RASIZAM SARAJEVSKE ELITE

5. 8. 2011.

Ako se zrelost i razvijenost intelektualne i političke javnosti mjeri prema stupnju autorefleksivnosti i spremnosti na otvorenu debatu o neuralgičnim pojavama, što reći za sarajevsku javnost, recimo, poslije objavljivanja teksta Rešida Hafizovića Raskrivanje ćudi – A smutnja je gora od ubijanja u Oslobođenju, od kojega je prošlo skoro mjesec dana? Povod je iz više razloga izuzetno uznemirujući a na svoj način izrazito intelektualno poticajan. Riječ je o eminentnome autoru, univerzitetskom nastavniku, znanstveniku i intelektualcu s međunarodnom reputacijom u teološkim krugovima od Sarajeva do Teherana, koji je, pak, u javnom istupu iznio ekstremno provokativne teze čak s rasističkim implikacijama. I to ne bilo gdje, nego pod krovom Sarajevskoga univerziteta povodom predstavljanja publikacije te akademske kuće posvećene genocidu u Srebrenici. Napokon, tekst Hafizovićeva izlaganja prenijelo je Oslobođenje na svojim revijalnim stranicama. Sve je, dakle, na najvišoj razini simboličke reprezentativnosti – autor, tema, prigoda, mjesto događaja, institucija i njezino glasilo, medij u kojemu se tekst objavljuje.

I – kako je akademska, intelektualna, politička javnost reagirala? Praktično – nikako. Osim jednoga-dva komentatorska teksta na internetskim portalima, dogodilo se još samo to da je dugogodišnji autor Oslobođenja Zija Dizdarević dobio otkaz zbog svojega komentara na Hafizovićev tekst, koji je bezuspješno pokušao objaviti u magazinu Dani istoga vlasnika, pa potom objavio na ovome web-portalu. I to je za sada sve.

Kada se u kasnu jesen 2006. godine profesor Hafizović našao na brutalnom udaru Rijaseta Islamske zajednice zbog svojih kritičkih primjedaba ovoj instituciji u vezi s problemom vehabija i vehabizma u Bosni i Hercegovini, pisao sam o tome kao o paradigmatskom primjeru sukoba Pojedinca i Institucije: to je ona situacija, poznata nam i iz preddemokratske historije, kada pojedinac, vodeći se svojim etičkim društvenim porivom, svojom znanstvenom autonomijom i svojom kompetencijom kritičkoga intelektualca, ispostavi instituciji a i cijeloj javnosti jednu bolnu temu koja se tiče sviju, i kada institucija reagira ideološkim odstrelom, a javnost oportunističkom ogluhom.

S tezama koje je profesor Hafizović ponudio javnosti danas, pet godina kasnije, situacija se ponešto okrenula: institucije ne nalaze razloga za uznemirenost, jer u iznesenim tezama ne nalaze ničega spornog, što nije ništa drugo nego znak suglasnosti s njima, a javnost jednako drijema.

Da stvar bude ozbiljnija, Hafizovićeve teze nisu ni nove ni originalne, one se u jednome dijelu bošnjačke nacionalne i vjerske inteligencije ponavljaju već dugo, moglo bi se reći kao već sasvim konsolidirani stereotipi, samo u raspršenom obliku. Hafizovićeva je „zasluga“ što ih je sada sabrao na jednome mjestu i izrazio u paroksistički zaoštrenom tonu i formi. U kombinaciji parafraze i doslovnoga citata, evo kako glase te zaprepašćujuće teze:

Srpske ubojice i zlotvori bili su tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u New Yorku, u najvišem tijelu UN-a;

Bošnjake je, zato što su muslimani, s podjednako nesmiljenom žestinom trebalo zbrisati sa lica zemlje, baš kao nekoć u muslimanskoj Španiji i na Siciliji. Tako se to upravo i zbilo;

Bilo je naivno očekivati milost od Evropljana, jer su se oni u vlastitom stogodišnjem ratu uzajamno klali do istrebljenja;

Historijska je istina da je u ovoj državi koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama;

Temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom. To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196- 1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici.

Taj gen je dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. Ko će promijeniti strukturu tog gena, ko će pripitomiti njegovu ubilačku ćud? Možda Europska unija koja Srbiju, naprosto, objeručke tegli u svoje dvorište i s njom dragovoljno prima dio tog njenog sramotnog naslijeđa prema kojem se sama zvanična Srbija nije nikada decidno odredila ili ga se odrekla. Valjda, stoga, jedni druge i zaslužuju, Europska unija Srbiju i Srbija Europsku uniju po principu da slično slično privlači;

Bošnjaci za sebe moraju riješiti dilemu: ili ostati živjeti sa ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali, oni koji su svojim tajnim oružjem, muslimanskim puritanskim pokretom iz sedamnaestog stoljeća, oružjem koje i danas prolijeva muslimansku krv u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Iraku, razarali Muslimanski halifat na Istoku, oni koji upravo danas bezočno ubijaju Libiju, Egipat, Sudan, Tunis, Bahrejn, Jemen i Siriju, po vlastitoj želji mijenjajući aktuelnu kartu muslimanskog svijeta?

Bošnjacima ostaje samo da vjeruju i nadaju se da će se i nad njihovim glavama ozbiljiti ono što je davno kazao apostol Pavao u jednoj od svojih novozavjetnih poslanica kako će se zlo zlotvora, u konačnici, vratiti njima i sručiti se na njihove glave.

Zahtijevalo bi (i zasluživalo) podrobnu analitičku studiju da se rasvijetli ova u metodološkom pogledu poprilično kaotična a faktografski vrlo problematična smjesa sačinjena od elemenata teorije planetarne zavjere protiv jednoga naroda/vjere, ahistoričnih, neutemeljenih paralela i analogija, neobuzdanih pretjerivanja i generalizacija, žestoke i transhistorijski postulirane eurofobije, dirljivo nekritične otomanofilije itd.

Posebno bi bilo važno tražiti jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: što danas politički impliciraju teze poput one o „historijskoj istini“ da je u Bosni i Hercegovini „koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama“. Kakva vrsta „historijske istine“ je taj podatak (ako je uopće provjerljiv); na koji način i u kakvim socijalno-ekonomskim i vjersko-političkim procesima je takvo „vlasništvo tla pod nogama“ stjecano; koliko su baš ti procesi doveli do nemogućnosti da se bosanskohercegovački identitet u XIX stoljeću uspostavi kao jedinstven i homogen u političko-državnosnom smislu, nego se nepovratno i sudbonosno diferencirao u tri vjersko-etničke pa potom nacionalne strukture; koji historijski trenutak ćemo uzeti kao polazni za utvrđivanje koliko je zemlje u kojim razdobljima bilo čije nacionalno/vjersko „vlasništvo“ i „tlo pod nogama“? (Uostalom, ako je već riječ o specifično islamskim aspektima agrarno-vlasničke materije, nije li upravo domaći, bosanski muslimanski element, respective njegova političko-vojno-ekonomska elita, u velikoj mjeri historijski zaslužan za korumpiranje izvornoga otomanskog koncepta mirijske zemlje, po kojemu „tlo pod nogama“ ne može biti ničije ljudsko privatno vlasništvo s pravom nasljeđivanja, nego vlasništvo Božije, uz, doduše, sultanovu „opunomoćenost“ da njome raspolaže.)

Jedno, izgleda, nikada nije dovoljno ponavljati: u osnovi strategije svih etnonacionalnih ideologija koje na Bosnu i Hercegovinu pretendiraju u smislu vlastitoga ekskluziviteta i nacionalističkoga isključivanja drugih uvijek je, ali baš uvijek, ključni „argument“: vlasništvo nad zemljom. To je bio i ostao nepogrešiv znak prepoznavanja takvih pretenzija, bile one planske ili tek „implicitne“.

Od svega što profesor Hafizović tvrdi, najveća bi kritička pažnja morala biti posvećena tezi o ubilačkom genu i genetskom karakteru „srpskoga zlotvorstva“. Rekoh, ni to nije novina ni prvina, na svoj način su je izražavali i M. Filipović, i S. Čekić, i mnogi drugi ugledni i manje ugledni javni radnici, ali kod Hafizovića se ona ovdje eksplicira uz neobično ostrašćeno inzistiranje baš na genetičnosti, repetitivnosti i neiskorjenjivosti srpskoga zla kao takvog. Na taj način se ovo teško i ozbiljno pitanje izmiješta iz historije, iz konkretno-realnih političkih, socijalnih, društvenih uzročno-posljedičnih odnosa i procesa, izmiješta se uopće iz mogućnosti da bude historijski i znanstveno situirano i objašnjeno, napokon ukida se mogućnost da historija zla bude objektivirana u našim zajedničkim i uzajamnim krvavim relacijama onako kako joj i pripada (pa da, onda, možda jednoga dana bude i prevladana), a sve se prebacuje u magleno i turobno polje metafizičke determiniranosti kolektivnoga „gena zla“, rezerviranoga ekskluzivno za Srbe. I ne hoteći, autor ove „teorije“ se na taj način, sasvim banalno, samo priključuje onome ukletom krugu beznadnih uzajamnih optuživanja koja zloslutno odjekuju kroz cijelu našu bližu i dalju prošlost: te Srbi su krvožedni „kao narod“, te Hrvati su genocidni „kao narod“, te Bošnjaci-muslimani su „kao narod“ vjekovni zulumćari i zatornici…

Uz ovakvo rezoniranje, kraj nije ni mogao biti drukčiji nego što jest: jedini izlaz i nadu za Bošnjake autor vidi, s pozivom na apostola Pavla, toga prvog org-sekretara sveopće zemaljske Crkve, u nekoj vrsti eshatološkoga revanšizma, kada će se, „u konačnici“ zlo vratiti i sručiti na glave zlotvorima. Jadna i bespomoćna, u biti sasvim defetistička perspektiva i satisfakcija!

Kako je već rečeno, nije fokus ovoga zapisa toliko na samomu Hafizovićevu tekstu i njegovim tezama. Fokus je na općoj suglasnosti s takvim pogledima u sarajevskim znanstveno-akademskim, intelektualnim, vjerskim i političkim krugovima, o čemu tako rječito svjedoči izostanak bilo kakvih kritičkih reakcija na te frapantne teze, kao da su same po sebi razumljive i „normalne“, ili u najmanju ruku nevažne. Baš to, ta vrsta neosjetljivosti i zakržljalosti refleksa na ovakve ideje nepogrešivo ukazuje na devijantno stanje društvene svijesti, čije ime i opis možete naći u svakom solidnijem udžbeniku, kao opće mjesto najmračnije evropske povijesti. Moram li ga izgovoriti? Neumoljivo ironično je pri tome, što je riječ o sredini koja ne prestaje deklamirati o svojemu antifašizmu, baš kao da mu je monopolni vlasnik.

Ivan Lovrenović

Odgovorite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>