DUH IZ SINDŽIRĀ

(Prvobitna verzija teksta objavljena je 27. 9. 2003; ovdje je proširena i ažurirana podatkom o novom izdanju Bosanske trilogije.)

 

U čudesnoj poetskoj drami Bosanska trilogija Nikola Šop samo njemu danom mješavinom metafizičnosti i empatijske ironije persiflira povijesno-legendarni motiv susreta osvajača, osmanskoga sultana Mehmeda Drugoga, i njegove žrtve, posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu, čija će se glava u stvarnom slijedu događaja otkotrljati pobjedniku pod noge. Izrazito živa i plastična, u tekstu jednako kao i u mogućim vizualno-scenskim performacijama, Šopova slika, međutim, priča drukčije. Pobijeđeni i uhvaćeni kralj stoji pred Padišahom u njegovu vojničkom čadoru, vas okovan gvozdenim sindžirima od glave do tala. Kada Padišah ushtjedne započeti razgovor sa svojim zatočenikom, otkriva da lanci stoje uzgor ali prazni. Smanjivši se na veličinu zrna, zapravo dematerijaliziravši se, to je Stipan iscurio iz svojih lanaca, i sad stupa u razgovor s Osvajačem kao duh, skakućući s jednoga njegova ramena na drugo, razjašnjavajući se s pobjednikom u blistavim ikavskim dijalozima o veličini ali i o granicama njegove moći.

Jedna od najživljih slika bosanske književnosti, s višestrukom i nesvodljivom simboličkom energijom, ova Šopova pseudohistoricistička fantazija mogla bi otrpjeti i učitavanje aktualne sudbine „bosanskoga kraljevstva“, njegove životne i kulturne  „supstance“: sva se ta supstanca (ako se o takvom nečemu uopće može govoriti) preselila u virtualitet, prepustivši stvarnost (privremeno?) nižim životnim formama i zahtjevima, bez uspravnosti, bez veličine i bez čežnje za veličinom…

Proisteklo iz postkomunističkih i postjugoslavenskih etničkih politika, te iz užasa rata, novo shvaćanje kulturnoga i narodnog identiteta, kojemu nije glavno pitanje što jesmo i što nas čini, nego: tko ne smijemo biti, u Bosni i Hercegovini proizvodi apsurdni efekat kulturnoga ograđivanja, trostruke međusobne samoizolacije po linijama tako zamišljenih nacionalnih kultura, koje postaju neprelazne i nepropusne granice. Proveden kao ideološki imperativ kroz sve strukture i institucije (državno-političke, obrazovne, nacionalne i vjersko-kulturne), taj efekat je već duboko prožeo bosanskohercegovačko društvo i postao neka vrst neupitne vrijednosti. Ali najkonkretnije i vjerojatno dugoročne razorne posljedice ovoga naopakog procesa „nacionalnog osvještenja i oslobođenja“ vide se u svakodnevnoj kulturnoj praksi, osobito po manjim gradovima i naseljima, iako ni najveće urbane sredine poput Sarajeva nisu od njih pošteđene. Ukratko, te posljedice su – paradoksalna provincijalizacija, snižavanje, političko profaniranje upravo onih pojava koje se stavljaju na zastave kao najveće vrijednosti nacionalne kulture.

Primjer Ive Andrića, i njegove zlosretne nove književno-političke recepcije u Bosni u svetrima etničkim perspektivama, mnogo puta je spominjan. U ovom kontekstu bilježim samo nedavno održanu tradicionalnu manifestaciju u Višegradu, posvećenu „srpskom nobelovcu Ivi Andriću“. Trebalo bi imati pomalo demonsku fantaziju (kakve Andriću, u najboljim njegovim književnim nadahnućima, nije nedostajalo), pa zamisliti taj književni skup u duhovno opustošenom, zloslutnom gradu na krvavoj Drini… Koliko Andrić mora biti smanjen i snižen, da bi mogao postati ikona za upotrebu u višegradskoj kulturnopolitičkoj liturgiji!

U Stocu, nesretnom i prelijepom južnom gradu, održava se Slovo Gorčina, obnovljena manifestacija posvećenu Maku Dizdaru. Ne znam da je ijedan pjesnički grad imao dušu Stoca – Struga je imala, valjda ima i sad, svjetski štih i svojevrsni glamour, ali u subjektivnom doživljaju nije Stocu i Slovu Gorčina bila ni do koljena! A nad svime i nad svakim lebdio je duh Maka Dizdara doista i bukvalno, izlijevala se na nas lijepa tajna Kamenog spavača… Radi hommagea Maku u Stolac dolazili su pjesnici, pisci, umjetnici, znanstvenici, ljubitelji sa cijeloga zemljinog šara – baš prema njegovoj veličini i značaju. Profesor Francis R. Jones s univerziteta u New Castleu, koji je objavio kongenijalan prijevod Kamenoga spavača na engleski jezik, dao je Maku Dizdaru, čini se, adekvatnu mjeru. U velikom eseju Uvođenje Maka u maticu, Jones govori o Dizdaru kao velikom evropskom pjesniku, uspoređujući ga s Holubom i Miloszem. „Dizdar je pjesnik pune evropske zrelosti, koji prodire u dubine kulture svoje zemlje i njezine prošlosti, ne tražeći ono što je etnički skvrčeno, već ono što je istinski ljudsko“ – piše Jones, kao da upozorava današnje bošnjačke re-dizajnere i etničke smanjivače grandiozne pjesničke avanture Maka Dizdara.

Vraćam se Šopu i Jajcu: ove subote i nedjelje tamo se održavaju Dani Nikole Šopa na Plivi. Ništa neće nedostajati – od mimohoda mažoretkinja do prigodne besjede Nike Lozančića, predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Dobro je i pravedno što se Jajčani sjećaju Šopa. I on je volio taj grad, u kojemu mu je stjecajem okolnosti bilo dano da se rodi, vukući obiteljsku lozu tko zna otkud s otomanskoga i pravoslavnog jugoistoka Balkana. U intervjuu što sam ga s njime pravio davne 1978. kraj postelje u Voćarskoj ulici pričao mi je (kompliciranim načinom komuniciranja, ali vedro i strpljivo) o ushitu koji ga je obuzimao kada bi kao gimnazijalac išao kroz ljetnu noć pješke uz Vrbas iz Banje Luke u Jajce, na ferije, o susretima s Ivom Andrićem u samostanu kod jajačkih fratara, kamo su tridesetih godina obojica stizali iz Beograda, Andrić već kao visokorangirani diplomat, Šop kao profesor latinskoga jezika na jednoj beogradskoj gimnaziji… Njegovi ukućani povjerili su mi, pak, da mu i onako bolesnu i nepokretnu gotovo svakoga ljeta moraju organizirati vožnju autom od Zagreba do Jajca: samo bi se dovezli do grada, okrenuli laganom vožnjom jedan krug kroz jajačke kapije, zaustavili se na drugoj strani novoga mosta AVNOJ-a da se nauživa pogleda na Plivin vodopad – i vratili se u Zagreb. Tada smo se dogovorili i za prvo objavljivanje Šopove Bosanske trilogije (Veselin Masleša, 1980), koju sam ranih sedamdesetih bio čuo samo u radiofonskoj izvedbi na Trećem programu Radio Zagreba. A tada je uslijedilo i prvo veliko otkriće Nikole Šopa u Bosni, kada ga je Slobodan Blagojević u svoju glasovitu antologiju bosanskohercegovačke poezije dvadesetoga stoljeća (Lica, 3-4/1981) uvrstio među najveće i najvažnije, izazvavši golemi politički potres. I partijski čuvari ideološke čistoće u književnosti (M. Bogićević) i notorni nacionalisti (R. P. Nogo) bili su jednoglasni u pogrešnoj ocjeni i anatemi Blagojevićeva izbora: „To je katolička antologija!“

Andrić, Šop, Dizdar – to su najsjajnije književne zvijezde što ih Bosna ima. „Problem“ s njima je baš to, što su, svaki na svoj neponovljivi način, bosanski paradigmatični, a u „evropskoj matici“, kako bi rekao Francis Jones. Zbijati ih u etnokonfesionalni i provincijalni model kulture, i od njih praviti etničke zastave, moguće je, kao što je moguće svako drugo nasilje. No, u tom postupku oni bivaju preparirani i smanjeni – dovedeni na mjeru probavljivosti prosječnog etničko-provincijalnog konzumenta mimohoda mažoretkinja i prigodnih fraza predsjednika Federacije, čije ime već sutra nikomu neće značiti ništa.

***

Iz susreta i razgovora u Voćarskoj ostala mi je svježe u pamćenju priča koju je Šop ispričao o svojemu angažmanu u JAZU. U vedrom i pomalo šaljivom tonu pričao je kako su tih poslijeratnih godina živjeli siromašno, skoro na rubu gladi, a onda je jednoga jutra zazvonio telefon, i u slušalici se začulo kratko i resko: “Krleža”. Prepao sam se, kaže Šop autoironično, kao da sam nešto kriv. Potom je Krleža pitao nekako ovako: “Dobro, Šop, bogamu, biste li vi što radili?” Rekao sam da svakako bih, ali ne znam što, jer osim pisanja pjesama ja znam još jedino latinski, a to ne vjerujem da danas nekomu treba. No, sve je bilo gotovo u deset minuta: Krleži je baš takav Šop trebao, jer je upravo u Akademiji bio započeo organiziranje prevođenja hrvatskih latinista. Tako je Šop postao stalnim namještenikom JAZU, obavljajući cijeli svoj posao kod kuće, i tako je došlo do blistavih prepjeva pjesnika hrvatskoga latiniteta (Česmičkog, Đurđevića, Šižgorića, Ferića, K. Pucića, Katančića i drugih).

U tom razgovoru spomenuo sam Šopu (a “razgovarali” smo uz pomoć njegove supruge, jer je samo ona mogla posredovati između Šopa i sugovornika, toliko mu je govor već bio otežan, što se uopće nije moglo reći za njegov duh – vedar i zarazno šaljiv) kako sam još prije nekoliko godina na Trećemu programu Radio Zagreba slušao radiofonsku izvedbu njegove Bosanske trilogije, i kako bi jako dobro bilo objaviti ju, u Sarajevu. Govorio sam o velikom zanimanju za njegovu poeziju, koju su tih godina u sarajevskoj i bosanskoj književnosti afirmirali odlični mlađi pisci, pjesnici i esejisti poput Slobodana Blagojevića i Stevana Tontića. Teško se je dao impresionirati. Nije odbijao, ali mi se činilo kao da prema Bosanskoj trilogiji manifestira nekakvu skepsu, skoro kao da se toga teksta i ne sjeća najbolje. Bio sam uporan, jer mi je bilo važno da dobijem što čvršće obećanje. Po povratku u Sarajevo, objavio sam razgovor sa Šopom u Odjeku – bio je to valjda jedini intervju s njime u bosanskohercegovačkoj štampi uopće, a nakon nekog vremena, i nekoliko razmijenjenih pisama, doista je stigao i rukopis Bosanske trilogije. Članovi redakcijskoga odbora i uredništva „Veselina Masleše“, kuće koja je u poznatoj ediciji izabranih pjesama bosanskohercegovačkih pjesnika već bila objavila veliki Šopov izbor uz najiscrpniji popis literature o njegovu djelu, prihvatili su prijedlog i Bosanska trilogija je objavljena 1980. godine. Poslije su, u „Svjetlosti“, objavljene još dvije Šopove knjige: Propast rubova, 1981. i Svemirski pohodi, 1985. Novo izdanje Bosanske trilogije, očišćeno od očitih redaktorskih i tiskarskih grešaka, objavio sarajevsko-zagrebački “Synopsis” 2004. godine uz stogodišnjicu Šopove smrti.

Zasnovavši Bosansku trilogiju kao poetsku dramu, impregniravši tekst blagom, svudprisutnom ironijom, šopovski lucidnom a opraštajućom, pjesnik oslobađa prostor, vrijeme, ljude i odnose materijalnosti, povijesnih pa čak i prirodno-fizičkih kauzalnosti, a ostvaruje sugestivnu poetsko-fantazijsku scenu. Posebnu pažnju zaslužuje Bosanska trilogija u žanrovskom i stilsko-jezičnom pogledu, jer je takav tip poetske drame, i ta vrsta ritma postignutog ingenioznim miješanjem stiha i proznoga dijaloga, autorskoga diskursa i kolokvijalne ikavice, u nas veoma rijedak, a u ovom Šopovom djelu mjestimično dostiže vrhunce pjesničkoga nadahnuća i jezičnoga majstorstva. S prijateljima često sam znao razgovarati o tomu kako Bosanska trilogija nudi sjajne performativne mogućnosti za scensko, zapravo scensko-glazbeno izvođenje. Recimo, kao amblem-predstava nekada uglednoga kazališnog festivala u Jajcu. Tamo je i ambijent stvoren za to, koji kao da je Šop imao pred očima dok je pisao Trilogiju: onaj čudesni plato između Medvid kule, „Katakombi“ (grobne crkve Hrvoja Vukčića Hrvatinića) i crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke, krcat povijesnom evokativnošću, od kojega se uspinju stepenice i staza do Hrvojeve citadele. Taj prostor, naša inačica Elsinora, doista sublimira cijelu bosansku povijest onako kako ju Šop vidi u svojoj dramsko-poetskoj fantazmagoriji: „Kad plamsaju dusi, gori zemlja i trepti usijani zrak“. Takvo uprizorenje Bosanske trilogije Šop i njegovo Jajce još čekaju.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.