STUDENI BOSANSKI NOVEMBAR

28. 11. 2011.

Izdiše, u opakom sarajevskom smogu i studeni, ukleti bosanski mjesec novembar. Mjesec u kojemu svi u Bosni i Hercegovini nešto svoje slave. Najprije se slavilo osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 18. studenoga 1991. „Samo u kantonima s hrvatskom većinom“ – kako o tomu izviješćuju sarajevski mediji. Potom je u Republici Srpskoj slavljen 21. novembar – dan utanačivanja Dejtonskoga sporazuma u kasarni američke vojske u dalekomu Daytonu, Ohio, 1995. Napokon, i slavni 25. novembar, dan održavanja ZAVNOBIH-a u Mrkonjiću 1943. „Samo u dijelu Federacije“, kažu gorespomenuti mediji, redovno zaboravljajući dodatak koji bi morao glasiti: „s bošnjačkom većinom“.

Ništa bolje od slavlja kad se ima dobar razloga za slavlje. Novembarska slavlja u Bosni mučna su i mračna, jer to što i kako Bosanci i Hercegovci triju nacionalnih denominacija slave nije slavljenje s dobrim razlogom i nije radost duši, nego ogorčeno inaćenje i trljanje otvorene rane drugima. Slavljenje protiv drugih.

Kakva Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, i kakva njezina bilanca za slavljenje! Etnički motiviran zločin nad drugima, transetnički motivirana sveopća pljačka, te političko unazađenje hrvatskoga naroda, kojemu se, evo, i danas nudi ono isto što mu se nudilo onda, bez zrna autorefleksije, odgovornosti, kritičke političke inventure… Od političara drugo ne možeš ni očekivati, jer političar kod nas odavno je u potpunome značenju riječi postao sinonim za hulju bez načela, bez ljudskoga stida i obraza. Ali, u adoriranju Herceg-Bosne danas, ponovo kao u vrijeme dok je žarila i palila, kao da prednjače „intelektualci“, javna čeljad s akademskim titulama koja se ubiše ispovijedajući vlastitu neovisnost i političku samostalnost.

Kakav Dayton i kakvi srpski razlozi za njegovo slavljenje! Republika Srpska? Da, kao otrov i zator za etnički druge. Što je, historijski, donio Srbima uistinu? Piše akademik Predrag Palavestra, gospodin i autentični srpski nacionalist: „Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donela koristi ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnom smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima. (…) Krajem 2007. godine Srbi u Sarajevu bili su samo jedna politička dekoracija, bez većeg društvenog uticaja, potisnuti, jedva tolerisani građani drugog reda. Od nekadašnjih 150.000 sarajevskih Srba, u gradu se pominje jedva 20.000. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili.” Ovih dana sarajevski paroh Vanja Jovanović saopćava kako ima prijavljeno 51 pravoslavno dijete za vjeronauku u osnovnim školama u cijelome sarajevskom kantonu, a ni to ne može da im se osigura jer su vlasti gluhe.

Vladika bihaćko-petrovački Hrizostom, jedan mučenik čija je eparhija dvoentitetski raskrečena, ovako govori: „Nomen est omen. Ako se neko odriče imena koje nešto znači, on nanosi veliku štetu sebi, svom plemenu, svom narodu, jer Bosna i Hercegovina je bila država srpskog kao i drugih naroda… Bila je to velika greška odreći se onoga što je istorijsko, jer ne mogu sadašnjost i budućnost biti bez prošlosti. Kako ćete izvaditi temelje, a praviti kuću u vazduhu? Republika Srpska lijepo zvuči, ali to nije utemeljeno na nečemu što je istorijski, politički i kulturološki vrlo važno na ovim prostorima. Stotine, hiljade godina ovaj prostor se zvao Bosna i Hercegovina i on je pripadao isto Srbima koliko Hrvatima i danas Muslimanima. (…) Meni je žao što su napravili toliku grešku na štetu srpskog naroda, jer time su oduzeli pravo srpskog naroda da kaže da je Bosna i Hercegovina jednako njihova kao i drugih naroda u BiH. Oni nisu mogli da uđu u dubinu toga o čemu ja sada govorim. Svi su se zadovoljili samo sa Republikom Srpskom. Nisu znali šta znači odreći se onoga što je suština, a to je Bosna i Hercegovina. Istorijska, geografska, politička, kulturna sredina u kojoj smo mi živjeli kao narod, jednako sa drugim narodima u Bosni i Hercegovini.“

Kakav ZAVNOBIH!  U današnjoj Bosni i Hercegovini, u kojoj nije ostalo ni traga od političke supstance zavnobihovske BiH (uostalom, nezamislive bez Jugoslavije kao svojega državnog i ideološkog omotača), u ovoj dejtonskoj BiH koja se panično bori za dah i u kojoj je razložan i dobronamjeran samo onaj tko od toga polazi u nakani njezinoga spašavanja i konsolidiranja – bajati i mantrati o ZAVNOBIH-u mogu samo potpuno autistični sarajevski politički sljepari, bez obzira na stranačko-političku pripadnost. Bosna i Hercegovina kakvu oni zamišljaju, kada to svoje zamišljanje zasnivaju na ZAVNOBIH-u, ne samo da je nemoguća i neostvariva, nego – eto paradoksa najvećega – i kad bi bila ostvariva po njihovom uvjerenju i htijenju, bila bi suštinski antizavnobihovska, jer oni njezinu pluralnost doživljuju kao nužno zlo a ne kao njezinu supstancu, pa je i ne umiju misliti na način istinskoga političkog pluralizma.

Ivan Lovrenović

Odgovorite

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>