakvoj prilici ne smije ostati nespomenut. To je Divkovićev nešto mlađi suvremenik, Pažanin Bartul Kašić, tvorac prve „ilirske“ gramatike, autor prvoga našeg prijevoda cjelokupne Biblije, začetnik prve naše jezične standardizacije širega obuhvata bazirane na „jeziku bosanskome“, teolog, pisac, misionar, čovjek koji je više puta proputovao Bosnu, Srijem, Slavoniju, Beograd, i koji je papama u Rimu podastirao poslanice o potrebi za novim, mirnim i blagotvornim načinom rješavanja vjekovnog antagonizma i neprijateljstva između Turske i Evrope, između islama i zapadnoga kršćanstva…

U Divkovićevo doba – druga polovica 16. i prva desetljeća 17. vijeka – otomanska Bosna nije onakva kakvu si po ovještalim stereotipima predočavamo iz kasnijih vremena, nakon velikoga poraza Osmanlija pod Bečom 1683. godine, kada Turska gubi teritorije i snagu i graditeljski zamah, i ulazi u dugu i trajnu krizu, a kršćani i franjevci u Bosni, nakon krvave ekspedicije Eugena Savojskoga kroz Bosnu sve do Sarajeva 1697. godine i masovnoga egzodusa u strahu od odmazde, gotovo da prestaju postojati kao demografski i kulturni faktor. Umnogomu različito od te slike, razdoblje koje se poklapa s Divkovićevim životom pada neposredno nakon smrti sultana Sulejmana Zakonodavca, i generalno uzevši vrijeme je političke i ekonomske stabilnosti, te pravnoga sređivanja života u Carstvu, kao i intenzivnijega uspostavljanja trgovačkih i drugih veza s evropskim državama, a franjevačka provincija Bosne Srebrena širi svoje pastoralno i kulturno djelovanje među katolicima raznih nacionalnosti na ogromnome prostoru od Dalmacije do Transilvanije, od Ugarske do Albanije i Bugarske. Kroz 16. stoljeće, s intervalima povremenoga žestokog proganjanja katolika i franjevaca, naprimjer, za prvoga namjesnikovanja Gazi Husrevbega od 1520. do 1526. godine i velikih turskih osvajanja u Hrvatskoj i Ugarskoj, smjenjuju se intervali mira i zaštićenosti, pod istim Husrevbegom u dva njegova slijedeća mandata od 1526. do 1534. i od 1536. do 1541. godine. Kada se lokalne prilike ponovo pogoršaju, sultan Murat III 1586. izdaje poseban ferman o zaštiti kršćana, a onda opet, nakon velikoga poraza turske vojske pod Siskom 1593. i u dugome ratu poslije toga,  nastaju novi progoni. Mir u Žitvi 1606. ponovo donosi trajnije zatišje na međunarodnom i unutarnjem planu – to je ono razdoblje koje se poklapa s najplodnijim godinama fra Matije Divkovića. Kada, pak, 1622. godine janjičari svrgnu i ubiju sultana Osmana II, nastaje za trenutak opće bezvlađe i nered, u kojemu stradavaju i franjevci i katolici u Bosni. Pod sultanima Mustafom I i Muratom IV, zbog čestih lokalnih neprilika, franjevci 1625. i 1627. dobivaju posebne fermane kojima se dopušta da nose građansko odijelo, jašu konje i pašu oružje, da bi se zaštitili od nasilnika i bezakonjaka. U razdoblju do 1635. stanje se vidno popravlja pa će kroz to vrijeme značajno porasti broj katolika, franjevaca i njihovih samostana, ali se prilike ubrzo opet pogoršavaju i postaju sve teže za vrijeme Kandijskoga rata Osmanlija s Mlečanima 1645. do 1669. godine.

U svim tim oscilacijama, međutim, još uvijek se održavaju brojni franjevački samostani, a od osobite važnosti je postojanje jakoga građanskog katoličkog sloja u gradovima. Ti trgovci i poslovni ljudi, poput onih sarajevskih Grgurevića kojima Divković posvećuje svoj Nauk karstianski, njeguju poslovne veze na dalekim relacijama od Carigrada, Jeruzalema i Dubrovnika, do Beograda, Rima i Venecije, i pojavljuju se kao mecene za vjerske i kulturne potrebe u franjevačkim samostanima i liturgijskim prostorima. Svega će toga – poput kakve male bosanske sociokulturne atlantide – netragom i zauvijek nestati nakon Bečkoga rata na samome kraju 17. stoljeća.

U Divkovićevo doba, dakle, vjerske i konfesionalne prilike u Bosni su podložne općim političkim i ratnim okolnostima, i za kršćane nisu uvijek najpovoljnije, ali to je još uvijek vrijeme u kojemu centralna vlast dobro funkcionira, i u kojemu se drži do zakonitosti i do pravā – danas bismo rekli manjinskih – utemeljenih na zakonskim ispravama i povlasticama. U svakodnevnom životu i u formama profane kulture dodiri i komunikacija među pripadnicima različitih vjera a s istim jezikom i sličnim životnim potrebama sigurno su normalna pojava, i na toj se osnovi stvara neki neformalni sustav običajnih odnosa s određenom mjerom međusobnoga razumijevanja i uzajamnoga prihvaćanja. U duhovno-intelektualnoj sferi, pak, toga nema, jer smo duboko u predmodernom vremenu, u kojemu je ova sfera čvrsto zatvorena u religijske okvire i vjerski ekskluzivizam. To rezultira pojavom da na trima religijsko-konfesionalnim poljima, odnosno četirima ako pribrojimo i jevrejsko-sefardsku religijsko-etničku zajednicu, postoji duhovno-intelektualna i kulturna djelatnost, ali nikakvih dodira ni razmjene među njima nema niti može biti. Za ilustraciju dobro nam mogu poslužiti fra Matija Divković i nešto mlađi Muhamed Hevai Uskufi iz tuzlanskoga kraja. Obojica su pisci, školovani ljudi – jedan u Italiji, na Zapadu, drugi u Turskoj, na Istoku – obojicu zanimaju vjerske, nabožne, moralne teme, žive u istome vremenu i prostoru, ali iz njihovih tekstova i iz njihovoga djelovanja ne može se ni naslutiti da znaju jedan za drugoga, odnosno za ono što jedan i drugi pišu i misle, niti da ih to na bilo koji način dodiruje i zanima. Jedino se kod Hevaije, u onome poznatom pjesničkom proglasu Poziv na viru, javlja refleks odnosa prema drugima, ako i dobronamjeran, a ono svakako zasnovan na prozelitizmu i eshatološkoj isključivosti, to jest na ideji da izvan islama nema spasenja, jednako turobnom kao što je turobna i doktrina druge strane – da spasenja nema izvan Crkve, te da su sloga i miran život mogući samo ako smo svi u istoj, jedinoj pravoj vjeri.

Kako smo vidjeli, Bosna Divkovićeva vremena našla se,  skupa s mnogo širim prostorom otomanskoga Balkana i slavenskoga istoka, u fokusu obnovljenoga i pojačanog interesa Rimske crkve, s namjerom da na toj strani nadoknadi ono što je u sudaru s protestantizmom izgubila u Evropi. U izradi tih novih strategija obnovljeno je  klasično antičko ime Illyricum, Ilirik, s preinačenim teritorijalno-političkim sadržajem, kojim se u crkvenome pojmovniku sada označavaju sve zemlje i krajevi Balkana u kojima ima katolika ili na koje se računa kao na mogući prostor sjedinjenja s istočnim crkvama a pod vodstvom Rima. Ovdje je neizbježna napomena da je u moderno doba hrvatska crkvena i nacionalna historiografija pojam Ilirika i atribut ilirski sinonimno izjednačila s hrvatskim nacionalnim imenom i prostorom, i tako ga ideološki suzila a sadržajno osiromašila.

Velika akcija katoličke obnove na Balkanu, ako iz rimske perspektive i nije rezultirala nekim većim ostvarenjima primarnih crkveno-političkih ciljeva i planova, donijela je za našu jezično-literarnu i kulturnu historiju krupne plodove neprolazne vrijednosti. Divković kao začetnik, i njegovi nastavljači u 17. i 18. stoljeću, stvorili su u bosanskohercegovačkoj povijesti cijelu jednu književno-jezičnu i kulturnu formaciju, pa profesor Midhat Begić sa suvremenoga književnohistorijskog stajališta Divkovića definira kao „utemeljitelja kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“. Divković i njegovi sljedbenici prevode, prerađuju i kompiliraju obimnu evropsku teološku literaturu, služe se i književnim radom dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, a njihov književni dar i uspjeh može se mjeriti prema stupnju pripovjedačke živosti i uvjerljivosti, koja kod Divkovića zna biti na razini najvrsnijega književnog pripovijedanja. Njihova kulturna zasluga je, između ostaloga, i u tome što su u bosanski literarni i kulturološki horizont uveli mnoge motive, topose i likove iz evropske književnosti. Njihove knjige su bile jedino pučko štivo toga vremena, doživljavale su mnoga izdanja i brojne kasnije prerade, te su se duboko ukorijenile u kolektivnom pamćenju. U povijesti književnosti Bosne i Hercegovine spisateljska praksa koju je začeo Divković utemeljila je najvažnije književne žanrove i prozodijske obrasce: umjetničko pripovijedanje, dramski dijalog, versifikaciju, diskurs rasprave i eseja. I u jezično-standardizacijskom i pravopisnom pogledu Divković postavlja temelje jednomu dalekosežnom procesu. Jezik njegovih besieda je čist bosanski ijekavsko-ikavski govor, ali Divković ne ostavlja „prirodni“ govor u sirovom obliku; on ga s veoma razvijenim osjećajem mjere nastoji oplemeniti i učiniti gipkijim tako što u svoj bosanski jezik integrira sve hrvatske književno–jezične tradicije: slavonsku, dalmatinsku, dubrovačku, te tako stvara idiom višega reda i dometa, prihvatljiv i razumljiv na cijelome štokavskom području.

Napokon, u historiji poput bosanske, koja u starijim razdobljima gotovo da uopće ne participira u gutenbergovskoj civilizaciji, fra Matija Divković figurira kao jedan od pionira i na tom polju. Doduše, u Goraždu je između 1519. i 1523. radila mala pravoslavna štamparija u kojoj su braća Đurađ i Teodor odštampali tri vjerske knjige na crkvenoslavenskom jeziku, poslije čega je njezin rad ugašen. Također, prije Divkovića u Mlecima su, koliko se danas zna, štampane dvije male knjižice bosanskom ćirilicom – 1571. Libbelus calendarium i 1578. prijevod Ledesmovog katekizma. No, Divković je prvi bosanski tipograf, urednik i izdavač koji taj posao radi sustavno, usavršavajući sve njegove likovno-grafičke, pravopisne, tehničke, knjigovezačke  aspekte prema potrebama bosanskoga puka i jezika. Poslije intenzivnih ali bezuspješnih nastojanja fra Ivana Frane Jukića polovicom 19. stoljeća oko pokretanja štamparije u Sarajevu, Bosna i Hercegovina će se u „Gutenbergovu galaksiju“ uključiti prvi put u svojoj historiji tek 1866. godine, kada bosanski namjesnik Topal Osman paša daje koncesiju Ignjatu Sopronu, štamparu iz Zemuna, da u Sarajevu pokrene Vilajetsku štampariju.

Nakon prvoga boravka u Veneciji radi štampanja Nauka krstjanskoga 1611. godine, Divković će se još jedanput otisnuti u Italiju po istome poslu, štampanju svojega životnog djela, Besieda Divkovića svrhu evangelia nedieljnieh priko svega godišta, i drugoga izdanja Nauka karstianskoga. Najprije će u Rimu 1615. godine pribavljati dozvole, a slijedeće godine u Veneciji raditi svoj slagarski i tiskarski posao, već posve savladan i usavršen, na tim dvjema knjigama. Tada je on pedesetgodišnjak, o čijoj prethodnoj biografiji imamo vrlo malo podataka, kao što ih mnogo više nema ni iz kasnijega razdoblja. Znamo da, nakon sarajevskoga  kapelanstva, u Kreševu 1612. i u Olovu 1614. piše Besiede, da je 1623. lektor u samostanu u Gradovrhu (Tuzla). Zadnji je podatak iz sutješkoga Nekrologija – da je umro u samostanu u Olovu 1631. To je uglavnom sve što znamo o životu ovoga književnoga začinjavca i velikana.

Jedna od naslovnica Nauka karstianskog iz 1611.

***

… Ako smo još u mislima s fra Matijom na njegovu prvom putu u Mletke, možemo ga zamisliti, recimo, kako je stigao na sam kraj Bosne, u Klis: rastovario je svoje zavežljaje da osoblje kliškoga dizdara i kadije provjeri što on to nosi i pronosi, sve je to već obavljeno, njegove su isprave uredne, nije nađena nikakva smetnja, i on se sprema na konak u kliškome hanu, pa će rano jutrom u Split. Sada stoji na onoj visokoj zidini iznad vrletne stijene i vrti mu se u glavi od širine i dubine: nadaleko uokrug svuda samo otvoren prostor, beskrajan horizont, a pod nogama, duboko dolje, nazire se svjetlina mora i mrki obrisi otoka… Ništa ne znamo, niti išta možemo znati – kakve misli obuzimaju fra Matiju u tom času, s Bosnom za leđima a s tim golemim, prostranim svijetom koji se otvara pred njim kao zov i izazov. Sve što nam je dano da znamo, tvrdo i pouzdano, to su fra Matijine knjige, i činjenica da ih je išao sam, svojim rukama praviti, i sam donosio u Bosnu. I podatak poslije fra Matijina života – da su njegove knjige u narodu i među franjevcima čitane, slušane, učene napamet, ponovo izdavane i preštamapavane, drugo izdanje Nauka karstianskoga iz 1616. godine čak u dvadeset i pet izdanja, sve do duboko u osamnaesto stoljeće, te su odredile cijeli jedan posebni bosanski tip religioziteta i jezično-izražajne tradicije.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.