ANKA PÂVLOVIĆĀ

Bila je tu, naša, iz najbližega komšiluka, lijepo se s njom pazio svatko, ali nikada je nisu zvali samo imenom, nego uvijek: Anka Pâvlovićā. Teško je znati je li to bilo iz poštovanja prema njezinoj muci, ili, opet, znak određene distance. Ili jedno i drugo, pomiješano. Muka joj je, naime, bila tolika da, i pored sažalijevanja, nije bilo nikoga tko bi u nju želio zaroniti, istinski joj se približiti. U crkvu je išla, kao i svi drugi, ali i tamo je bila – vidjelo se to – sama, izdvojena.

Malena rasta, široka, uvijek u crnini, bezoblična dotle da se ni grba na njenim leđima nije vidjela kao nešto neobično, Anka Pavlovića provodila je vijek nad šivaćom mašinom s debelim naočalama na nosu. Na povremenim zimskim prélima u našoj kući u nevinoj igri karata na parove (žandara) bila je superiorna, a u razgovoru malorječiva ali britka, s inteligentnom ironijom koja nikad nije bila uvredljiva ni adresirana lično, nego nekako tako da prođe pokraj osobe o kojoj je riječ, a opet da se adresat zna…

O njezinoj sudbini, o njezinim strašnim gubicima, pred njom nikad se nije izgovarala ni riječ. Ali u svakom, ama baš svakom trenutku dok si s njom, svi su te sudbine bili svjesni i svi su mislili na nju. Pa, kad bi se rastali, za Ankom bi se uvijek čuo nečiji polutihi uzdah: „Nesretna ona!“

U mladosti vedra, okretna, Anka se za svoga voljenog čoeka udala koju godinu pred rat. Bio je sa Zborišća, mutafdžija kao i svi Pâvlovići. („Sve predući i idući unatrag k’o rak, mutafdžija obiđe zemaljsku kuglu a da cijeli život ne izađe iz ćerhane.“) Snašlo ga je kao i hiljade drugih: služeći novoj zloj domovini zaglavio je četrdesetpete negdje na Zidanome mostu, Mariboru, Dravogradu, ili tko zna gdje…

Anka je ostala s dvoje djece, starijim Brankom i mlađom Slavicom. Sva se predala igli, da podiže djecu i uzdržava i sebe i njih.

Branka je izgubila kada se s drugom muškom djecom zadivljalom u poslijeratnoj neimaštini i političkoj ostavljenosti po Grabežu bavio napasanjem krava i pretraživanjem zaostataka rata, kojih je, neodoljivo privlačnih, bilo na svakom koraku. Bomba, koju su u neznanju aktivirali, Branka je raznijela na mjestu, nekolicinu drugih izranila. Donijeli su joj ga u čaršafu.

Slavica se munjevito razvijala u grešno raskošnu djevojku: sa četrnaest već je izgledala moćno poput vedre i nasmijane varcarske verzije Ane Magnani, ni ne sluteći da se u našem svijetu to uzima kao gotov poziv…

Sve strepeći i drhteći nad njom, mati ju je opremila u srednju školu u Sarajevo. U drugoj godini u mali naš i Ankin svijet pala je vijest: Slavica se ubila. Bacila se pod voz na sarajevskoj željezničkoj stanici. Ostavila je pismo: „Život je borba, a Borba vrijedi 2 dinara.“

Ivan Lovrenović

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.