„NOVA“ BOSNA I HERCEGOVINA

4. 6. 2012.

Najnoviji politički brak Lagumdžija – Radončić samo do kraja, do potpuno ogoljele karikature što se ceri javnosti u lice, razotkriva svu laž SDP-ove socijaldemokracije, kao i svu hobsovsku surovost politike kao zaštite privatnih poslovnih interesa, à la Radončić. Kada njih dvojica, promovirajući novi savez i najavljujući Radončića kao novoga ministra sigurnosti, govore o „sveobuhvatnoj borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala“, čovjek osjeti ledene žmarce u kičmi. Tȁ, tko im ne bi vjerovao – obojica su oličenje čestitosti i  nevinosti!

O izgledima za ovakve paktove, u kojima će biti potpuno irelevantna politička načela i politički identiteti stranaka i njihovih programa, a u prvome planu interesi njihovih lidera, u stvari vlasnika, te prema kakvoj „novoj“ Bosni i Hercegovini vodi, pisao sam prije dvije godine, najavljujući već tada sporazum između Lagumdžije i Radončića kao sasvim realan scenarij. (Vidi niže.)

Da su SDP i njegov šef sasvim izgubili politički profil i identitet, te da su za ljubav vlasti i šefove fotelje u Ministarstvu vanjskih poslova spremni na sve, a da njihova priča o antinacionalizmu, o „pomirenju građanskog i nacionalnog“, i o principijelnoj borbi „za čovjeka“ i za Bosnu i Hercegovinu nije ništa drugo nego prazna demagoška floskula, bilo je jasno već pri formiranju ideološki nakaradne a u legalističkom smislu sporne „platformaške“ koalicije (sa „zelenom“ SDA, filoustaškim HSP-om i tajkunsko-profiterskim NSRZB-om). A do potpunoga ostvarenja svog plana, zauzimanja položaja inoministra, Lagumdžija se nije libio da obavi još jednu trgovinu – onu s Miloradom Dodikom, bez čijega pristanka tu fotelju ne bi mogao dobiti nikada.

Sada se još samo sarajevski mediji (poput „slobodarskoga“ Oslobođenja) i liberalno-građanski intelektualci, te hrvatska svita iz HNV-a, koji su obilato pripomogli učvršćivanju Lagumdžijine „platforme“,  mogu praviti nevinima pa iščuđavati i zgražati nad njegovom novom političkom udajom.

 

Nada i ništa (26. 2. 2010.) Sasvim je očigledno kako je forma i klima staroga, ustajalog etnonacionalizma s ulaskom  Fahrudina Radončića i njegove stranke u političku borbu dobila novi impuls i novi, uznemirujući tip govora, koji osobito snažno  odjekuje u lokalnoj sarajevskoj akustici. Stvar je prilično jednostavna: ako ovaj politički arivist hoće ozbiljniji uspjeh i plasman u toj borbi, a potreban mu je kao pojas za spasavanje tekovina stečenih u ljutoj patriotskoj borbi za vlastiti građevinsko-financijski i medijski imperij, jedino sredstvo koje mu stoji na raspolaganju jest ideologija radikalnog nacionalizma. Međutim, nju su svi drugi bošnjački politički akteri već jako obezvrijedili i istrošili, te ju je potrebno reanimirati, a to je jedino moguće ako se posegne za njezinom najrudimentarnijom, najsirovijom, najžešćom i najefikasnijom formom – primitivnim populističkim šovinizmom i bezočnom demagogijom, te uz snažnu, inzistentno naglašavanu „koaliciju“ s vjerskom zajednicom i njezinim liderom. Svoju „čistoću“ i jasnoću ta obnovljena ideologija, pak, može dokazivati samo tako što će se podjednako negativno obrušavati i na one koji su novopridošlom lideru nacionalno najbliži pa zato i najopasniji konkurenti a već su politički etablirani (Tihić, Silajdžić, praktično i Lagumdžija), kao i spram nacionalno drugih – svih onih različitih manjinaca i nebošnjaka koji se u javnom prostoru usuđuju ponašati kao da su u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini svoji na svome, koji se usuđuju demonstrirati iluziju „normalne“, „multietničke“ Bosne i Hercegovine. Drugo njegovo sredstvo, također populističko i demagoško, jesu pusta obećanja iz repertoara potemkinskoga ekonomizma. Jako je važno da se taj moment potpuno podudara s Dodikovim stilom nacionalističkoga i demagoškog vladanja u Republici Srpskoj, te ta podudarnost predstavlja most i mogućnost lakoga sporazumijevanja između ove dvojice homolognih političara, koja počiva na jednostavnoj računici odijeljenih teritorija i uzajamnoga nesmetanja – političkog i poslovnog. Događaji će pokazati, u to ne treba sumnjati, kako će oni veoma lako naći sebi jednakoga trećeg konstitutivnog, čime bi bila ostvarena „idealna“ trojna konstelacija za konačni sporazumni dogovor domaćih političara o rješenju bosanskohercegovačkoga gordijskog čvora.

Kakve bi kvalitete to rješenje bilo, na kojoj bi ljestvici vrijednosti počivalo? Ništa pogrešnije od tako postavljenoga pitanja! Da politička konsolidacija Bosne i Hercegovine i njezin „put u Evropu“ neće voditi preko rješenja zasnovanih na „vrijednostima“ kako ih zamišljaju (makar i demagoški) političari staroga kova, nego na vulgarnome pragmatizmu i individualnom interesu, odavno je moglo svakomu biti jasno ako se pažljivo slušaju ultimativne i kontinuirane poruke iz međunarodne zajednice o nužnosti „dogovora domaćih lidera“ kao aksiomu, te ako se ima u vidu da stari političari svoje „vrijednosti“ zastupaju tako, da je unaprijed isključena mogućnost bilo kakvoga rješenja u situaciji u kojoj baš nikomu „iz svijeta“ ne pada na pamet da među njima arbitrira i nameće neku od solucija. To političari tipa i karaktera Dodika, Radončića i Čovića – sirovi i instinktivni ali efikasni makijavelisti – dobro razumiju, jer im zamajavanje „vrijednostima“ nije omiljena mentalna aktivnost.

Zbog svega toga nije teško razumjeti da je pojava Radončića spasonosna – za „strance“ sasvim sigurno, jer njima je baš takav političar nasušno potreban, ali i za velik dio biračkoga plebsa, koji je uobičajeno oblaporan na demagoške opsjene, a kojemu je dosta petnaestogodišnje poslijeratne agonije iz koje mu se sada gromoglasno obećava brzi i lagani izlaz. Gradeći fasadu od radikalnoga nacionalizma i jeftinoga ekonomizma, Radončić zapravo odustaje od tradicionalnoga bošnjačkog nacionalnog „programa“, koji je ponikao u SDA ali koji je ugrađen u svaku dosadašnju bošnjačku političku opciju kao dogma i amin (pa i u opcije koje same sebe ne doživljuju kao bošnjačke, poput SDP-ovske i sličnih), a to je prije svega: zahtjev za ovakvu ili onakvu restituciju Bosne i Hercegovine kao cjelovite države. Suštinski, Radončića to ne zanima ni na pretposljednjem mjestu; njega zanima kako pronaći formulu upravljanja, udružen makar i sa crnim vragom, koja će osiguravati stabilnost (njegovoga) poduzeća i oplođivanje (njegovoga) kapitala. Za tu vrstu političke „kibernetike“ najpraktičnija formula je podjela zemlje – može i ova postojeća dvoentitetska, a može i malo inovirana, u kojoj će neki treći, hrvatski majstor vulgarnoga pragmatizma i privatnoga interesa (bio to stvarni Čović ili neki od čovića) doći na svoje, da idila bude upotpunjena. Naravno da sve to treba deklarativno mimikrirati stalnim i neumornim prenaglašavanjem nacionalno-vjerskoga momenta, jer drukčije do glasova birača ne možeš nikako. Đavolski je pri tome paradoks da Radončić kao nacionalni političar simbolizira, vjerojatno ni ne znajući to, novu razvojnu fazu u procesu bošnjačke nacionalne integracije. Temeljna podloga svih dosadašnjih faza u tom procesu, naime, bila je etničko-teritorijalna i „genetska“, prema predmodernom modelu etnonacije (porijeklo, rodoslov, jezik, zemlja, „krv“…). Radončić, koji se u vlastitome samopredstavljanju nudi narodu kao uzor-Bošnjak, političar koji će „Bošnjacima vratiti nacionalni ponos“, kao najzaslužniji Bošnjak za razvoj grada Sarajeva poslije Gazi Husrevbega, itd, s bošnjaštvom u „genetskom“, predmodernom i tradicijskom smislu nema ama baš nikakve veze, nego predstavlja primjer iz eminentno modernoga modela integracije nacije – isključivo na osnovi individualno-političkoga opredjeljenja.

Jasno je da je mogući scenarij stvaranja nove konstelacije političkih snaga u Bosni i Hercegovini, koji je ovdje iznesen, hipotetički. Pod pretpostavkom da se opisani scenarij ostvari, sa svim njegovim konzekvencijama, mogli bismo biti suočeni s prilično teško podnošljivim paradoksom: razdijeljena definitivno na nekoliko vlastodržačkih domena (neograničeno korumpiranih, etničkih po karakteru, sa silno pojačanom akceleracijom pražnjenja od manjinaca i konačnoga etničkog homogeniziranja svake od domena), Bosna i Hercegovina bila bi nekako politički sačuvana, čak pokrenuta i put Evrope (ta, nismo li iz Evrope milijun puta čuli da nju ne zanima kakvo će biti unutarnje uređenje, to je stvar „dogovora triju naroda“) , ali bi bila očajno mjesto za život ljudi, ako taj pojam podrazumijeva išta više od vegetalnoga opstajanja i biološke reprodukcije. Surovo, duhovno pusto, antikulturno mjesto – baš na sliku i priliku svojih lidera.

Ako vam ovakav scenarij izgleda neprihvatljiv, ako se s njime ne možete pomiriti, to može svjedočiti tek o plemenitosti vašega političkog i civilizacijskog nazora, i to je sva satisfakcija koja vam ostaje. S prevladavajućim tendencijama u političkom životu i u društvenome „tkivu“ to nema nimalo veze, jer te tendencije govore suprotno – o plodnoj dubinskoj kompatibilnosti i prešutnome razumijevanju između aksiološki ispražnjenoga duha suvremenoga neoliberalizma, političarsko-poduzetničkih radončić-profila, i intelektualaca spremnih da svemu tome daju privlačnu artikulaciju. Što ako je Bosna i Hercegovina u takvome stanju, da zapravo za nju i nema drukčije, bolje šanse? Barem u razdoblju od nekoliko narednih generacija.

Ivan Lovrenović

 

Sunovrat lokalne socijaldemokracije (1. 10. 2010. dva dana pred izbore) Suprotno od politički korektnih poruka o izborima kao o „posljednjoj šansi“ i mogućnosti da „građani svojim glasovima promijene stanje u zemlji“, posljednji dani predizborne kampanje otkrivaju – svakomu tko ima oči da vidi i uši da čuje – potpunu političku i etičku golotinju nekih od glavnih aktera političke scene prema kojima su inače tradicionalno uprte oči i nadanja velikoga broja građana, već ogorčeno željnih stvarne promjene. Prije svih i najviše od svih to se odnosi na Socijaldemokratsku partiju Zlatka Lagumdžije. Otklizavanje SDP-a u špekulantstvo i banalnu šićar-politiku, praćeno političkom bezidejnošću i gubljenjem ideološkog identiteta, u javnosti je registrirano odavno, i potpisnik ovih redaka nipošto nije jedini koji o tomu piše već godinama. No, ono što se događa posljednjih dana, na otvorenoj sceni, moralo bi i najzakletijim pristalicama Lagumdžijine partije otvoriti oči za veliku političku pronevjeru koja se napokon ukazuje u svoj svojoj ozbiljnosti. Riječ je o neslužbenom  ali više nego očiglednom paktu što ga Lagumdžija sklapa sa Savezom za bolju budućnost i Fahrudinom Radončićem, otkako je iz samo njemu poznatih razloga procijenio da se u taj savez isplati investirati.

Sve vrijeme od reforme Saveza komunista BiH do danas SDP BiH je svoj javni lik gradio na privrženosti lijevoj socijalnoj orijentaciji, te na izrazito kritičkom držanju prema nacionalnim/nacionalističkim programima i strankama. Usput, Lagumdžija je iz vrha stranke nesmiljeno i efikasno odstranjivao sve oponente i potencijalne konkurente, te mu je ostala Partija u rukama malne kao privatna firma. Uz deklamativnu odanost antifašizmu i „tekovinama NOB-a“, te uz populistički proračunato njegovanu titolatriju (s obzirom na povelik broj građana BiH koji, iz perspektive vlastite socijalne deklasiranosti, čeznutljivo i nekritički prizivaju Tita i njegovo doba), sve je to SDP-u donosilo solidan broj glasova s kojima je uvijek osiguravao respektabilno učešće u strukturama – što parlamentarnim, što vladajućim u nekim općinama i gradovima. Ako je u svemu tome i bilo jako mnogo demagogije, prazne retorike, tjeranja vlastitoga ćara i profita, još se nekako mogao održavati privid da su ova partija i njezini čelnici važan opozicijski i alternativni faktor, uz koji se građani Bosne i Hercegovine mogu nadati, makar i maglovito, nekim korjenitim promjenama i izlasku iz petnaestogodišnjega začaranog kruga stagnacije i političko-socijalne depresije.

Što nam, pak, otkriva najnovija spremnost Lagumdžije i SDP-a na savez s Radončićem i njegovim SBB-om? Ostavljam postrani sve momente iz dojučerašnje mračne historije u odnosima Radončić – Lagumdžija, zbog kojih je ovaj savez degutantan u građansko-privatnom smislu, ovdje su važni političko-ideološki aspekti. Radončićeva stranka, ili „pokret“, kako mu se sve više tepa, jedna je izrazito desna – populistička i etnonacionalistička formacija, s naglašenom klerikalističkom dimenzijom (te iz pozadine podržavana od vjerskog poglavara Cerića), i s otvorenom apologijom tajkunsko-profiterskoga „pogleda na svijet“. I to je, u svijetu novoga liberalnog kapitalizma, osobito u njegovoj bosanskoj inačici, sasvim u redu, ma koliko vam se sviđalo ili ne sviđalo. Ali kada sa strankom i političarem takvoga profila u savez stupa Lagumdžija sa SDP-om koji se izdaje za sve ono što gore opisasmo, onda se to doista ne može drukčije nazvati nego – čin konačne pronevjere. Ako je Milorad Dodik sa svojim Savezom nezavisnih socijaldemokrata pronevjerio i kompromitirao socijaldemokraciju i političku alternativnost na jedan način, Zlatko Lagumdžija nije učinio ništa drugo ni manje, samo na drukčiji način, u nešto drukčijem kontekstu.

Mnogo se spekulira o razlozima zbog kojih je šef SDP-a ušao u ovaj „divlji brak“, govori se o planu za izvlačenje iz još nerasvijetljene „afere reket“, o drugim financijskim poslovima i „aranžmanima“… O tome ćemo znati nekad, ili vjerojatnije nećemo znati nikad. Međutim, čak i  važnije od toga jest iznevjerenje svojevrsne historijske odgovornosti koja je ležala na Lagumdžiji i njegovoj partiji, a koju on i njegovi najbliži suradnici, posve zarobljeni u uski i niski horizont dnevnopolitičkog špekuliranja, političkog i profitnog majstorisanja, nisu uspjeli ni umjeli osvijestiti i dostojno nositi. Na specifičan način, ta odgovornost bila je čak veća i ozbiljnija nego ona što su je nosile nacionalne stranke, jer se od SDP-a naprosto očekivala veća historijska i socijalna osjetljivost za vlastito poslanje u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, i s tradicijom kojom se ova partija, inače, tako glasno diči. Njima možda na ovim izborima slijedi solidan rezultat, možda čak i sudjelovanje u vlasti, sve je to dio općega prodavanja magle biračima, ali način na koji će im to uspjeti predstavljat će i početak nezaustavljivoga obezličavanja i urušavanja. A obnova autentične socijaldemokratske opcije u ovakvoj Bosni i Hercegovini neće biti moguća, možda samo nastajanje neke potpuno nove alternative, ali to je toliko neizvjesno, da je teško i zamišljati. Prije nekoliko mjeseci pisao sam čak i o ciničnoj ali realnoj mogućnosti da naša jedina „evropska alternativa“ budu političko-kapitalistički grabežljivci tipa Dodik, Čović, Radončić u koalicijskoj sprezi. Očigledno je da i Lagumdžija ima dobar njuh te vrste.

Komentari nisu dozvoljeni.