ŠTO JE SVE OTIŠLO S MIROSLAVOM KARAULCEM

Otišao je Miroslav Karaulac. Nijedan javni uzdah za njim nisam primijetio, iako sam revno pretraživao medijske naslove svih dana od onoga 19. marta kada me je zatekla telefonska poruka o njegovoj smrti.

Znao sam za Karaulca od djetinjstva. Nije to bila veza književna, nego zavičajna: bio sam osnovac kada je država poslala učiteljicu Sonju iz Dalmacije da radi u mrkonjićkoj školi. Voljeli smo je svi, jer je nosila raskošnu sofijalorenovsku ljepotu i u isto vrijeme bila neohola, brižna i dobra, sasvim nepedagoški.  Udala se za inženjera Lazu Karaulca, a o njegovome bratu Miroslavu pričalo se – kako to uvijek ide u provinciji, uz bajkovit i legendaran prizvuk – da živi u Beogradu, i da je pisac…

Vidio sam ga zadnji put prije šest godina, kada je došao na Franjevačku teologiju u Nedžariće, na homage Ivi Andriću što su ga fratri priredili u povodu tridesete godišnjice od Andrićeve smrti i šezdesete od objavljivanja Travničke hronike i Na Drini ćuprije. Tada je, već slab i s vidnom mukom, pročitao pomalo elegičan tekst o Andriću, koji je kasnije fra Ivan Šarčević objavio u časopisu Bosna franciscana. Tu između ostaloga piše i ovo: „Osporavanja, preusmeravanja značenja njegovog dela, nasilna pripisivanja značenja koje ono nema, nisu usporili njegov hod prema čitaocu. Njegove knjige pristigle su do milionskog čitališta i nigde nisu nađene te zle primisli, te prigušene mržnje koje su pronašli u njima književni talibani širokog spektra, u piščevoj domovini. Ono što neminovno pada u oči u Andrićevoj biografiji je kako je uopšte mogao opstati, sa takvim darom, sa takvim znanjem i razumevanjem istorije, u sredini u kojoj je, kako to sam kaže, život ‘bez ikakve više uljuđenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor’. Poput krhke tropske biljke, osuđen da raste pod odbojnim, ledenim podnebljem, uspeće da mu odoli, usamljen u svome poduzeću kao i svaka neobična misao zalutala i uhvaćena u kršu i divljini.“

Upoznali smo se prekasno, na samome kraju osamdesetih godina prošloga vijeka, kada je sarajevska „Svjetlost“ trebala objaviti drugo prošireno izdanje njegove čudesno lijepe knjige Rani Andrić. Karaulac je dolazio u Sarajevo u neumornoj potrazi za dokumentarnim tragovima o Andrićevu životu, pa smo zajedno išli u župni ured sarajevske katedrale kod župnika Ive Balugdžića pregledavati matice. Knjiga u Sarajevu nije izašla nikada, jer u Sarajevu uskoro više nikome nije bilo do knjiga, nego do gologa života i očajničke obrane od dušmana.

Nije bilo prilike da se između nas rodi neka srdačnost ni prisnija povezanost. A mislim da Karaulac i inače nije bio čovjek izdašan na lakim osmijesima i neobaveznome brbljanju. Ima negdje u Andrića ovakav zapis: “Bosanski čovek liči na onog francuskog državnika koji je, kad bi mu predbacivali njegovu oporost i oštrinu prema ljudima, odgovarao da je spolja trnovit i bodljikav, ali da njegove ruže cvatu u unutrašnjosti.” Na dlaku tako doživljavao sam Karaulca: on je svojim unutrašnjim ružama davao da se rascvjetavaju u njegovim tekstovima.

Pisao je, zapravo, malo, ali je pisao neobično raznovrsno. Posjedovao je dar u našim književnostima sasvim rijedak, gotovo nepostojeći, da pišući o životima drugih pisaca ispisuje prvorazrednu prozu, sasvim osebujno meditativnu i duboko lično proživljenu, a istovremeno činjenično tačnu do krajnje akribičnosti. Andrić mu je u tomu bio cjeloživotni medij, ali da je to umio i na drugim primjerima, maestralno svjedoče njegovi zapisi o Danilu Kišu, na primjer.

Imao je još je jednu trajnu ljubav, ali sasvim na svoj, karaulčevski način zatamnjenu plemenitim tragičkim tonom: Bosna. U godinama poslije zadnjih naših ratova poslao mi je dvije predragocjene bosanske knjige, koje je sam priredio, prevodio, uređivao, našao načina da budu objavljene, i to u Srbiji, kada u Bosni i u Sarajevu, gdje se ljubav prema državi, baštini, kulturi, historiji na sva usta izvikuje na trgovima, nitko ni ne zna da su objavljene. Prva je zbirka putopisnih tekstova Priče francuskih putnika sa puta po otomanskoj Bosni (Matica srpska, Novi Sad, 1998), izdanje izvanredne književne, historijsko-dokumentarne, kulturološke vrijednosti. Druga je uzbudljiv memoarski spis fra Ante Kneževića iz vremena ulaska austrougarske vojske u Bosnu 1878. godine Njeke moje bilješke iz zadnjih godina (Rad, Beograd, 2001). U njoj je i posveta, ispisana crnom tintom, koju danas čitam s tugom i s osjećajem da je s Miroslavom Karaulcem bespovratno otišao cijeli jedan naš svijet: Ivanu Lovrenoviću, ovo do danas zatureno delo našeg znamenitog zemljaka. Srdačno M. Karaulac, Bgd, 29 • IX • 01.

Ivan Lovrenović

(Objavljeno u ožujku 2011. na www.jergovic.com)

Odgovorite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>