OTVORENO PISMO DR. FRANJI TUĐMANU, PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE

Gospodine Tuđman,

Ovo pismo ne šaljemo ni Timesu ni Associated Pressu, odakle smo uglavnom saznali Vaše stavove o nama, već se obraćamo hrvatskoj javnosti kojoj pripada i Vaše uvaženo mišljenje.

Bosna i Hercegovina je pred političkim nestankom, a da njezin narod o tome nije imao priliku demokratski se izjasniti. Važna činjenica za Vas morala bi biti i to da je dio tog naroda i sedamsto pedeset tisuća Hrvata, raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Podvlačimo, Bosna i Hercegovina je pred prijetnjom političkog nestanka: antibosanske sile u njoj i oko nje prisvojile su si takva prava i takvu moć da ih u njihovom naumu nema tko omesti. Da se gorko našalimo: Bog je visoko, Washington je daleko, a Kadijević tako blizu. Ma koliko među sobom različite, pa i krvavo suprotstavljene, svim tim koncepcijama zajednička je politička fiks-ideja – razoriti Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačka vlast, pak, pred svim tim stoji u potpunoj paralizi, gledajući već odavno na sve akte rastakanja Republike s “filozofskim mirom”.

Velikosrpska politika nastoji Bosnu i Hercegovinu cijelu uključiti u veliku Srbiju, kojoj se još uvijek tepa “nova Jugoslavija”, ili formirati unutar Bosne i Hercegovine srpsku republiku. Na žalost, oba ova plana naveliko se već ostvaruju, bilo u formi novih jugoslavenskih novčanica, bilo u obliku beogradskog tefereiča pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”. A sve to u debeloj, hladnoj sjeni prethodno obavljene vojne okupacije Bosne i Hercegovine, koja je reorganizacijom vojske od 3. siječnja dobila i formalni okvir. Vojska je sebi osnovala državu! Od naroda će se znati “braniti”, žestoko i efikasno, o tomu nakon zločinačkog pustošenja Hrvatske valjda više nitko i ne dvoji…

Na sve to dolazi Vaša politička “analiza” u kojoj bi cijepanje Bosne i Hercegovine “moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope”. Vi tako, i ovom prilikom, ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjteljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i Karadžićevim? Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim “velikodušnim” nutkanjem zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Znači li to da Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram “trajnoga rješenja hrvatsko-srpsko-muslimanskih odnosa” već se svaki put hvatate za rep velikosrpske inicijative, htijući otkinuti nešto i za sebe? Ako je tako, onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini, te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudno i nemoralno spram muslimanskoga naroda, kojemu se u Vašoj “elaboraciji” nudi umjesto dosadašnje stoljetne države i domovine, nekakva “muslimanska enklava”.

Gospodine Tuđman,

Kao slobodni ljudi, kao Hrvati, kao državljani Bosne i Hercegovine, koja nije manje hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom poviješću, svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo možemo javno konstatirati:

onaj tko u političkom uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i “uvjet trajnoga mira”, taj o stvarnom interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran;

onaj tko prema muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskoga naroda u cjelini.

To pravo možete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama založite za cjelovitost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine jer je jedino to u dugoročnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.

S uvažavanjem

Miljenko Jergović, književnik; dr. Ivo Komšić, profesor; Ivan Kordić, književnik; Ivan Lovrenović, književnik; Mile Stojić, književnik

U Sarajevu, 6. siječnja 1992. (na Sveta Tri Kralja)

 

TKO JE ZA A TKO PROTIV PODJELE BOSNE

U istom broju zagrebačkoga Vjesnika (14. 1. 1992), u kojemu je objavljeno Otvoreno pismo dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske, autorima je odgovorio Tuđmanov savjetnik prof. dr. Zvonko Lerotić tekstom Danajski dar za Hrvatsku. On opširno razvija Tuđmanove teze o podjeli Bosne i Hercegovine kao o nužnoj, poželjnoj i demokratskoj soluciji, a Otvoreno pismo naziva protuhrvatskim pamfletom. Petorica potpisnika oglasili su se novim pismom (Tko je za, a tko protiv podjele Bosne), u Vjesniku 22. 1 1992:

U golemom “odgovoru” na pismo, koje, nota bene, nismo uputili njemu već Franji Tuđmanu, Zvonko Lerotić svu je svoju energiju skupio oko jedne jedine brige. Da ne odgovori na naše temeljno pitanje: što znači da su Tuđmanovi pogledi na Bosnu i Hercegovinu odjedanput posve podudarni s Miloševićevim i Karadžićevim, koji su bili i ostali – srpsko velikodržavlje i ekspanzionizam na račun drugih južnoslavenskih naroda i zemalja?

U času  kada smo to pitanje formulirali, povod su nam bile “samo” najnovije Tuđmanove izjave i “povijesne teorije” o Bosni i Hercegovini. Na primjer: “To (smirenje srpsko-hrvatskoga trvenja, op. naša) se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan.” Ili: “U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.” (Tuđmanov novogodišnji razgovor s novinarima, citiran prema Slobodnoj Dalmaciji, 31. prosinca 1991. i 1. siječnja 1992.)

Kakva je to hrvatska politika, i demokratska politika uopće, koja može u ostvarivanju nacionalnih ciljeva Srbije (što je drugo ime za imperijalizam i za Srbiju do Karlovca)  vidjeti zgodu za priključivanje Hrvatskoj njezinih krajeva? U modelu Banovine (1939) vidjeti naravan način rješenja odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Muslimanima namjenjivati porfirogenetsku hipotetičnu “zemlju Bosnu”, i to u funkciji tampona? I, nadasve, u Bosni i Hercegovini vidjeti kolonijalnu tvorevinu, a u njezinu nestanku – nalaziti neku vrstu historijske sreće, malone osobnoga ushićenja?

Nikad u svojoj povijesti država Srbija nije prešla rijeku Drinu. Samo simbolično, prije šest stoljeća u Tvrtkovoj kraljevskoj titulaturi (u kojoj su se, uostalom, našle i sve južnoslavenske zemlje i narodi, osim Makedonije i Slovenije), i poslije toga samo na papiru i samo u velikosrpskim snovima: u Homogenoj Srbiji (1941) četničkoga ideologa Stevana Moljevića, te u današnjoj memorandumskoj “Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini”. S Tuđmanovim blagoslovom! (Vidi niže)

Ostavljajući ovaj put po strani povjesničarsku inkonzistentnost Tuđmanovih tvrdnji, načinimo mali opit njihove političke održivosti. Na ukupnoj hrvatskoj, bosanskoj i srbijanskoj političkoj mapi tko se protivi razbijanju Bosne i Hercegovine i ostvarenju nacionalnih ciljeva Srbije? U Hrvatskoj – sve relevantne političke stranke, na cijeloj skali od ljevice do desnice, svi ugledni i relevantni političari izvan vladajućega establishmenta, a i mnogi iz njega, sve najrespektabilnije ličnosti javnoga života. Svi, osim Tuđmana i vjerojatno nekoga užeg neimenovanog HDZ-ova politbiroa. U Bosni i Hercegovini toj ideji protive se apsolutno sve opozicijske i vladajuće stranke, računajući i Kljuićev HDZ BiH, osim, naravno, Radovana Karadžića i njegove SDS. U Srbiji – sva je relevantna opozicija protiv, čak i ultranacionalni Vuk Drašković, jedino Mićunovićevi demokrati i u tome, kao i u mnogim drugim stvarima, podržavaju Miloševića. Izlazi, dakle, da u cijelom hrvatskom i bosanskohercegovačkom političkom miljeu jedino Tuđman vidi i podržava rješenje problema ostvarivanjem nacionalnog cilja Srbije! Onoga cilja, zbog kojega je sve i počelo; zbog kojega je Hrvatska zgažena, spaljena, raseljena, ljudi pobijeni na tisuće, zbog kojega je trećina Hrvatske i sva Bosna i Hercegovina okupirana i danas…

Taj nas je, dakle, dijabolični paradoks naše političke sudbine rukovodio da se obratimo Tuđmanu s javnim upozorenjem da o dugoročnom interesu Hrvatske, o dugoročnom interesu sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, i o interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope (sve Tuđmanovi navodi) valja promišljati temeljitije i samozatajnije, ne podliježući fatalnom sirenskom zovu jedne povijesno rušiteljske, balkansko-čaršijske imperijalne politike, kakva je srbijanska u Milošević-Karadžić-Adžićevoj varijanti.

Pojma nismo imali da je Tuđman već u tom času bio prešao s riječi na djela. S dobrih sedam dana držanja u tajnosti, naime, objelodanjuje se da su Nikola Koljević (i, kažu, Milorad Ekmečić) uoči zasjedanja tzv. Skupštine srpskog naroda u BiH 9. siječnja, bili Tuđmanovi gosti u Zagrebu, i da su mu predočili plan o Srpskoj republici Bosni i Hercegovini. Nakon, dakle, Tuđmanova uvida i suglasnosti, ona je sutradan, u Sarajevu, i proglašena! Nitko za taj domjenak u Banskim dvorima nije znao, Stjepan Kljuić i Alija Izetbegović ponajmanje…

Iz perspektive ove naknadno saznate činjenice naše pitanje Tuđmanu samo je još teže i dramatičnije – da nije bilo postavljeno, sada bi moralo biti. Iz perspektive te činjenice postaje jasnijom i lažnost Lerotićeva “odgovora”. Siromah savjetnik, nije on ni odgovarao nama (jer nam ništa i nije mogao odgovoriti), već je imao baš nezahvalnu zadaću: “znanstveno elaborirati” Šefove ideje o podjeli Bosne i tako amortizirati šok koji bi u javnosti proizvela informacija o sastanku u Banskim dvorima kada jednom moradne biti objavljena. A usput, i za svaki slučaj, umjesto argumenata kojih nema, na glave petorice pitalaca izručiti vrelu kletvu nacionalnoga izopćenja i sramote. Po pptuno nepromijenjenom običaju iz idiličnih kompartijskih vremena…

Kada prof. dr. Zvonko Lerotić, sa cijelim, svojim znanstveno-intelektualnim habitusom može postavljanje ovakvoga pitanja jednoj javnoj osobi proglasiti činom slanja “Hrvatskoj svoga danajskoga dara – rioječi osude i prokletstva” identificirajući tako glasno i jasno Tuđmana in persona s Hrvatskom, a kritički odnos spram njega sakrilegijem – ta ubitačna inkvizicijska gesta više uopće nije naša stvar, već uznemirujući znak zagrebačkoj i hrvatskoj demokratskoj i intelektualnoj javnosti.

Osobno pak uzevši, apsolutno nikakvoga prava g. savjetnik nema da na bilo koji način, makar to bilo i za račun i po nalogu njegova Šefa, zaviruje u naše hrvatstvo i u naš odnos spram Hrvatske, njezine borbe i njezine slobode. Prvo, zato što je to stvar pristojnosti i dobra odgoja. Drugo, ako se već drzne da tako nešto učini, morao bi se prethodno informirati o sudbinama, o danima, pa malo i o djelima – možda bi mu tada neki elementarni stid i obzir zaustavio na pola puta ruku-izvršiteljicu…

A što se tiče bosanskohercegovačkih Hrvata, Hrvatskoj oni mogu biti sol zemlje, što su uvijek do sada bili u dobru i u zlu, osobito u zlu, kada je najviše trebalo – samo onda ako se uspiju održati kao državotvoran narod u suverenoj Bosni i Hercegovini, a ne sniženi podjelom svoje tisućgodišnje domovine u status nacionalne manjine, i time upućeni na put sigurna nestanka. To Ekmečić i Koljević dobro znaju kada razgovaraju s Tuđmanom; potpuno je neizvjesno, međutim, koliko to zna on.

Zato naše pismo.

I, daj Bože, da bude posljednje!

Miljenko Jergović, Ivo Komšić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović, Mile Stojić

Komentari nisu dozvoljeni.