TAMNA TAJNA GRBAVICE

(2001)

Godine čovjek ne vidi na svom, nego na tuđim licima. Sinoć je televizija podsjećala na godišnjicu prijema Bosne i Hercegovine u članstvo Ujedinjenih Naroda. Slike iz palače UN-a u New Yorku… Da ne povjeruješ da su to isti ljudi kao oni što (i) danas nose njihova imena! Devet dugih godina od tog 22. svibnja 1992! Jesam li i ja onaj čije ime nosim iz toga vremena, iz onog čudesnoga i užasnog proljeća prije devet godina?

Kao omamljeno, sjećanje nikad ne prestaje kružiti i njuškati oko toga krvavocvjetnog maja; nikad ne prestaje, ali se nikad ni ne udubljuje do kraja. Zna, valjda, da je to opasni svrtak, koji te više ne bi pustio na površinu, ako mu se previše približiš i pustiš da te zgrabi…

Intenzivno do bijeloga usijanja, tada su se u doživljaju preplitale činjenice iz privatnog života i iz vanjskoga svijeta. Medijsko-politička činjenica prijema Bosne u UN, koja nam je, ranjenima, izdanima i do kosti povrijeđenima, dizala jabučicu u grlo, simultanizirala ti se s privatnim užasom: izbaviti svoje iz grbavičkoga logora!

I uopće: Grbavica! Isto kao tada, dok se razvijala bijela zastava s kotromanićko-anžuvinskim znakovljem pred zgradom na East Riveru, a Izetbegovićevi izaslanici primali povelju Članstva iz ruku mumije Butrosa Butrosa, ostalo je i sada: nitko za Grbavicu nikada istinski mario nije. Grbavica spada među potpuno neispričane, možda i više od toga – sakrivene i zatajene bosanske ratne priče. Tko se s kime i kako oko nje dogovarao i cjenkao, kakva joj je sudbina bila prešutno namijenjena – nitko ne zna ili neće vjerodostojno da kaže ni danas. Jedna mnogo puta prepričavana i očevidno autentična daytonska legenda, pak, veli da bi crta između Republike Srpske i Federacije i dan-danji išla Miljackom od Vrbanje mosta do mosta Bratstva i jedinstva  posred Sarajeva, da se Slobodan Milošević nije u nekom čudačkom kasnonoćnom nastupu alkoholne pravdoljubivosti obrecnuo na Krajišnika, Koljevića i ostalu četničku ekipažu kao na jajare i kukavice, koje su tri godine bombardovale grad a nisu ga uspjele osvojiti. I pravo je da pripadne onima koji su ga muški branili i obranili – rekao je po toj neopovrgnutoj legendi bivši Svesrpski Vladar.

Što su sve, pak, proživjeli stanovnici Grbavice (oni što su pre-živjeli, kao i oni koji nisu!), to samo oni znaju. I – opet vrlo simptomatično – ne vole, neće da pričaju. Čak ni privatno, kamoli javno, za novine. A i nije baš da se netko posebno satire da ih na to nagovori, da se pokaže zainteresiranim. Je li to sindrom konclogora, dobro poznat u logorologijskoj literaturi Dvadesetoga stoljeća, ili je neko drugo, samo ovom slučaju svojstveno iskustvo – teško je znati.

U jednome novinskom intervjuu aktualni predsjednik Republike Srpske Mirko Šarović pred opasnim pitanjem o glavnim zlikovcima Karadžiću i Mladiću sklanja se u skromnost i anonimitet tadašnjega “lokalnog političara” – na Grbavici. Vajka se da je, silazeći svakodnevno “na posao” s Vraca, morao izbjegavati snajpere “s druge strane”. Nisam imao pojma da je taj gospodin bio “lokalni političar” na Grbavici za vrijeme rata i okupacije. Baš bi ga bilo dobro ponešto upitati iz te, lokalne kompetencije. Na primjer: tko i zašto izmuči i pobi tolike nevine ljude, civile, tko nam i zašto onako dušmanski opljačka i uništi stanove i zgrade u kvartu prije “reintegracije” u ožujku 1996… I: kakav je za to vrijeme bio njegov lokalnopolitičarski posao? Ako se već nije znao niti susretao s Karadžićem, kako sada tvrdi, morao je znati barem za junaka Batka Vlahovića[1] i njegove podvige. To klanje je bilo baš u lokalnoj kompetenciji. Opet, s druge strane, što bi se Mirko Šarović[2] zamarao sjećanjem na krvavoga Batka, kada se baš ni Sarajevo ne lomi mnogo; da nije Edine Kamenice (novinarka Oslobođenja), zaboravilo bi ga posve.

Kako je izgledala ta lokalna srpska vlast na Grbavici iz Šarovićeve priče, s neopisivim užasom vidio sam ponešto i svojim očima. U zimu 1996 – već se znalo da će Grbavica biti vraćena u Sarajevo, ali se još nije znao datum – povezao sam se s doktorom Sebastianom, Berlinčaninom, koji je svakodnevno iz “ovoga” Sarajeva išao automobilom kroz checkpoint na mostu Bratstva i jedinstva na Grbavicu. Imao je humanitarni aranžman sa srpskom policijom da obilazi stare, napuštene, bolesne, na čije stanje Šarovićeva lokalna vlast nije davala pet para. Neukusno je, ali mora biti rečeno: bili su Srbi, u ogromnoj većini.

Mladi doktor, s tvrdim imidžom i ponašanjem istočnoberlinskoga rokera, bio je jednostavan: mene na srpskoj strani mosta obično ne zaustavljaju, jer me znaju, povest ću te, pa ako bude kao obično, O.K, a ako te legitimiraju, snalazi se kako znaš, bit će kritično…

Ono, čega sam se tada nagledao, slijedeći fantastične Sebastianove putove kroz improvizirane labirinte podrumskih prolaza, pomoćnih stepeništa, zagubljenih staza po obroncima Vraca, ne može se zaboraviti nikada. Nosili smo one ojačane najlonske vreće s nacijepanim drvima, kutije s hranom i lijekovima, a vrata su nam, nakon pomno dogovorenih Sebastianovih lupanja, kucanja i grebanja, otvarale čupave i neoprane, skeletizirane i izluđene lubanje starica i staraca.

Nakon što bi se krmeljive i crveno-upaljene oči uvjerile da je to “njihov doktor, Bog ga blagoslovio”, pale bi te očajne svehnule spodobe po njemu, hvatale ga za ruku i ljubile u nju k’o vladiku. Upozorio me je: najviše što za njih možemo učiniti, više i od ovoga što im donosimo, jest da posjedimo deset minuta, popričamo i pravimo se normalni, to moraš ispuniti! Pa, naravno: osim Sebastiana, tim ljudima mjesecima, možda i godinama nitko nije zakucao na vrata. U hladnim i mračnim, nepodnošljivo zagušljivim i ustajalim stanovima infantilno razdragano pokazivali su nam fotografije sa svojih vjenčanja i bračnih putovanja (Opatija, Bled, Njegošev mauzolej na Lovćenu, Postojna, Palić kod Subotice, Plitvice, Marjan, Ohrid…), fotografije svojih sinova i kćeri što su sretno stigli do Toronta, Londona, Johannesburga, svoje uramljene diplome profesorica književnosti i jezika, visokokvalificiranih strojobravara, inženjera-inovatora, viših medicinskih sestara. Pribijali se uz nas i grčevito vukli za ruku da vidimo još ovo i ono, neka nas još, kad ćemo opet…

U tamnu tajnu Grbavice spada, i možda ju najbolje definira, i ono što mi je nedavno povjerio poznanik u posve slučajnom razgovoru. Prije rata – ispričao je – znao sam se od užitka, bez posebnoga razloga, provesti autom ili prošetati Grbavicom. Sada – jok! Vjeruješ li mi da od kraja rata tamo nisam bio nijedanput, i neću nikada. Lijepo me neki strah, jeza, što li!

Ivan Lovrenović

 



[1] Veselin Batko Vlahović, nakon godina provedenih u Crnoj Gori i u Španjolskoj, u međuvremenu je uhapšen i vraćen u Sarajevo,  gdje mu je u toku suđenje, na kojemu se čuje ponešto od jezivih grbavičkih priča.

[2] Mirko Šarović danas (2012. godine) gospodin je ministar u najnovijem sastavu Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.

Komentari nisu dozvoljeni.