PROSTORI PUTOPISA

Predgovor u knjizi Putopisi, izbor iz suvremene bosanskohercegovačke putopisne proze (koju sam s Alijom Isakovićem priredio za ediciju Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga). Tekst sam napisao 1984. godine. Edicija je izašla 1984/85. godine u izdanju sarajevske Svjetlosti. Nakon rata 1992-95. tu lijepu  knjigu više nikada nisam vidio ni držao u ruci..

Putopis kao književna vrsta istovremeno nam je i blizak i nepoznat. Blizak – zato što je vrlo intiman s našim čitalačkim iskustvom: od Herodota naovamo to je jedan od najstarijih i najuglednijih književnih postu­paka. Ali, ako potražimo njegovo sustavnije razvijeno teorijsko određenje ili pak književnohistorijsku klasifi­kaciju i sistematizaciju, naići ćemo na prazninu.[1] Bilje­žim ovo ne da bih tražio uzroke naučno-teorijske apstinencije od bavljenja putopisom, nego samo da bih uka­zao na teškoće i na obaveze kojima je izložen svaki pokušaj bavljenja ovom književnom vrstom. To je ujedno i razlog zbog kojega je u ovom uvodu u čitanje poslijera­tnoga bosanskohercegovačkog putopisa bilo nužno po­zabaviti se makar samo načelnim razmatra­njima o putopisnom žanru, te i književnohistorijskim pogledom u starije bosanskohercegovačke putopise.

 

I

 

Enciklopedijska natuknica putopis definira ovako: “… književna vrsta u kojoj pisac iznosi svoje dojmove o predjelima kroz koje putuje. Putopis nije samo na­brajanje onoga što je putopisac vidio već se u njemu očituje i umjetnička sklonost, stav prema životu, osje­ćajni svijet, ukus, kultura onoga koji piše. Putopisac istodobno prikazuje i svoj predmet i sebe sama, a pravi je putopis plod stvaralačkog nemira, ogledalo umjetni­kove intime, svjedočanstvo njegova ukusa. Postoji me­đutim i tzv. znanstveni putopis s obiljem historijskih, etnografskih, geografskih i drugih podataka. Autori su im najčešće učenjaci, istraživači, pomorci i misionari.” (Opća enciklopedija JLZ, Zagreb 1980.)

Govoreći o književnim vrstama “koje ujedinjuju povijesno-znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem”, Milivoj Solar kaže: “Među takvim književno-znanstve­nim vrstama od posebne je važnosti također putopis. S jedne strane, on može predstavljati doprinos geografiji ili etnografiji, dok, s druge strane, predstavlja osobitu književnu vrstu u kojoj je putovanje i opis proputova­nih predjela ili zemalja povod za šire umjetničko obli­kovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojemu je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbi­vaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova.”[2]

Ova štura enciklopedijska i udžbenička određenja rekapituliraju uglavnom sve tradicionalne predodžbe o putopisu, koje se mahom svode na dvostrukost: na jed­noj strani – znanstveno-informativni, na drugoj – um­jetnički tip oblikovanja. Daleki, tek inicijalni signal i osnovu za mogućnost prevladavanja ove dualističke pre­dodžbe uvodi drugi dio Solarova određenja, u kojemu se naznačava bliskost putopisa eseju ili romanu. Ta mogućnost ­da se postavi književno-teorijski aspekt u kojemu će pu­topis biti tretiran i definiran na jedinstven i konzisten­tan način – ostaje otvoreno teorijsko pitanje. Ovdje će biti iznesena samo neka razmišljanja i ilustracije koje, možda, mogu biti od koristi u tom pravcu.

Pojam putopisa danas, dakle, karakterizira ogrom­na obuhvatnost i elastičnost. On pokriva veliko podru­čje spisateljske prakse: od tekstova određenih klasičnom definicijom “opisa puta” do štiva u kojemu element puta, putovanja figurira samo kao background za oblikovanje samostalnoga poetskoga svijeta. U ovako naznačen raspon sa stanovišta tehnike prirodno ulaze veoma raznovrsni primjeri: od tzv. imaginarno­ga putopisa, s opisivanjem izmaštanoga svijeta po koje­mu se “putuje” uobraziljom, do tekstova koji se poetski bave motivima i prizorima svakodnevne okolice (gdje, dakle, više ne važi uvjet klasičnoga putopisa – puto­vanje u daleke, nepoznate krajeve), pa sve do aktualne političke ili turističke putopisne reportaže, obilato pri­sutne u suvremenoj publicistici i novinarstvu. Ako se ovaj raspon uvaži, nameće se potreba da se putopis i u žan­rovskom određenju promatra elastičnije – ne više kao isključivo prozna vrsta. (Primjeri će nam pokazati kako moderni putopis uključuje i lirske iskaze.)

S obzirom na takvu obuhvatnost i elastičnost pojma, jasno je da gruba podjela na znanstveni i književni pu­topis ne zadovoljava, i da bi trebala biti zamijenjena mnogo nijansiranijom klasifikacijom i tipologijom unu­tar vrste. No, još je važnije od toga da se uoči kako je ova dihotomija (znanstveno – književno) zapravo samo stvar konvencije. Primjera radi, razlozi zbog kojih He­rodotovu Povijest čitamo u historiografskom (dakle  ­znanstvenom) a Krležin Izlet u Rusiju u književnom ključu ne izlaze toliko iz samog teksta, iz njegove struk­ture, koliko iz izvantekstovne sfere, tj. iz čitavog siste­ma navika, konvencija i uputa kojemu smo a priori po­dložni. Važno je, dakle, sasvim načelno istaknuti ovo: o tome da li putopisni tekst (u čitavom korpusu njegovih pojavnih manifestacija od Herodata do danas) ima književnoumjetničku vrijednost i karakter, ne odlučuje ni tematika, ni namjena teksta, niti pak namjera ili sta­tus autora, već jedino način oblikovanja i, prema njemu, doživljaj, recepcija teksta. Tako je danas moguće otkrivati književnu relevantnost u najrazličitijim spisima putopisne osnove – u raznim skitničkim zapisima, administrativnim izvještajima, vojno-obavještajnim izviješćima, političkim elaboratima, itinererima raznovrsne namjene, u kojima je neplanirano i nenamjerno, za­hvaljujući jezikotvornom daru i nediscipliniranosti autora, oklop funkcionalističke šablone probila iskra književno-jezične tvorbe. (Da se i ne govori o njihovoj drugostupanjskoj vrijednosti – u smislu dokumentarne upotrebnosti u raznovrsnim postupcima moderne proze i književnosti uopće.)

Praktično, to stvara mogućnost i pomalo obrnuta odnosa; primjerice, više čiste beletrističke proze se nađe u znanstveno-utilitarnoj historiografsko-geografskoj pro­zi Filipa Lastrića, bosanskoga franjevca iz 18. stoljeća, koji nikad o sebi nije ni pomišljao kao o piscu-umjet­niku, nego kod mnogoga današnjega pisca od esnafa, koji u putopis uloži svu svjesnu volju da napiše književno relevantan tekst…

Suvremeno poimanje i recepcija književnoga teksta otkriva izvanredne književne vrijednosti u mnogim par excellence znanstvenim putopisima; historija knji­ževnosti bila bi previše lakomislena, kada bi se lišila Herodotove Povijesti, Ibn Haldunove Povijesti Ber­bera, Cezarovih Zapisa o galskom ratu, Ibn Batutinih putopisa, Milijuna Marca Pola, ili putnih dnevnika ka­kvi su oni Charlesa Darwina ili Jamesa Cooka.

Sve ove opservacije privode nas jednom pitanju, koje neće prijeći u tvrdnju samo zato što je svjesno stvarne nesvodljivosti književnoga fenomena i njegovih izvora na bilo kakve shematizirane predodžbe: nije li putopisni princip metafora bitno otkrivalačkoga smisla književnosti? Bez pretenzija da se ovo pitanje uobliči i razriješi na teorijskom nivou, već i letimično prisjeća­nje na koncepcije nekih već klasičnih djela svjetskih i naših literatura može ukazati na njegovu književnu le­gitimnost. Evo jednog niza djela (posve otvorenog za po­punjavanje, prema svačijem pojedinačnom čitalačkom afinitetu, iskustvu i memoriji) u kojima se putopisnost što sasvim jasno što nešto skrivenije prepoznaje kao osnova koncepcije: Gilgameš (s, uostalom, univerzal­no mitskim modelom putovanja), Danteova Božanska komedija (opis puta na relaciji pakao-čistilište-raj), Ivanova Apokalipsa (upravo eklatantno plastičan, knji­ževno materijaliziran opis vizije, putovanja u duhu), Byronovo Putovanje Childe Harolda, Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje, romani Julesa Ver­nea, Hiljadu i jedna noć i srodni joj Boccacciov Decameron, Defoeov Robinson Crusoe, Saint-Exuperyjevi romani-eseji, s naglašeno putopisnom dimenzijom, po­ezija Blaisea Cendrarsa, Joyceov Uliks s izvanred­nom scenografijom Dublina, roman Louis-Ferdinanda Celinea Putovanje na kraj noći za koji se može reći da je doslovno putopisno koncipiran, neke pjesme A. B. Šimića (Hercegovina, na primjer), Camusovi filozofski eseji-putopisi u zbirci Ljeto

Valja zapaziti kako sva ova djela pripadaju i raz­nim književnim epohama i tradicijama, i različitim žan­rovima: epski spjev, poema, lirska pjesma, proročka vi­zija, roman, novela, esej – što bi trebalo osnažiti tvrd­nju o univerzalnosti, izvornosti i eminentnosti putopisne koncepcije u književnosti. Kada je, pak, riječ o čistom putopisu, njegovu književnu vrsnost također potvrđuje i duga, upravo drevna tradicija, i velika književna ime­na koja su ga, kao čistu vrstu, njegovala. Da ostanemo samo kod imena od početka moderne epohe u književnosti, dakle od romantizma, i to samo kod onih najpoznatijih, tu su: Goethe (Putovanje po Italiji), Heine (Slike s putovanja – po Njemačkoj, Italiji, Engleskoj), Puškin (Putovanje u Arzrum), De Nerval (Putovanje na Orijent – Egipat i Libanon). Gončarov (Fregata Palada), Radiščev (Putovanje iz Petrograda u Moskvu), Gautier (Putovanje u Španjolsku, Putovanje u Rusiju), Chate­aubriand (Putovanje u Ameriku), Taine (Putovanje u Italiju), Gide (Put u Kongo, Povratak iz SSSR-a), Ča­pek (putopisi iz Italije, Holandije, Engleske, Španjolske, Skandinavije), Iljf i Petrov (Prizemna Amerika), a među našima: Nemčić (Putositnice), Matija Mažuranić (Pogled u Bosnu), Ljubomir Nenadović (Pisma iz Njemačke, Pi­sma iz Italije), Levstik (Popotovanje od Litije do Čateža), Dučić (Gradovi i himere), Matoš (Od Münchena do Že­neve, Od Pariza do Beograda), Isidora Sekulić (Pisma iz Norveške), Krleža (Izlet u Rusiju), Nazor (Od Splita do piramida), Cesarec (putopisi iz Rusije), Rastko Petrović (Afrika), M. Peić (Skitnje), Tišma (Drugde)…

No, književni značaj i važnost putopisa – osobito u južnoslavenskim relacijama – očituje se i na još jedan način – u književnohistorijskom horizontu.

Duboka revolucija koju je u evropskim književno­stima obavio romantizam manifestirala se, između osta­loga, i u snažno naglašenom zanimanju za sve što je, u vremenu i u prostoru, nepoznato, daleko, tuđe, strano. Odatle u romantizmu dvije krupne, dominantne knji­ževne orijentacije: na historijski roman, i uopće histo­rizam (daleko vrijeme), i na putovanje kao književni motiv i prosede (nepoznati krajevi, prostori). Zato Vik­tor Žmegač s pravom tvrdi: “Putovanje je jedan od naj­omiljenijih motiva književnosti u doba romantizma.” (Književni sustavi i književni pokreti, Uvod u knji­ževnost, Zagreb 1983.) Romantizam i kao književni po­kret i, još više, kao ono opće, nesvodljivo turbulentno duhovno gibanje, snažno je zahvatio i naš prostor, te se opet valja složiti sa Žmegačem, kada na istom mjestu veli: “… razvio se čitav niz trajnih tekovina romantiz­ma, napose u malih naroda, gdje je romantički po­kret mnogo pridonio buđenju nacionalne svijesti kao i utemeljenju književnog jezika, pa od tog vremena i da­tira početak nekih nacionalnih književnosti.” I malo da­lje: “Istaći ćemo da su ruska i većina ostalih slavenskih književnosti tek od doba romantizma dale djela koja po svom značenju prelaze nacionalne granice i postaju svo­jinom svjetske književnosti.” (Iako su neka ostvarenja naših književnosti i ranije “prešla nacionalne granice”, nesumnjivo je da tek s romantizmom možemo govoriti o počecima naših nacionalnih literatura u modernom značenju pojma.)

Tu dolazimo do tačke koja je za naše razmatranje o putopisu važna. Bez potrebe da se išta oduzima od slave Njegoša i Mažuranića, koji polovicom stoljeća stva­raju djela što zaista “po svom značenju prelaze nacio­nalne granice” i predstavljaju temelje naše moderne li­terature, valja primijetiti kako je – uz ove pjesničke vrhunce – ono najzanimljivije, literarno najkrepkije i najtrajnije što se tada piše – u putopisu. Putovanje od Litije do Čateža  Frana Levstika, prvenstveno po svojim idejama o organskom suodnosu književnog i narodnog jezika, temeljni je programatski tekst slovenske književnosti prve polovice stoljeća. Putositnice Antuna Nem­čića i Pogled u Bosnu Matije Mažuranića literarno su najvredniji tekstovi prve preporodne faze u hrvatskoj književnosti, a Mažuranićev putopis trajno je ocijenjen kao prototip i anticipacija realističke proze u ovoj knji­ževnosti. (Drukčiji, ali ne i nevažan aspekt njegove vrijednosti je i njegova presudna dokumentarna i fakto­grafska položenost u temelje Smrti Smail-age Čengiji­ća.) Putopisnim pismima Ljubomira Nenadovića zači­nje se, do danas trajno živ i plodan, jedan tematsko­-stilski tok srpske književnosti. U punoj mjeri ova se analogija može protegnuti na bosanskohercegovačku književnost koja se u modernom značenju rađa s Iva­nom Franom Jukićem, upravo – s njegovim putopi­sima. Krupna figura makedonske preporodne književ­nosti, Hadži Konstantinov Džinot, između ostaloga je i autor putopisa.

Da je ova pojava indikativna, to je moguće uočiti već i iz ovog ovlašnog sinkronog uvida. A da li je u ne­kom smislu i zakonomjerna, to pitanje imala bi da riješi studiozna i akribična književnohistorijska elaboracija.

 

II

 

U novim društvenim i civilizacijskim uvjetima, u poslijeratnoj spisateljskoj, publicističkoj praksi u Bosni i Hercegovini putopis doživljava pravu eksploziju kvantitete. Iz te kvantitete izdvojila se već i prilično jasna konfiguracija onoga što je književnoumjetnički relevantno, te je mo­guće govoriti o sustavnijem zasnivanju jedne vrste i o izrazitim autorima-putopiscima.

Zbog sklonosti zaboravu, kratkom pamćenju (u krilu kojega se rađa komotno i arogantno mišljenje da sve počinje od nas), valjalo bi, međutim, vratiti se una­trag, ne samo do Jukića, nego i dalje… Ima tome još jedan razlog. Zbog geopolitički i civilizacijski prijelaznog karaktera zemlje, od srednjega vijeka do no­vijih vremena Bosna je bila vrlo često i mnogo predmetom viđenja sa strane, očima i perom putnika sa Za­pada i Istoka (bližeg i daljeg).[3] Kod nas je mnogo urađeno na sistematizaciji i objavljivanju takvih viđenja, što je dobro, ali veoma malo na istraživanju obrnuta smjera – na našem viđenju drugih (i sebe samih), što bi bilo najmanje jednako dobro i važno.

Na žalost, sistematično se vratiti unatrag teško je, jer do danas nemamo na raspolaganju ni jedan cjelovit faktografski pouzdan i iscrpan književno-histo­rijski pregled, koji bi mogao poslužiti kao vodič u iz­dvajanju i obradi pojedinih aspekata bosanskohercegovačke književnosti.[4] Stvar se još više komplicira zato što imamo vrlo oskudan uvid u tekstove naših ljudi na stranim jezicima: orijentalnim (arapski, perzijski, tur­ski) i evropskim (latinski, talijanski itd). To tek treba istražiti, obraditi, prevesti, objaviti… Nešto malo poda­taka može se naći u Bosanskohercegovačkoj književ­noj hrestomatiji – starija književnost[5] i u Hodoljub­lju Alije Isakovića. Ostala građa, relevantna za našu temu, rasuta je u kaosu digresija, parenteza i bilježaka po najraznovrsnijoj znanstvenoj literaturi, te svaki pokušaj pregleda nužno mora biti manjkav, vjerojatno nepreci­zan, i potrebit daljega popunjavanja i ažuriranja. Zato će ovo podsjećanje biti lišeno ambicije pregleda i iscrp­nosti, a zadržat će se samo na pokušaju ovlašne tipološke skice.

Jedna generalna tvrdnja vjerujem da ne podliježe preispitivanju: za sav korpus tekstova iz starije bosan­skohercegovačke književnosti (dakle – “do Jukića”[6]) koji se mogu tretirati kao putopisi, može se reći da knji­ževnu relevantnost ostvaruju (kad i ako je ostvaruju) nehotično, bez svjesnih književnih ambicija – svi oni, dakle, pripadaju funkcionalističkom, pragmatično-utili­tarnom tipu spisateljske prakse kakav je opisan u prvom dijelu ovoga razmatranja. Na osnovi te karakteristike ­- vrste funkcije, namjene – moguće je izvesti i uvjetnu, radnu tipologiju tih tekstova. No, zbog podređenosti namjeni i odsutnosti svijesti o žanru (sasvim normalne, upravo zakonite za vrijeme o kojemu je riječ), u cijelom tom korpusu nema ni jednoga tipološki čistoga teksta. U njima se stalno miješaju i isprepliću razne namjene i različiti tipovi govora, te je zaista važ­no naglasiti svu uvjetnost ovakvoga razvrstavanja. Moguće je, dakle, govoriti o ovim tipovima putopisnih tek­stova: znanstveni (geografsko-historiografsko-etnograf­ski), šehrengiz (opis mjesta), hodočasnički, kroničarski, administrativni, memoarski, prognanički.

Znanstveni tip putopisa. Pojavljuje se uglavnom u obliku deskriptivnih pasaža i segmenata u historiograf­sko-geografskim i etnografskim radovima. Izvanredno plastičan sintetski geografski opis Bosne ostavio je, pri­mjerice, fra Filip Lastrić (1700-1783) u svom historio­grafskom djelu Epitome vetustatum Bosnensis Provin­ciae (Pregled starina bosanske provincije). Taj opis do­slovno je i integralno uvršten u veliku sintezu Daniela Farlatija Illyricum sacrum, pa je Lastrićev primjer značajan i s toga gledišta – kao rani i veoma usamljeni primjer autorskoga izlaska u evropski relevantan kon­tekst. Ovom tipu teksta pripada i Zemljopis i poviest­nica Bosne, Lastrićeva nastavljača Ivana Frane Juki­ća. Mješavina historičkih reminiscencija, geografskog opisa i aktualno-političkih refleksija pripaja ovom tipu i fragmente iz Putovanja unakrst oko cijele zemlje Va­se Pelagića (1838-1899). Vrijedan primjer geografsko­-historiografske proze je i latinsko djelo fra Petra Ba­kule (1816-1873) Schematismus topographico-histori­cus Custodiae Provincialis et Vicariatus Apostolici in Hercegovina.

U 19. stoljeću, s valom nacionalno-preporoditeljskog i oslobodilačkog raspoloženja, i općeg zanimanja za narodni život i kulturu, množe se etnografsko-geografski opisi, u kojima je, po prirodi stvari, manje ili više pri­sutna i putopisna komponenta. Takvih elemenata ima, na primjer, u radovima Nićifora Dučića (1832-1900). Najuzorniji obrazac ovoga tipa putopisa ostavio je Ivan Frano Jukić (1818-1857). U tim tekstovima sretno je ostvaren spoj bogatoga jezika i dobre naracije, sa znanstveno-informacijskom namjenom. (Putovanje iz Dubrov­nika preko Hercegovine u Fojnicu, Putovanje po Bo­sni 1842, Putovanje po Bosni 1843, Putovanje po Bosni 1845, itd.)

Šehrengiz, ili opis gradova i života u njima, spe­cifičan je istočnjački pjesnički žanr putopisne koncep­cije. Doprinos su mu dali i neki naši autori, primjerice, eminentni pjesnici Derviš paša Bajezidagić (umro 1603) i Nerkesi Sarajlija (1584-1635).

Hodočasnički. Za tekstove ove vrste mora se pret­postaviti da ih ima mnogo nepoznatih, neistraženih, u rukopisima, jer je hodočašćenje, hadžiluk, bio u dugom vremenu čest oblik susreta naših ljudi – svih triju vje­ra – s dalekim svijetom, a među njima je bilo mnogo vičnih knjizi. Kao primjer, ovdje se može navesti pu­topis na turskom jeziku Hadži Jusufa Livnjaka (17. sto­ljeće) u Meku, poznatog i kao autora nekoliko alhami­jado pjesama, te putopis mitropolita Save Kosanovića (1839-1903) Put na Sinaj. (Ova vrsta nastavlja se i u moderno doba. Karakterističui primjeri: Mirko Maksi­mović, Atos 1930. i Muhamed Krpo, Put na hadž 1938.)

Kroničarski. Najčišći putopisni tekst ove vrste jest onaj živi i neposredni opis puta u Španjolsku fra Bone Benića (1708-1785) uklopljen u njegov Ljetopis sutješkog samostana. Elemenata putopisa ima tu i tamo i u kronikama fra Nikole Lašvanina i fra Marijana Bogda­novića. Velike sinteze kroničara na turskom jeziku Sa­liha Sidkija Hadžihuseinovića Muvekita (umro 1888) i Envera Kadića (1855-1931) trebalo bi tek ispitati s ovo­ga aspekta. Stariji kroničar, Husein Bošnjak – Kodža Muerih (17. stoljeće), u svojoj poznatoj historiji Osman­skoga Carstva ima veoma plastičnih putopisnih mjesta, među njima i onih o Bosni.

U administrativnim i diplomatsko-političkim (pa i obavještajnim) izvještajima putopisne naravi najmanje je književnoga, što je i razumljivo s obzirom na formu­laičnost i shematičnost jezika takvih spisa, ali ih vrijedi zabilježiti zbog njihove dokumentarno-historijske vrijed­nosti i mogućnosti da posluže kao književna građa. Naj­brojniji među njima su redoviti izvještaji s apostolskih vizitacija, slani iz Bosne u Rim.

U ovaj tip putopisa može se svrstati i zanimljiva, mjestimično i književno vrijedna Sefaretnama Osma­na Šehdi-efendije (18. stoljeće) na turskom jeziku, u ko­joj je opisan autorov diplomatski put u Moskvu 1758. godine.

Književno su najzanimljiviji putopisi ili putopisni fragmenti koji su u širem smislu integrirani u memo­arski tip teksta. To je i logično, jer je tu dominantan intimni doživljaj svijeta i individualno oblikovan izraz. Takvih putopisnih partija ima u djelima fra Grge Mar­tića (1822-1905), Nićifora Dučića, Vase Pelagića, Gavre Vučkovića (1830-1876), Riste Đ. Besarovića (1855­-1908)…

Poseban aspekt memoarskih tekstova su progna­nički putopisi, kojima imamo zahvaliti i književni vrhu­nac žanra – Jukićevo Putovanje iz Sarajeva u Cari­grad god. 1852. mjeseca svibnja. Njegova vrijednost i važnost u okvirima historije bosanskohercegovačke književnosti nadmašuje žanrovski aspekt, te se o njemu mo­že govoriti kao o tekstu s kojim započinje moderna bo­sanskohercegovačka literatura.

Kao prognanička putopisna proza može se tretirati i objavljeni fragment memoara Ahmeda Hadžinesimovića Pruščaka iz tursko-ruskoga rata 1737. godine, čiji nam je integralni izvornik nažalost nepoznat – čuva se u Nacionalnoj biblioteci u Parizu.

Oslobađanje od namjenskih okvira bosanskoherce­govački putopis, vidjeli smo, najavio je Jukićevim Pu­tovanjem iz Sarajeva u Carigrad. Sustavnije je taj pro­ces krenuo krajem 19. stoljeća, kad se i inače u ovoj lite­raturi pojavio novi, moderni tip autora-književnika koji svoj posao shvaća kao primarni poziv. Tek je tada moguće da se pojavi putopis slobodnoga tipa, u koje­mu je težište na izricanju i oblikovanju individualno proživljena dojma. Taj pomak se, i u formalnom pogle­du, možda najzornije očituje kod fra Grge Martića, u njegovom Putovanju u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. To je, naime, prvi putopis ostvaren u stihovima, kao pjesma!

Edhem Mulabdić (1862-1954) piše 1893. svoj puto­pis Kiseljak – Fojnica već posve u duhu i tonu su­vremene književne reportaže.

Treba imati na umu da je ovo vrijeme (posljednje dvije decenije 19. stoljeća) naglog i frontalnog otvaranja Bosne prema svijetu, pogotovo prema Evropi, i provale temeljitog (često i traumatičnog) mijenjanja načina ži­vota. Jedna od manifestacija tog novoga u javnom životu je i neslućeni razmah novinske štampe i raznih vrsta periodičnih glasila. Putopisnom žanru, koji je tako tije­sno vezan o pojavni svijet i život, i ritam svakodnevnice, ta klima izuzetno pogoduje. Nećemo posebno tre­tirati svu tu novinsku produkciju, ali je opravdano pret­postaviti da ona, iako efemerne vrijednosti, ima blagotvoran utjecaj na opće podizanje kriterija, ukusa, kul­ture pisanja, da se i ne govori o njenom informativnom značenju.

To je onaj historijsko-civilizacijski kontekst koji je pripremio i obavio i radikalnu promjenu shvaćanja knji­ževnosti i same književne prakse.

Od tada i putopis postaje eminentno književna vrsta, već posve oslobođen od utilitarno-pragmatičnih razloga i namjera. Tako su u prvim decenijama 20. stoljeća autori putopisa u južnoslavenskom književnom pro­storu istovremeno najrenomiranija književna imena: I. Sekulić, R. Petrović, Krleža, a iz Bosne i Hercego­vine: J. Dučić, Andrić, Hifzi Bjelevac itd.

 

III

 

S putopisom kao književnom vrstom dešavaju se, dakle, u moderno doba dvije krupne stvari: doživljava estetsku emancipaciju (stječe se žanrovska svijest o njemu kao o legitimnom književnom žanru), a stvaralačka praksa to potvrđuje izvanrednim ostvarenjima, koja potpuno ravnopravno staju uz bok najbo­ljim ostvarenjima u drugim, tradicionalnim žanro­vima.

Nasuprot tom proboju u vrhove književne kreacije, stoji pojava (karakteristična za svu poslijeratnu južno­slavensku pa i bosanskohercegovačku spisateljsku situ­aciju) goleme kvantifikacije putopisnih tekstova, koju valja zahvaliti velikom porastu novinarsko-publicističke djelatnosti s jedne, i epohalnom svjetskom otvaranju Jugoslavije, s druge strane. K tome, u uvjetima brzih i sređenih prometnih komunikacija svijet je postao dohvatan, lako osvojiv, pa se glad za svijetom relativno lako i obilato zadovoljava. Ima nas, odjedanput, svugdje! Naš čovjek (novinar najčešće ali i diplomat, stručnjak svake vrste, sportaš a i običan putnik-namjernik) stupa nogom u najudaljenije, najegzotičnije, najnepoznatije krajeve i gradove – i pune se stupci novina! Nije možda pretjerano reći da je putopisna reportaža najfrekvent­nija slobodna žurnalistička forma u jugoslavenskoj poslijeratnoj štampi. Na taj način nastaju – naknadnim pribiranjem i sistematizacijom – i mnoge knjige, zbirke tek­stova. A ima i autora koji se javiše jedanput-dvaput, potaknuti valjda nekim izuzetnim dojmom, i nikad više.

No, paralelno s tim zapaža se i pojava izrastanja ne­kih autora koji u putopis ulažu i iz njega izvlače mno­go više. Kratko: ulažu autentičnu stvaralačku pobudu i dar, a izvlače – književno ostvaren rezultat. Njihova opservacija ide dublje od faktografske deskripcije, a njihova naracija se ne zadovoljava formulaičnošću novin­skoga izraza. Za atraktivnost onog prvog tipa putopisa uvjet je atraktivnost opisivanoga svijeta; razlog knji­ževne zrelosti ovoga drugog je otkrivanje i artikulacija unutrašnjosti (unutrašnjosti svijeta i unutrašnjosti vla­stitoga individualiteta). Pojednostavljeno rečeno: za onaj prvi neophodno je naći se u Parizu ili Bangkoku, u Ne­palu ili na Zelenortskim otocima (bilo gdje kamo pro­sječni čitalac-recipijent neće nikad stići); za drugi je sve­jedno – biti tamo, ili u Donjem Vakufu, ili naprosto hodati svakodnevnom ulicom, od kuće do posla, i na­trag…

Ovo razlučivanje i razlikovanje ne treba shvatiti kao pokudu jednoga a pohvalu drugoga tipa. I jedan i drugi imaju svoju autonomnu vrijednost i značenje, samo je ostvaruju sasvim različitim, tačnije raznorodnim sred­stvima, i pripadaju dvama različitim nivoima i tipovima govora, između kojih se ne uspostavlja razlika u kvali­teti nego razlika u tipu. Ovdje se toliko inzistira na tom razlučivanju samo zato da bi se uočilo kako je uobičajeni zajednički termin za oba tipa (putopis) sasvim teh­ničkoga karaktera, i kako njegovo mehaničko primjenji­vanje može izazvati niz zabuna. U nedostatku tačnije i općeusvojene terminološki diferencije, onaj prvi tip ovdje će biti označen kao putopisna reportaža, a drugi kao putopis (u značenju književne vrste).

U putopisnoj reportaži (koja, opet, može imati čitav niz prelaznih tipova, od dnevno-političke do, recimo, turističke) sve je podređeno informativno-saznajnoj funk­ciji. Mogućnosti kvalitativnoga uspoređivanja i prosuđi­vanja nude se, naravno, u aspektu veće ili manje žur­nalističke umješnosti. A njezini kriteriji su aktualnost, informiranost, ažurnost, zanimljivost i čitkost, te, naravno, angažiranost (s relativnog gle­dišta političkog i kulturnog miljea kojemu je upućena). Snaga saznajno-informativnog učinka ovisi o sposobno­sti i umješnosti harmoniziranja svih ovih elemenata. To govori i o vrijednosti (društvenoj i kulturnoj) ovoga po­sla, i o njegovoj težini, tj. o specifičnoj energiji i daru koji on iziskuje. A objašnjava i čest stav o mogućoj blizini toga posla književnoj kreaciji, o čemu, uostalom, svjedoče i primjeri poznatih pisaca koji su pekli zanat kao reporteri.

U impozantnoj masi tekstova i knjiga ove vrste u bosanskohercegovačkoj publicistici ima ih dobar broj koji stižu na nivo vrhunskoga žurnalizma, zadržavajući se u onom fluidnom prostoru u kojemu je nemoguće po­vući “nultu izohipsu” koja dijeli književnost od žurnalizma.

Putopisnom reportažom uspješno su se bavili, između ostalih: Rodoljub Čolaković, Čedo Kisić, Mahmud Konjhodžić, Sead Saračević, Enko Mehmedbašić, Sveto Masleša, Neda Erceg, Marženka Žarković, Pavle Lukač, Jovica Besarović, Arif Tanović, Fadil Hadžić, Momo Pu­dar, Hajrudin Somun, Mirko Ostojić, Mensur Seferović, Sergije Lukač, Salih Zvizdić, Zdravko Čolić, Marina Tru­mić, Šerif Šehović, Vojin Šantić, Tihomir Lešić, Mugdim Karabeg, Sulejman Festić…

U putopisu, pak, kriterij saznajno-informativne vri­jednosti u principu posve je irelevantan. Ne na taj način da se po definiciji isključuje, nego tako da, i kad je pri­sutan, u strukturi teksta ima supsidijarnu ulogu. A u modernom putopisu nije rijetkost – prije bi se moglo govoriti o pravilu – da je sasvim isključen. (Primjera radi, visoki estetski učinak Andrićevih putopisnih frag­menata kakvi su Leteći nad morem, Portugal, zelena zemlja, Na kamenu, u Počitelju ne može se nikako objasniti informativno-saznajnom dimenzijom jer je na­prosto – nema).

Kriterij prosuđivanja putopisa je, dakle, kriterij du­hovne emanacije i organizacije teksta svojstven knji­ževnoumjetničkim tipovima govora. Mogućnost kritič­kog i vrednosnog razlikovanja putopisa otvara se unu­tar prostora određenog tim kriterijem. Međutim, ni­je naodmet reći, iako se to podrazumijeva, da praksa i u ovom pogledu zna praviti iznenađenja. Naime, kul­turološki, pa i književno, sa stanovišta dobrog zanata, uvijek se žurnalistički dobra i relevantna putopisna re­portaža može pretpostaviti putopisu koji pseudoknjiževnim oblikom nastoji nadomjestiti suštinsku odsutnost pravih razloga.

Od poslijeratnih bosanskohercegovačkih putopisaca valja apostrofirati Ivu Andrića, Tvrtka Kulenovića, Aliju Isakovića, Stojana Vučićevića, Zuku Džumhura, Stani­slava Šimića, Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića, Vo­ju Čolanovića, Vitomira Lukića, Anđelka Vuletića, Jana Berana, Boru Draškovića, Mladena Oljaču, Maka Dizda­ra, Hamzu Humu, Dragana Janjića, Hatidžu Krnjević, Vladimira Balvanovića, Rusmira Mahmutćehajića, Slav­ka Šantića…

Da Ivo Andrić i nije pisao čiste putopisne teksto­ve, njegov opus bi pružao izvanredne mogućnosti istra­živanja iz putopisnoga aspekta, i to na dva načina. Prvo, tu je karakteristična Andrićeva deskripcija, koja snažno oduhovljava pejzaž – postupak kojemu je pisac kon­stantno bio privržen, i kojemu dugujemo mnoge najbri­ljantnije stranice naše moderne literature. Daleko od sistematičnog pregleda, sjetimo se samo takvih mjesta u Mostu na Žepi, Zmiji, Rzavskim bregovima, ili pak uvodnih stranica u Na Drini ćupriji i Travničkoj hro­nici, ili u Razgovoru s Gojom. A u poznatom zapisu Staze taj postupak dolazi do kulminantne tačke i nji­me na sasvim poseban način biva artikuliran autorov životni i umjetnički credo.

Na drugi način, motiv puta i putovanja zadire du­boko u temeljne slojeve Andrićeve umjetničke ličnosti i njegove poetike. To je, vjerojatno, skopčano koliko s njegovim individualnim životnim slučajem i psiholo­ško-intelektualnom formacijom, toliko i s njegovim cje­lokupnim doživljajem Bosne kao povijesno-civilizacijsko­ga prostora i književnoga lajtmotiva. U svakom slučaju, moguće je u Andrićevu djelu ustanoviti niz varijacija istoga istraživanja: promatranje malog, zatvorenog svi­jeta (Bosna) u stalnom mijenjanju perspektive – izva­na-iznutra, sa svom dramatikom koja iz toga mijenjanja (i iz međusobnog sudaranja tih perspektiva) proizlazi. U fakturi djela taj model se opredmećuje u ljudima i njihovim sudbinama, u njihovim dodirima, te odatle u Andrića toliko mnogo najrazličitijih putnika… Jedan tip: oni koji odlaze, stječu veličinu, moć i ugled ali i isku­stvo velikoga svijeta, pa se iz te visine okreću zavičaju (Mehmed-paša Sokolović u Na Drini ćupriji, vezir Ju­suf u Mostu na Žepi… ); drugi: sve moguće vrste če­ljadi koju je život donio u Bosnu, s Istoka i Zapada, kao i iz one sive zone koja nije ni Istok ni Zapad a jeste pomalo i jedno i drugo (Levantinci, Francuzi, Austrijanci u Travničkoj hronici i drugdje, “murtad­-tabor” u Omerpaši Latasu, veziri i drugo administra­tivno i vojno tursko osoblje, pustolovi, pervertiti, stra­dalnici, sanjari… ); treći: domaći ljudi, koji u susretu sa širinom i čudima bijeloga svijeta samjeravaju svoje iskustvo (najizrazitiji Andrićev lik-motiv ove vrste je fra Petar, te neće biti slučajno da je na njemu, u nekom obliku koautorstva s njim i njegovim maloazij­skim “memoarima”, nastalo i remek-djelo Prokleta avlija). A na posebno mjesto simbolike puta u Andri­ćevu misaonom svijetu ukazuje na svoj način i onaj na­slov pod kojim je pisac decenijama vodio svoje zapise – Znakovi pored puta.

Iako Andrić nema veliki korpus čiste putopisne proze, kronologija objavljivanja govori da ju je njego­vao, povremeno, ali stalno. Karakteristično je, kod toga, da pisca u izboru putopisnoga motiva ne vodi ni vanjska atraktivnost ni ambicija da piše o svemu što je vidio i kamo je putovao. Vodi ga isključivo unutrašnja duhovna taknutost, duhovna korespondentnost s odre­đenim povijesno-civilizacijskim prostorom ili određenim pejzažom, pa je prirodno da je Andrić najbolje svoje putopisne stranice napisao, između ostaloga, na temu Ibe­rijskoga poluotoka (Španska stvarnost i prvi koraci u njoj, Portugal, zelena zemlja), te na bosanske teme (Na kamenu, u Počitelju, Jedan pogled na Sarajevo). U tim tekstovima reprezentativno je razvijen i ostvaren specifičan Andrićev meditativno-filozofski esejizam.

Esejizam je karakterističan i za Tvrtka Kulenovića (Odanost jugu 1970, Putovanje 1974, Pejsaži zrelog doba 1979), nakon Zuke Džumhura najplodnijega su­vremenog bosanskohercegovačkog putopisca. Ali to je esejizam dukčijega sadržaja i tona. Kulenoviću su putovanja okvir i povod u koji on smješta književno­-kulturološke reminiscence i interpretacije, i nara­tivno uobličene vlastite događaje, retrospekcije i susrete. Taj postupak često naginje fabulaciji te bi se za Kule­novaćev putopis moglo reći da je primjer prijelaza u pri­povjedačko-romansijerski žanr.

Postupak Alije Isakovića (knjiga Jednom) gotovo da briše granice između putopisa i pripovjedne proze kakvu ovaj autor inače piše. Ovaj putopis karak­terizira izvanredna sposobnost simultanoga opažanja i registriranja svijeta u njegovim bezbrojnim pojavnosti­ma, koje bivaju oduhovljene čestim individualno pro­življenim asocijacijama i retrospekcijama. Sve je to artikulirano prepoznatljivom eliptičnom i dinamičnom naracijom, svojstvenom onom toku moderne proze koji se služi filmskim kadriranjem motiva i razbijenošću fabulacije.

Putopisom Stojana Vučićevića (Podmornica 1971) dominira lirska naracija. To ne znači da je vanjski svi­jet potisnut u drugi plan. Naprotiv, punktovi i objekti stvarnoga svijeta vrlo su precizno upisani u mapu Vu­čićevićeva itinerera, a njegov tekst inkrustriran brojnim i pouzdanim povijesnim i dokumentarnim asocijacijama. Međutim, sve je to sabrano u žižu lirskoga subjekta i sve se lomi kroz nju, u permanentnoj, mjestimično upra­vo dramatičnoj potrazi za vlastitim identitetom i ravno­težom. Vučićevićev putopis odlikuje izvanredna književ­na izvedenost.

Zaseban tretman u okviru naše teme iziskuje puto­pisna dimenzija u djelu Anđelka Vuletića, već i po tome što su neki njegova romani (osobito Deveto čudo na istoku) najizrazitiji primjer putopisnoga koncipiranja romana. No, ovdje nas i više od toga, kao putopisu još bliži oblik, mora zanimati Vuletićeva zbirka Kraljica puteva (1968). To je knjiga pjesničkih proza kojoj je i samim naslovom snažno sugerirana inspiracijska osnova. Iako se radi o lirskim prozama, putopisni elemenat je u njihovoj strukturi toliko važan, da – u skladu s naprijed iznesenim proširenjima žanra – ne bi trebalo biti smetnje da se ova lirska proza tretira i kao putopis.

Ako se među suvremenim bosanskohercegovačkim putopiscima traži najizvornija pojava, odgovor je lako dati. To je, bez sumnje, Zuko Džumhur (Nekrolog jed­noj čaršiji 1958, Pisma iz Azije 1973, Hodoljublja 1982). Po prvobitnoj vokaciji izvanredan crtač i karikaturist, visprena i radoznala duha a široke kulture, Džum­hur je pravu mjeru i sintezu svojih darova ostvario u putopisu, čija je neodvojiva, upravo integralna dimen­zija i crtež koji ga prati. (Posljednjih godina Džumhur je multimedijsku prirodu svojih sposobnosti pokazao i u televizijskom putopisu.) Za pravac dosadašnjih razma­tranja o genezi i tipovima putopisa važno je istaknuti kako je Džumhurov putopis sjajna ilustracija mogućno­sti prave književne kreacije u reportažnom okviru: sva­ki njegov tekst, naime, čuva poticaj i jezgro klasične novinske reportaže, ali ga nadgrađuje i nadmašuje jezi­kom i opservacijom književne umjetnine. Tim spajanjem, kroz neusiljenu komunikativnost i osebujni dar humora i karikaturalne stilizacije, Džumhur je stvorio atraktivan i veoma prepoznatljiv putopisni stil.

Moderni bosanskohercegovački putopis u punoj mje­ri, dakle, aktualizira načelno pitanje, postavljeno na po­četku ovoga teksta, na tragu teorijske sugestije o mo­gućoj blizini putopisa eseju ili romanu. Kako se vidi i iz najsažetijih karakterizacija tek nekolicine najizraziti­jih autora, ovaj putopisni materijal do krajnjih granica proširuje mogućnost za znatno inoviran teorijski pogled na ovu književnu vrstu.

Ivan Lovrenović


[1] Od literature koja se putopisom u nas bavi tematski, s posebno usmjerenom pažnjom, moguće je navesti samo neko­liko naslova. Takvi su, na primjer, Izbor srpskog putopisa Boška Novakovića (1961) i Hodoljublje – izbor bosansko­hercegovačkog putopisa Alije Isakovića (1973), te u novije vrijeme Hrvatski putopisi romantizma Ante Franića (1983).

[2] Milivoj Solar,Teorija književnosti, Zagreb 1977, str. 175.

[3] Takvih putnika i izvjestilaca bilo je zaista mnogo (tre­ba vidjeti samo studije Midhata Šamića o Francuzima u Bosni!) i daleko bi nas odvelo da ih na ovom mjestu nabra­jamo. Spomenut ću samo one najpoznatije i najčešće citirane: Janus Pannonius – Ivan Česmički, Benedikt Kuripešić, Kon­stantin iz Ostrovice, Evlija Čelebi, A. F. Giljferding, Arthur J. Evans…

[4] Dok je rukopis ove knjige bio pripreman za štampu, pojavio se jedan pregled: Muhsin Rizvić, Pregled književno­sti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1985.

[5] Sastavljači Herta Kuna, Pavao Anđelić, Petar Pejčinović, Muhamed Hadžijahić, Vojislav Maksimović, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1974.

[6] Ovo “do Jukića” treba shvatiti kao tipološko-kvalita­tivnu a ne kronološku granicu. Naime, i u Jukićevo doba, i u samoga Jukića, i poslije njega – ima tekstova koji pripa­daju “funkcionalnorn” tipu putopisa.

 

Komentari nisu dozvoljeni.