Iva Beljan, PROSTOR BOSNE I HERCEGOVINE U PUTOPISIMA IVANA FRANE JUKIĆA

Navršila se kad je ovaj članak pisan, 20. svibnja 2007. godine, 150. obljetnica smrti fra Ivana Frane Jukića, osebujne ličnosti bosanskohercegovačke kulturne i političke povijesti: franjevca, kulturnog radnika, znanstvenika, književnika, pučkog prosvjetitelja, romantična zanesenjaka koji je za Bosnu čitav život grozničavo radio i za nju umro.[1] U vrijeme njegova djelovanja, u prvoj polovici 19. stoljeća, Bosna i Hercegovina u posljednjim je desetljećima turske okupacije, u razdoblju propadanja Carstva, propadanja koje se osobito zorno, u najtežim oblicima, pokazalo u toj zabačenoj i konzervativnoj turskoj pokrajini.

U takvim uvjetima fra Ivan Frano Jukić u svom je djelovanju po mnogočemu prvi: prvi je počeo znanstveno obrađivati zemljopis, povijest, etnografiju; prvi pokušavao osnovati muzej i kulturno društvo, pokrenuo prvi književni časopis, marljivo naručivao i širio knjige u Bosni, radio s drugima na otvaranju škola i prosvjećivanju puka… Između ostalog piše i objavljuje putopise sa svojih putovanja po Bosni i Hercegovini, zemlji pogođenoj dekadencijom Carstva na zalazu, a romantičarskoj Europi, pa i tadašnjim hrvatskim zemljama, nepoznatoj i egzotičnoj.

Kao i zemlja kojom putuje, njegova su putovanja specifična: u stoljeću putovanja po Italiji i dalekim egzotičnim zemljama, u vrijeme rafinirana romantičarskog pogleda na krajolike i kulturu, Jukić putuje nepristupačnim područjem kojim se malo tko usudi proći. Njegova su putovanja, premda ih je opisivao i tekstove slao na objavljivanje u ilirske časopise, oblikujući ih prema očekivanjima tadašnjeg čitateljstva, uvijek bila krajnje praktične naravi – vezana uz posao, svećeničke pastoralne obveze, a posebno uz zacrtanu preporoditeljsku zadaću, kojoj je posvetio svu svoju snagu.

Jukić nije europski putnik romantizma: i pri površnu čitanju njegovih putopisa uočava se da putopisac gleda na prostor kao na zadatak – prazan, neopisan, neobrađen prostor koji se otvara pred njim, pun mogućnosti, ali zahtijeva mnogo truda i rada: opisati, popisati, sagledati, skupiti, srediti, objaviti, pokrenuti, upoznati, proučiti, probuditi… Putopisni prostor Jukiću je golema zadaća koju još nitko nije ni načeo, posve je na početku; putovanje je obveza, dužnost, a sam putopis, premda objavljen kao samostalno djelo, tek jedna etapa rada, naime predradnja za veće djelo: Zemljopis i poviestnicu Bosne, na kojoj je dugo samostalno radio (nemajući prije sebe sličan rad na koji bi se mogao osloniti) i kojoj su putopisi prethodili i služili.

Jukić već rano, tijekom boravka u Dubrovniku iza školovanja u Vesprimu, piše kratko djelo Zemlĕopisno-povĕstno opisan’e Bosne i objavljuje ga 1841. u Srpsko-dalmatinskom magazinu. Od tog prvog zemljopisnog djelca nadalje slijede pripreme za Zemljopis i poviestnicu: već svoje putovanje iz Dubrovnika kući u Bosnu koristi kao predradnju, opisuje ga i rezultat objavljuje kao putopis Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu u Srpsko-dalmatinskom magazinu. Nakon toga 1842. u istom časopisu objavljuje Putovanje po Bosni 1842. i Povratak u Bosnu 1842, potom Putovanje po Bosni godine 1843. u Vrazovu Kolu i Putovanje po Bosni godine 1845. opet u Srpsko-dalmatinskom magazinu. Osim toga objavljuje i nekoliko manjih radova s područja povijesti i zemljopisa, a napokon 1851. i djelo za koje se cijelo ovo vrijeme pripremao: Zemljopis i poviestnicu Bosne. Tijesna veza između putopisā i ovog djela postaje očita i usporedbom načina na koji se predmetna stvarnost, koja je jednako zadana i putopiscu i znanstveniku, diskurzivno posreduje.

Ako se poslužimo književnoteorijskim aparatom koji je u svom radu o putopisima hrvatskog romantizma razradio Dean Duda, možemo reći da su posredovanje događajnosti u vremenu, dakle odvijanja putopisnih zgoda, te predmetnosti zadanoga svijeta kojim putopisni subjekt putuje, uz iznošenje zapažanja o tom svijetu, postupci na kojima se gradi putopis kao književna vrsta. Pripovijedanje, kao tip diskurza kojim se posreduje odvijanje zgoda, i opisivanje, kojim se obuhvaća predmetnost putopisnog svijeta, dva su osnovna izražajna postupka u putopisu. Tako se „putopisna obrada – prema dominantnom tipu diskurza, putopiščevoj namjeri i unaprijed zadanoj ulozi koju ima u određenoj kulturi – može podijeliti na općekulturnu (turističku, izvještajnu, znanstvenu) i umjetničku (književnu). U središtu književnih putopisa nalazi se subjekt putopisnog diskurza, njegova moć opažanja i njezino jezično oblikovanje, dok bi putopisi izražajno bliži izvještajnom ili pak znanstvenom načinu u prvi plan postavljali predmetnost svijeta.“[2] Ovdje, dakako, nije riječ o dvjema strogo razgraničenim skupinama nego više o rasponu u kojem se putopisne obrade mogu promatrati.

Gledano u tom rasponu Jukićevi su putopisi, zbog veće usmjerenosti putopisca k predmetnosti svijeta – prostoru kojim putuje, mjestima, građevinama, običajima i drugom, bliži dokumentarnoj, izvještajnoj ili znanstvenoj obradi, što je vrlo rano u njima uočeno i zbog čega su loše prošli u ocjenama starije književne povijesti. Nešto je bolje ocijenjen njegov putopis Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine 1852. mjeseca svibnja.[3]

Uzrok ovih prosudaba kao i razliku između Putovanja iz Sarajeva u Carigrad i ostalih putopisa – koje ću, jer imaju zajedničke odlike, u analizi promatrati kao skupinu – pokušat ću osvijetliti pomnijim pogledom u tekstove, osobito promatranjem uloge i omjera dvaju osnovnih izražajnih postupaka u putopisu: pripovijedanja i opisivanja. Dominacija opisivanja, zbog veće usmjerenosti prema predmetnosti svijeta nego prema pripovijedanju zgoda, očita je u prvoj skupini Jukićevih putopisa. Pritom odmah treba napomenuti da nije riječ o manjoj vrijednosti deskripcije u odnosu na naraciju jer su ta dva postupka, kako kaže Dean Duda, u putopisu istovrijedna: ”Ravnopravnost naracije i deskripcije temeljno je načelo žanra.”[4] Nadopunjuju se: ono što je viđeno neodvojivo je od onog što je doživljeno. Riječ je više o načinu opisivanja u Jukićevim putopisima, za koji bismo mogli reći da je na nultoj razini figuralnosti i kao takav bliži znanstvenom nego književnoumjetničkom tipu diskurza. Važno je također promotriti razliku između postupaka opisivanja i pripovijedanja korištenih u prvoj skupini putopisa i u Putovanju iz Sarajeva u Carigrad, a na koncu ispitati pokazatelje pripadnosti ovih tekstova preporodnom književnom razdoblju.

 

Putopisni prostor

Za ilustraciju putopisne obrade bliske znanstvenoj najbolji je primjer Putovanje po Bosni godine 1845, odakle je i sljedeći opis, mogli bismo reći tipičan za Jukićeve putopise:

Kupris jest jedno planinsko mjesto, spadajuće na nahiju skopaljsku, od sviju strana sa planinama zatvoreno, leži na najvišoj od sviju meni poznatih predjela u Bosni; znamenito sbog toga, što je središte među gornjom i dolnjom Bosnom, tako, da samo mračajske vode slivaju se u Vrbas, ostale pak ulaze u ponore, te u Duvno i Livno izlivaju se, i najposlije utiču u Jadransko more. Kupris počinje od podne k sjeveru, to jest od Zvirnjače do Vitoroge u duljinu 10 sati; širina pak od Stožera do Klopotnika 4 sata. Polje proteže se od juga k sjeveru, to jest od Rilića do Šemanovaca 6 sati u duljinu; u širinu pak od Otinovaca do Podmalovan dva sata.[5]

Putopisac je dominantno usmjeren na prostor. Pripovijedanje, koje čini okosnicu putopisa, ovdje je doista samo vezivno tkivo: putopisac u nekoliko rečenica ispripovijeda gdje je došao ili kamo putuje – pripovijedanje svodi na minimalne zgode poput promjene mjesta u prostoru – a potom zastane i donosi opis poput navedenog: opis prostora gledana okom znanstvenika koji mjeri, uspostavlja prostorne odnose, broji, raspoređuje, razvrstava; opis jednostavne vrste – topografiju – ali posve lišenu figura, topografiju koja može stajati u zemljopisnom priručniku. Iza topografije u putopisu slijedi i opis stanovništva, običaja, nošnje, gospodarstva:

U Skoplju seljaci svoju narodnu nošnju već su zamijenili s turskom, kako mužko tako i žensko, ali na Kupresu zadržala se kod obadva pola; ona je s malom promjenom kao u Duvnu i u Livnu, a jednaka sa onom, koju nose seljaci u okružju spljetskom, koje Italijani Morlacima zovu. Do skoro dosta je težaka bilo, da su preko hiljadu glava sitne marve imali, i na godinu prodali bi Kuprešaci preko deset hiljada komada svake jeseni u Dalmaciju; ali sad ni pola toga nema; jer od dana do dana sve to veće među njima siromašstvo raste, a uzrok tome jesu veliki porezi i danci (…).[6]

Osim toga neizostavan je i osvrt na stanovništvo po konfesionalnim skupinama, njegovu brojnost i raspored: „Na Kupresu najviše ima rišćana, blizu 4.000. Sveštenike imaju u Ravnome, Vukovskome, Šemanovcima i u Novom Selu; kršćana ima 2.091, župnik njiov stoji u Otinovcima; Turaka jedva 200 imade.“[7]

Iza dužeg zastajanja kod svake zemljopisne točke, čitatelj opet „slijedi“ putopisca, koji u nekoliko rečenica ispripovijeda tijek putovanja:  „Kolovoza (avg.) 8. krenuh se put Duvna. Preko polja Kupreškog vodi drum livanjski; na ovi brzo izađemo i stupimo na Streljanicu, ravnicu ispod planine Malovana dugačku dva sata (…)“,[8] da bi došao do sljedeće točke, gdje opet slijedi topografija: „Duvno jest predjel ravan (polje) u širinu dva, a u dužinu četiri sata protegnut; sa sviju strana planinama, po većoj časti golim i kamenitim obkoljen (…).“[9]

Putopis tako iscrtava kartu prostora, zemljopisnu kartu, sa svim pojedinostima; ucrtava mjesta, udaljenosti, smjerove; ocrtava reljef, dodaje etnografske podatke, pa historiografske, kulturološke. Kreće se od točke do točke na karti, od uzvisine do nizine i rijeke, od naselja do naselja, od jedne konfesionalne skupine do druge. Točke na putopisnoj karti – opise – mogli bismo razvrstati u nekoliko skupina:

- zemljopis: položaj i izgled naseljenih mjesta, reljef, putovi, utvrde, stanovništvo, gospodarstvo

- etnografija: običaji, nošnje, način života, predaja

- konfesionalnost: raspored stanovništva po pripadnosti konfesionalnim skupinama; bogomolje, samostani i druge vjerske građevine; socijalni status – prava (ili obespravljenost), položaj u odnosu selo-grad.

Da su putopisi bili etapa u izradi Zemljopisa i poviestnice Bosne, pokazuje gotovo isti opis Kupresa u tom djelu:

Kupres, jedno predjelje planinsko u ovoj nahiji, sa svijuh strana planinama tako obkoljeno da rijeke izpod planinah prolaz traže; znatno je rad toga, što je središte između gornje i dolnje Bosne, buduć da same mračajske vode iđu u Vrbas, a ostale sve prama Dalmaciji; zato Kupres spada u gornju Bosnu; odijelo, običaji itd. različiti su od ostalih Skopljakah. Kupris počimlje od podne k sjeveru, t. j. Od sela Zvijernjače do planine Vitoroge u duljinu satih 10.  Širina od planine vitoroge u duljinu satih 10. Širina od planine Stožera do planine Klopotnika 4 sata, kupreško polje od Rilićah do Šemanovacah u duljinu 6, a u širinu 2 sata; polje je ovo sve ravno i sijenom, manje pako žitom plodno, zato ovdje mnogo sitne marve dosad držali su ljudi tako, da bi sam Kupres na godinu 10.000 ovacah prodao, al danas ni petine od toga nema. (…) Stanovnici su ristjani oko 4.000, imaju svoje župnike u Novom Selu, Vukovskomu, Ravnomu i Šemanovcima. Krstjani: 2.091, župnik stoji u Otinovcima. Turakah samo 200 dušah, među kojim ima dosta begah.[10]

U cijeloj ovoj skupini putopisa gotovo izostaje jedan očekivan aspekt, pogotovo s obzirom na vrijeme, 19. st., kada u europskim književnostima nastaju putopisi puni „krajolika duše“: preslikavanje unutrašnjih stanja putopisnog subjekta na prostor. Jukić-putopisac prema prostoru se odnosi kao znanstvenik, opisi su mu minuciozni i praktične naravi. I premda kao pripovjedač opstoji na razini ispripovijedanog svijeta, postupa kao netko tko motri „izvana“, nepristrano i objektivno, preuzima habitus znanstvenika. Ali i takav je pogled samo drukčiji vid subjektivnosti: Jukić također odabire građu, vrši svojevrsnu režiju stvarnosti, uzima ono što smatra vrijednim uključivanja u putopis, a izbacuje ono što drži nepotrebnim – u skladu sa svojim viđenjem uloge i cilja putopisa. Njegov je pogled na prostor kojim se kreće također subjektivan, određen njegovim stavovima, uvjetovan gledanjem na prostor kao na domoljubnu zadaću. Jer svaki je putopisac, doduše, usmjeren na zadanu stvarnost a ne na fiktivni svijet, ali on tu stvarnost pripovjedno posreduje, oblikuje prema svojim stavovima i prema potrebama zajednice u čije ime i za čije interese nastupa, te prema potrebama zamišljenih recipijenata putopisa. Jukićeve naizgled suhoparne topografije očituju njegove namjere: upoznati Bosnu i upoznati druge s Bosnom. Usmjerenost putopisnog diskurza prema predmetnosti svijeta, a manje prema subjektu, putopiscu, rezultat je autorova shvaćanja funkcije teksta u zadaći kojoj je posvećen.

Uloga znanstvenika ogleda se i u obavijesnim nadgradnjama putovanja, koje su u Jukića – navođenje autoriteta, uglavnom latinskih i grčkih autora, uz pojedina mjesta ili događaje:

Tu sjedeći, znate šta mi je na pamet dolazilo? Ono Porfirođenita (De Admin. Imp. cap. 33 Zachulmi dicti sunt a monte Chlumo nuncupato; et alias sclavorum dialecto Zachumi dicuntur ii, qui post collem habitant, quandoquidem magnus inibi collis est.) Zahulmci zovu se od brda Hlum nazvanog; i inače u slavenskom jeziku Zaholmci zovu se i oni, koji za brdom (holmom), kad je brdo poveće, obitavaju.[11]

Veli kako mu je „na um palo“, ali citat je kasnije uredno umetnut kako bi se potkrijepilo vlastito zapažanje i učvrstilo mišljenjem autoriteta. Od digresije se obično vraća rečenicom: „No, da se vratim k putovanju.“ A „vraćanje putovanju“, putovanje kao vanjska okosnica i pripovijedanje kao izražajni postupak kojim se ono posreduje, upravo i dijeli prvu skupinu Jukićevih putopisa od zemljopisnih i etnografskih radova, jer u njegovim opisima mjesta, predjela, građevina, stanovništva, nošnje i običaja i nema postupaka koji bi ih znatno razlikovali. Bez pripovijedanja zgoda na putu, bez narativne podloge, ovi se Jukićevi putopisi zaista ne bi mogli lučiti od zemljopisnih i etnografskih radova.

 

Pripovijedati putovanje

Postupcima opisivanja predmetne stvarnosti još se više oslabljuje ionako oslabljena događajna struktura putopisa, koja je, veli D. Duda, jedno od glavnih obilježja putopisne narativnosti jer je „predmet putopisa neposredna, nepriređena i zatečena stvarnost“.[12] To se odražava na svim sastavnicama priče: putopisna napetost, zbog akcidentalnosti, nepriređenosti stvarnosti, rasipa se na niz epizodičnih pseudozapleta, a putopisni se zaplet uglavnom gradi na preprekama odvijanju putovanja.

U nekim Jukićevim putopisima, kakav je citirano Putovanje po Bosni godine 1845, posredovanje odvijanja zgoda na putu svedeno je na elementarnu razinu, gotovo samo na obavijesti o promjeni mjesta u prostoru i pokoji dijalog sa seljacima, a deskripcija uvjerljivo preteže nad naracijom. Taj bi putopis po načinu putopisne obrade bio najbliži dokumentarno-znanstvenom polu spomenutog raspona. Međutim u drugima se podrobni opisi predmetne stvarnosti smjenjuju s pripovijedanjem zgoda, obično vezanih, kao uostalom i općenito u putopisima, uz teškoće na putovanju, suputnike, ljude koje putopisac susreće i sl. Putovanje po Bosni 1843. bilo bi tako bliže književnoumjetničkom polu zbog veće usmjerenosti na pripovijedanje putnih zgoda i njihovo dopadljivo oblikovanje, a svojevrsne prijelaze između ovih dvaju tekstova čine Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu, Putovanje po Bosni 1842. i Povratak u Bosnu 1842.

Određenu količinu napetosti donosi putopisu i sam prostor kojim Jukić putuje:

I doista velike su nezgode po Bosni putovati; zimi se ne može, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći; u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, al pritom i najstrašivije zbog ajduka, koji glavne putove čuvaju, i putnike uznemiruju. Rodoljubac pri svim tim nezgodama i opet usuđuje se.[13]

S takvim se opasnostima putopisac često susreće: blato, kiša, nabujale rijeke, hladnoća, opasni vodiči ili suputnici, opasni ljudi na putu. Putovanje po Bosni godine 1843. ima veoma izražen pripovjedni aspekt i u njemu je ravnomjerno raspoređen interes za opisivanje predmetnosti svijeta i pripovijedanje zgoda na putu. Putopisac dopadljivo i duhovito oblikuje niz zgoda, najprije zgodu sa šestoricom potencijalno opasnih i nepredvidivih suputnika:

Prija nego smo unišli u Barakovac, prođemo Čelinac, dva turska sela, gdje se mnoge stupe okreću na Vrbanji, stupe od baruta najglasovitijeg u Bosni. Ovdje se uputismo sa 6 Arnautah. ‘Eto muke!’ (pomislim u sebi) ‘sad će biti sto sijasetah!’ Zato dok uniđosmo u goru, opalim ja moga haberdara, pak ga odmah napunim pred njihovim očima, spustivši dva zrna u njega. ‘Nek je sigurno’ (velim ja), ‘imade ovda uvijek zlih ljudih!’ Na to i oni potegnu svoje šare, opale a ne sastave. Bijahu zakisle. ‘Gledaj ti toga’ (rekoše oni) ‘kod ovakovih pušakah lahko bi glavu izgubili.’ Dok oni opet puške izvrte, izpale, otaru i opet napune, dotle i do po Barakovca prodrsmo. A ja opet opalim dvije male, pak opet napunim i olovom učvrstim. Potegnu i Arnauti. Al kog opali, kog ne sastavi. ‘Gledaj toga rugla’ (velim ja) ‘s kakvim družtvom putujem. Mogao bi glavu izgubiti. Da bi mene moja prevarila, ja bi š njome u po Vrbanje.’

- Vala, hodža, pravo govoriš! – vele oni grohotom smijući se. U tom jedan:

- Dajder bogati! da ti vidim jarak.

- Sabur druže! znaš – velim ja – šta su mudri kazali: žene, konja, ni oružja ne daj od sebe!

- To ti je komad besjede! – odgovore svi.[14]

Slijede nevolje s traženjem konaka jer „sela nigdje ni od lijeka“,[15] a suputnik Murat svojim bučnim i prijetećim ispadima rastjera ionako uplašene i oprezne čobane, čija je vatra bila posljednja mogućnost; zatim zgoda s konakom kod pravoslavnog popa gdje popadija počasti goste takvim riječima da, kako veli putopisac, „ni talianski matrozi (mornari) ne bi znali proti buri više psovati“;[16] onda dolazak u pravoslavni manastir, razgovor s igumanom i ne odveć uspješna potraga za starinama.

Poseban su slučaj u Jukićevim putopisima brojne umetnute priče. Naime, dok su spomenuti zapleti vremenski vezani za odvijanje putovanja i mjesto u strukturi putopisa otvara im se prirodno, kronološkim pripovijedanjem tijeka putovanja, u njih se, dakle na osnovnu razinu dijegeze, često umeću pričice na nižoj dijegetičkoj razini, kojima se mjesto otvara čestim putopiščevim pitanjem suputnicima, vodičima i seljacima koje susreće: pripovijeda li se o tom štogod zanimljiva? Pošto udovolji ulozi znanstvenika i podrobno opiše prostor kojim prolazi, putopisac neizostavno pita pripovijeda li se što o mjestu, što narod govori, kakva je predaja vezana za kraj, građevinu, grad… Odgovore na svoja pitanja, zanimljive pučke priče, bilježi vezano za svaku točku na putopisnoj karti:

- Kakva je ono, Šimune, planina?

- Ono je ista, koja je nad Mostarom, Velež; znaš li ti, da je ono nesrećna planina?

Pomislim u sebi sad će biti prepoviedki od vila, kako su im se kose u trnje zaplele; zašto je nesrećna, pripitam ja.

- Zbog one planine ljudi porez plaćaju.

- Šta bolan, kako će se porez na planinu plaćati?

- Ej, zar se na jednu planinu porez plaća, al’ ovde i na planinu plaća se, i na onu drugu poviše nje planinu – maglu.

- Bog s tobom, gdje će se opet na maglu porez plaćati?

- Međer ti nisi čuo o onoj na planini magli ništa! U stari neki zeman bijaše veliki zulum; Turci dođu u ovdašnja sela, pa počnu ispitivati, ima li još šta, na šta bi porez nametnuli, a baba će ti iz luga reći: ‘Ima, na Veleži magla leži’, na što Turci razsrde se i na maglu veležku porez nametnu, koga plaćaju i dan današnji![17]

Ove anegdote putopisac uvijek poprati primjedbom da mu pripovijedaju svakojake besmislice, i često iza njih navodi autoritete s tumačenjima koja smatra ispravnima, ali za narodnu predaju marljivo na svakom koraku pita. Time potvrđuje svoju ulogu objektivnog znanstvenika koji se ne utječe pučkom tumačenju nego vlastitom promatranju i mišljenju latinskih, grčkih i drugih mjerodavnih autora, a upravo ta uloga donosi sa sobom i interes za narod, njegove običaje, predaju, mišljenje i način života jer: „Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud predrasude, i t. d. ne znati, uprav znači: u vlastitoj otačbini tuđinom biti.“[18] Umetnute priče nisu izravno povezane s osnovnom dijegezom, nego upotpunjuju obavijesti o narodu, i tako se povezuju s opisima s kojima služe osnovnoj funkciji teksta – upoznavanju naroda, pa i onog što je „besmislica“.

Jukiću je poznato i to da čitatelj njegova vremena upravo i očekuje ovakve postupke u putopisu, pogotovo kad se radi o Bosni, zemlji ondašnjoj Europi nepoznatoj i egzotičnoj. Sam „mjestopis“ bio bi čitatelju putopisa posve nezanimljiv pa stoga, vodeći računa o očekivanju čitatelja, Jukić pokušava, kako sam na jednom mjestu veli, građu „začiniti“, dopadljivo je oblikovati. Ovim se postupcima služi kako bi razbio monotoniju objektivnog pripovijedanja i znanstvenog prezentiranja podataka, i, kako primjećuje Ivan Pederin: „U tim izričajima ostvarila se je njegova folklorna fraza koje je ilirizam bio toliko željan da su njegovi putopisi vrlo brzo izlazili i bili dobro primljeni ponajviše u Gajevoj Danici.“[19] U tome ima i prethodnika: Pederin primjećuje za Jukića da je „književni potomak Matije Mažuranića“.[20]

 

Putovanje iz Sarajeva u Carigrad

Ovaj se putopis u mnogočemu razlikuje od skupine putopisa napisanih u vrijeme pripreme za Zemljopis i poviestnicu. Naime putopisom se može nazvati zato što ispunjava osnovne zahtjeve žanra – pripovijedanje realnoga putovanja – ali sama narav putovanja žanrovsku odrednicu čini čak i apsurdnom. Naime iz Sarajeva u Carigrad ne putuje Jukić svojom voljom, ne putuje poslom. Putuje kao sužanj, sprovode ga u tamnicu po nalogu Omer-paše Latasa, čovjeka kojim se Jukić naivno zanio gledajući u njemu osloboditelja raje. Latas ga je iskoristio u političke svrhe, a kad mu je Jukić postao smetnja (i opasnost), riješio ga se šaljući ga u carigradsku tamnicu, a potom u progonstvo i smrt.

Razlozi putovanja uvjetuju drukčiji način gledanja putopisnog prostora. Premda Jukić i ovaj tekst dobrim dijelom strukturira isto kao i prethodne, iscrtava kartu prostora s važnim točkama i njihovim udaljenostima, takav odnos prema prostoru sad je u drugom planu. U žarištu je samo putovanje – putovanje kao protivnik. Posredovanje zgoda na putu dinamično je i napeto; već i početni, odnosno okvirni pripovjedni zaplet – za razliku od početaka putopisa iz prve skupine, svedenih na obavijesti o kretanju na put i cilju putovanja – nosi količinu napetosti gotovo jednaku onoj u fikcionalnom pripovjednom tekstu: putopisac je uhićen, svezan, posađen na konja; bolestan je, iznemogao, na rubu snaga; mora izdržati tegoban put do Carigrada po ružnu vremenu, hladnoći, nepristupačnu terenu, put s poteškoćama oko pronalaženja konačišta, s opasnim ljudima na putu, sa suputnicima koji ga vode u tamnicu, u uvjetima koji bi i zdravu čovjeku bili teški:

Bio je dan 3. mjeseca svibnja; u 3 sata noći dodje k meni juzbaša Astalarâsi. Ja kao zlu sluteći, nisam još bio zaspao, već se vrtio po postelji tamo i amo od bolesti, tuge, i žalosti. ‘Ajde’ veli mi, ‘eno Drviš-paša poslo čovjeka, i selamet ti donio: despot, koi te je odmolio, čeka kod paše.’ Ja sam molio, da do dutra ostanem; al zaludu; moradoh težkom mukom u njegovu sobu, gdje mi moje haljine donesoše, te se obukoh. U bobi je bio jedan mulaazim, koji je bio odredjen da me vodi, i jedan adjutant Mustaj-paše, koi me je doveo u avst prie četiri mjeseca.[21]

Zbog toga putopisac više nije usredotočen na prostor kao na zadatak na kojem treba raditi, nego na prostor kao prepreku koju treba svladati. Premda često na isti način oblikuje opise pojedinih mjesta, oni imaju drukčiju funkciju – u vezi su s putopiščevim unutarnjim stanjem, koje na vanjsku stvarnost projicira. Putopisac je manje zaokupljen minucioznim opisima mjesta, nošnje, ljudi, a više svojim stanjem kroz koje sada promatra i prostor kojim prolazi. Mnogo češće nego u prethodnoj skupini tekstova ovdje spominje nepovoljne okolnosti putovanja: bolest, nevrijeme, loše konje, opasne ljude na putu; reljef više nije samo zemljopisno ocrtan nego je čimbenik koji otežava put:

Put je sad uzbrdo, sad nizbrdo; kaldrma kao babinski zubi; izvan kaldrme blato do trbuha; mjesečina, da negleda moju nevolju, bijaše se u crno zamotala; jašiti se nemože, a pješice ni po gotovu. Konji pod nama trojicom nogu za nogom, i pod onbašom se njegov zavali, a on pod njega – više nemogaše dalje.[22]

Na samom početku analiza psihofizičkog stanja udružena s opisom pejzaža i atmosfere donosi nešto što prethodni putopisi nemaju: stavljanje naglaska na analizu unutrašnjosti putopisnog subjekta, čime putopisni prostor i njegovo objektivno posredovanje prestaju biti cilj, a opisi prostora više nisu na nultoj razini figuralnosti:

Mjesečina sve se ukrada, Sarajevo sve pospalo; samo čete kulukah susretosmo i prez bezistanom žmiraše fenjer lamborom napet i na više miestah od kumrikušah izkljuvan. Sad sam već znao, koja me sreća čeka; vidih da mi se kosti izvan drage otačbine nose, da se ukopaju u kojem azatskom trništu; potjeraše me u surgunluk, od kog sam se više plašio nego od smrti! Stanja tužniega nije moglo biti od moga: bolest dvomjesečna, tuga i žalost učinile su me više smrti nego čovjeku prilična; bez novcah u nepriateljskih i krvničkih rukuh! Što je bilo drugo falilo? – smrt! ali ova se je više klonila od mene, nego ja od nje. Vidio sam da je Bog drugo samnom odredio: da moram podnositi![23]

Ima i topografija kao u prethodnoj skupini; dosljedan ilirac čak i u ovim uvjetima, Jukić ne propušta snimiti područje kojim prolazi, položaj i izgled naselja, broj katolika, bijedno stanje u vrijeme dekadentnog razdoblja Carstva. Ali sve je to odraz putopiščeve vlastite tjeskobe, koju povezuje sa zapažanjima o vanjskom svijetu. Često precizne opise pojedinih naselja povezuje s prisjećanjima na mitsku slavu i narodne epske junake, što kontrastira stanju krajeva kojima prolazi sada, a i vlastitom stanju, kao svojevrsnu utjehu. Refleksije o predjelima kojima putuje refleksije su o minuloj slavi južnoslavenske mitske prošlosti:

Preko brdah i dolinah taj dan stigosmo u Novivaroš licem na Gjurgjevo hristjansko. Projurismo kroz cielu čaršiu. Dan biaše ugodan; hristjani izašli se šetat, žene i djetca svetčano obučena po vrtih igrahu se; veseli se i raduje sve naokolo – samo ne ja, tužni sužanj! O! koje žalostne misli parahu mi srce. Hristjani vidivši me, tužnim pogledom pratiahu me: svakomu, rekao bi, na licu se vidjaše sažalenje moje i svoje nesreće, – tužnoga doba progonstva hristjanstva; svakoga opominjaše na ono doba, kada slavni Karadjordje moradiaše ova mjesta izručiit osveti turskoj. Ah! Karagjorgje, moja rano! velika je bila misao tvoja, golema namjera! sudbina kleta smela te je, a drugčie nebi mene sad ovuda barbari ovako nemilo gonili, da se na konju uzdržati nemogu![24]

Razmišljajući o sebi, stalno se spominje Kraljevića Marka, Miloša, Grujice Novaka… Jukićeva utjeha u nesreći koja ga zadesila, karakteristično za njega – romantičnog zanesenjaka ilirskom idejom – opet je narod, njegova (zamišljena) prošlost, vrijednosti i (moguća) budućnost. Znakovita je u tom smislu jedna zgoda u ovom putopisu: kad u Prištini moli da mu dovedu katoličkog svećenika iz Janjeva kako bi se ispovjedio i primio bolesničko pomazanje, a ovaj dolazi, Jukić, suprotno očekivanju, dalje ne analizira svoje psihičko stanje, ne donosi ni molitvu, zaziv, okretanje duhovnoj utjesi, nego tijek propitkivanja svećenika o stanju katolika u Janjevu! Jukićeva je duhovnost i njegov životni program ilirizam, njegova je utjeha spomen epskih junaka, a ne svetaca.[25] Krajnje je neobično neobično za posredovanje ovakve tegobne životne epizode izabrati baš formu – putopisa. Putopis o odlasku u tamnicu? Jukić je i tada na svom zadatku, čak i na ovom „putovanju“.[26]

Književnopovijesno vrijeme

Već se vrlo rano, na početku studija u Zagrebu 1835, susreo Jukić sa zahuktalim preporodnim idejama i oduševio se njima – one su se naprosto stopile s njegovim karakterom i našle plodno tlo u čovjeku koji je imao predispozicije da postane utjelovljenje preporodnog programa u njegovoj zanesenoj varijanti. Tada već uspostavlja i osobne veze s ilircima – Gajem, Vrazom, Babukićem i drugima – koje će kasnije podržavati.

Jukićevo oduševljenje događajima u Zagrebu potisnulo je sve druge njegove preokupacije; na studiju u Vesprimu, po sudovima odgojiteljā, malo se zanima za teologiju i pravila Reda. Već tada pokušava s prijateljima ostvariti mladenačku vatrenu ideju da ode u Bosnu i Hercegovinu dizati protuturski ustanak. Umalo pogubna epizoda bila je uvod u daljnje njegovo strastveno djelovanje na političkom i kulturno-prosvjetnom polju.

Čitanjem njegovih putopisa postaje jasno da tu ideju nije nikad ni napustio. Iscrtavanje prostora, naime, često ima obilježja svojevrsna strateškog proučavanja terena: u opisima pojedinih gradova, utvrda i obrambenih točaka da se primijetiti da Jukić obilazi prostor kako bi se informirao o mogućnostima ustanka:

(…) do sat hoda eto nas kod glasovitog Vranduka, male jedne tvrđave, na podnožju planine Oskove nad Bosnom. Ime dobiva od braniti, zato kod neki spisatelja čita se pod imenom Branduka; a to mu ime i pristoji, jer preprečuje put u Bosnu, niti se može drugim, okrom tijesnim iznad njega putićem proći, na koji zjaju napereni s njega topovi.

Ova tvrđava, kao i sve druge po Bosni, dosta je zapuštena, i na prvo neprijateljsko napadenje predati bi se morala.[27]

Preporodne ideje žive su u svim segmentima Jukićeva djelovanja: zanosi se svim što je narodno, skuplja narodne umotvorine i šalje ih u Zagreb Gaju na objavljivanje, piše proglase i molbe braći svećenicima da isto čine, kori ih zbog nemarna odnosa prema baštini, pokušava osnovati Kolo bosansko – društvo po uzoru na Maticu hrvatsku, pokreće prvi književni časopis u BiH – Bosanski prijatelj, i drugo.

I spomenuta usmjerenost putopisa na predmetnost svijeta rezultat je shvaćanja funkcije teksta u ostvarivanju prosvjetiteljski usmjerena preporodnog programa u Jukićevoj bosanskoj inačici. Važno je promotriti signale u putopisima koji ukazuju na njegovu pripadnost književnopovijesnom vremenu. Ima li u putopisu, kao rubnoj književnoj vrsti, unutrašnjih obilježja po kojima se mogu prepoznati književnopovijesne mijene? Na to pitanje potvrdno odgovara D. Duda u svom radu o hrvatskom romantičarskom putopisu kao književnom žanru i razvija sustav književnopovijesne retorike putopisa, koji obuhvaća sedam odrednica, a to su: obrazloženje (okvir), itinerarij, subjekt, leksikon, dotematizacija, priča i naslovljenik.[28] Sve smo ove odrednice u Jukićevim putopisima, zapravo, već dotaknuli u radu, a evo sažeto onih koje su relevantne:[29]

Obrazloženje ili okvir podrazumijeva piščevo objašnjenje nastanka teksta, njegovo razumijevanje uloge samog putopisa. Za Jukićevo shvaćanje uloge putopisa, pored čestih okvirnih objašnjenja da je krenuo na put jer je to najbolji način upoznavanja zemlje i naroda, karakteristično je obrazloženje na početku i na kraju Putovanja po Bosni godine 1843. Tu se izravno obraća Stanku Vrazu i veli kako mu šalje putopis da može „imati pojam od ove krasne a toli zanemarene pokrajine slovinske“ i odmah napominje kako se „tolikomu krasnoriječju nisam priviko, kao što su humoristički njemački putnici (!) obikli izlagajući putovanja svoja“,[30] čime pokazuje da poznaje način na koji se pišu suvremeni (njemački) putopisi, ali je njegov cilj nešto drugo: upoznati zemlju i narod. To je zadaća kojoj putopis služi. Na kraju istog putopisa još se jednom izravno obraća naslovljeniku ispričavajući se što, zbog prirode svojih putovanja, koja su odreda službena, po zadaći, nije imao prilike baviti se narodom, „njihove običaje i navade pamtiti, kao što bi se u učenome putovanju imalo činiti“, pokazujući da zna što se od putopisa romantizma očekuje. Stoga žali ako se Vrazu ova putovanja „preko ufanja više neslana, nemasna i bezsočna učine“[31] te želi „začiniti“ izvješće onim što bi čitatelje moglo zanimati: podacima o narodnim nošnjama i običajima i jednom narodnom epskom deseteračkom pjesmom (Odmetnica Mara).

Tako eksplicitno pokazuje svoje shvaćanja uloge teksta, shvaćanje koje je implicitno sadržano i u drugim odrednicama književnopovijesne retorike putopisa. Tako Jukićev itinerarij ili slijed putničkih postaja, te vrijeme i način putovanja, također legitimiraju pripadnost razdoblju: zanimanje za domovinski itinerarij, za jezik, narod, običaje, kulturu, karakteristično je za hrvatski romantizam. Subjekt putopisnog diskurza, njegove stavove, ciljeve, ideologiju i sustav mišljenja koji ga veže s ovim vremenom, otkrivaju zapravo sve kategorije. Pa i pretežita usmjerenost Jukića-putopisca na predmetnu stvarnost i njoj pripadajući izražajni postupci koji subjekt često povlače u drugi plan i daju mu obilježja znanstvene nenametljivosti, otkrivaju romantičarski subjekt, koji putovanje shvaća kao domoljubni zadatak. Leksikon ili katalog, koji podrazumijeva način putnikova oblikovanja znanja o svijetu kojim putuje, opažanje, saznavanje i posredovanje onog što smatra važnim i zanimljivim, u Jukića je vezan za Bosnu: leksikonske obavijesti vezane su za njezinu povijest, zemljopis, kulturu, običaje, način života. Naslovljenik je odrednica koju smo već dotaknuli spominjući obraćanje Vrazu u Putovanju po Bosni godine 1843. U ovom je slučaju naslovljenik vidljivi i imenom poznati predstavnik očekivane publike – čitatelja preporodnih časopisa, ali i u drugim tekstovima podrazumijeva se isti naslovljenik, koji, kako smo već na nekoliko mjesta rekli, uvjetuje način posredovanja stvarnosti i informacije koje će biti uključene u tekst.

Preporodni program u temeljnom je Jukićevu pristupu putovanju: obići ono što pripada narodu, a nepoznato je, leži neobrađeno i neistraženo kao golem potencijal. Putopis je preporodnog doba, kaže I. Pederin, „oblik odgoja obrazovanog sloja koji vodi naciju“, „politički program i viđenje države“,[32] program koji sadrži sve, pa i gospodarsku inicijativu: putopisci preporučuju gradnju novih cesta, unapređenje rudarstva, poljodjelstva; u Jukićevoj bosanskoj inačici programa u putopisima su čak i posve praktične upute seljacima koji ne znaju obrađivati zemlju, te njegovo negodovanje zbog nemara i opiranja promjenama.[33]

Tako putopis ispunjava sve zadaće koje mu je autor namijenio: od pučko-prosvjetnih, političkih, kulturnih i znanstvenih do književnoumjetničkih, i u Jukićevoj obradi postaje uradak koji se opire strogim određenjima i svrstavanjima. Opsežan i težak zadatak, kakvim Jukić vidi prostor Bosne i Hercegovine, uspješno je započet.

 

 

 

 

 

 

 

 

 



[1] Rođen je 8. srpnja 1818. u Banjoj Luci, a umro, nakon izdržavanja tamnice, progonstva i bolesti, 20. svibnja 1857. u Beču, gdje je i pokopan – u zajedničku grobnicu na groblju St. Maxerfriedhof.

[2] Dean Duda, Priča i putovanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, str. 49.

[3] Tako primjerice Tugomir Alaupović ne izdvaja Jukićeve putopise iz zemljopisnih radova, a Antun Barac vrijednost im vidi samo u dragocjenim podacima koje pružaju o Bosni i smatra da tek Putovanje iz Sarajeva u Carigrad ima, premda samo mjestimično, književnu vrijednost. O ocjenama starije književne historiografije v. Boris Ćorić, „Ogled o Ivanu Franji Jukiću“, u knjizi: I. F. Jukić, Sabrana djela, III, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str.  9-101. Zemljopisne radove i putopise jasno, pak, luči Ilija Kecmanović u svojoj knjizi Ivo Franjo Jukić,  Nolit, Beograd, 1963.

[4] Dean Duda, nav. dj., str. 63.

[5] I. F. Jukić, Sabrana djela I, str. 71.

[6] Isto, str. 73.

[7] Isto, str. 72.

[8] Isto, str. 74.

[9] Isto, str. 75.

[10] Isto, str. 197-198.

[11] Isto, str. 20.

[12] Dean Duda, nav. dj., str. 53.

[13] I. F. Jukić, Sabrana djela I, str. 67.

[14] Isto, str. 52-53.

[15] Isto, str. 54.

[16] Isto, str. 57.

[17] Isto, str. 25.

[18] Isto, str. 82.

[19] Ivan Pederin, Hrvatski putopis, Maveda, Rijeka, 2007, str. 51.

[20] Isto.

[21] I. F. Jukić, Sabrana djela II, str. 450.

[22] Isto, str. 451-452.

[23] Isto, str. 450-451.

[24] Isto, str. 458.

[25] Po izbavljenju iz carigradske tamnice u Rimu je u progonstvu; 15. rujna 1852. piše prijatelju Anti Kaiću u Zagreb da je“ovde i brez Novinah i brez knjigah slavjanskih“ i moli ga da mu ih šalje jer već deset mjeseci nije „Novinah ikakvih štio niti što čuo o našim stvarima, kakoli napreduje literatura“. Ni tada ne odustaje od svoje zadaće. I. F. Jukić, Sabrana djela III, str. 192.

[26] Namjeravao je napisati izvješća i o etapama putovanja Carigrad – Rim, Rim – Trst, Trst – Dubrovnik i Dalmacija. Usp. B. Ćorić, nav. dj., str. 11. i 65.

[27] U napomeni uz to navodi Jukić da nakon ukidanja funkcije kapetana, koji su upravljali gradovima, „ni u kakvoj tvrđavi straže nema“. I. F. Jukić, Sabrana djela I, str. 35.

[28] Dean Duda, nav. dj., str. 92.

[29] Dotematizacija, pod kojom Duda smatra tematsku nadogradnju osnovnog izlaganja, izostaje u Jukićevim putopisima. Koncentriran na predmetnu stvarnosti i tijek putovanja te na njihovo posredovanje, on nikad ne završi leksikonsku natuknicu prelaskom u razmišljanje o nekoj temi. Kategoriju priče također nećemo razmatrati jer se pod njom razumijeva eventualna veza s autorovim fikcionalnim pripovjednim tekstovima, kojih Jukić nije pisao.

[30] I. F. Jukić, Sabrana djela I, str. 47.

[31] Isto, str. 62-63.

[32] Ivan Pederin, nav. dj., str. 41.

[33] Takve upute obično Jukić poprati kakvom gorkom primjedbom o neznanju i neiskorištenosti golemog prirodnog potencijala svoje zemlje, ali u Putovanju po Bosni 1845. veoma duhovito napominje kako je u Livnu „kapetan Firduz natjerao seljake da siju kukuruze, a oni za dokazati, da ne može roditi kod nji, najprije obare sjeme, pa onda posiju, i ništa ne rodi!“ I. F. Jukić, Sabrana djela I, str. 77.

Komentari nisu dozvoljeni.