PISMO GENERALA FRANJEVAČKOGA REDA 1941.


U pismu se u deset tačaka sažimaju Upute što ih je u ime uprave  general Franjevačkoga reda fra Leonardo Bello poslao svim franjevcima hrvatskoga jezičnog područja 24. srpnja 1941. godine.

1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaključak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10. do 12. juna 1941. godine prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrvatskom pokretu.

2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.

3. Franjevci ne smiju imati nikakvog udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog i nepokretnoga, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.

4. Dosljedno tome nijedan franjevac ne smije biti: a) u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema naprijed spomenutima, b) u odborima i uredima za naseljavanje Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima, c) u odborima i uredima za iseljavanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.

5. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smiju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.

6. Ukoliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljavanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.

7. Gdje god se pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. Ukoliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.

8. Franjevci ne smiju imati nikakvog udjela u nasilnom i masovnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu ne smiju primiti na upravu, sve da im je i preuzvišena gospoda ordinariji (biskupi – op. a.) ponude. Naravno, pojedinačni prijelazi na katoličku vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.

9. S franjevačkih župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbima i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnike (župnike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti ljude zrele, dobre i oprezne.

10. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suverenošću, ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu premještajem u drugi kraj, gdje neće imati prigodu za slične prijestupe.

 

Komentari nisu dozvoljeni.