1994-1996: PRIJE I POSLIJE DAYTONA

Propast gradova

Feral Tribune, Split 3. 10. 1994. (razgovarala Heni Erceg)

 

Volite za sebe reći da ste čovjek bosanske kasabe?

- Volim to reći jer u tome vidim nešto veliko i važno. Kasaba je pojam koji se uvijek upotrebljava isključivo negativno. Znate ono: kasaba, palanka, malo misto… međutim bosanska je kasaba za mene uvijek bila topos civilizacije. Uzmite bilo koji mali bosanski grad – a ja najviše volim misliti o svom Mrkonjić Gradu čija je povijest duga 500 do 600 godina – i vidjet ćete da ti gradovi imaju sve što je potrebno da bi bili gradovi. Povijest, svu infrastrukturu, sve civilizacijske punktove, sakralnost – u ovom slučaju čak utrojenu – i bez obzira na svu svoju minijaturnost s nekoliko tisuća stanovnika, svu zagubljenost u prostoru, to su sredine, sociotopi koji su oduvijek funkcionirali kao gradovi. Uz njihovu multikulturalnost i multietnicitet ti su gradovi kao retorte, laboratoriji pred kojima bi zastao svatko tko civilizaciju doživljava kao hod k savršenim oblicima življenja. Sve to i još mnogo više za mene je bosanska kasaba, i kada bih sada mogao sažeti svu svoju žalost zbog svega što se dogodilo, bio bi to žal nad propašću takvih gradova. To je nenadoknadivo.

Koliko je vašu bol zbog srpskog divljanja nad Bosnom uvećalo hrvatsko rušenje i ubijanje u BiH?

- Srpsko divljanje u Hrvatskoj i Bosni počelo je s mitskim užasima zločina i krvi. Međutim, taj je užas u nama znao odnjegovati jedan obrambeni patos koji je u mentalnome smislu mnogo značio jer nas je oplemenjivao kao žrtve, i ljude koji ničim, niti posredno, nisu sudjelovali u zlu. Ova druga dimenzija pakla i ono u što se taj rat izrodio, koji je i na hrvatskoj strani demonstrirao isto neshvatljivo zlo, e to je nešto što je u meni kao čovjeku koji pripada tome narodu i koji se toga nikada nije odricao, devastiralo čitav unutrašnji svijet. Užas hrvatsko-muslimanskoga rata jest opterećenje za pokoljenja. Ja sam tu školu prošao davno: Hrvati možda najbolje znaju kakav je teret krivnje koji moraju, htjeli-ne htjeli, nositi potonji naraštaj za nešto za što su krivi roditelji. Zločin počinjen u ime hrvatstva, u ime tobožnjih hrvatskih interesa u Bosni, nešto je što me osobno najviše opterećuje i što u meni neće  nikada izblijedjeti.

Neki su intelektualci u ovome ratu svoju ulogu predimenzionirali, neki su pak uredno odšutjeli. Kakvima ih vi vidite?

- Ovaj je rat poslužio kao povijesni ekran na kojemu su se razbile sve dosadašnje zablude i iluzije o kulturi i intelektualcima kao o vrijednosti samoj po sebi. Skala ponašanja intelektualaca u ovome ratu mnogo je šira nego se misli. Srpski su intelektualci stvorili laboratorij u kojemu se ovaj rat pripremao. Imali ste zatim pojavu velike zbunjenosti čitave vojske intelektualaca u Hrvatskoj i Bosni, posebno u Sarajevu. I na kraju, postoje oni koji doista – reći ću to malo patetično – barjak intelektualne časti drže visoko i koji svoj moralni i intelektualni kredo izgovaraju glasno.

Kakva je pozicija ovih potonjih, budući da se najčešće kvalificiraju izdajnicima, neprijateljima itd?

- Pozicija takvih intelektualaca je trajno ista, jer se ništa ovdje promijenilo nije već pola stoljeća. Na jednoj je strani siva elita koja ima političku i vojnu moć, na drugoj ljudi koji su odlučili kritički govoriti. Elita nema potrebe izmišljati nova sredstva, ona su već izmišljena, model je isti. Onoga koji je odlučio kritički govoriti, najlakše se relativizira tako da ga se nazove izdajicom, stranim plaćenikom kojemu manjka rodoljublja. Repertoar optužaba apsolutno je jednak onome od prije. Ipak postoji razlika: nekada su takvi ljudi nestajali preko noći, danas pak na djelu je neki blaži, zbunjeni oblik represije.

 

 

Bili jednom Bosanski Hrvati

Feral Tribune, Split, 27. 11. 1995. (razgovarala Heni Erceg)

 

Sažetak pregovora u Daytonu mogao bi glasiti – Bosna je cjelovita, a podijeljena u dva dijela. Kakav je vaš komentar?

- Upravo takav kako ste rekli. Zvuči kao potpuni paradoks. Nesreća je, međutim, što ljudi i zajednice ne mogu živjeti u državama-paradoksima. Svi u ovom trenutku spekuliraju kakve šanse uopće ima tako ustrojena država, jer je nemoguće izvesti potpuno sigurnu prognozu. No ipak se sa sigurnošću može reći kako je – bez obzira na sve te svečane riječi koje su izrekle sve takozvane strane u sporazumu – ključno pitanje s koliko će se zle volje, s koliko zlih namjera u život tako ustrojene bosanske zajednice uplitati njeni najbliži susjedi. O tome će ovisiti hoće li ta dualna država moći preživjeti.

Kako komentirate izjavu kardinala Puljića kako su ovim sporazumom Hrvati u Bosni “živi zakopani”?

- Vidio sam tu izjavu, ona i nije nova jer je on i do sada upućivao slične vapaje. No, moram reći da će se svi oni koji su na bilo koji način upleteni u ovaj četverogodišnji pakao morati preispitati. Bojim se da će mnogi morati reći kako su trebali učiniti više ili drukčije. Katolička crkva u Bosni podnijela je veliki teret i žrtvu, učinila je jako mnogo za ljude, ali je sigurno da će i Crkva morati vrlo pažljivo preispitati vlastitu političku odgovornost za sudbinu svoje pastve. Morat će pažljivo ispitati način na koji je djelovala i efekte toga rada.

Hoćete reći kako je i Crkva zaboravila da je u početku i sama politički djelovala gotovo isključivo na nacionalnoj osnovi?

- Činjenica je da je na početku, prije rata u Bosni, bilo dovoljno trijeznih glasova koji su upozoravali da politika koja se vodi nije dobra, ponajprije za narod u ime kojega se istupa. Svi koji su htjeli znati što će se dogoditi, mogli to već tada znati. Čak i ako su samo prešutno prelazili preko tih upozorenja i time pridonijeli da se zlo razvija, imaju svoj dio odgovornosti.

Vjerujete li ipak kako bi bilo bolje da su pregovori u Daytonu završili neuspjehom?

- Na neki bi način to bilo bolje, s obzirom na to da se čitav koncept pregovora temeljio na potpuno pogrešnim pretpostavkama. Prije svega na onoj da se u Bosni moraju napraviti dva državna – da ne kažem paradržavna – entiteta. To je temeljna loša pretpostavka, a sve ostalo se samo izvodilo iz nje. A koliko je loša, svjedoči i to da su pregovori zapinjali najviše na pitanju granica, teritorija. Svaki razuman čovjek pita se čemu tolika drama oko granica unutar jedne cjelovite države. Sve to znači da se u Daytonu zapravo radilo o kuvertiranoj podjeli Bosne, i to ovoga puta na dva dijela, za razliku od prijašnjih planova, koji su govorili o tri dijela, s tri entiteta.

Čemu uopće sada služi bosansko-hrvatska Federacija?

- To je logično pitanje. Svi smo bili spremni afirmirati Federaciju, ali u ovim uvjetima s užasom se valja pitati što je s Federacijom, i čemu ona zapravo služi. Lako se, naime, može dokazivati kako ona ne služi ničemu drugom osim podjeli Bosne i Hercegovine.

Možete li objasniti zašto su stalno upravo bosanski Hrvati crna ovca u hrvatskoj obitelji. Konačno, eto, i brojni se gradovi u bosanskoj Posavini, s većinskim hrvatskim stanovništvom, prepuštaju Republici Srpskoj?

- Bosanski Hrvati, upravo oni s najstarijom tradicijom, morali su biti najveće žrtve svih zbivanja, jer je osnovna matrica na kojoj je zamišljen preustroj bivše Jugoslavije zapravo etničko-teritorijalna. To je jasno od samog početka ove kalvarije. Hrvati u Bosni loše prolaze zbog toga što se oni ne mogu bez ostatka identificirati s hrvatskim narodom u Hrvatskoj. Na tu je okolnost upozoravalo mnogo nas davno prije rata. Međutim, onoga trenutka kada se takozvana politička volja naroda stavila u ruke određenim političkim organizacijama koje funkcioniraju tako da ni jednoga pojedinca iz svoje etnije ne mogu prepustiti drugoj etniji, tada su se čitave grupe ljudi, poput bosanskih Hrvata, našle u zrakopraznom prostoru. S jedne strane zatekli su se u svojoj – kako se to patetično kaže – domovini, Bosni, dakle u jedinom stvarnom ambijentu svoje povijesti i svojega konkretnog življenja, a s druge su strane izloženi zahtjevu da ako žele pripasti svome narodu, mogu to samo tako da odu negdje drugdje, daleko od svojih kuća. Pritom se od njih očekuje još i da budu sretni! Ta grupacija je paradigmatski primjer kako čitava jedna populacija, cijeli jedan narod, može bezglasno stradati i gotovo nestati s lica svoje zemlje kao žrtva političke manipulacije, a da to nikoga zapravo ne brine.

Bojite li se možda novog sukoba Hrvata i Muslimana u ovako podijeljenoj Bosni?

- Apsolutno. Ne bih htio da se ovo shvati kao pretkazanje jer je i jedan rat bio previše. Ali, kao i onda 1992. godine, i danas se postavlja isto pitanje – hoće li se političke koncepcije modificirati, privesti nekoj normalnijoj, civiliziranijoj paradigmi, ili će ostati iste – isključivo etničko-teritorijalne. Ako ostanu iste, onda je opasnost novoga sukoba latentna, a on bi mogao biti gori od onoga koji je sobom donio dotad apsolutno nepoznate ponore, mržnju, osvetu… To treba stalno ponavljati, ma koliko se ne sviđalo političkim šminkerima. Imam dojam kako se ta mogućnost olako shvaća.

Još prije Daytona pojavio se letak, poslan od političkog vodstva “Herceg-Bosne”, koji poziva prognane Hrvate iz srednje Bosne i Posavine da se – uz mnoga obećanja “boljeg života” – nasele u gradovima zapadne Bosne, Grahovu, Glamoču, Drvaru, Šipovu…

- Da, poziva ih se da se nasele u gradove koji su bili većinski srpski i koji su osvojeni ili „oslobođeni“ akcijom Oluja. Letak nije stigao do javnosti, nije objavljen u novinama, što je vrlo zanimljivo, ali je zato vrlo frekventno kružio i kruži po izbjegličkim centrima u kojima su smješteni mahom prognani Hrvati iz srednje Bosne i Posavine. Njih se tim letkom snubi na „povratak“ u gradove u kojima mnogi od njih nisu nikada bili, uz vrlo zamamne ponude, poput useljivih kuća, zaposlenja i školovanja, sve s patriotsko – ideološkim sloganom – „Imajte ponovno svoj zavičaj u svojoj zavičajnoj zemlji“, itd., itd. Teško je, naravno, zamisliti veću ironiju na račun tih jadnih ljudi koji su već jednom prošli kalvariju, odlazeći iz svojih kuća, da bi ih se sada pozivalo neka nasele neke tuđe gradove i kuće i uživaju plodove tuđeg rada. A sve s jednim ciljem, da se taj pusti prostor ponovno napuči, ovaj put ljudima druge nacionalnosti. Radi se, dakle, o jednom bezdušnom, hladnom, cinično smišljenom etno-inženjeringu koji se, uostalom, davno najavljivao pod firmom „humanog preseljenja“. Toga se lako mogu sjetiti svi koji to hoće.

 

 

O kolektivnoj krivnji

Feral tribune, Split, 29. 10. 1996. (razgovarala Heni Erceg)

 

Kada se sve zbroji, koliko riječ “multikulturalnost” – kada je u pitanju Bosna – ima uopće smisla čak i izgovarati?

- Bosna se četiri godine nagledala najsurovijih užasa, a čitavo vrijeme joj je sa svih strana suflirano kako to vrijedi samo ako se uspije sačuvati njezina multikulturalnost, i naravno da je svakom čovjeku u Bosni te riječi na vrh glave, pa se na sam njezin spomen ili ironično nasmije ili naljuti. Međutim, problem nije sama riječ ili reakcije ljudi na nju, nego je problem sa samom stvari. Prije svega, nitko do danas nije objasnio stvarni sadržaj i prirodu bosanske multikulturalnosti, a na nedostatku stvarnog pojašnjenja bilo je lako da se ispletu raznorazni nesporazumi, kriva shvaćanja, pa je danas na osnovi svega toga najlakše rezignirano zaključiti kako je čitava ta stvar propala, a možda nikada nije ni postojala. To su stereotipi u kojima se danas razmišlja.

Koliko se vi s time slažete i slažete li se uopće?

- Stvar, jasno, stoji sasvim drukčije. Ja bih rekao da, čak ako u prošlosti Bosna i nije imala model multikulturalnosti osmišljen u sebi, nego je to bila tek jedna preddruštvena situacija, samo embrion moguće društvene situacije, ako je dakle čak bilo samo to, da je ovo sad trenutak u kojemu Bosna sudbinski zavisi od toga hoće li moći, hoće li se znati opredijeliti za funkcionalni, osmišljeni model multikulturalnosti ili neće. Ako ne bude znala sama sebe iznutra izgrađivati na tom modelu i svojom vlastitom voljom, onda od nje neće nikada biti ništa.

Kao čovjek koji neko vrijeme živi u Zagrebu, kako doživljavate činjenicu da tim gradom šetaju ljudi s popisa Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu i kako komentirate to da ih hrvatska vlast ne želi izručiti?

- Za svakoga tko se stjecajem okolnosti saživi s određenom sredinom, a ima normalnu političku kulturu, koja podrazumijeva prije svega poštivanje pravnosti, za takvog čovjeka ta je činjenica izvor strepnje, tjeskobe, sve samih neugodnih psiholoških stanja. Što se tiče drugog pitanja, riječ je o pseudodemokratskom ponašanju vlasti koji sa stvarnim oblicima evropske, pravne, državne civiliziranosti nema nikakve veze. Podrazumijeva se da bi u jednoj tako ustrojenoj društvenoj zajednici prvi, pa ako hoćete i egoistični interes, u smislu očuvanja vlastitih vrijednosti, bio apsolutna kooperativnost u tim stvarima. Zaboga, ako se radi o ljudima koji su osumnjičeni i imaju priliku da na jednome neutralnom sudu dokažu da su u pravu, onda je normalna gesta države da se oni nađu tamo gdje i treba da budu.

Koliko pozitivan stav prema ratnim zločincima, ili pak tvrdnja – “moj narod nema ratnih zločinaca” pogoduju zagovaranju teze o kolektivnoj krivnji čitavih naroda?

- Inzistiram na tome da se problem mora locirati u politički establishment i – ma koliko to zvučalo otrcano – mora se ponoviti: narod nitko ništa ne pita kada su ovakve stvari u pitanju! Narod ne postoji! Koji to narod odlučuje hoće li neki osumnjičeni za ratne zločine ići na sud ili neće? Narod doista o tome ništa ne odlučuje. Dakle, radi se o političkoj vrhuški koja po starom, prokušanom i u povijesti toliko puta viđenom modelu, štiteći svoj monopol, štiti određene ljude ili grupe ljudi, a sve skupa onda preadresira na cijeli narod. To samo još jednom podcrtava svu nemoralnost režima koji je, ako se stvar pojednostavni, spreman navući na svoj narod svaku bijedu, svaku nesreću i sramotu, samo da bi spasio ono svoje zemaljsko – moć, vlast, utjecaj… To i jest ono najtragičnije u čitavoj stvari, o tome se pisalo, o tome i sada ima relevantnih razmišljanja u alternativnoj štampi, što ne pomaže mnogo i ne znači mnogo, osim što za neka buduća vremena predstavlja mrvicu spasa, mrvicu obraza.

Pitam vas to stoga što upravo o kolektivnoj krivnji srpskog naroda piše ovih dana ugledni pisac Mirko Kovač?

- Ne mogu se principijelno složiti s takvim stajalištem. Mislim da moramo do krajnjih granica inzistirati na tome da ne postoji kolektivna krivnja, jer to je posljednja obrana od ludila. Svjestan sam toga da argumentacija o kolektivnoj krivnji katkad zazvuči prilično uvjerljivo, pogotovo od ljudi koji dobro pišu i imaju izrazite moralne reflekse, ali bojim se da je to veoma opasno, jer ako na bilo koji način – barem u nekom moralističkom paradoksu – pomislimo i kažemo da je kolektivna krivnja moguća, onda smo, bojim se, zapravo upregnuti u ona kola u koja su se ovi režimi ovdje davno upregli. Posljednji bi užas dakle bio pristati na đavola kolektivne krivnje. Iza toga nema više ničega.

 

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.