RASTAKANJE BOSNE

Novembar 1994.

[...] Malo prethistorije: pretekst za antibosanski i antimuslimanski džihad sistematski i vrlo dugo fabriciran je u beogradskoj političkoj čaršiji, u medijima, u kvazinaučnim publicističkim feljtonima i knjigama, na simpozijima i okruglim stolovima, za političkim govornicama i forumima, poprimajući povremeno razmjere velikih političkih skandala i afera koje su programirano tresle cijelu bivšu zajedničku državu „od Vardara pa do Triglava“. Moglo bi se, zapravo reći da je to krenulo čim je krajem šezdesetih godina staru bosansku komunističku garnituru vlasti, potpuno kolonijalno podložnu Beogradu i srpskoj hegemoniji u Bosni, zamijenila nova, mlađa, riješena da (uz Titovu podršku) Bosni i Hercegovini izbori jednak stupanj emancipiranosti i državnosti kakav je bio namijenjen i drugim jugoslavenskim republikama. To je u Bosni, naravno, bilo čvrsto povezano s pitanjem nacionalnoga identiteta Muslimana. Oni koji bolje pamte, sjetit će se s kojim stupnjem zagriženosti se je tada Sarajevu i Bosni negiralo, primjerice, pravo na tv–dnevnik, Akademiju nauka i umjetnosti, novo valoriziranje i sistematiziranje povijesti književnosti, i slične atribute identiteta… Pa i famozni staljinistički proces „islamskim fundamentalistima“ (Aliji Izetbegoviću i društvu) 1983. zapravo bio je iznuđen od strane Beograda, kao samo jedan u nizu tako fabriciranih skandala. I uvijek se u pozadini radilo o problemu Bosne–države, a »islamska opasnost« bila je samo ideološka scenografija. Potom, recimo, montirana afera „Agrokomerc“, u kojoj je žrtvom Beograda pao Hamdija Pozderac, jer je bio preopasan kao jaki bosanski čovjek i budući predsjednik komisije za promjenu Ustava SFRJ. Nije mu, naravno, pomoglo niti mu je moglo pomoći to što je koju godinu ranije morao pristati na montiranje spomenutoga procesa „islamskim fundamentalistima“. (Fikret Abdić bio je u aferi „Agrokomerc“ žrtvena marioneta, i trebalo je da dugogodišnjom namijenjenom mu robijom potvrdi formalnopravnu valjanost čitave te ujdurme, a sada zajedno sa četnicima, dirigiranim iz istoga Beograda, uništava vlastitu zemlju i narod. Karikatura dostojna Sergia Leonea!)

Pripremanje antibosanske i antimuslimanske histerije iz Beograda ima, dakle, podugu prethistoriju. Kao što je tada bilo žalosno kako mnogi sarajevski, bosanski, muslimanski intelektualci, političari, novinari, ljudi od javnoga utjecaja nisu prepoznavali pravu prirodu i cilj te kampanje (a neki i vrlo aktivno sudjelovali u njoj), tako je isto poražavajuće bilo kako su, u jednoj fazi rata 1992–94. hrvatski oficijelni mediji potpuno papagajski, a u zaglušnoj orkestraciji, preuzeli sve najkarakterističnije floskule iz te stare beogradske tvornice laži, valjda pod hipnotičkom sugestijom miloševićevske Tuđmanove, u te dane stalno opetovane, „opasnosti od stvaranja islamske države na tlu Evrope“, i neminovnosti „raspada Bosne, kada se je već i Jugoslavija raspala“.

Milošević, Karadžić i JNA krenuli su na Bosnu u rano proljeće 1992, dakle, s bojnim pokličem protiv vjekovnoga neprijatelja — islama i Muslimana. A da to nije bio samo propagandno–mobilizacijski slogan, već precizno razrađen radni zadatak, o tome svjedoči cijela dosadašnja krvava bilanca. Od pokolja Muslimana na ulicama Bijeljine u proljeće 1992. do recentnih krvavih zbivanja oko Bihaća — tisuće i tisuće Muslimana su pobijene, mučene u logorima, žene silovane, čitava ogromna područja etnički očišćena, stotine tisuća ljudi nemilosrdno otjerano u progonstvo, a s posebnom metodičnošću su ne samo uništavani, već potpuno izbrisani najmarkantniji kultni znakovi islama. Porušene su, naime, sve džamije i sva muslimanska groblja na cijelome području koje je okupirala srpska soldateska. Apsolutno sve! Treba li pri tome reći da je među tim gradnjama bilo remekdjela, koja u svojoj vrsti odgovaraju, recimo, katedrali u Chartresu? Na primjer, Ferhad–pašina džamija iz XVI stoljeća u Banjoj Luci. Na njezinu mjestu sada je — parking. Nota bene, u Banjoj Luci nije bilo rata. Nju je Jugoslavenska narodna armija »oslobodila« prije.

Vodeći srpski historičar i nesumnjivi ideolog Karadžićeva pokreta, redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti Milorad Ekmečić artikulirao je na početku rata »novu srpsku borbu« samo kao produžetak — i završetak! — onoga »posla koji su Srbi započeli 1804. proterivanjem Turaka iz Srbije«. Treba uočiti specifičnu »repriznost« pri tome: Srbija se je tada, početkom XIX. stoljeća, riješila islamske kulturne i muslimanske etničke prisutnosti metodom bartolomejske noći — brzim protjerivanjem ili klanjem ljudi, i potpunim zatiranjem džamija, grobalja, stilski markiranih zdanja… Svojevrsna ironija, ili »osveta« povijesti jest to što su Srbi ostali u kulturnome smislu najvjernijim čuvarima turskoga duha: u jeziku, u kuhinji, u nazivima gradova i gradskih četvrti, u političkim običajima, i uopće u kulturi svakodnevice…

Uzurpiravši tumačenje i zastupanje političkih interesa bosanskih Hrvata, Mate Boban (dirigiran, bez sumnje, iz Zagreba) i njegova Herceg–Bosna priklonili su se od proljeća 1993. aktivno antibosanskoj i antimuslimanskoj (supstancijalno: tako antihrvatskoj!) kampanji, čineći mnoga zlodjela iz toga repertoara (etničko čišćenje, konclogori, rušenje džamija i spomenika kulture, kakav je, primjerice, Stari most u Mostaru), sve dok u zimu 1994. taj krvavi sukob nije zaustavljen zahvaljujući alternativnoj hrvatskoj političkoj energiji uobličenoj u Deklaraciji Sabora Hrvata Bosne i Hercegovine u Sarajevu i djelovanju njegova tijela Hrvatskog narodnog vijeća BiH, te autoritetu SAD.

Iz vizure bosanskoga Muslimana taj pakleni krug samo se logično uklapa u onaj širi — međunarodni, s njegovom koncepcijom nečinjenja (u stvari, praktične podrške srpskoj agresiji) i polaganoga pretvaranja žrtve u krivca.

Ne bi danas, dakle, trebalo biti teško razumjeti bosanskoga Muslimana (bez obzira je li vjernik ili nije), kada njime vlada osjećaj pojedinačne i kolektivne, egzistencijalne i povijesne ugroženosti, strah od potpunoga nestanka, koji mu je namijenjen — kao Muslimanu i Bosancu. Lako je, zatim, razumjeti i neizbježnost raznih oblika političke i ideološke radikalizacije, kao i to da je svima njima zajednička podloga — identifikacija vjere, države i nacije.

Pitanje je samo: postoji li politička volja i odluka da to postane dominantan trend u modeliranju bosanske države i društva? Odnosno, postavimo to pitanje malo drukčije. Opstojnost bosanskih Muslimana sudbinski je vezana uz opstojnost države Bosne i Hercegovine. To je aksiom. Jednako je neupitan na intimno–psihološkom, kao i na političkom planu. Ključno pitanje svake bosanskomuslimanske politike jest, dakle: koji oblik državnoga uređenja i društvenoga poretka toj državi i tome društvu osigurava opstojnost? I sada, u uvjetima rata, okupacije, drastične reduciranosti teritorija, posvemašnje društvene atrofije i jezivo neravnopravne oslobodilačke borbe, i kasnije, u željenoj slobodi i cjelovitoj državi, koja, da bi bila cjelovita mora biti država i Hrvata i Srba!!! Odgovor je nesumnjiv: to može biti samo model sekularne države i društva, zasnovan na načelima političkoga pluralizma i parlamentarne demokracije, te jednakopravnosti naroda i ljudi, a nikako na načelima islama ili, pak, hegemonije većinskoga naroda. Paradoks i živa muka bosanskomuslimanskoga položaja i politike danas jest, dakle, u tomu što su određeni oblici ideološke i političke radikalizacije neizbježni (čak i poželjni u motivacijsko–mobilizacijskom smislu), a što bi zapravo sami protagonisti te politike, oni najsvjesniji, najdalekovidniji i najodgovorniji bosanskomuslimanski političari i intelektualci morali obuzdavati i sprečavati takvu radikalizaciju, jer se u njoj léže zametak smrtne opasnosti — upravo po bosanske Muslimane i Bosnu!

Pojavā radikalizacije ima na dva plana, iako ih je često vrlo teško razlikovati, jer su prirodno čvrsto prepleteni. To se najbolje izražava u načinu na koji naglašenu radikalizaciju njeguje tjednik Ljiljan, čiji ideološki utjecaj je postao vrlo velik, osobito u izbjeglištvu. Jedan od tih planova više je vezan uz vjerski aspekt i karakterizira ga poziv na povratak islamu kao korijenu i pravoj vrijednosti (uz pregnantan slogan: Islam nam je otac, Bosna mati). Iz toga konteksta su oni sarajevski događaji, kojima je javnost (osobito francuska) pridala, čini mi se, neopravdano veliku važnost (protivljenje mješovitim brakovima, protest Islamske zajednice protiv navodnih ogromnih količina svinjskoga mesa uvezenih u Sarajevo u uvjetima potpune oskudice hrane, te zagonetno povlačenje toga mesa iz prodaje, itd, itd…) Takvih pojava ima još, u drugim gradovima i više nego u Sarajevu (Zenica, Travnik, na primjer). Općenito, one se uočavaju kao naglašeno prakticiranje vanjskih manifestacija pripadnosti islamu: pozdravi, način odijevanja, izrazito povećano zanimanje za vjersku izobrazbu, učvršćivanje vjerski obojenoga komuniciranja, svojevrsna etikecija, u organima javne uprave i u vojsci, organiziranje školstva i još uvijek doduše neodlučene dileme oko uvođenja vjeronauka u škole…

Sve to govori o još uvijek neiskristaliziranim odnosima kompetencija i sfera utjecaja četiriju najvažnijih središta moći i utjecaja: državne vlasti, vjerske (islamske) zajednice, stranke (SDA) i vojske. Taj problem je utoliko složeniji s jedne strane zato što dva od tih središta (državna vlast i vojska) odbijaju (barem na nivou načelnoga izjašnjavanja) biti samo bosanskomuslimanska već ustrajavaju na svojemu općebosanskom legitimitetu, a s druge strane, zato što u sve četirima na mnogim važnim položajima stoje isti ljudi.

Mislim, međutim, da je drugi aspekt mnogo vredniji pažnje; to je aspekt sasvim sekularne (po tipu i porijeklu sasvim evropske!) nacionalne ideologije. Repertoar njezinih manifestacija ide od potpuno legitimnih i opravdanih artikulacija nacionalnoga imena (Bošnjaci, a ne Muslimani), jezika (bosanski, a ne srpskohrvatski ili nekako drukčije), kulture, institucija, do onih koje ponavljaju tipske malformacije svih južnoslavenskih i evropskih nacionalizama: prisvajanje države i povijesti, svođenje drugih bosanskih nacionalnih entiteta (srpskog i hrvatskog) samo na vjerske (pravoslavni i katolički), osobito opasno kad postane elementom ideološkoga mentaliteta vojske, redizajniranje povijesti po dnevnopolitičkim potrebama i po ideološkoj recepturi, idealizacija „karaktera“ i vrijednosti vlastitoga naroda nasuprot drugim narodima i islama nasuprot drugim vjerama, prešućivanje ili minimiziranje pojava ratnozločinačkoga ponašanja „svoje strane“, itd, itd…

Potrebno je uočiti nešto što mi se čini izuzetno važnim: dok u Sarajevu i uopće među bosanskim Muslimanima još i ima jasnoga i doista respekta vrijednoga kritičkog suočavanja s manifestacijama vjerskoga radikalizma (u nezavisnim medijima, u individualnim reakcijama intelektualaca, u istupima nekih političkih stranaka), dotle manifestacije sekularnog nacionalizma ne samo da bivaju neprimijećene, nego su po svemu sudeći već postale općeprihvaćeni oblik nove političke svijesti i ponašanja, kako pod okriljem vlasti, njezinih institucija i u medijima blsikim vlasti, tako i među nezavisnim intelektualcima i u medijima koji inače njeguju izrazito kritički stav spram vlasti i dominantne stranke (SDA).

Ne mislim da se stvarni sadržaj i pravac političkoga procesa može meritorno iščitavati (samo) iz izjava i stavova političkih lidera, ali nije nezanimljivo u zaključku ovoga razmatranja navesti dvojicu bosanskomuslimanskih lidera, barem zato što su neosporni autoriteti, i kod kuće i u svijetu.

U ljetošnjemu intervjuu pariškome Libérationu Alija Izetbegović na pitanje bi li pristao na stvaranje neke muslimanske državice na tlu Bosne, ako bi svjetski faktori iznudili odvajanje srpskoga i hrvatskog „entiteta“, odgovara vrlo indikativno: ne, iz dva razloga: prvo, zato što bi to bilo neodrživo, a drugo, što to međunarodna zajednica nikad ne bi dozvolila. Haris Silajdžić, pak, u svim svojim istupima (a i u privatnim razgovorima) uvijek apodiktično tvrdi: „Ova zemlja nema izbora, ili će biti demokratska ili je neće biti!“

Ma koliko nejasan bio prostor između Izetbegovićeva pragmatizma (u kojemu bi sumnjičavi istraživači mogli detektirati čak i neku vrstu žala zbog neostvarivosti nekakvoga „muslimanskog projekta“) i Silajdžićeve rezolutnosti, nejasan i podložan mogućnostima različitih interpretacija, mislim ipak da se generalno može reći kako se u registru želja i mogućih rješenja što ga omeđuju ova dva stava ne može pronaći istinska opasnost od islamskoga fundamentalizma.

Borbu, pak, s utvarama vlastite nacionalne ideologije, kao sekularnoga, „političkoga fundamentalizma“ (na dlaku ekvivalentnoga, ponavljam, svim južnoslavenskim i evropskim nacionalizmima determiniranim sudbinom i statusom malih naroda, u bosanskomuslimanskom slučaju još izloženoga besprimjernom uništenju pred očima cijeloga svijeta), bosanski će Muslimani morati iznijeti sami, u najprioritetnijemu vlastitom interesu. Drukčije ne može biti Bosne, bilo kakve, pa tako ni Bošnjaka, Muslimana.

Ako se pak o cijelom ovome problemu hoće razmišljati sa stanovišta hrvatskoga prava i interesa u Bosni, bilo bi vrlo uputno poslužiti se jednom komparativnom muslimansko–srpsko–hrvatskom bosanskom povijesnom reminiscencom, barem kao s početnom motivacijom i globalnim političkim okvirom, koji može osigurati kakvu–takvu objektivnost razmišljanja. Model za to nudi nam Srećko Džaja, suvremeni historičar Bosne. Tragajući za dubokim povijesnim uzrocima zbog kojih se u Bosni nije razvio jedinstven nacionalni identitet, koji bi potpuno koincidirao s državnim, Džaja je davno uočio i formulirao jednu kobnu konstantu bosanske povijesti unatrag cijelih pet stoljeća. Radi se o dugotrajnoj podložnosti Bosanaca svih triju vjera njihovim izvanbosanskim duhovnim i političkim središtima. (Muslimana — Carigradu i centrima islama; Srba — Pećkoj patrijaršiji, Moskvi, kasnije Beogradu; Hrvata — Rimu, Beču, kasnije Zagrebu.) Pišući o tomu već daleke 1982. godine, Džaja još dodaje: „Ova nam je činjenica do banalnosti poznata, ali ne i sve posljedice koje su proistekle iz tog povijesnog sklopa i na kojima je izgrađen naš današnji zajednički i posebni identitet.“

Treba li posebno podsjećati da je čitav naš pakao tako i počeo. Naime, cijeli srpski program, koji je Bosnu zapalio, i temelji se upravo na svojoj opsesivnoj težnji da se pripoji svojemu izvanbosanskom centru, Beogradu, iz kojega se uostalom čitav program i provodi. Zahvaljujući takvoj nacionalnoj ideologiji (koja bez krupnijih promjena u svojemu kursu apsolutno vlada srpskim političkim mentalitetom od polovice XIX stoljeća do danas), razvio se u Srba osjećaj Bosne kao provizorija. Uz rijetke izuzetke, taj se osjećaj planski njeguje i potiče u svim eminentno nacionalnim stvaralačkim i znanstvenim disciplinama, te u pedagoškoj i edukacijskoj djelatnosti (književnost, povijesna istraživanja, jezik…). Ovako ili onako, eksplicitno ili u podtekstu, sva ta pregnuća sadrže crtu negiranja Bosne kao države, kao kako–tako samostalnoga entiteta. Zato Srbi danas tako grčevito odbijaju prihvatiti bilo kakav plan završetka rata koji bi, makar i formalno, sadržavao garancije nepromjenljivosti granica međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine.

O bosanskim Muslimanima ovdje je bilo dovoljno govora. Dodati valja samo ovo. Sa stanovišta Džajine paradigme suvremena su zbivanja (sve tamo od odlaska Turaka iz Bosne 1878, a osobito od raspada Jugoslavije 1992.) Muslimanima namijenila najveću promjenu ponašanja: imperativ da se okrenu sebi, da svoj centar pronađu u sebi, u Bosni. Tko to ne razumije, taj ne razumije ništa o Bosni, i taj ne može racionalno i pošteno shvatiti što se to politički novo ovdje zbiva. Onaj strah od nestanka (o kojemu je bilo riječi ranije) i ovaj novostečeni osjećaj samosvijesti — dva su lica jednog te istog političkog procesa. Na jednoj strani on se manifestira kao herojski otpor okupatoru, na drugoj, vidjeli smo, kao sasvim sekularni nacionalizam, evropski po karakteru i porijeklu.

Situacija Hrvata u Bosni najžalosnija je, i politički i egzistencijalno. Najkraće, moglo bi se reći ovako: i nestat će ih, a neće shvatiti što im se dogodilo. A sve je u najužoj vezi s fenomenom koji opisuje Džaja. Evo kako. Od samoga početka novih političkih procesa, od povijesnoga odstupanja komunizma i prvih demokratskih izbora 1990. godine, bosanskohrvatski poslovi brzopleto i neodgovorno predani su u ruke izvanbosanskome centru. O tome veoma rječito govori već i samo ustrojstvo HDZ BiH — kao filijale zagrebačke centrale. Od tada do danas, političkim poslovima Hrvata u Bosni i Hercegovini rukovodi se iz Zagreba, i to, da stvar bude još nekvalitetnija i tragičnija, praktično to radi jedan čovjek (Franjo Tuđman), a, opet, kruna čitave nesreće jest to što taj čovjek za Bosnu i njezinu hrvatsku dimenziju nema ni znanja, ni duše, ni sluha. Dovoljno je prisjetiti se njegove političke dogme o Bosni, koju on sada doduše ne izgovara javno jer to trenutno nije oportuno, ali nema nikakvih razloga vjerovati da je se odrekao: »Bosna je Jugoslavija u malome, pa ako se Jugoslavija raspala, mora se raspasti i Bosna«. Svaki savjesniji završeni gimnazijalac zna za ogromnu razliku: Jugoslavija je kabinetski politički konstrukt od 1918, a Bosna milenijska povijesno–civilizacijska tvorba… Sva politička rješenja i personalna imenovanja u tzv. Herceg–Bosni i dan–danas postavljaju se tako da bi bila osigurana mogućnost da se sve važne odluke donose — u Tuđmanovu kabinetu! Karakteristično je: kad god je ta politika u Bosni dotjerala do samoga ruba propasti, stvar su morale spašavati unutarbosanske snage! (Crkva, HNVBiH, neformalne grupe, pojedinci…) Tako je bilo i uoči referenduma 1992, tako je bilo i kod obustave hrvatsko–muslimanskoga rata, tako i kod utanačivanja vašingtonskih i bečkih sporazuma i ustanovljivanja Federacije BiH. Ali, nažalost, karakteristično je još nešto: same te unutarbosanske snage nemaju one presudne sposobnosti, ni zrelosti, ni prave riješenosti da iz povijesnoga iskustva izvuku krajnje konzekvence, i da te konzekvence uobliče u konzistentan i djelatan bosanski hrvatski politički oblik i program. Zato one samo ad hoc uskaču, spašavaju stvari od propasti, zatim ih nestaje iz političke svakodnevnice. Objektivno gledajući, one tako najbolje, upravo savršeno služe — HDZ–u i Tuđmanu lično. Bosni, bosanskome hrvatskom narodu (pa i Hrvatskoj samoj!) — najmanje! Slikovito govoreći, one se ponašaju razroko: jednim okom gledaju u Zagreb, drugim u Sarajevo. Tako gledajući, najlakše se previdi — jama pred nogama!

Od kvalitetne ali i hitne promjene ove polovične, u biti malodušne politike sudbinski zavisi u potpuno istoj mjeri: i opstanak Bosne i opstanak njenih Hrvata.

Treba li, na kraju, posebno govoriti o tome da ove činjenice bacaju pravo svjetlo i na problem i fenomen svega onoga što se, kao turbulentan i u sebi proturječan proces, zbiva i među bosanskim Muslimanima? I treba li posebno govoriti o tome da dalje međusobno izoliranje, udaljavanje, nerazumijevanje i antagoniziranje tih dvaju procesa uništava i samu supstancu dvaju naroda, i bilo kakvu mogućnost dugoročnoga opstanka Bosne?

Komentari nisu dozvoljeni.