KOD ZUBARA

Sarajlija P. Z. je izvanredan stomatolog, velikoga znanja a jake i lake ruke, s dugogodišnjom švicarskom karijerom i brdom međunarodnih stručnih priznanja. Nosi prezime jakoga srpskog i partizanskog zvuka. P. Z-a je majka Talijanka rodila u Šapcu, gdje ju je muž, čelik-komunist, anacionalan do religioznosti, ostavio s novorođenčetom kad je 1942. otišao „u šumu“. Zaklali su je četnici, kao katolkinju, a bebu su spasili i odhranili dobri ljudi. S ocem P. Z. se sastao nakon rata, živjeli su zajedno a nikad nisu uspostavili prisan odnos. Ideologiju i politiku je odbijao instinktivno, u Partiju se nije upisivao iako su ga, po ocu, doživljavali kao „svojega“. Igrao je nogomet u podmlatku Željezničara u generaciji Ilijasa Pašića, Osima i Smajlovića, odmah po svršetku studija otisnuo se u Švicarsku, gdje je stekao stručni ugled, znanstveni status i dobre novce. Vratio se u Sarajevo, kaže: ne znam ni sam zašto. U ovome ratu bio ranjen u vilicu, dohvatio se Amerike gdje su ga operirali njegovi nekadašnji kolege iz Švicarske, Amerikanci, nudili mu lagan, dobro plaćen savjetnički posao. Vratio se u Sarajevo. Pronašli su ga rođaci po majčinoj liniji iz Italije, za koje nije ni znao. Nudili mu azil, državljanstvo, kuću, sređen život u Italiji. Odbio: „Ne znam što ću tamo“. Dvije kćeri su mu u Americi, obje doktorirale, obje udane: jedna za Argentinca, druga za Kineza. „Ništa ovdje više nije moje“, kaže, „išao bih negdje. Ali nigdje nisam ničiji.“

Ulazeći kod P. Z-a u ordinaciju, na zakazani termin, susrećem stariju gospođu koja izlazi. Sva uredna, sa svježom frizurom, odmjerenih i sigurnih kretnji, odjevena s onom nenapadnom elegancijom po kojoj se prepoznaju „prave gospođe“, dogovara s doktorom novi termin, a uz neku usputnu opasku čiji mi smisao izmiče, dodaje: „…onda kada su mi devedesettreće muža u Šopingu zaklali četnici“. Izgovara to istim ravnim i nepodignutim tonom, kojim je govorila do tada, i kojim se pozdravlja na odlasku.

Ništa s P. Z-om ne komentiram. Inače o svemu i svačemu razgovaramo bez zadrške.

Post scriptum. Ni godinu dana nakon ovoga zapisa (datiranog 29. listopada 2010) umro je P. Z. Savladala ga je bolest, o kojoj nikada nije htio govoriti osim škrto i aluzivno, u nekoj crnoj samoironiji. Sažaljenja i samosažaljenja bojao se više od đavla. Iza njega ostale su dvije kćeri, uspješne u bijelome svijetu, žena s kojom se razišao pod starost, i prijateljica s kojom je dijelio zadnje svoje dane. Nije nikamo otišao, leži na Barama.

Ivan Lovrenović

Ovaj post je objavljen u kategoriji Zapisi i označen sa by admin. Spasi u Bookmark ovaj post.

Odgovorite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>