POEZIJA, CRNOGORSTVO, SAMOĆA

Jedan intimni zapis o Miju Popoviću

Činilo mi se: ako se ne pridržavam za kamenu ogradu, odnijet će me vrtoglavica u plavetni ambis, letjet ću do nakraj svijeta, mlatnut će me o posljednju hrid negdje u Ognjenoj Zemlji. Stojimo na Njegoševu gumnu vrh Lovćena, pošto smo se sretno izvukli iz hladnog mauzoleja u kojemu ti golemi Meštrovićev crnomramorni pjesnik, vladika i gospodar, ne da disati. Gledam Mija (ne mogu uz Milorada Popovića koristiti nego samo ovaj, crnogorski oblik padeža, jer bi svaki drugi promašivao osobu, ličnost) kako nas gleda prijateljski sažaljivo, sa svoja dva metra jedini nezadisan od onih silnih stuba kojima se valjalo uspeti ovamo. I baš na tom mjestu, nepogrešivo, netko će priupitati Popovića kako ono zapravo bijaše s njegovim boksom i posljednjim mečom u kojemu je bio pred velikom pobjedom. Trebalo je čuti Mijovo škrto objašnjenje! Bio sam mlad, nezreo, ali već sam neke stihove napisao, već sam čitao svojom glavom: Kafka, Kami…, apsurd, Sizif, pobunjeni čovjek… Gledam čovjeka pred sobom, mislim: treba sad da ga mlatim, i on mene, zašto… Nešto se tad prelomilo, bacim rukavice, izađem, i nikad više nijesam boksovao. Ne znam da se na boljemu mjestu, od boljega čovjeka, u bolji čas  mogla doživjeti bolja priča o pretvorbi junaštva: iz brahijalne sile u moć samosavladavanja, iz sirovoga agona u carstvo melankolije, na prag poeziji. Gdje će Popović, budući pravim pjesnikom, upoznati i prakticirati – do današnjega dana – borbe mnogo strašnije i kušnje mnogo razornije od nevinih šaketanja u ringu.

***

Uz Mija Popovića, čitajući njegove pjesme i tekstove ili družeći se s njime, često, gotovo po nekoj pravilnosti, pokrenu mi se dva davna sjećanja. Po kojim asocijacijskim zakonima, to valjda samo ona znaju. Moje je da poštujem tu ustrajnost kojom se javljaju, i da im dam riječ.

Kasno u noć banuo sam na konak u novosagrađeni hotel Podgorica na obali Morače, a rano ujutro trebalo je na autobus, pa u Kolašin, u kasarnu Planinske čete (vulgo: kažnjeničke) Pljevaljskoga bataljona JNA. Titograda tada ni vidjeti neću, samo ću prenoćiti u njemu. A noć, moja posljednja (činilo mi se na mahove: u životu!), pretvorila se u nešto sasvim posebno.

Što sam do tada znao o Crnoj Gori i o Crnogorcima? Njegoš je bio mitsko biće, polubog, o njemu i o Petru Kočiću morali smo naučiti i znati sve još u nižoj državnoj realnoj gimnaziji u Mrkonjiću. Stihovima i replikama iz njihovih tekstova služili smo se i u običnoj komunikaciji, u đačkoj zafrkanciji. Kasnije, u zagrebačkoj višoj gimnaziji zaradio sam trajnu peticu iz književnosti, kada sam na jednome satu počeo govoriti Gorski vijenac, vidno uživajući u deseteračkoj dikciji i u hipertrofiranom ijekaviziranju, i ne bih se bio zaustavio do kraja spjeva, da me profesorica, zadivljena, a prije će biti prestravljena, nije prekinula.

U život malih bosanskih čaršija tih kasnih pedesetih godina počeli su ulaziti Crnogorci – država ih je slala kao nastavnike, a predavali su isključivo dva predmeta: istoriju i srpski. Govorili su glasno, voljeli piti, povremeno bi napravili kakvu gužvu s tučom u noćnim terevenkama. Pijani, otresali su se bahato: “Ko ve oslobodìo! Ko vi kultùru širi, budale bosànske!”, a često se i rado pripijevalo: “Pekove su divizije zauzele Terazije, Pekovi su proleteri zauzeli Zagreb cijeli.” Na studijima u Zagrebu, po studentskim domovima, pričale su se legende o tučama i o poker-partijama crnogorskih studenata s basnoslovnim ulozima. To je bilo uglavnom sve, ako ispustim stereotipe i viceve (lijeni Crnogorac, glupi Bosanac itd.), koji su mi oduvijek bili dosadni i neduhoviti.

Sad, sjedim u restoranu Podgorice i večeravam pa ću na spavanje. Naručim whiskey s ledom, sentimentalno, da se oprostim od slobode i civilnoga života. Popijem, a konobar donosi još jedan: od društva za šankom, kaže. Nazdravimo, na daljinu, bez riječi…, a ono što je uslijedilo, jedna je luda i zauvijek zapamćena pijana noć. Ni danas ne znam imena tih ljudi, znam da su bili iz teatarskoga svijeta, pali su u Podgoricu nakon jedne predstave u gradskom teatru, i sad uz piće, u žestokoj raspravi, rješavaju sva najvažnija pitanja svijeta. Sve sam to zaboravio, osim jednoga. Bez jasnoga povoda, markantan i rječit čovjek, koji je i inače dominirao (glumac, redatelj, pisac?) stao je govoriti o Njegošu i Crnogorcima. Govorio je žestoko, uz neku unutarnju muku i strast, a ono što je govorio bila je čista hereza. Znam da sam se, makar i sam polupijan, osvrtao: da nas ne sluša tko nepozvan! Njegoš jest veliki, čast mu, ali njegova veličina nije za ovo vrijeme; ona je poklopila Crnogorce kao planina; robujući Njegoševoj veličini, današnji Crnogorci ne mogu da gledaju ni svijet ni sebe svojim očima…

Sve do furioznoga zaključka, čija se žestina govorniku očito svidjela, pa ga je ponavljao u nekoliko varijacija kao da traži najbolju, onu što može postati nekom vrstom maksime: “Dokle god ne sruše Njegoša, dok ne krenu dalje od njega svojim putem, Crnogorcima nema sreće, ni u književnosti ni u životu!”

Dobro se i danas sjećam da sam, i zatečen i osvježen u isti mah, pomislio kako prisustvujem nečemu sasvim nesvakidašnjemu, nečemu prevratnom. Kako bih danas, četrdeset godina nakon toga pijanog trenutka istine, volio znati tko li je bio govornik! Ili je možda bolje da njegovo ime ostane skriveno i od mene i od svijeta, jer nije važno ono; važan je trenutak njegovoga nastupa: daleka 1967. godina, topla rujanska noć nad Titogradom, zahvalne uši jednoga anonimnog slušača pozvanoga bez suvišnih pitanja da se pridruži nadahnutoj heretičkoj seansi, a već sutradan će u studenome Kolašinu pasti žrtvom bricine mašine za šišanje i goleme šprice za zaprašivanje praškom DDT…

Moje otkrivanje drukčijih Crnogoraca nastavilo se u vojsci. Vujadin Obradović – to je ime koje i danas pamtim i ispisujem s potpunim poštovanjem. Vujo je imao snagu da nije znao kud bi s njome, prosto se je rasipala oko njega. Iz vica je naređivao da se, pri kakvome istovaru, na njega s kamiona navale po četiri vreće, i pod njima obijesno poigravao. Kada su se ludi kapetan Dukić i njegovi desetari ispizmili na nepismenoga dobricu Osmana iz Gračanice (kojega sam imao zadatak opismenjavati, a u potaji me kumio da pišem pisma njegovim dvjema ženama s kojima je, kaže, živio mirno i s hairom), Vujadin mu je na vježbi priskakao upomoć, noseći uzbrdo i svoj i njegov mitraljez, plus sva dodatna oprema, sve pjevajući. Osman ga je svojim blijedoplavim  očima gledao zahvalno i odano, a psi-desetari obiljetali oko Vuje prijeteći: platit ćeš, vidjet ćeš, na raport ćeš kod kapetana! Iz dana u dan, tako, rasla je omraza pigmejaca prema vedrome i neukrotivom Vujadinu, iz dana u dan spravljali su mu kojekakve smicalice, kazne, uskraćivanja, maltretiranja. I onda je došlo do čega je moralo doći. Jednoga sibirskog jutra pri smotri kapetan Dukić je stao Vujadinu zakerati: te nije dobro izbrijan, te cipele su mu neočišćene, te kako mu je to bluza nezakopčana, a vrhunac je nastupio kada mu je, kao za kaznu, uskratio pismo što je stiglo od kuće, i on sada njime maše Vuji pred očima, a neće mu ga, veli, dati, nego tek poslije raporta… Sve nasmijan a opasan poput tigra, Vujo je iskoračio iz stroja i opalio Dukića šakom kao gromom posred brade. Potpuno miran i stabilan, pričekao je desetare koji su ga spratili u garnizonski zatvor, potom je otpravljen na vojni sud, te je odležao u Splitu dvanaest mjeseci. Samo on zna kako mu je bilo. Dukić je hitno poslan u bolnicu, kirurzi su mu jedva spasili vilicu. Ne znam gdje je Vujadin i što je s njime bilo, ne znam ništa ni za Osmana, moguće je da se i s jednim i s drugim izdešavalo i najgore i najbolje u kataklizmi 1992-95. ako su je živi dočekali. Ali, one jeseni u Kolašinu 1967. Vujo nas je zadužio ultimativnom lekcijom iz viteštva i ljudstva.

Onima, koji znaju Mija Popovića, neće biti teško odgonetnuti kako mi se to u njegov portret, u doživljaj jedne nesvakidašnje ljudske, pjesničke, intelektualne i političke cjelovitosti, uklapaju ove dvije priče iz crnogorskih sjećanja.

Neodvojiva od Mija Popovića, i od njegove poezije, jest priča o Crnoj Gori, o crnogorstvu. Ali, to nije jednostavna priča, od onih patriotski ubogih, jer Mijovo crnogorstvo je samo njegovo – na isti način na koji je njegova poezija samo njegova. Ili bolje: crnogorstvo je – on sam. Ne znači to da je crnogorstvo kompleks jednostavan i jednostruk, niti da se crnogorstvo može nositi samo na jedan način, jer znam da je silno mnogostruk, toliko da je, zapravo, svaki pojedini Crnogorac – Crnogorac na svoj način. Time samo hoću reći da u Miju Popoviću živi živa svijest o svemu tome, kao možda ni u kojemu današnjem crnogorskom intelektualcu, političaru pogotovo.

Kao malo koji južnoslavenski pisac i intelektualac u vremenu postjugoslavenske kataklizme, Mijo Popović svoju nacionalnu (crnogorsku) misao uspijeva njegovati tako, da joj kritička treznoća i znanje, ironijska svijest, odbijanje da se preda niskim slastima partikularizma, dubinska filozofičnost (izjednačena sa specifičnim Popovićevim lirizmom u poeziji) nikada ne dopuštaju da se pretvori u nacionalizam. Zato se ni Popovićeve žeženo lucidne elaboracije srpskoga ekspanzivnog nacionalizma, kao glavne smetnje što je stajala pred crnogorskom političkom emancipacijom, nikada ne artikuliraju kao protusrpski stav po sebi, niti, s druge strane, njegov govor o Crnoj Gori, o njezinoj povijesti i o argumentima za njezinu samostalnost ikada zazvuči tonom jeftinoga zanosa i nekritičnosti.

Historijski proosjećana, intelektualno-kritički apsolvirana, lišena mitomanije, politički emancipirana, Mijova misao o rodnome Cetinju, o rodnoj zemlji, o naciji, o državi bila je anticipirajuća, išla je sama za se: ispred politike, protiv politike. Premda izrazit lirik po spisateljskoj vokaciji, iako po vlastitom izboru inokosnik i marginalac u odnosu spram institucija, otmjeno usamljen u ostvarivanju privatne, građanske egzistencije – Popović se pojavljuje i kao autor dviju bitnih knjiga politološko-historijskoga diskursa u procesu kroz koji se Crna Gora preobražavala od Miloševićevoga “drugog oka u glavi” do emancipirane države s proevropskom i mediteranskom orijentacijom. (Mali narodi i nacionalizam 1997, Crnogorsko pitanje 1999.)

Pa kad je sve to politički ostvareno, Mijo Popović znao je da mu je raditi isto što onomad u mladosti, u ringu: prezreti vulgarnost pobjede, izaći iz ringa, vratiti se jedinomu od čega nikad ni otišao nisi – poeziji, samoći. O svemu tome divno govori Mijova pjesma s datumom crnogorskoga osamostaljenja u naslovu:

22. maj 2006.

Ovu bitku smo počeli
nas nekolicina beznadno
s viškom častoljublja.
Pobjednici su sinoć
slavili u Vladi:
mi smo pili sa svjetinom
ogrnuti baskijskom zastavom.
Danas smo prespavali
a sjutra ćemo biti pali borci
premda još živi.
[Rasko je jedini ubijen].
Opet su pobijedili oni
koji su nas progonili –
s našom idejom
ovoga puta.
Nas nekolicina nigdje
nijesmo mogli pobijediti.
Ni same sebe.
Kamoli njih.
I njihove
još moćnije neprijatelje.

Pa, kako ne pomisliti na Baudelairea, na slavnu pjesmu o albatrosu! Mijo Popović iz toga je soja i plemena, doista: Pjesnik je nalik tom gospodaru neba / što živi u buri i carskog je roda, / U zemaljskoj hajci nema što mu treba / I silna mu krila ne daju da hoda.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.