OJ, VRBASU

(priča)

Dok se na tv-ekranu smjenjuju krupni planovi Varcarana, što u CNN-ove kamere prenose svoj samrtni strah i konačno nerazumije­vanje ovoga svijeta, onaj koji bilježi vidi u dnu kadra, goto­vo sliven sa sivom zimskom pozadinom, sitni lik Muharema Kapetanovića, koji gleda preda se i šuti. Do njega ka­mera ne dolazi, ni on nju ne traži.

Muharem Kapetanović imao je dvanaest godina, kada ga je djed krišom gurnuo u noć, iz kuće, zabranivši mu resko, divljim šapatom više nalik na režanje, da ne plače, da ne viče, da ne bi pisnuo ni za živu glavu, ma što vidio da se događa.

Ujutro, selo je dogorijeva­lo, a svih njegovih dvjestoti­njak stanovnika ležalo je po­bijeno i poklano. Četnici su se izležavali uokolo, siti i pija­ni, obamrli od gozbe i od tur­ske krvi.

Jedini svjedok: stara siva Bočac kula i brzi Vrbas pod njom, koji je nehajno (kao i uvijek u proteklih tri tisuće godina ovdašnje ljudske povi­jesti) primao vapaj iz bosan­ske pjesme: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje…

Muharem nije svjedok. On je kamen, još od sinoć. Leži u grmlju, neće se pomaknuti, neće okom trepnuti, do sud­njega dana ako bude trebalo. Čeka da se pokrenu, da se počnu dizati, da odu. Doče­kao je to kasno poslije pod­ne, a već se smračilo kad se nekako skotrljao kroz oštro grmlje i preko kamenja do Vrbasa, i krenuo uzvodno.

Sve poslije samo je život.

Dovukao se nekako do Jaj­ca, otamo su ga poslali u Varcar, znajući da tamo ima ne­kih Kapetanovića i Dizdara iz Bočca. Zapalo ga je pa je s drugom siročadi stigao u pri­jateljsku socijalističku ČSSR na metalski zanat. Po svoj pri­lici, šutnja ga je spasila, kada se je 1948. trebalo izjasniti. Mnogi su mladići netragom nestali, a službene obavijesti o njihovim grobovima počele su do obitelji stizati tek šez­desetih. Vratio se u Varcar, neprimjetan, miran, nepogre­šiv majstor, dobar muž, otac i sve ostalo kako najbolje može biti. Klonio se rakije i akšamluka, ni za pjesmu nije ma­rio. Ali, i to je za ljude, pa nit­ko nije ni zapažao ni zamjerio.

O gozbi na Bočcu u Varcaru nije se govorilo nikad. Je­dino se, kažu, katkad na seo­skim slavama u gornjim seli­ma nostalgično prisjećalo i hvalilo junaštvom na Bočcu. Muharema nitko ni za što nije pitao, a i da jest, bilo bi zaludu.

Prvi put nešto se načulo kada se 1973. spremala pro­slava velike godišnjice, i kada je iz Sarajeva došla instrukcija da se te­meljito popišu i dostojno ko­memoriraju sve nevine žrtve onih vremena. Slijedeći taj trag, onaj koji bilježi otišao je s ahbabom do novoga mla­doga varcarskoga imama Krzlaragine džamije. Razumjeli su se vrlo lako i brzo, i imam je pred njih iznio tefter rođe­nih i umrlih. Pod godinom 1942, za mjesec april, u ru­brici za dva susljedna dana otegla se beskrajna kolona Kapetanovića i Dizdara: Hiba, Hamid, Ibrahim, Devla, Mukelefa, Muradif, Dževad, Džemal, Zejna, Ziba, Nevzeta, Omer, Ćamil, Muhamed, Sakib, Raif, Jusuf, Begzada, Zejneba, Hanumica, Islam, Mubera, Hajrudin, Rasim, Sulejman, Nezir, Ragib, Rasema, Sevdaha, Midhat, Ahmet… U rubrici uzrok smrti kod sva­koga kratka naznaka: zaklan ili zaklana. Onaj koji bilježi sjeća se, računali su ganuti: najstarije čeljade na popisu – Sejdefa Dizdar, 93 godine, najmlađe – Melća Kapetanović, 4 godi­ne.

Nije bilo natrag, vlasti su morale nešto učiniti. Proguta­li su žabu i mučenicima s Bočca postavili spomen: malu neuglednu kosu ploču na ni­skom betonskom postolju, ni do koljena, u sred kukuruzi­šta u brdu iznad bočačke tvr­đave!

A dvojica ahbaba bili su naumili konačno nešto izvući iz Muharema. Dugo su sjedili, razgovarali o svemu i svače­mu, ali kad god bi se dota­knuli Bočca, dokazujući mu da je sad vrijeme, da se sad može, da nema tko ako on neće, on bi zanijemio i samo gledao u njih šireći oči, kao da im daje znakove na ne­kom drugom jeziku, za koji mu je jasno da ga ne znaju, a on nema načina da ih ga nau­či, pa je bespomoćan. Uspjeli su, u drugoj prilici, čak da ga malko opiju mimo njegova običaja, ali to se završilo jednostavnim i potpunim njegovim mukom.

Tako je došla ratna 1992. Gra­dom su zavladali potomci, si­novi i unuci, veseljaka s Bočca. Koja lica je Muharem Kapetanović susretao na ulici tih dana i tih godina, ako je izlazio na ulicu? Koja lica je susretao, a koja sanjao? Hoće li ga ikad itko pitati, i ako ga bude pitao, hoće li ikome moći reći – kako mu je bilo?

Onda se u septembru 1995. srpska vojska di­gla iz Varcara i otišla u Banju Luku, za njom se izlio i srpski svijet. Unišla je junačka vojska u hr­vatskim uniformama i Varcar oslobodila. Od svega što je našla. A našla je sve­ga i svačega, sami osloboditelji i vi­teški bojovnici, kad se malo opuste, pričaju: nismo ni­kad udarili na bogatije mje­sto! Kad su unišli, zatekli su preostalih četiristotinjak Mu­slimana i tridesetak Hrvata. Sve je upozoravalo na prljavo utvrđivanje budućega nekog pazara, na neko krvavo trampljenje nečega za nešto, ali to se moglo osjetiti samo u vanj­skomu svijetu. Unutra, u Varcaru, tko zna što se je osjeća­lo i slutilo. I dalje su bili her­metično zatvoreni, jedni i drugi, ni u grad ni iz grada nije se  moglo bez specijalnih dozvola ili specijalnih veza, a Muslimani nikako. Ali su i u takvoj jadnoj i nikakvoj slo­bodi i jedni i drugi pokušavali uživati osjećaj oslobođenosti. A tada je svijet dočekao dugo žuđenu vijest: sklopljen je mir! Vijest je obišla cijeli globus, pljuštale su čestitke i zahvale. Objavljena je i nova karta: Varcar i ogromno po­dručje oko njega vraćaju se Srbima, dojučerašnjim gazdama.

To je trenutak CNN-ove reportaže. Varcarani klize ekranom, govore, gestikulira­ju, uzrujavaju se, misleći da svjedoče o ne­čemu važnome nekome kome je to važno. Iza njih potpuno neprimjetan, skoro stopljen s krošnjom velike jeribasme iz neke varcarske bašče, stoji Muharem Kapetanović, nijem i nepomičan.

Već kamen.

Ivan Lovrenović

(1995)

 

Rat zauvijek?

(četrnaest godina poslije)

„Ovo je pripremna faza za tužbu opštine Mrkonjić-Grad protiv Republike Hrvatske za počinjenu materijalnu štetu od oktobra 1995. do februara 1996. godine“, izjavio je Zoran Tegeltija, načelnik mrkonjićke općine, prije nekoliko dana na predstavljanju publikacije Agresija Republike Hrvatske na Republiku Srpsku – okupacija opštine Mrkonjić-Grad – septembar 1995 – februar 1996. godine. Sudionici u predstavljanju publikacije utvrdili su da je „Hrvatska nedvosmisleno agresor čije su oružane snage u sadejstvu sa snagama Herceg Bosne i Republike BiH okupirale dio teritorije Republike Srpske“. U publikaciji se na 254 stranice i s 5.280 priloga obrađuje sudbina svih stradalih kao i materijalna šteta na području općine Mrkonjić-Grad i dijela općine Banja Luka. Uz ljudske žrtve, među kojima je bilo mnogo civila, i koje se broje na nekoliko stotina, općinska komisija za ratnu štetu utvrdila je brojke: uništenih 3644 kuća i 700 stanova, 6017 oštećenih stambenih objekata, opljačkan stočni fond od 12.000 goveda, 70.000 ovaca i 15.000 svinja, demontirani i opljačkani industrijski pogoni i imovina građana… Konstatirajući da ni četrnaest godina poslije ovih događaja nitko nije odgovarao za zločine, načelnik Tegeltija je naglasio kako „ne postoje rokovi za rješavanje ove tužbe jer zločini ne zastarijevaju“, a veoma je važno „da zločinci budu procesuirani kako bi bilo koja generacija Mrkonjićana bila obeštećena i kako bi se saznala istina“.

Kao mnogi drugi povodi, i ovaj iz Mrkonjića na svoj način povlači pitanje: koliko će u nas još biti živ rat, nakon što je nasilno prekinut prije četrnaest godina, bez pobjednika i poraženih, s ogromnom prtljagom neiskupljenih žrtava i nekažnjenih zločina na svim tzv. stranama? Odgovor na to pitanje ne zna nitko, a kad vidimo kako su još uvijek živahne – i politički upotrebljive! – aveti onoga rata za koji se mislilo da se svršio 1945, ima sasvim dovoljno razloga za ne previše vesele prognoze.

Mračnu i tragičnu mrkonjićku priču pratim opsesivno od samoga početka. Početak, naravno, ne ide od „oktobra 1995.“, po načelniku Tegeltiji, nego godinama ranije, od proljeća 1992, i obuhvaća mnoge druge strahote i stradanja o kojima u Tegeltijinim knjigama ne piše ništa, jer nisu nacionalno poželjna. Treba pošteno reći, to ovim knjigama na činjeničnosti ne oduzima nimalo, ali im itekako oduzima na vjerodostojnosti – historijskoj i etičkoj.

Poput Banje Luke, Mrkonjić je sve do pred sam kraj bio pošteđen od izravnoga iskustva rata: etnički dominantno srpski, teritorijalno uklopljen u ono što je još od januara 1992. samoproglašena „vjekovna“ Srpska Republika u Bosni i Hercegovini, taj stari krajiški grad, nekadašnji Varcar Vakuf, nije doživljavao sudbinu opsjednutih, granatiranih, izgladnjivanih, masakriranih gradova. No, njegovi stanovnici pogrešne, nesrpske vjere i nacije bili su itekako izloženi strahotama tipičnoga naci-režima, tako zorno prakticiranoga u Banjoj Luci. Kopam po svojim ratnim bilješkama, koje sam tu i tamo vodio u vlastitom sarajevskom egzilu (kada smo iz grbavičkoga naci-režima sretno prebjegli preko Miljacke, „u grad“), očajnički osluškujući rijetke, fragmentarne glasove iz Mrkonjića. Evo jedne: „Petak – nedjelja, 26. do 28. lipnja, istrgane vijesti iz Varcara: D. umrla, nije bilo ni deset ljudi na sahrani. M. umro. Muškarci – šesnaest Hrvata i mnogo veća grupa Muslimana, odvedeni nekamo. Baja prebijen, ne zna se ni je li živ. Liskovica i Vlasinje – spaljeni, rastjerani. Sinoć (subota) u Split stigao Mitterand. Danas će u Sarajevo?“ Kasnije ću saznati tisuću i jedan detalj o tim stradanjima u mirnome Mrkonjiću, svaki za se i svi u cjelini potpuno karakteristični za naci-metode: zastrašivanja, provaljivanja u stanove, fizička maltretiranja, istjerivanje s posla, etnička izolacija, paljenje i miniranje crkava (katoličkih) i džamija, prisilno potpisivanje papira o „dobrovoljnom“ odlasku i prepuštanju pokretne i nepokretne imovine općinskim vlastima… Bajina sudbina, o kojoj nisam sve znao dok  sam pisao bilješku iz lipnja ’92, ako nažalost nije jedina, jest krajnje simbolična: Jozo Svetinović, zvani Baja, profesionalni vozač, nebeski pjevač, vječno nasmijan, bio je čovjek beskrajne dobrote i nagodnosti, „sva čaršija“ ga je znala i voljela. Takvoga, mučili su ga i prebijali da nije mogao stajati, na kraju su ga zaklali, a sve to – u gradskoj klaonici.

Zahvaljujući takvim metodama i takvome režimu, u Mrkonjiću je ostalo taman toliko Muslimana i Hrvata, da su svi mogli stati u podrum jedne osnovne škole, kamo su se sakrili u dramatičnim danima „u oktobru 1995“, kada je Karadžić jedan za drugim prepuštao krajiške gradove združenim snagama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i kada je skoro sve srpsko stanovništvo iz Mrkonjića pobjeglo u Banju Luku a srpska se vojska povukla bez ozbiljnijega otpora.

Već prve slike „oslobađanja“ sablasno praznoga Mrkonjića od strane hrvatske vojske (prethodno sistematski bombardiranoga sa sigurne udaljenosti) što su se mogle vidjeti na stranicama zagrebačkog Večernjeg lista i u vijestima HTV-a, umjesto da nose nekakvu radost, priznajem, djelovale su zlokobno. Taj bjesomučni trijumfalizam, to junačko naricanje nad pogibijom „legendarnoga zapovjednika“ Andrije Matijaša Pauka (koji je po vjerodostojnoj a nikad službeno priznatoj verziji poginuo od zalutaloga metka vlastitog vojnika) i ekspresno nadijevanje njegova imena drevnoj čaršiji (Matijaševo) – sve mi je to već tada ulijevalo strepnju i odbojnost. Tomu se pridružio osjećaj gađenja i potpune moralne klonulosti kada se harni reporter Ante Ivanković ukazao na HTV-u, izvještavajući o masovnoj grobnici na pravoslavnom groblju u Mrkonjiću, otvorenoj na traženje rodbine i međunarodnih faktora:  stotinuosamdesetjedno ljudsko truplo leži jedno do drugoga, poredano na blatnoj zemlji pod kišnim jesenjim nebom ispod natmurene Lisine i Orugle, a kuražni naš ratni reporter veselim glasom informira i poučava cijenjeno gledateljstvo kako tu leže protivnički vojnici izginuli u žestokoj borbi za Mrkonjić-Grad, i kako je ovo još jedan dokaz humanosti hrvatske vojske, koja postupa prema pravilima međunarodnoga ratnog prava, itd, itd, klapa-klap, melje reporter poskočno i razdragano… Nikada nisam uspio sa sigurnošću ustanoviti koliko je istine u tvrdnjama srpske strane da su hrvatski vojnici na mrtva trupla svojih žrtava navlačili dijelove srpskih uniformi, kako bi članovima međunarodne komisije pokazali da se radilo o aktivnim vojnicima poginulima u borbi. No, i bez toga je više nego očigledno da većinu među tim nemilosrdno pobijenim nesretnicima čine žene i muškarci, civili, koji iz tko zna kakvih razloga nisu htjeli ili nisu uspjeli pobjeći u Banju Luku u okolnostima perfidne Karadžićeve kapitulacije i nailaska hrvatske vojske. Mnogo kasnije, propitujući se kojekako i kojekuda, te dobavivši izvještaj beogradskoga Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava o Zločinima hrvatske vojske, HVO i policijskih snaga nad stanovništvom Mrkonjić-Grada i okolnih mesta počinjenih u jesen 1995. godine, nailazim na poznata imena. Među njima, na primjer, sedamdesetjednogodišnji starac Niko Marić, advokat i ugledni građanin, poznat po profesionalnoj i ljudskoj čestitosti. Službeno ovjereno svjedočenje njegovoga sina („svedok 360/96-32“), svedeno na škrte i ubitačne činjenice, sadrži strašni tragički potencijal: „Pošto je Hrvatska vojska zauzela 10.10.1995. godine Mrkonjić-Grad, uhvatili su mog oca u gradu jer on nije imao mogućnost da se izvuče iz grada. [...] Po oslobođenju Mrkonjić-Grada, ja sam pronašao i dnevnik koji je moj otac vodio do 10.10.1995. godine. Pod tim datumom, on je zadnju belešku svojeručno zapisao u dnevnik u 06.30 časova: ‘Granatiranje od juče se nastavlja. Cijelu noć su ispaljivali po neku granatu. Ujutru oko 06.30 časova čitava kanonada granata sručila se na Mrkonjić i okolinu.’ Sa tim rečima se završava dnevnik moga oca. Ja sam saznao da je moj otac uhvaćen u gradu, od nekih muslimana, koji su bili u Mrkonjić-Gradu. Saznao sam da je moj otac ubijen i sahranjen u zajedničkoj grobnici u Mrkonjić-Gradu, što se potvrdilo kao tačno kada je ta grobnica otvorena početkom aprila 1996. godine. Kod njega je pronađen njegov sat marke Seiko, koji je stao 20. oktobra 1995. godine. Taj sat je radio posle njegove smrti najviše 24 časa, jer su to njegove tehničke mogućnosti…”

Držeći Mrkonjić u svojim rukama od listopada 1995. do veljače 1996. samo iz vojno-strategijskih razloga kontroliranja prilaznih putova Banjoj Luci, hrvatska vojska je „usput“ termitski opljačkala taj grad, ne imajući nikakvih iluzija o njegovoj daljoj sudbini. O razmjerama te pljačke slušao sam priče očevidaca, između ostaloga pokojnoga fra J. P., koji se, užasnut, nije mogao otresti od slika beskrajnih kamionskih konvoja koji noćima i noćima odvlače robu, industrijske mašine, predmete iz građanskih stanova, stoku – „na jug, u Grude, kamo li već?“.

No, kronika stradanja Mrkonjićana ni time nije zatvorena. Nešto prije ovih događaja, početkom rujna ’95. srpske su vlasti (civilne?, vojne?, ili je to bilo jedno te isto?) od ono malo preostalih Muslimana i Hrvata digli njih 28 i odagnali kao roblje za kopanje rovova na ratnim položajima u selu Oborci kod Donjega Vakufa. A kada je došla naredba da se Donji Vakuf (Srbobran, po tadašnjoj novosrpskoj nomenklaturi) napusti, bijesni oficiri su Mrkonjićane izveli u dvorište osnovne škole u Oborcima i – postrijeljali. Među njima također nalazim poznata imena, a pred oči, kao živa, izlaze lica: dvojica dragih Kotromanovića, Matija i Grgo, Hamo Šehović, Stipo Baković, Fejzo Kaharević…

U pravu je Zoran Tegeltija, načelnik opštine Mrkonjić-Grad: doista zločini ne zastarijevaju, i doista je važno da „zločinci budu procesuirani kako bi bilo koja generacija Mrkonjićana bila obeštećena i kako bi se saznala istina“. No, što je, gdje je, u koga je istina? Nije li ona ružnija od svake laži, kad je djelomična, (etnički) selektivna! Ne samo u Tegeltijinim knjigama, nego u svim našim knjigama te vrste. Do pune ljudske i historijske istine, i do konačnoga svršetka rata, nema drugoga puta do – u priznavanju i sučuvstvovanju u žrtvi drugoga jednako kao i u žrtvi svojega. Sve ostalo bi se, potom, počelo rješavati samo od sebe. U protivnom, rat neće prestati nikada. Samo, je li ovdje ikomu ozbiljno stalo do istine, i do stvarnoga svršetka rata? Čitalac će, siguran sam, dobro razumjeti da govorim o stranama, a ne o tzv. običnim ljudima.

(Srpanj 2009)

 

Komentari nisu dozvoljeni.