PRVINA

U Gavranuši na ledini ležala je luda Cija, šupljih očiju prema šupljem nebu. Njezine krpe, i masna kosurina, i izubijane noge – sve je ležalo razbacano oko nje, kao tuđe.

Dječaci su se natraške povlačili u guštik, ne znajući kako da pobjegnu, čekajući da neko prvi nešto naglas rekne, pa da svi krenu.

Smrkavalo se; duboko odozdo od Kopljevića čule se smirajne bronze s goveda, a ovdje, u guštiku, dizale su se poplašene vrane, s paničnim grakom i lepetom.

Zazvonila je zdravomarija: kroz stakleni mir večeri udarci zvona tukli su pravo u  sljepoočnice, kao da nikad neće prestati.

- Ajde po banku, nisam vas džaba doveo. Ko je htio, vidio je posla – zareža Mindać kad vidje da su dječaci blizu grmlja. Dječaci se pokorno primakoše, vadeći iz džepova zgužvane, vruće novčanice. Najmanji među njima zaplaka:

- Ja nemam…, nisam ni…

Mindać ga grubo dokopa, uhvati za vrat, okrenu i šutnu nogom u stražnjicu:

- Marš materi, balo balavi, što si i dolazio!

Cija je ležala ne mičući se, samo je nešto nepovezano protiskala iz grla.

***

Danima oni su se okupljali na česmi kraj mosta oko besposlenog Mindaća. Pričao je samo o ženama, i u njegovim pričama nije bilo ni jedne u gradu koja mu nije podlegla. O svakoj je pričao ružno, i svakoj se je na kraju priče na neki način svetio. Zašto je to bilo potrebno, nisu shvaćali, ali valjda to tako treba, mislili su. Slušali su ga pobožno, a kad bi nekad i vidjeli da laže, pričajući neki doživljaj drukčije nego što ga je prije nekoliko dana ispričao, namjerno su to zaboravljali. Krali su cigarete i donosili mu, ponekad i rakiju. Podmićivali su ga, i zato da im priča (nisu mogli znati da on to ne smije i nema komu drugome pričati), a i zato što im je obećavao da će ih povesti.

Nitko od njih nije imao pojma kako to izgleda, nitko pravo to još nije ni sanjao. Ali moralo se “biti muško” i stidjeli su se priznati da to još nisu. Neki su uporno lagali da su to već radili, ali Mindać bi ih uvijek utjerao u laž i postidio.

Činilo se da ništa na svijetu nije ljepše i važnije od onoga što im je on u svojim ružno sočnim pričama kitio i ispredao. Nisu mogli ni zamisliti način na koji se dolazi do toga, i zato su se uznemireno i nestrpljivo držali za njegovo obećavanje.

To je bilo jače od svega. Sve ostalo – crkva u koju su, umiveni, svake nedjelje išli, kuća i škola koje su uvijek nešto tražile, zabranjivale i zadavale – ponekad ih je i moglo zanijeti, ali samo nakratko. Ovo je uvijek isplivavalo kao stalnije i važnije.

***

Kad im je Mindać rekao da će ih sutra povesti, i da ni za živu glavu to nikom ne govore, damari su im se popeli u grlo od uzbuđenja, i oni su se razletjeli da nekako pronađu po banku dvije. To je bila cijena koju je trebalo žrtvovati.

Sto strahova im je stezalo prsa, mutno ih je nagrizao stid, pojavljivala se strasna želja da se odustane… Ali osjećali su da su duboko zagazili: zavjerenički dogovor, zmijska snaga Mindaćevih obećanja i prijetnji, a i strah od ismijanosti sprečavali su svakoga od njih da ne dođe na ugovoreno mjesto. U toj uzrujanosti, lomljenju, sakrivanju očiju od roditelja, nisu ni pomišljali da se upitaju koga će im to Mindać dovesti.

Našli su nekako svaki svoj izgovor kod kuće, dotrčali kao bez duše u Gavranušu, i u drhtavom uzbuđenju zasjeli u grmlje oko livadice na kojoj su inače igrali nogomet.

Dugo su čekali sakriveni.

***

Duboko u sebi priželjkivali su već da se Mindać ni ne pojavi, ali, kad bi netko spomenuo tu mogućnost, praveći se važan, kao da tobože žali, ostali su mu se rugali kao kukavici.

I tako, svi su strpljivo i junački čekali ono što više nitko nije želio.

I najzad, Mindać je došao!

Na drugoj strani livadice šušnulo je grmlje, otvorilo se. Izašao je Mindać požurujući nekoga grubo iza sebe. Izašla je i ona: luckasto zvjerajući, hodajući kao da poskakuje, kao hroma ptica u prašini, sva u šarenim krpama, i u iskrivljenim, na dugim nogama iznosanim, cipelama-potpeticama.

***

Zblanuti, gledali su kako to Mindać radi: pred njima vrtila se koprcava hrpa, iz koje se čulo njegovo glasno stenjanje i Cijina luda cika. Udarala je rukama, čas njega po leđima, čas po zemlji, i sve tako naizmjence, a on se zakopavao nogama, i, odnekud odozdo, kroz stenjanje, čula se poneka nedorečena, kao priklana psovka.

Utrnuti, dječaci se ni ne pomakoše.

Hrpa na ledini se smirila, a onda je Mindać ustao, podigao hlače i, smijući se, pozvao dječake. Polako su izašli, prvo najstariji, a onda i ostali. Cija ih je sa zemlje gledala bijelim bionjačama; trgnula se i počela skupljati. Mindać dreknu na nju i naredi dječacima, keseći se:

- Ajde, jedan po jedan, ko će prvi?

***

Zdravomarija je odzvonila, i rani pamrak se lio putom kojim su se vraćali. Sporo su koračali, kao nikad do tad, želeći gorko da do kuće ima ići sto godina. Da se nikad ne dođe.

Ivan Lovrenović

(1969)

 

Komentar Miljenka Jergovića uz priču Prvina, objavljen na web-stranici www.jergovic.com 11. 9. 2010.

Slučajno, iz mraka i vlage nekoga sarajevskog arhiva, isplivale su dvije priče, napisane i objavljene prije više od četrdeset godina. (Lauševo smirenje i Prvina – prim. I. L.) U nekoj drugoj kulturi, na drugom, mirnijem i staloženijem prostoru, tih četrdeset godina nipošto nisu neko naročito dugo vrijeme. U nas, to je cijela jedna epoha, možda i više njih. Nikoga više nema tko bi doista pamtio kako je to 1969. izgledalo. Tako ni autor priča Ivan Lovrenović ne pamti kako ih je, i iz kojeg osjećaja napisao. Zna da su njegove, potvrđuje to njegovo ime ispod njih, u omladinskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Lica, te u časopisu za književnost Život, u kojima su pronađene. Pisac još po nečemu osjeća da ih je napisao, čak i ako mu se čini da je, ovakav današnji, savršeni stranac onome jučerašnjem, od prije četrdesetak godina.

Teško je, barem u nas, pronaći pisca koji je u toj mjeri izmijenio svoju poetiku. Vjerojatno u tome udjela ima i jedan načelni, “ideološki” razlog: od vjernika u snagu poezije, u snagu književnosti, Lovrenović je već u osamdesetima rezignirao u interpretatora stvarnosti, pisca koji fanatično pokušava sintetizirati kulturnu povijest svoje zemlje, a preko nje i vlastiti identitet. Čini se da je nekada vjerovao da poezija sve to čini sama od sebe.

U međuvremenu, na okupiranoj Grbavici je 1992. izgorjela njegova cjelokupna “životna” dokumentacija, ono što je pisao, sakupljao, čitao. Nije izgorjela slučajno, u elementarnoj nepogodi nasumičnog granatiranja, nego su je svjesno spalili, znajući da spaljuju Lovrenovića. Kakvog li samo priznanja! Još od münchenskih paljevina iz tridesetih, nije se svijet tako ogrijao…

Taj grbavički krijes dovršio je nešto što se, na razini svjesne piščeve odluke, dogodilo ranije.

Spašeno je bilo samo ono što je, u fragmentima, pisac objavio po novinama i časopisima širom Jugoslavije. To je naknadno sakupio i objavio kao quasiroman, pod naslovom Liber memorabilium.

Za ove dvije priče nije ni znao. Zaboravio ih je i nikad ih se ne bi ni sjetio da nije slučajnosti… Mora da ima neke nelagode u čitanju priča koje je napisao netko koga više nema, a tko je živio u istoj ovoj koži.

Priča Prvina pripada visokoj tradiciji zreloga i čulnog bosanskoga modernizma, proze Andrićevih suvremenika ili pisaca koji su se pojavili malo nakon što je on objavio svoje najvažnije knjige, ali koji su svi pisali sa sviješću o njegovoj veličini. Visokostilizirana, na način Grozdaninog kikota, Hamze Hume, salivena u “američki” format kratke priče, poput priča Nenada Ešpeka, Prvina sugerira goleme književne ambicije jednoga dvadesetšestogodišnjaka. Kao ni većina bosanskih pripovjedača i pjesnika koji su pisali u šezdesetima, Lovrenović nije zazirao od folklornih tema, ni od folklorizacije jezika.

U Prvini je dvaput odzvonila zdravomarija. Krajem šezdesetih, pa još u Bosni, u časopisu koji je bio pod izravnim partijskim nazorom, očito ni to nije bilo neprirodno i nemoguće, kao što se danas čini da jest.

Lijepa i živa priča. Čitatelja tuga uhvati za mladićem koji ju je napisao.

Komentari nisu dozvoljeni.