OVDJE SE DRAM RADOSTI DUŠOM PLAĆA – pogovor za knjigu Ivo Andrić, “Ispovijed i druge priče”

Tekst je napisan kao pogovor za knjigu priča Ive Andrića pod naslovom Ispovijed i druge pripovijetke, koju sam priredio po narudžbi Naklade Ljevak iz Zagreba u jesen 2011. godine. Prvobitno, u izbor sam bio uključio i karakteristične odlomke iz romana Travnička hronika. Ni jedno ni drugo (ni tekst pogovora ni ti odlomci) nije ušlo u knjigu jer je to arbitrarno zabranila Zadužbina Ivo Andrić iz Beograda, koja drži autorska prava na djela Ive Andrića.  

 Veliki pripovjedački opus Ive Andrića nudi mogućnosti klasifikacije i odabiranja prema različitim kriteriološkim zamislima, pri čemu se uvijek ukazuje književno snažnim na nov i drukčiji način. Teme iz bosanskoga života dominantne su u Andrićevu djelu, to je općepoznato. No, više od toga, Andrić je u punome smislu riječi pisac sve Bosne, jedini takav u književnostima naših jezika, na taj način da su ga književno-istraživački zanimale baš sve sastavnice njezina kompleksnog povijesno-političkog, etnokonfesionalnog, antropološkog konteksta. Nema gotovo ni jednoga bosanskoga ili hercegovačkog kraja, grada, karakterističnijega geografskog pojma, lokalnih klimatskih osobitosti, čak pejzažnih valeura, koji se u Andrićevu opusu ne spominju i o kojima se ne govori uvijek s pouzdanim, skoro  ekspertskim znanjem i poznavanjem. Na to se nadovezuje Andrićev omiljeni postupak – karakteriziranje likova po mikro-jezičnim razlikovnim karakteristikama u bosanskim govorima. Nadasve, fascinantna je socijalna mapa bosanskoga svijeta iscrtana u Andrićevu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i ništa ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije, odnose, likove i tipove, domaće i “strance”, profesije, zanate, običaje, uzraste, spolove, selo-grad… Andrića zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma – muslimani, pravoslavci, katolici, Jevreji-sefardi, Osmanlije, Levantinci, austrougarski došljaci raznih zanimanja i sudbina. Njegova pažnja s osobitim uživljavanjem trajno je okrenuta prema etnokonfesionalnim elementima toga mikrokozmosa – i prema svakome zasebno, i prema njihovoj zajedničkoj, interakcijskoj svakodnevnici.

Strogo govoreći, zapravo je Andrić jedini autor u povijesti književnoga bavljenja svijetom Bosne, koji je nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom istraživačkom akribijom i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet, zajedno s njegovom „mrkom lepotom“ i spoznajom da se „ovdje dram radosti dušom plaća“ (Čaša), zajedno s gorkim nalazom Maksa Levenfelda: „Bosna je zemlja mržnje i straha“ (Pismo iz 1920. godine). Taj osjećaj jest ljubav, ali  ambivalentna: oscilira od zanesenosti do odbijanja, a nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodušnost. „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali!“ – reći će Andrić ispovjedno, kao da svodi neke konačne račune, svojemu pažljivom slušaocu Ljubi Jandriću[1].

Oblik Andrićeva osjećanja Bosne kao svoga duhovnoga korijena, i način na koji je sve njezino osjećao kao svoje, dubinski je korespondentan obliku u kojemu je to prisutno u bosanskoj franjevačkoj tradiciji, ili barem u jednome njezinu dijelu, onome čiji je baštinik i izraziti predstavnik Josip Markušić (1880 – 1968), jedan od najumnijih franjevaca Dvadesetoga stoljeća, koji za ljude u Bosni izrijekom kaže: „Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri.“[2]

Izbor Andrićevih proza u ovoj knjizi iskušava mogućnost da se iz takve kompozitne tematske cjelovitosti Andrićeva opusa izdvoje i sistematski predstave proze u kojima figuriraju likovi, situacije i događaji iz katoličko-hrvatskog miljea u Bosni.[3] Ovaj izbor pokazuje kako i u takvome tematskom reduciranju Andrić zadržava, a u određenim elementima čak i naglašenije nego inače demonstrira, svu raskoš književnoga umijeća i raznovrsnost postupaka, kao i bogatu povijesnu gamu zanimanja za ovaj dio bosanskoga konfesionalnoga i sociokulturnog ambijenta, te za dinamiku interkulturalnih i interkonfesionalnih kontakata koja u svojoj nepredvidljivosti rađa najrazličitijim ishodima, na skali od kobnih nesporazuma do (rijetkih) trenutaka sklada, smirenja.

Tako, kroz ovih dvadesetak proza pred čitateljevim očima promiče široka kronološko-povijesna panorama – od drevnih likova i zgoda bosanskih franjevaca iz vremenā Otomanske Bosne, preko sasvim drukčije atmosfere austrougarskoga razdoblja, sve do mračnih novovjekovnih događaja iz Drugoga svjetskog rata. Također, u prosedeu i tonalitetu zastupljen je golemi raspon – od vitalističkoga osjećaja života i tegobne povijesti, koji u ponekim pričama s izvanrednim scensko-dramskim potencijalom doseže začudno intenzivan i oslobađajući humorni naboj (na primjer, u Šali u Samsarinom hanu, i osobito u Probi), do mračnih i silno sugestivnih prikaza zla kao samosvojne i neshvatljive sile što u stanovitim trenucima povijesti vlada ljudima i njihovim postupcima. Jedna od intencija ove knjige jest da se jače osvijetli baš taj bogati raspon i ta raznovrsnost.

Franjevački likovi pojavljuju se, u obliku male, karakteristične natuknice, već u prvoj objavljenoj Andrićevoj prozi – u triptihu Put Alije Đerzeleza 1920. godine. („Dva fratra iz Kreševa koji su išli u Stambol na neku tužbu, šta li.“) U jednome pismu iz Splita 1919. godine Andrić piše svojemu mentoru i prijatelju Tugomiru Alaupoviću: “A žao mi je kad  pomislim da sa svakom starom ženom umire jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija.” Iz Bukurešta, pak, kamo je po diplomatskoj službi premješten iz Rima, 1922. godine piše Andrić Alaupoviću, kao da nastavlja: “Mislite li u Bosnu? Sjećate li se naših razgovora o manastirima? Otkad želim da obiđem Fojnicu i Kreševo i da skupim štogod materijala, ali izgleda da je ta želja, tako skromna po sebi, za mene neostvariva, i moj san o velikoj fratarskoj drami izgleda da će i ostati san.”

Prvu pripovijetku s temom o bosanskim franjevcima, U musafirhani, Andrić će objaviti 1923. godine, a potom, u skoro pravilnom ritmu, još devet (U zindanu 1924, Ispovijed 1928, Kod kazana 1930,  Napast 1933, Trup 1937, Čaša 1940, U vodenici 1941, Šala u Samsarinom hanu 1946, Proba 1951). U prvim četirima glavni je lik fra Marko Krneta, u koji Andrić kao da je položio svoj “ontološki” pogled na bosanski franciskanizam. U pripovijetkama Trup, Čaša, Šala u Samsarinom hanu pojavljuje se u književno vrlo složenoj ulozi lika/pripovjedača/tumača fra Petar, na čijemu će pripovijedanju i pogledu Andrić postaviti i svoje remek-djelo Prokleta avlija (1954). Kada se tomu pribroje franjevačke teme i likovi u drugim djelima (prije svega u Travničkoj hronici, 1945), može se reći da je Andrić o ovoj specifično bosanskoj povijesno-civilizacijskoj pojavi[4] stvorio jedinstven iako torzičan književni opus. Je li time bio ostvaren i njegov “san o velikoj fratarskoj drami”, ostat će nam nepoznato.

Veza između Andrića i bosanskoga franjevaštva nije samo tematska, ona se uočava i na duhovno-poetičkom planu. Za to je po mome sudu[5] bilo od velike važnosti Andrićevo „otkriće“ jednoga specifičnoga vida franjevačkoga spisateljstva – samostanskih ljetopisa, konkretno, Ljetopisa kreševskoga samostana iz 18. stoljeća, koji se vodi pod imenom fra Marijana Bogdanovića.[6]

Moglo bi se u ispitivanju tih veza poći od samoga jezika franjevačkih kronika, koji se za razliku od jezika istodobne njihove teološke književnosti, konstituira kao skup elemenata veoma raznorodnih po jezično-civilizacijskom pori­jeklu, ali uspijeva funkcionirati kao živ komunikacijski sistem i vjerodostojna kulturna činjenica. U temelju te strukture leži, naravno, materinski jezik „bosanski“ (kako su ga franjevački pisci najčešće nazivali); on je faktor organizacije i homo­genizacije. Ali u dovršenju pojavnoga oblika te jezične strukture sudjeluju usporedo i ravnopravno: i orijentalizmi i latinizmi, i balkanizmi i talijanizmi i hrvatski čakavski oblici, a može se evidentirati i prisutnost njemač­kih, madžarskih, grčkih i drugih jezičnih oblika i elemenata. Analogija takvoj pojavnosti jezika franjevačkih kronika jest nji­hov predmetni svijet: iz bilješke u bilješku, kroz godine i decenije, kroz stoljeća, na istom tijesnom prostoru (koji je praktično prostor područjā triju srednjobosanskih samostana), tu se prome­ću, defiliraju, sudaraju, su-žive, pripadnici jednog konfe­sionalnog i civilizacijskog Babilona. Kao što je homogenizirajući faktor u onom prvom slučaju matični jezik, tako je taj faktor u ovome drugom slučaju – tačka gledišta kroničara, tj. franjevačka pozicija u tom Babilonu. Nije potrebno mnogo truda da bi se prepoznao visok stupanj podudarnosti između ovoga elementa franjevačkih ljetopisa i polifonijskoga karaktera Andrićeve epske umjetnosti, koji do najjačega izražaja dolazi u Travničkoj hronici na epsko-predstav­ljački, a u Prokletoj avliji na sublimno metafizički način.[7]

Što je osnovni movens franjevačkog kroničarstva? Primordijalni instinkt održanja u vremenu (nota bene: suludo bosansko 18. sto­ljeće!), kada redovničkoj provinciji Bosni Srebrenoj i izvana i iznutra, i od turskoga bez­vlašća i od crkveno-organizacijskih posezanja, prijeti definitivno ugas­nuće. Pismo, knjiga – ostaje skoro jedinim sredstvom u borbi za održanje. Malo, gotovo ništa. A ipak, pokazalo se dvostruko produktivnim: kao ne sasvim bezuspješno sredstvo, i kao kulturna činjenica prvoga reda![8] Kada se sažme sav ovaj intenzivni rad franjevaca u 18. stoljeću, kroničarski i političko-historiografski, uočavaju se temeljne karakteristike njegove „poetike“, ako se tako može reći: obrana fizičke i duhovne egzistencije, bor­ba protiv kvara, štete, osipanja…

Kada Andrić, u dubokoj korespondentnosti s ovim, primajući Nobelovu nagradu izlaže svoju „ars poetica“, nije li to sublimirano isku­stvo i duhovnost koja je upisana u cijeli njegov opus: „Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i ne­predviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.“

Shvaćanje historije u franjevačkim kronikama drži se drevne, neprekinute srednjovjekovne tradicije žanra. Tu se historija shvaća kao jedinstveni linearitet kronologije, eshatološki usmjeren i smisleno upravljan Božijom mišlju. Andrićevo poimanje historije, naravno, potpuno je drukčije, kompleksnije, uostalom i teže sagledivo i eksplicitno iskazivo već i zbog toga što je artikulirano u umjetničkoj strukturi a ne u logičko-diskurzivnom govoru. No, i eshatološki model u franjevačkim bosanskim kronikama biva snažno relativiziran intenzitetom i konkretnošću kojom se u njima pojavljuje život u svojim svakodnevnim manifestacijama. Široki obzor historije i svijest o sebi kao subjektu te historije u ovim tekstovima, ako postoji, postoji samo implicitno, kao imanentni postulat za čijim ekspliciranjem nema potrebe. Obzor historije zamijenjen je živom panoramom ubogog konkretnog života, a svijest o sebi kao subjek­tu historije ispunjena je osjećajem obaveze prema sačuvanju barem osnov­nih elemenata duhovnoga i fizičkoga integriteta toga života. Zato u tim tekstovima na nivou iskaza nema krupne geste. Utoliko iz njih jače izbija dramatičnost obrane toga integriteta, po­jačana i dignuta na viši stupanj kroz prostu činjenicu golemoga vremenskog raspona u kojemu ta borba traje. Tako se ukazuju i obrisi jednoga sistema vrijednosti, u kojemu prva mjesta zauzimaju samozatajnost i taj ubogi život kao vrijednost i najveće čudo sam po sebi.

To je ona dimenzija ovih tekstova i ovoga doživljaja svijeta za koju kao da je generički vezana Andrićeva duhovnost, vitalistički pesimizam njegove pripovjedačke filozofije historije. Podudarnost između Andrića i starih kroničara u sklonosti ka anoni­mnom svakodnevnom životu kao kriteriju smisla historije – pot­puna je. Tako se ovi stari tekstovi, tek kulturna i historijska sirovina, u piščevu zahvatu aktualiziraju i preobražavaju u umjet­ničku strukturu prvoga reda vrijednosti.

Ovaj izbor pripovjedaka, između ostaloga, ispravlja jedan često ponavljan i odavno uvriježen stereotip – da se, naime, Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohrvatskoga miljea iscrpljuje i ograničuje na „franjevački ciklus“ pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskoga vladanja Bosnom. Proze iz drugoga dijela ove knjige to na upečatljiv način korigiraju, donoseći niz „novih“ tema i likova iz tog svijeta, smještenih u jedno sasvim drugo, postotomansko vrijeme. Od priče Mara milosnica, koja još pripada starom dobu, preko proze O starim i mladim Pamukovićima (koja očigledno kontinuira atmosferu i likove iz Mare milosnice, i koja je po svemu sudeći torzo mnogo veće cjeline, vjerojatno nezavršenog romana „iz sarajevskog života“), pa već klasičnoga Čuda u Olovu, te kraćih priča kakve su Pekušići, Svečanost ili Ćilim, zaključno s maestralnom pripoviješću Bife „Titanik“, Andrić nastavlja ispitivati „condition humaine“ malih ljudi bačenih u te nove, sasvim drukčije historijske, društvene okolnosti i forme življenja. To su najčešće priče o zlu, vječnom i neshvatljivom, o onoj premoći zla u svijetu, za koju će Andrić reći Ljubi Jandriću da se još u mladosti o njoj naučio rasuđivati od Kierkegaarda… Dapače, to su cijele prozne „studije“ o zlu, o njegovim beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima (uostalom, majstorski pripovijedane od početka – od Ispovijedi, U musafirhani, Priče u Samsarinom hanu, Trupa, U vodenici, Mustafe Madžara, Čuda u Olovu), koje preko Mare milosnice, i torza o Pamukovićima završavaju s Bifeom „Titanik“, a u Pismu iz 1920. godine nalaze svoju čudesnu pripovjedačko-„teorijsku“ sublimaciju. No, čak ni u najmračnijim primjerima, poput Bifea „Titanik“, u kojemu je riječ o ustaškome istrebljivanju sarajevskih Jevreja, Andrić se – dosljedan svojemu promatranju „historije odozdo“ i svojemu temeljnom stavu da na književnosti nije da osuđuje nego da opisuje i pomaže razumijevati – ne bavi plošnim ideologiziranjem ni moraliziranjem, niti se bavi „velikom historijom“. Sav njezin užas pisac Bifea „Titanik“ predstavit će nam pričom o dvojici jednako marginalnih i društveno beznačajnih ljudi, Jevreja Mente Pape zvanoga Hercika i ustaše Stjepana Kovića. Do završne scene – toga majstorskog i potresno velikog književnog trenutka – kada Stjepan puca iz svojega parabeluma u Mentu, njih dvojicu, otupjeloga ubojicu i njegovu nevinu žrtvu, kao da je dovela i spojila nekakva slijepa, gotovo antički neumitna logika deklasiranosti i isključenosti.

***

Spram Andrića se u hrvatskoj književnosti, i u hrvatskoj kulturi općenito, njeguje neka postojana nevoljkost i nelagoda, koja se u krajnjoj liniji očituje kao nespremnost ili nesposobnost da se to velebno književno djelo napokon, u svojoj cjelini, integrira u tu književnost i u tu kulturu. Istovremeno, za takav stav zapravo ne postoji niti jedan ozbiljan književni razlog, ni u općem smislu, jer je Andrić naprosto svjetski pisac, ni u posebnom smislu, jer je Andrić ponorno istinit književni tumač bosanskoga svijeta, ipso facto i načina na koji je taj svijet i hrvatski, te, napokon, Andrićevi formativno-književni počeci itekako su vezani i uz hrvatsku književnost, pa bi bilo logično da hrvatska kultura prema Andrićevu djelu ima prisniji odnos, dublje razumijevanje i jaču zainteresiranost. Do danas porijeklo i karakter ove protulogične nelagode i odbojnosti nisu nikada sustavno analitički ispitivani, a to bi mogla biti silno izazovna tema za ozbiljno interdisciplinarno istraživanje – književnohistorijsko, sociokulturološko, političko… Na svoj način i taj deficit u hrvatskoj književno-znanstvenoj produkciji potvrđuje konstataciju o nelogičnosti i začudnosti odbijajućega stava spram Andrića.

Moguće je, u proširenju, postaviti radnu hipotezu koja bi glasila otprilike ovako: nevoljki odnos, koji se iz zamišljenoga središta hrvatske književnosti i kulturne politike davno uspostavio spram Andrića, analogan je tradicionalnom odnosu toga središta spram bosanske književnosti i kulture u cjelini, kao i spram hrvatske komponente te književnosti i kulture. (Primjera je mnogo, iz suvremene književnosti može se kao drastičan navesti slučaj izvrsnoga modernističkog pisca Vitomira Lukića, koji u hrvatskoj književnosti jedva da je i zamijećen, jednako kao i čudesni pjesnik Ilija Ladin; među slične primjere spada i veliki polihistor fra Ignacije Gavran, itd.) Taj se odnos zorno očituje u svim velikim pregledima i povijestima hrvatske književnosti unatrag stotinu godina. Suština toga odnosa je specifično optičko izobličenje, po kojemu se – sve gledano iz središta – ukupna bosanskohrvatska problematika promatra, ako se uopće promatra, uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno-jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti! Izobličenje o kojemu govorim posljedica je vladanja metropolitanske paradigme (model centar – periferija), u čijoj apsolutnoj vlasti hrvatska kultura stoji kroz čitavo razdoblje moderniteta, do danas, a koji joj je zapravo neprimjeren, jer se ona povijesno i tipološki oblikuje kao policentrična i plurimorfna.

O tomu sam, služeći se trima prvorazrednim primjerima iz književnosti – Ujevićem, Krležom i Andrićem – pisao prije dvadeset godina[9], otprilike ovako: ako se prihvati da je književno djelo, pogotovo kad je ono čitav opus i cijeli sustav, kao u naša tri primjera, osim što je neponovljivo individualan čin i znak, u isti mah izraz i baštinik cijeloga jednog kulturnog zaleđa, onda će biti jasno da se o Ujeviću, Krleži i Andriću može govoriti i kao o kulturnim činjenicama koje na svoj, umjetnički način, reprezentiraju i reflektiraju tipološku diversificiranost hrvatske kulture u tri kulturno-civilizacijska tipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoevropskom, balkansko-orijentalnom.

Sa svojom „balkansko-orijentalnom“ facetom hrvatska kultura još ni danas, očigledno, ne zna što bi; umjesto da joj se pokuša otvoriti, ona ju uglavnom previđa. Na to se može svesti i odnos spram Andrića. Bez čega se sve u tom previđanju ostaje – „računovodstvom“ te vrste nitko se još nije ozbiljno pozabavio.

Ivan Lovrenović

 


[1] Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Sarajevo 1982.

[2] Andrić i Markušić osobno su se poznavali i prijateljevali. Miroslav Karaulac piše kako je Andrić u ljeto 1926. u Jajcu razgledao “manastirski arhiv, hroniku i rukopise istoričara i hroničara manastira Ante Kneževića, koji su se tamo čuvali. Gvardijan manastira bio je Jozo Markušić, pe­snik, u svoje vreme, autor Krvavih behara, zbirke pesama, u maniru istorijske nostalgije nad boljim bosanskim vremenima, i jedne pravno-istorijske ras­prave o kmetovskom pitanju u Bosni i Hercegovi­ni… Tridesetih godina, kada u pauzama svojih diplomatskih misija bude dolazio u Beograd, Andrić će imati dosta poznanika među beogradskim franjev­cima. Tih godina je, znamo, viđao franjevačkog pe­snika Augustina Čičića, autora zbirke pesama zavi­čajne lirike Proljetnji stihovi (1918), Ljubu Hrgića, tada studenta romanistike, sa kojima je posećivao franjevački manastir u Bregalničkoj gde je gvardijan tih godina bio njegov davnašnji poznanik fra Jozo Markušić s kojim će i tokom kasnijih godina nastaviti da se viđa.” (Rani Andrić, Beograd –Sarajevo, 1980) Istih tridesetih godina Nikola Šop, tada profesor beogradske gimnazije, susretao se ljeti s  Andrićem u  jajačkom franjevačkom samostanu, čega se je pred autorom ovih redaka sjećao koju godinu pred smrt.

[3]Po ideji uredništva Naklade Ljevak taj zadatak mi je povjeren 2011. godine, o pedesetoj obljetnici dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću. Prvobitno u  izbor su bili uključeni i karakteristični dijelovi iz romana Travnička hronika, no to je moralo izostati zbog prepreka u pribavljanju autorskih prava. Sve su pripovijetke preuzete iz izdanja Sabrana djela Ive Andrića, Udruženi izdavači, Sarajevo, 1984, bez ikakvih promjena, osim što su ispravljene očigledne tiskarske pogreške.

[4] U okolnostima življenja kroz stoljeća osmanlijskoga vladanja Bosnom u svojoj zemlji a u tuđemu carstvu, u trajnoj borbi za religijski (u predmodernim okolnostima – i narodnosni) identitet, kao i za egzistencijalni opstanak, stvara se pojedinačni i kolektivni, psihološki i povijesni, kulturni i politički habitus i profil bosanskih franjevaca (i bosanskih katolika uopće). Kulturno (u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne kulture), organizacijski (u okviru cjeline Franjevačkoga reda i Katoličke crkve), etnički (u procesu oblikovanja hrvatskoga etničkog i kulturnog identiteta) – taj profil zadobiva status varijeteta, dvostruke civilizacijske margine: i u odnosu sa cjelinom bosanskohercegovačkoga sociokulturnoga ambijenta dominantno obilježenoga osmansko-islamskom civilizacijom,  i u odnosu prema „čistim“ formama zapadnokršćanskoga civilizacijskog kruga i hrvatske nacionalne kulture. Varijetet, naravno, korespondira s objema „svojim“ cjelinama, ali je u odnosu na njih i značajno diferenciran. Crte te diferenciranosti nisu toliko jake da bi od varijeteta načinile poseban entitet, ali su dovoljno jake da ni brzo ni lako ne prestaju biti smetnjom za njegovo stapanje u jedinstven identitet s bilo kojom od dviju cjelina. Andrić je dubokom intuitivnom inteligencijom, kao i izvanrednom obaviještenošću, pronicao u ovaj franjevačko-katolički fenomen, osjećajući ga i razvijajući istovremeno i kao paradigmatičan motiv i model univerzalne primjenljivosti na zagonetku ljudske sudbine.

[5] Vidjeti: I. Lovrenović, Franjevački ljetopisi u Andrićevu djelu, Izraz 3/4, Sarajevo 1986.

[6] Makar samo u digresiji, nije naodmet primijetiti kategorijalnu važnost koju Andrić daje pojmu kronika  u naslovima svojih najvažnijih djela: Na Drini ćuprija bukvalno je koncipirana kao kronika a u ranijim izdanjima nosila je i podnaslov: Višegradska hronika, dok je u naslovu Travničke hronike to nosivi pojam. Postoje naznake da je pisac i svoj namjeravani a nezavršeni sarajevski prozni projekt vodio pod radnim naslovom Sarajevska hronika.

[7] Po svojemu shvaćanju jezika (uostalom, i narodnosti) Andrić je autentični baštinik one ogromne tradicije koja je kao svoj osjećala cijeli štokavski univerzum, u svim njegovim varijetetima, a koji se nekad, u klasičnim bartolkašićevskim terminima stoljećima zvao ilirski, ili u starih pisalaca franjevačkih u Bosni bosanski, ilirički aliti slavobosanski (Matija Divković, Stipan Margitić Jajčanin, Filip Lastrić i dr.). To zahtijeva da se i pitanje ijekavskoga i ekavskoga izgovora kod Andrića sagleda na način ponešto drukčiji nego što ga se uobičajeno promatra i upotrebljava kao „argument“ u određivanju autorove nacionalne pripadnosti. Obama tim štokavskim izgovorima Andrić se od gimnazijskih dana služi i u privatnoj komunikaciji i u književnim tekstovima. Također, mnoge pripovijetke koje je izvorno napisao i objavio na ijekavskome (a to je radio i onda kada su vodeći hrvatski pisci, po Skerlićevu modelu, pisali ekavski), nikada kasnije – ni kada je tridesetih godina Dvadesetoga stoljeća već definitivno usvojio ekavski – nije ekavizirao. Posebnu, pak, pažnju zaslužuje ono savršeno precizno i funkcionalno diferenciranje između ekavskoga i ijekavskoga u govoru likova, kao stilsko i karakterizacijsko sredstvo kojim Andrić postiže izvanredan književni i kulturološki rezultat. Napokon, filološka analiza pokazuje da Andrićev autorski jezik  na semantičkim, leksičkim i sintaktičkim razinama obilato i u izražajnom smislu plodonosno crpi iz cijeloga štokavskog rezervoara, ne gajeći nikakav zazor koji bi bio motiviran standardnojezičnim „granicama“ između srpskoga i hrvatskog.

[8] O prvorazrednoj važnosti koju su franjevci pridavali zapisivanju, a zajedno s njima i Andrić, svjedoči ono pregnantno sjećanje što ga Andrić povjerava Ljubi Jandriću: „Moji fratri o kojima sam pisao to su uglavnom svećenici iz triju srednjobosanskih manastira: Kreševa, Fojnice i Kraljeve Sutjeske. Postojao je i fra Petar. Govorilo se: ‘Sretan k’o fra Petar’. Kažu da je cenio vođenje beležaka i savetovao mlade fratre poukom: ‘Zapiši, pa će i bog upamtiti’.“ (Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Sarajevo 1982)

[9] Tekst taj (Mjesto Ive Andrića u hrvatskoj književnosti)  izgovoren je 22. kolovoza 1992. u Sarajevu, na tribini posvećenoj stogodišnjici Andrićeva rođenja, u mrklomu mraku dvorane Kamernoga teatra ’55, pod svjetlom svijeća i uz eksplozije granata sa sarajevskih brda.

 

Komentari nisu dozvoljeni.