Fra Petar Jeleč, AFERE I OBJEDE

Protužidovski tekstovi u dijecezanskom i franjevačkom tisku u Bosni i Hercegovini 1941-1945.

Termin antisemitizam prvi je upotrijebio Wilhelm Marr oko 1880 g. kako bi napravio razliku između staroga antijudaizma i moderne, političke, etničke ili rasne opozicije prema Židovima. Premda se pod pojmom antisemitizam u današnjoj terminologiji podrazumijeva netrpeljivost i mržnja prema Židovima, sam termin nije sasvim točan, jer se ne odnosi na sve semitske narode, već samo na pripadnike židovske vjerske i nacionalne zajednice. U svom osnovnom značenju antisemitizam ne predstavlja mržnju prema semitima (semiti su, na primjer, i Arapi), već samo prema jednom semitskom narodu – Židovima.[1] Pojam je ubrzo ušao u upotrebu i u druge jezike, te je postao sinonimom ne samo za neprijateljstvo prema Židovima u modernom vremenu, već se počeo retroaktivno primjenjivati i za svaku vrstu animoziteta prema Židovima u povijesti. Antisemitizam svoje korijene vuče još iz antičkoga vremena: bio je posljedica netolerancije i vjerske različitosti između poganskih naroda i Židova. Tragičan sukob židovstva i ranoga kršćanstva na početku formiranja kršćanskih zajednica koje su tada imale nemalih poteškoća s židovskim establishmentom, prouzročio je u kasnijem razdoblju nastanak kršćanskoga antisemitizma, kad su kršćani Židove počeli smatrati odgovornima za odbacivanje i razapinjanje Isusa. Uz to, kršćanstvo je sebe percipiralo kao religiju koja se od židovstva razvila i postala njegov nasljednik, te ga tako potpuno zamijenila. Moderni pak antisemitizam, za razliku od svojih prethodnih inačica, ima rasne elemente.[2] Antisemitizam je svoj vrhunac doživio sredinom 20. stoljeća kad je u genocidu Hitlerove nacističke Njemačke pobijeno oko šest milijuna Židova.

Što se tiče sudbine židovske zajednice unutar Nezavisne Države Hrvatske, povjesničar Ivo Goldstein navodi podatke prema kojima je od blizu 40.000 Židova koji su živjeli na teritoriju NDH prije rata, kraj ratnih sukoba dočekalo njih samo 9000.[3] Od toga broja najmanje ih je 7.000 preživjelo uključenjem u Titov partizanski pokret, bijegom u talijansku okupacijsku zonu ili u samu Italiju, dok ih je manje od tisuću preživjelo koncentracione logore. Jedva nekoliko stotina, možda njih tisuću, dočekalo je kraj rata na okupiranom području zahvaljujući činjenici da su živjeli u mješovitim brakovima, osobnim i obiteljskim vezama s dužnosnicima ustaškoga režima i djelovanjem Katoličke crkve.[4] U Bosni u kojoj je djelovala vrlo živa sefardska židovska zajednica, sve su sinagoge bile opljačkane, mnoge do temelja srušene, a od ukupno 14.000 bosansko-hercegovačkih Židova ubijeno je oko 12.000, što je zastrašujući podatak, jer je ustaško-njemačkim genocidom nad ovim narodom izbrisana iz bosanskoga mozaika čitava jedna kultura i formativna komponenta bosansko-hercegovačkoga identiteta.[5] Žalosna je činjenica da su u tijekom uništavanja bosansko-hercegovačke židovske zajednice pojedini visoki predstavnici Katoličke crkve u Sarajevu ne samo šutjeli pred tom činjenicom, nego su preko vlastitoga tiska (posebice Katoličkoga tjednika) za sudbinu koja je zadesila te nedužne i posve nepravedno optužene ljude pronalazili više nego čudna teološka objašnjenja i opravdanja.

Katolički tjednik

Katolički tjednik bio je u vrijeme Drugoga svjetskog rata najrašireniji i najčitaniji katolički list na području Bosne i Hercegovine. Pokrenuo ga je sarajevski nadbiskup Ivan Ev. Šarić dvadesetih godina XX. stoljeća. Prije nego što je dobio konačno ime Katolički tjednik 1925. godine, prvi broj izašao je 1922. g. pod imenom Nedjelja (vlasti zabranile tiskanje zbog polemike s ministrom vjera V. Janjićem), a onda je 1925. promijenio ime, prvo u Križ, a potom u Katolički tjednik. Vlasnik i urednik ovoga lista bila je Vrhbosanska nadbiskupija, ili točnije: Kaptol Vrhbosanske biskupije. Premda je na samoj naslovnici lista stajalo da se radi o potpuno apolitičnoj tiskovini – „Katolički Tjednik jest potpuno nepolitički list za katoličku obnovu“ – analiza ratnih brojeva (1941-1945) pokazuje sasvim suprotnu sliku, jer se Katolički tjednik iz broja u broj bavio eminentno političkim temama te se jasno i nedvosmisleno svrstavao na jednu stranu. Osim nedvosmislena svrstavanja na stranu ustaškoga režim Ante Pavelića, Katolički tjednik bio je obilježen snažnom antisemitskom notom. To je zamjetno i uvidom u predratne brojeve, pogotovo od tridesetih godina, kad u Europi, posebno u Njemačkoj, počinje znatno jačati antisemitizam. Problematična je i uređivačka politika današnjega Katoličkog tjednika gdje se vrlo često, bez ikakvih popratnih komentara, i dalje donose antisemitski tekstovi pisani tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća u istom listu, puni prezira i predrasuda prema židovskom narodu. Izostanak komentara na otvorene protužidovske tekstove prenesene iz stare serije Katoličkog tjednika pojedini autori tumače kao slaganje sa sadržajem tih tekstova.[6] Zašto se i danas šire stare protužidovske objede, teško je znati, a čudno je da ljudi odgovorni za ugled Katoličkoga tjednika ne uviđaju štetu koju nanose samima sebi i Katoličkoj crkvi općenito.[7]

U Katoličkom tjedniku od 1941. do 1945. napisano je mnoštvo antisemitskih, točnije protužidovskih članaka čiji su autori bili katolički svećenici, koji su u svojim analizama na skandalozan način tumačili sudbinu židovskoga naroda. Treba naglasiti i činjenicu da je za razumijevanje nekih izjava u ovim tekstovima nužno znati kako je odnos između Katoličke crkve i židovstva općenito bio vrlo mučan i da su se tek nakon Drugoga vatikanskog koncila i dekreta Nostra Aetate stvari ponešto promijenile na bolje.[8]

Kad se analiziraju neki od tih tekstova, lako je uvidjeti da se kritike pojedinih povjesničara o negativnoj ulozi katoličkoga tiska u NDH ne mogu tek tako odbacivati niti ih se interpretirati samo kao izmišljotine ili mržnju prema Katoličkoj crkvi. Katolički tjednik 11. svibnja 1941. svojim je čitateljima ponudio članak iz Hrvatskoga naroda, promijenivši mu originalan naslov „Novo povjesno razdoblje“ u „Glavni unutarnji neprijatelji Hrvatskog naroda“:

„Hrvatski Narod“, u članku pod naslovom „Novo povjesno razdoblje“, piše da su među unutarnjim neprijateljima Hrvatskog naroda bili svakako najvažniji Židovstvo i kapitalistički sistem (podržavan uglavnom od Židova), te slobodno zidarstvo, „koje je, oslanjajući se na ovu međunarodnu svjetsku organizaciju i na židovski velekapital, poput pauka rasplelo svoje mreže kroz sav politički, kulturni i gospodarski život Hrvatske i Hrvatskog naroda“. „Hrvatski Narod“ dalje veli: „Čišćenje je u punom toku u velikim linijama. Židovstvu se oduzima neprirodni položaj. Sa svih pozicija se uklanjaju Židovi. To isto čini se i glede slobodnih zidara. Sprema se cijeli niz odgovarajućih zakonskih odredaba. Hrvatska državna vlada, pod vodstvom suverena Države Hrvatske, Poglavnika Dr. Ante Pavelića, svijesna već odavno, gdje leže uzroci tolikih neuspjeha i tolikih nedaća Hrvatskog naroda, pristupila je iskorjenjivanju ovih zala. Ne samo da je već uklonila svaki politički utjecaj Židova i slobodnih zidara u političkoj i kulturnoj sferi, u javnim ustanovama, novinstvu i književnosti, nego se i njihova pozicija polipa u hrvatskom gospodarskom životu ruši brzinom, koju traže najviši narodni interesi. Baš na ovom području Hrvatski je narod bio najviše izrabljivan od Židova i židovskog kapitala“.[9]

Prije nego su sami katolički autori i svećenici u Katoličkom tjedniku počeli s pisanjem vlastitih autorskih antisemitskih članaka, redakcija ovoga lista odlučila je iz broja u broj feljtonizirati izvatke iz knjige austrijskoga svećenika A. Reiterera (pisao je pod pseudonimom Gaston Ritter) Das Judentum und die Schatten des Antichrist u kojoj je ovaj optuživao Židove za sva zla koja se događaju u svijetu.[10] U članku od 18. V. 1941, potpisanom kao Ur. (tj. uredništvo ili urednik – tad je to bio don Franjo Kralik),[11] vezano uz serijaliziranje izvadaka iz spomenute knjige stoji:

„Katolički Tjednik“ je oduvijek zastupao mišljenje da židovstvo, sa svojim tajnim prevratničkim ciljevima, predstavlja najveću opasnost ne samo za Katoličku Crkvu već i za cijeli rod ljudski. Mi smo se od vremena do vremena opet i opet vraćali na tu temu. Osobito zadnjih 5, 6 godina. I u rubrikama „Po svijetu“ i „Iz države“, i u duljim i kraćim člancima. Uzasveto, što su radi toga židovi rabili protiv našeg lista posebne sankcije, a njihovi listovi na adresu našeg urednika i drugih upotrebljavali rječnik najtežih pogrda. Dapače su na urednika pljuvali, njegovim pretpostavljenima slali protiv njega proteste i intervencije (neuspjele), a njegova predavanja policijski sprječavali. To rekosmo u svrhu opravdanja naše nakane da od slijedećeg broja započnemo s objelodanjivanjem prijevoda knjige austrijskog župnika Gastona Rittera: „Židovstvo i Antikristove sjene“ („Das Judentum und die Schatten des Antichrist“). Ako to sada činimo, nije to zato, što bismo se uslijed promjene političkog kurza i mi prema židovstvu preorijentirali. Mi o njima sada mislimo isto, što i prije. Mi smo o tajno organiziranom svjetskom židovstvu i prije pisali kao o negativnoj pojavi, najnegativnijoj pojavi svijeta. Tim mi ne želimo zauzeti nikakav huškački stav. Nije nam ni čas padalo na pamet, da se kome osvećujemo, da s kim radi prijašnjih izazivanja i vrijeđanja obračunavamo. Crkva će prije braniti, negoli huškati. A za njom se želim povesti kao katoličkog glasilo, i mi. Posebno ne želimo kazati da je svaki od njih zločinac i krivac za nakane i djela njihovih tajnih šefova. Ako pak tek sada počinjemo s objelodanjivanjem spomenute knjige (imamo je u ladici već niz godina), to je stoga, jer u vrijeme srpske vladavine koja je bila i židovska i slobodno-zidarska, takovu knjigu bilo je nemoguće izdati. Bila bi sva okrnjena. Najznačajnija i najinteresantnija iskrižala bi nam cenzura, pa bi ostatak bio bez ikakve prave vrijednosti. Iako je istinu o židovima teško pisati u zemlji, gdje oni vladaju -  a oni su donedavna vladali na cijelom svijetu – ipak je i na hrvatskom jeziku izašlo više knjiga pisanih protiv židovstva. No sve te daleko zaostaju za ovom knjigom Gastona Rittera. Vrijedi to i za najnoviju knjigu „Trojanski konj ili Židovi među nama“ napisanu od jednoga zagrebačkog sveuč. profesora (na teol. fakultetu), a izdanu (još prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske) mimo državne cenzure. Gaston Ritter je jedan od prvaka poznavanja židovstva i njihovih planova. Zato je i njegovo djelo jedno od prvih te vrsti uopće. Čita se kao najuspjeliji roman. Otkrivaju se u njoj strašne stvari. Više se puta upravo koža ježi. Saznaje se iz nje za vražji plan tajno organiziranoga svjetskoga židovstva. Kad je čovjek pročita, dobiva svijetlo kojim će rasvijetliti mnoge mračne budžake svjetskih događanja. Mislimo stoga da će ta knjiga naići na opći interes naše čitalačke publike. [12]

Premda autor navodi kako se ovim feljtonom ne želi huškati na Židove, ovaj tekst pokazuje upravo suprotno, a posebno se to vidi iz tekstova ove knjige koja će biti feljtonizirana u sljedećim brojevima Katoličkoga tjednika. Tvrditi tijekom najžešćih progona židovskoga naroda u Europi i u NDH kako je stav Katoličkoga tjednika da „židovstvo sa svojim tajnim prevratničkim ciljevima, predstavlja najveću opasnost ne samo za Katoličku Crkvu već i za cijeli rod ljudski“ više je nego huškački stav kojim se nalazi opravdanje za akcije koje će protiv Židova provoditi nacistička i ustaška vlast, jer zna se kako se postupalo s onima koji su bili okvalificirani kao „najveća opasnost za ljudski rod“. Uz to se „tajno organizirano židovstvo“ imenuje „najnegativnijom pojavom svijeta“.

U istom broju Katoličkoga tjednika izašao je i članak naslovljen „Izgrađivanje Božje Hrvatske“ u kojemu autor[13] kori sve one koji kritiziraju Poglavnika i njegove ministre zbog stvari koje eventualno ne idu dobro u državi i govori da je Hrvatsku dugo “izjedao” crv židovstva i masonerije:

Oko 850 godina biti faktički[14] bez državne samostalnosti, a onda je obnoviti nakon 23godišnjeg sistematskog uništavanja Hrvatske, metodama, po kojima je Balkan od davnine bio na glasu, a i prije toga stalno izjedane i glodane od strašnog crva židovstva i slobodne zidarije, a u času kad u svijetu nastupaju promjene od sekularnog značenja, nije laka stvar. Taj veliki i teški posao nije moguće izvesti bez teškog znoja i truda. A taj znoj i trud treba da osjete na sebi svi Hrvati i Hrvatice, a ne samo vlada, koja je na svoja leđa već navalila herojske terete. O žrtvama, kojih se moram svi prihvatiti , ovaj put ne mislim govoriti. Mislim samo upozoriti na jednu zbilja malu dužnost, a za početak neobično važnu: Klonimo se nezdravog kritiziranja. U poslanici nas je prošle nedjelje opomenuo i sv. Jakov apostol: „Neka bude svaki čovjek brz da čuje, a spor da govori“ (Jak, 1. 19). Nezdravo je kritiziranje uvijek bilo rušilački element, a poslušnost je vazda predstavljala važnu pozitivnu snagu. Samo onda ne smijemo slušati, kad nam se nalaže ono, što Bog zabranjuje. Tada ne smijemo slušati ni roditelje, a kamoli druge. Vremena su teška, neobično teška. Ne samo kod nas, već na cijeloj zemlji. Mnogo toga se i ne će moći učiniti. Barem ne tako brzo. A ako će nam srcu i pameti koji put smetati kurs teške ruke, onda se sjetimo da ga među ostalim traži i ovaj veliki obračun s trulom zapadno-evropskom demokracijom, za kojom su stajali najveći zločinci, otkako svijet postoji: tajno organizirano svjetsko židovstvo i slobodno zidarstvo. Obračun, za kojim se, na koncu konca, – barem u koliko je odredio čas, kad im se uzurpirano gospodstvo u Evropi i na cijeloj zemlji ima oduzeti, – krije sam Bog. Razumije se, da nas mora smetati, što u nekim mjestima i na nekim položajima vedre i oblače ljudi apsolutno nevrijedni. Ne samo bez spreme, već i posve kompromitirani. Razbijači, hohštapleri, nemoralni tipovi, ljudi prljave prošlosti, izdajice vjere i naroda, ili pak nezrela dječurlija. No zar su za to naši ministri krivi? Zar nam nisu oni ulili puno povjerenje već samom zakletvom protiv nagomilavanja imetka, – slučaj, izgleda, jedinstven u povijesti država. I zar oni poznaju sve moguće osobe? I, kad je jedno od glavnih postulata: brz postupak, zar je moguće, da su svagdje od prve pogode pravi i najbolji ljudi? Kriviti i na odgovornost zvati treba zle savjetnike, a ne Poglavnika i njegove suradnike. /…/ Mjesto kritiziranja molimo se! Za Poglavnika, za sve ministra, za sve vlasti, ali i za sav hrvatski narod. /…/.[15]

Osim apologije ustaškoga režima, Pavelića i njegovih suradnika, u tekstu se tvrdi kako iza obračuna s „tajno organiziranim svjetskim židovstvom i slobodnim zidarstvom“ stoji sam Bog. Napominje se zatim kako je „strašni crv židovstva i slobodne zidarije“ kriv za dugogodišnje „izjedanje i glodanje“ Hrvatske, još i prije nego je postala dio jugoslavenske državne zajednice. U ovakvim i sličnim tekstovima se ne pravi nikakva razlika između židovstva kao takvoga i „masonerije“, koja je uvijek bila pogodan teren za razvijanje iracionalna straha u crkvenih ljudi toga vremena (što je do danas ostalo nepromijenjeno), od urote tzv. „slobodnoga zidarstva“ protiv Katoličke crkve. Tvrdnja da iza svega onoga što se događa židovstvu i slobodnom zidarstvu tijekom Drugoga svjetskog rata stoji sam Bog u najmanju ruku je više nego problematična.

U sljedećem broju Katoličkoga tjednika izneseni su razlozi za progon Židova. Taj vrlo dugački tekst, naslovljen „Zašto progone Židove?“, objavljen je 25. svibnja 1941. g. i potpisan od strane urednika ili uredništva:

Pri prosuđivanju protužidovskog pokreta u svijetu, u svrhu ispravne orijentacije, treba imati pred očima nekoliko važnih činjenica. Nepobitna je istina, da su se židovi – malen narod, raspršen po cijelom svijetu, gonjen prokletstvom Božjim, što su ga sami izričito na sebe zazivali (Mat 27, 55: „Krv njegova na nas i na djecu našu“), predmet izrugivanja i preziranja svih drugih – svojim trgovačkim talentima uspjeli nametnuti državama, vladama i vladarima, što kao financijeri, što kao tajni dirigenti, a dijelom i kao otvoreni krvavi diktatori. Oni odbacivši pravog Mesiju u osobi Isusa Krista – Spasitelja svijeta, još uvijek čekaju svoga Mesiju. U doba Isusova vidljiva boravka na zemlji Isusove su se pristaše među židovima nadale, „da će oni otkupiti Izrael“ (Lk 24, 21.), da će „obnoviti kraljevsko Izraelsko“ (Dj. Ap. 1, 6), t.j. da će Židove osloboditi od rimskog jarma i osnovati svjetsko židovstvo kraljevsko. Potomci onih, koji su Isusa mrzili, osudili ga na smrt, razapeli ga i gonili odmah njegove prve učenike, odoše još dalje od svojih djedova. Pohlepa raste. Židovi, koji guraju Evropu i cijeli svijet u propast – propast vjersku, moralnu, kulturnu i ekonomsku -, dobiše apetit na ništa manje nego na – cio svijet. Na tome se ozbiljno radilo. Čvrste veze tajne organizacije povezaše ih neraskidivim vezama. A i bez toga: ni jedan od narodâ, što ih povijest pozna, nije – uza svu raspršenost – tako povezan, cjelovit i jedinstven, kao oni. Ta jedinstvenost dolazi u prvom redu do izražaja u mržnji na Crkvu i na kršćanstvo. Iz mržnje su ubili Isusa, pa mržnjom prate i njegovo djelo – Crkvu, njegovu duhovnu djecu – kršćane. Iz toga valja povući konsekvencije svima, koji ispravno vide, da tajno organiziranu svjetskom židovstvu valjda oteti odlučan utjecaj na svijet. Dok židovi najviše mrze baš kršćanstvo, to znači, da će vraćanje javnosti kršćanstvu, od koga je (najviše židovskom krivicom) otpala, biti najbolja brana protiv svakoga novog pokušaja židovstva u budućnosti, da nanovo zarobi svijet. Stoljećima je ta mržnja na kršćanstvo na svoj način rasla. I proširila svoje područje. Svi su im nežidovi postali „gojimi“;[16] – riječ, koja znači isto što i životinja. Utuvili su si u glavu, krivo i posve materijalistički tumačeći Božja obećanja u Starom zavjetu, da im je Bog namijenio gospodstvo nad cijelim svijetom. Prirođena im pohlepa za novcem i vlašću počela je naglo rasti. Skoro isključivo novčano-privrednim gospodstvom jednostavno su zarobili države i narode (preko pokvarenih im predstavnika). A da im to zarobljenje potpuno uspije, pȉtali su svijet nemoralom i bezvjerjem, servirajući im ga na sve moguće načine i u svim mogućim oblicima. I na području štampe bili su skoro apsolutni gospodari. Bili su strahoviti tajni dirigenti svih svjetskih ratnih događaja. Njemačku: predratnu, uz svjetski rat (1914.-1918.), pa neposredno iza svjetskog rata, izmučiše uprav krvnički. Francuska, Engleska i Sjedinjene Države, ali i druge zemlje, među njima – kao jedna od prvih – i bivša Srbija, pa Jugoslavija, bile su njihova prćija. Da potpuno odijele kršćanske i druge mase od njihove inteligencije (ovu su nemilice klali, čim bi negdje izbila revolucija po njima naručena), sama sotona im je pomogla, da izmisle socijalizam i komunizam. I izmislili su ga i dirigirali su tim velikim svjetskim oslobodilačkim (?!) pokretom radništva najveći okrutnici i bezdušnici, najstrašniji kapitalisti – židovi. Svom cilju, punom zarobljenju cijelog svijeta i punom gospodstvu nad svim državama, židovi su bili sve bliže. Nu kad su o tome već počeli poluglasno govoriti, došao je kraj. Svijet, prestrašen, digao se je na noge i prešao u snažnu i ogorčenu defenzivu. To junačkije, jer je vidio, da je rafiniranu manevriranju židovâ uspjelo i dio nepokvarenih ljudi na položajima učiniti slijepim, i gluhim, i glupim. Zar ih nisu toliki počeli naveliko braniti, pa i slaviti; njih – najveće zločince svijeta. Mi se katolici ne stavljamo na čelo gonjenju Židova. To nama ne odgovara. Mi im ne želimo nikakovih nečovještava. Mi ne sugeriramo drakonskih mjera. Nauka o pravdi i ljubavi ponajljepša nam je evanđeoska baština. No vis-a-vis onima, kojima se još nisu otvorile oči, naglašujemo svoje stare misli (koje nisu naše, već odozgo nam dane, u razumu usječene i u Evanđelju sadržane): Ljubav ima granica. Ne ćemo valjda radi krivoga shvaćanja ljubavi dati uništiti Crkvu i vjeru, sebe zgaziti, a narode pretvoriti u medvjede, koje će židovski cigani vući na lancu; ili u pse, koje će moći uvijek tući, kad im se prohtije; ili u konje, kojima će uzde i bič biti dnevna sudbina. Ne smijemo dopustiti, da nam prijevarom i drugom pokvarenošću već ispijeni mozak tajno organiziranoga židovstva tako tumači pravdu, da oni zločinački harače, a svi drugi da budu roblje. Pokret za oslobođenje svijeta od židova jest pokret za obnovu čovjekova dostojanstva. Svemogući i Premudri Bog sam se pobrinuo za ovu obranu, za ovaj pokret. Nisu svi židovi jednaki. Mnogima od njih svaka čast. No mi ne nabrajamo ni krive ni prave, već imamo pred očima cjelinu. A o cjelini govorimo na temelju činjenica. Zato smo se i odlučili na objelodanjivanje prijevoda njemačke knjige Gastona Rittera: „Židovstvo i sjene Antikristove“. Da i naši čitatelji imadu prigodu pročitati jednu od ponajboljih knjiga o tom pitanju. I ove misli nanizasmo uz početak ove knjige. [17]

Autor ovoga teksta odmah na početku objašnjava da su Židovi progonjeni zbog prokletstva koje su na sebe zazvali ubijanjem Krista, citirajući pritom odlomak iz Matejeva evanđelja – „krv njegova na djecu našu“. Urednik (-štvo) Katoličkoga tjednika optužuje Židove da su se nametnuli drugim državama i vladarima, te da su oni zapravo vukli konce svih događanja u svijetu kao „dirigenti svih svjetskih ratnih događanja“. Židovi su za njega ti koji guraju Europu i cijeli svijet u propast. Navodi se zatim da Židovi najviše od svega mrze kršćanstvo i da su oni zapravo najodgovorniji što se svijet udaljio od kršćanstva. Autor se zatim služi Hitlerovim i nacističkim argumentima korištenima pri uništavanju židovskoga naroda, tvrdeći kako su oni krvnički „izmučili“ Njemačku, te da upravljaju svim događajima u Francuskoj, Engleskoj, SAD-u, pa i onima u prvoj Jugoslaviji. U igru se uvlači i Sotona koji je Židovima pomogao da „izmisle socijalizam i komunizam“.

U bešćutnim optužbama na račun Židova pojavljuje se određeni krešendo tako da ih se naziva „najvećim okrutnicima i bezdušnicima, najstrašnijim kapitalistima“, te „najvećim zločincima svijeta“. Glavni urednik ovih katoličkih novina zatim nakon ovih huškačkih izjava licemjerno govori kako se „katolici ne stavljaju na čelo gonjenja židova“ jer je „nauka o pravu i ljubavi ponajljepša nam evanđeoska baština“, da bi odmah u sljedećoj rečenici napao one „kojima se još nisu otvorile oči“ pa ne vide kakvi su Židovi, govoreći kako i „ljubav ima granica“, i da se ne može „radi krivoga shvaćanja ljubavi“ dopustiti da Židovi unište Crkvu i vjeru. Zločinačku mašineriju koja se već uvelike zahuktala i koja je odgovorna za smrt 6.000.000 Židova, urednik Katoličkoga tjednika naziva „pokretom za oslobođenje svijeta od židova“ koji je zapravo „pokret za obnovu čovjekova dostojanstva“, a iza tog pokreta stoji ni manje ni više nego „Svemogući i Premudri Bog“. Ovaj tekst napisan od strane urednika (ili uredništva) jednoga katoličkog lista, kojem je vlasnik Vrhbosanska nadbiskupija, kao da je izašao iz nacističke propagandne mašinerije koja je ovakvim tvrdnjama opravdavala genocid nad židovskim narodom. Autor je Židove smatrao krivima za gotovo sva zla koja su zadesila svijet. Nije znao razlikovati osobne protužidovske osjećaje od okrutne stvarnosti u kojoj su cijele židovske obitelji i iz grada u kojem je on živio, a koje nisu bile odgovorne ni za što osim što su prema tadašnjim kriterijima pripadali „krivoj rasi“, slane u patnju i u smrt. Ovakvim člancima samo se još više širila netrpeljivost prema Židovima u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini.

Katolički tjednik 22. lipnja 1941, pišući pohvale Anti Paveliću i njegovoj buntovnosti, zaključuje:

Buntovnost proti zlu – to je velika lozinka, pod kojom Bog izvodi svoj grandiozni obračun sa židovstvom, slobodnom zidarijom, zapadnom demokracijom – pa i komunizmom – i drugim velikim modernim zlima.[18]

 Za autora ovoga teksta, sam Bog izvodi svoj „grandiozni obračun sa židovstvom“. Da ovakvi stavovi nisu bili nikakva iznimka, pokazuju i kasniji članci u istom tonu koje su pisali drugi katolički svećenici. Tako dijecezanski svećenik Vrhbosanske nadbiskupije don Čedomil Čekada pod pseudonimom Dr. Ins.[19] 3. kolovoza 1941. piše članak naslovljen Židovi:

Ne treba da mi katolici u principu preciziramo svoga stanovišta u Židovskom i uopće u rasnom pitanju. Rekao je to ispred sviju nas Papa. I u vrlo auktoritativnim dokumentima; s najširim publicitetom! Naše je stanovište stanovište Evanđelja o jednakosti, ravnopravnosti i bratstvu svih naroda i svih rasa u Bogu i u Crkvi. Ni na ovom mjestu mi ne želimo potezati teorije židovskog pitanja, niti ćemo ulaziti u njegovu moralno-pravnu stranu. Mi na nj ovdje gledamo kao na faktičnu stvarnost. A ta je stvarnost za Židove danas teška. Oni su opet jednom u dugoj, tisućljetnoj svojoj historiji doživjeli dane velikih stradanja. Polovica kulturnog svijeta otkazala im je gostoprimstvo i gleda na njih kao na skrajnje nepoćudne strance i uljeze. Poduzimaju protiv njih oštre represalije, društvene i ekonomske. Nalaze se pod režimom krutih iznimnih zakona. Proglašeni su neprijateljima kulture i čovječanstva; rasom, koja gdje se god pojavi i afirmira, rastače i podgriza, djeluje negativno, destruktivno, anarhično. Drugi narodi nastoje, čitavim nizom mjera, da se izoliraju i imuniziraju i od židovske krvi i od židovskog upliva. Društveno su poniženi i diskvalifikovani. Skučena im je sloboda kretanja i rada. Deklasirani su do toleriranih građana trećeg i četvrtog reda. Bježe iz zemlje u zemlju pred neumoljivom srdžbom naroda i režima, koji su im navijestili rad. Tragika je to o jednakoj mjeri židovskog naroda i Židova-pojedinaca. Kolektiv je židovske vjerske i narodne zajednice ožigosan; on je izgubio svoje dosadašnje istaknuto mjesto u zboru naroda svijeta; njegov je upliv i ekstenzivno i intenzivno više nego prepolovljen. A bezbroj Židova-pojedinaca proživljuje prave životne tragike; tragike to teže i bolnije, što su došle iznenada i što su zamijenile izobilje, sreću i moć, koja je već postajala pomalo fantastičnom. Ne samo da su najednom izgubili svoje kapitale i svoju društvenu i političku snagu, nego im se valja pomiriti i sa osobnom oskudicom i poniženjima svaka ruke. Preokret je, pad je upravo tragičan.

To je židovska stvarnost od danas; to je fakat. Fakat, koji traži svoje razjašnjenje, svoju motivaciju. Motivaciju psihološku i historijsko-etičku. Ni sami Židovi nijesu možda s tim na čistu. Mnogi od njih, sigurno, trpe osobno nevini, pa prema tomu i sa stanovišta ljudskog prava nepravedno. A još ih je više, koji nijesu dosta svijesni ni svoje lične krivnje ni historijske krivnje svoga naroda. Nama, koji sa strane gledamo, izgleda i jedna i druga krivnja sasvim jasna. Radi se o božanskoj i povijesnoj sankciji. O nemezi velikih, kolektivnih grijeha. Bog provodi tu sankciju. Bog, koji je gospodar života i smrti, nacionalnih i individualnih udesa. Bog, koji nije, kao ljudi, obvezan na pravne norme iz vremena, nego samo na božansku etiku svoje vječne pravde. On veže u svojim odlukama vrijeme i vječnost; on uspostavlja ravnotežu između krivnje i kazne ne samo po kriteriju vidljivih, vanjskih djela, nego i po kriteriju skrivenih misli i želja srca; on kombinira sreću i nesreću ovdje i sreću i nesreću s onu stranu groba; duhovne i materijalne vrijednosti; jučer, danas i sutra. On stoga može i masovno kažnjavati, a da ipak nikome ne učini nepravde. On može karati historijske grijehe zajednicâ, a da pojedinca opet, na koncu konca, poštedi i indemnira. Zemaljska tragika može uroditi vječnim spasenjem; tjelesni udarac može se okrenuti u dobitak i korist duše. Ljudi čine zlo i nepravdu; Bog to samo pripušta, u interesu jedne više, božanske pravde. /…/

Svoju najdublju, adekvatnu odgonetku nalazi zagonetka stoljetne tragedije židovstva u fatalnom otpadu židovskog naroda od svoga Mesije. Obećani je došao, a oni ga nijesu primili. Usprotivili su mu se, fanatično i krvavo. Otklonili su na čitavoj liniji Božju osnovu spasenja. Opredijelili su se protiv Boga zavjeta i odbacili Otkupljenje i Otkupitelja. Odrekli su se svoje univerzalne i sekularne misije, da svima narodima donesu božansko spasenje. Iskrenuli su misiju božanskog milosrđa, određenje da spasavaju i služe, u želji da uništuju, zarobljuju i gospodare. Mjesto da prigrle narode i da ih dovedu Gospodinu, oni su počeli da ih mrze i da ih podjarmljuju sebičnim svojim materijalnim ciljevima. Gospodin im je nudio spasenje i ljubav, a oni su od njega zatražili zlato i silu. Na koncu su ubili Mesiju i tvrdokorno ga se odrekli zauvijek. „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Mat. 27, 25.). Sve do danas ostale je židovstvo odlučno pri tom otklonu, pri toj tragičnoj oporbi. Promašena velika misija, prezrena božanska milost, pogažena krv Otkupljenja i spasenja, povukla je za sobom kobne i fatalne konsekvencije. Velike misije nose u sebi uvijek klicu tragedije; one se, budu li neispunjene, pretvore u tragiku i prokletstvo. Od sinedrija, Pilatova pretorija i Golgote, započela je, – odmah i neposredno, u razmaku od jedva 40 godina,  – najteža i najdublja tragedija židovstva. To je historijska činjenica, koje nitko ne može zanijekati. Dva milenija ona otada neprestano i neprekidno traje. Židovstvo je od onoga vremena raseljeno, bez domovine, u trajnoj i vječnoj diaspori. Ono se ne može da smiri. Ono ne može da nađe svoga mjesta u čovječanstvu. Unatoč svojoj upravo prometejskoj žilavosti i uzdržljivosti. Unatoč bajoslovnim kapitalima, koje je u svim vjekovima držalo u rukama. Unatoč velikom svome organizatorskom talentu. Unatoč bezobzirnosti svojih radnih metoda. Ono je neprestano duhovno propeto, ono je gonjeno i prezirano; ono trpi. Kao da nad njim leži neka strašna, neukloniva zla koba; neka vjekovna kletva. Nema naroda na svijetu, koji bi mu u tom pogledu bio i približno jednak. Židovu su „unicum“. Sve su se druge narodne tragedije, svezane sa raspršenošću i rasutošću po svijetu, svršile – ako nikako drukčije, ono asimilacijom; – njihova nije. Ista ona neobjašnjiva, čudna sila, koja ih goni, drži ih na životu i izvodi ih neprestano pred oči svima narodima kao upitnik i problem. Teško je ne zastati pri toj čudnoj činjenici. S početka kršćanske ere, od Kristove Kalvarije, počinje i Kalvarija židovstva. Židovi su odonda nesretni, otkad su Krista definitivno odbacili i prolili njegovu krv. Ta se je krv, – sve okolnosti na to upućuju – na njih oborila kao mȍra.

Židovstvo još nije protumačilo ove neobične „koincidencije“. Mi kršćani na njoj baziramo svu čudnu i historiju i psihologiju židovstva. I čini nam se, da naša pretpostavka jedina potpuno objašnjuje paradoks židovstva. Samom rasnom teorijom ne mogu se objasniti sve specifičnosti židovstva. Rasna teorija zamjenjuje u mnogo čemu učinke s uzrocima; simptome s nutarnjim psihološkim kompleksom. Sve negativne strane židovstva, kako se one manifestiraju u kontaktu s drugim rasama i narodima, plod su s jedne strane njihove historije, – tvrdokornog osjećaja jedinstva i ponosa, a bez veze s grudom i domovinom, – a s druge strane, još više, u Talmudu auktoritativno definirane i uvijek dosljedno provođene svijesti, da oni kao izabrani narod nemaju nikakvih dužnosti prema nežidovskim narodima, a da imaju pravo da sve druge narode bezobzirno i bezuslovno najprije moralno, ekonomski i politički oslabljuju, a onda iskorišćuju i izrabljuju u svoju korist. Na to izrabljivanje i na destruktivnu židovsku dominaciju, koja je tomu posljedicom, reagiraju drugi narodi od vremena do vremena radikalnim i eksplozivnim protumjerama. Na akciju dolazi reakcija. Na krivnju kazna. Na tezu antiteza. Historijska etika intervenira.

Sve to ipak pokazuje na nešto dublje u židovskoj psihi. To ima supstrat u vjeri, u starozavjetnoj objavi. Radi se o koncepciji i idealu „izabranoga naroda“. Židovski je narod svoje prerogative i svoju svjetsku misiju iz prorokâ shvati materijalistički; Krist spiritualistički. Tko je imao pravo, a tko krivo, pokazuje povijest židovstva iza Kalvarije. Ispravna je koncepcija od židovstva bila odbačena. Ona je od njega odbačena i danas. Židovstvo se je usprotivilo Božjim osnovama sa čovječanstvom. Zabačena se, – ne ljudska, nego božanska, – Istina osvećuje; ona protestira. U tom je grijeh židovstva. U tom je i njegova tragika. Židovstvo mora revidirati ne samo svoje radne metode, ne samo svoja rasna svojstva; židovstvo mora prije svega revidirati svoje religiozne ideje i svoje, s religijom povezane, kulturno-nacionalne ideale. Mjesto sitnih, partikularističkih koncepcija uloge „izabranog naroda“ valjda da dođe univerzalistička koncepcija bratstva i ljubavi. Narodi valja da se ispnu na goru Gospodnju ne kao robovi, nego kao braća (Iz. 2, 3.). Već su se ispeli. U Kristu i u Crkvi. U središtu je židovskog problema Krist. Na Židovima je, da taj problem ipak jednom načnu i riješe. Taj im se problem nameće. On ih bode u oči! [20]

Premda don Čedomil Čekada svoj tekst otpočinje konstatacijom kako je „situacija za Židove danas teška“ i kako „mnogi od njih trpe osobno nevini“, to ga ne priječi da vrlo brzo prijeđe na diskvalifikacije koje se mogu bez problema usporediti s onima koje je izrekao urednik Katoličkoga tjednika u prethodnom tekstu. Čekada zaključuje da Židovi nisu „svjesni svoje osobne i krivnje svog naroda“, te da je ovo što im se događa zapravo „božanska i povijesna sankcija“, gdje „Bog osobno provodi tu sankciju“. Čekada ne nalazi za shodno da izrekne kako Hitler i njegovi sateliti sistematski uništavaju i uklanjaju čitav jedan narod s povijesne scene, nego to tumači kaznom Božjom zbog tobožnje krivnje židovskoga naroda. Čekada zaključuje kako se zlo sručilo na židovski narod jer su se „opredijelili protiv Boga zavjeta i odbacili Otkupljenje i Otkupitelja, tj. Krista“. Autor u svom tekstu postaje sve žešći u optužbama te tako govori da su Židovi “iskrenuli misiju božanskog milosrđa, određenje da spasavaju i služe, u želji da uništuju, zarobljuju i gospodare“, „umjesto da prigrle narode i dovedu ih Bogu oni su počeli da ih mrze i podjarmljuju svojim sebičnim materijalnim interesima“. Opet na djelu argumenti iz nacionalsocijalističke protužidovske škole, premda kršćanski antisemitizam nema rasnu, nego vjersku podlogu. Čekada zatim tvrdi da je Gospodin Židovima „nudio spasenje i ljubav, a oni su tražili zlato i silu“. Autor zaključuje da su Židovi nesretni „otkad su Krista definitivno odbacili i prolili njegovu krv“ koja se na njih „oborila kao mȍra“. Vrlo je zanimljivo tumačenje aktualnih progona židovskog naroda: na „izrabljivanje i destruktivnu židovsku dominaciju“ došla je „reakcija“, na „krivnju kazna, na tezu antiteza“, gdje „historijska etika intervenira“. Židovstvo se prema don Čedomilu Čekadi „usprotivilo Božjim osnovama sa čovječanstvom“ i sada se „zabačena božanska Istina njima osvećuje“, te zaključuje ovaj svoj huškački kvaziteološki pamflet tvrdnjom da je u središtu židovskoga problema Krist.

U istom broju Katoličkoga tjednika nalazi se i članak naslovljen Narod znakova i čudesa, u kojem isti autor pod drukčijim „pseudonimom“[21] nastoji objasniti „nesreću“ židovskoga naroda podsjećajući na različite ulomke iz Biblije, posebno iz Staroga zavjeta, koje smatra nepoznatima javnosti:

Židovski je narod uvijek bio narod znakova i čudesa. Ruka se je Božja čudnom vidljivošću pokazivala u njegovu životu i sudbini. On je sam jedno čudo. Jedno veliko protuslovlje. Jedan čudni povijesni paradoks. To, što se je događalo i što se događa s tim narodom već tisućljeća, protivi se svakoj redovitoj povjesnoj i dinamici i logici. Moralo bi ga davno nestati, kako je sitan i nesretan. A neka ga otajna kob čuva i jednako ga stavlja pred oči svim narodima. I jednako ga goni i udara. Nitko još od pozitivista u nauci i životu nije unišao u tajnu židovske nacionalne psihe i židovske nacionalne tragike. No stoga je još začudnije, kako objava, i starozavjetna i novozavjetna, unaprijed pravim proročkim vidilaštvom fiksira i na neki način fotografira buduću sudbinu židovstva. Ona tu sudbinu označuje i uzima kao kaznu za neposluh i nevjeru Bogu, koji je taj narod bio izabrao, da se kroza nj objavi narodima. I čudo, kako se u tom savršeno poklapa starozavjetna objava, napisana po svim, i najracionalističkijim, kriticima daleko prije Krista i od ruke najrasnijih i najsvjesnijih Židova, i ona novozavjetna, koja je izrasla iz Kristova sukoba sa sinagogom, ali je i ona još uvijek za čitava stoljeća i tisućljeća starija od najtragičnijih stranica, novije, židovske povijesti. Ne mogu se ta mjesta Svetoga Pisma čitati bez dubokog čuđenja. To kao da je doslovna projekcija činjenica u daleku prošlost.

Klasična su i opće poznata mjesta iz Evanđelja, koja odbačenje i rasap židovskog naroda, protiv svih prirodnih kriterija, proširuju na duge i daleke periode budućnosti. Sam je, naoko od židovstva pobijeđeni, Krist navijestio tu židovsku tragiku i formalno je označio kaznom za to, što ga židovstvo nije primilo kao svoga Mesiju i Mesiju svega svijeta. Manje je širokim krugovima puka i inteligencije poznato, da je i Stari Zavjet, s posve jednakom jasnoćom, predosjetio i ugledao tu tragiku. U svim njezinim karakterističnim elementima. Ima takvih mjesta dosta u psalmima i kod proroka. A ima ih, opet savršeno jasnih i dramatski živih, i kod samog Mojsija, u njegovu Petoknjižju, u židovskom „Zakonu“. Osobito je puna takih mjesta 5. Knjiga Mojsijeva, „Deuteronomium“ (hebrejski: „Elle haddebarim“) gdje Mojsije daje narodu zadnje upute i savjete. TU su i ona dva karakteristična verza: „I izgubljen bit ćeš za priču i za podsmijeh svim narodima, u koje te odvede Gospod.“ – - „I bit će znaci i čudesa na tebi i na sjemenu tvojem do vijeka“ (Deut. 28, 37., 46.).

Međutim, mi smo ovih dana slučajno pročitali poglavlje 26. iz 3. knjige  Mojsijeve, „Leviticusa“ (hebrejski: „Vaikra“). I ostali smo duboko impresionirani tom prastarom vizijom o tragici židovstva. Pisac tih redaka kao da je u nekoj mističkoj televiziji gledao i ono, što se sa židovstvom događa u naše dane, pred našim očima. Evo nekoliko, doslovnih, ulomaka: „A ako li me ni tako ne uzaslušaste, nego mi uziđete nasuprot (v. 27.) – - razvalit ću visine vaše i polomiti ću idole. Past ćete u razvaline idola svojih, i mrzit će na vas duša moja (v. 30.), toliko, da ću obratiti gradove vaše u pustoš i opustiti svetinje vaše, i ne ću više mirisati mirisa ugodnoga. (v. 31.). I potrt ću zemlju vašu, da će joj se čuditi neprijatelji vaši, kad se nastane u njoj. (v. 32.). A vas ću rasijati po narodima, i za vama trgnuti mač iz korica, i bit će zemlja vaša pusta i gradovi vaši razvaljeni (v. 33.), – - – A koji ostanu, metnut ću strah u srca njihova u zemljama neprijateljskim, plašit će ih šušanj lista, kad poleti, i bježat će kao ispred mača; padat će, a nitko ih ne će tjerati (v. 36.), i rušit će se jedan preko drugoga, kao da bježe iz boja; nitko vas se ne će usuditi da se opre neprijatelju (v. 37.); izginut ćete među narodima, i proždrijet će vas zemlja neprijateljska (v. 38.). Ako koji od njih i ostanu, ginut će u bezakonjima svojim u zemlji neprijatelja svojih, i trpjet će za grijehe otaca svojih i za grijehe svoje (v. 39.), dok ne priznadu bezakonja svojih i bezakonja otaca svojih, kojima mi griješiše, i idoše mi nasuprot  (v. 40.). Zato ću i ja ići njima nasuprot i odvest ću ih u zemlju neprijateljsku, dok se ne ponizi srce njihovo neobrezano. A ako budu činili pokoru za svoja bezakonja (v. 41.), tada ću se opomenuti zavjeta svojega, koji sam učinio s Jakovom i s Izakom i s Abrahamom. I opomenut ću se zemlje (v. 42), kojoj će biti mile subote njezine, kad se oprosti od njih, ostavši pusta radi njih. A oni će trpjeti za grijehe svoje, što su odbacili uredbe moje, i prezreli zakone moje (v. 43.). A ipak, i kad budu u zemlji neprijateljskoj, ne ću ih posve odbaciti, niti ću ih prezreti tako, da bi ih zatro i raskinuo zavjet s njima; jer sam ja Gospod Bog njihov (v. 44.). I opomenut ću se zavjeta svojega prvoga, kad sam ih izveo iz zemlje Misirske pred narode, da im budem Bog. Ja sam Gospod.“ – - (v. 45.).

Ovo treba samo pročitati, pa da čovjek razumije i židovsku tragiku i čudnu otpornost toga neobičnog naroda. Ruka je Božja na njemu i nad njim. A ovo treba pročitati, pa da čovjek osjeti i svu tešku odgovornost drugih naroda, koji griješe protiv velikih etičkih zakona ili se iznevjere poslanju, koje im je Providnost bila namijenila u svijetu. Bog vlada poviješću. Krist je njezino središte. Krist Evanđelja, koga nitko ne može nekažnjeno zanijekati! [22]

Autor i ovdje pokušava pozivanjem na Bibliju objasniti trenutnu tragičnu sudbinu židovskoga naroda za koji ne nalazi riječi sućuti i protesta protiv svega što im se događa, nego tekst zaključuje prijetnjom da se „Krista Evanđelja ne može nitko nekažnjeno zanijekati“.

Katolički tjednik zatim 24. svibnja 1942. prenosi govor šefa ustaške propagande Vilka Riegera povodom protužidovske izložbe održane u Zagrebu:

Donosimo veći dio govora, što ga je 1. V., prigodom otvorenja protužidovske izložbe u Zagrebu, održao pročelnik Državnog izvještajnog i promičbenog ureda g. Dr. Vilko Rieger:

„Pozabavimo li se poviješću židovstva, doći ćemo brzo do spoznaje, da je njegova povijest ujedno povijest propasti onih naroda, gdje je židovima uspjelo ugnijezditi se i zadobiti vlast. Ako takav narod nije pravovremeno znao ili mogao razviti snage protivne židovstvu, ono ga je nužno upropastilo i uništilo. Židovstvo sadržaje u sebi toliko razornih snaga, da je sasvim razumljivo, ako se već od početka njegove povijesti javljaju pokreti protiv židovstva, ako se u starom, srednjem i novom vijeku zdravi narodi brane protiv židovske opasnosti. Židovi su oduvijek bili skloni svim negativnim pokretima, svemu onome, što je moglo rušiti društvene uređaje i običaje arijevaca. I stoga nije nikakvo čudo, da su židovi u svakoj zemlji prvoborci izrabljivačkog kapitalizma i glavni propagatori marksizma. Oba ta društvena sustava prihvaćaju židovi, i, dok se jedni židovi obogaćuju, pljačkajući narod, u kojem su se ugnijezdili poput pauka, dotle drugi židovi huškaju radništvo, obećavajući mu neki komunistički „raj na zemlji“, u kojem bi dakako vladali židovi. U kapitalizmu i u komunizmu su na vlasti židovi – radi toga su oni podijelili uloge, da bi u svakom slučaju ostali na vlasti. Oni su se najprije uvukli u gospodarski život i sa svojim metodama pljačke i isisavanja došli brzo do bogatstva i gospodarske moći. Kasnije su se počeli uvlačiti u novinstvo i u cjelokupni javni život i tak se u mnogim zemljama doskora našlo gotovo u židovskim rukama čitavo novinstvo, kazalište, slikopis, krugoval itd. Ali to im nije bilo dosta. Kad su bili već tako daleko, onda su se počeli baviti „politikom“. Bilo ih je u svim strankama, liberalno-kapitalističkim i marksističkim. Što više u komunističkim i socijalističkim strankama vodili su oni glavni riječ. To nije nikakvo čudo, kad se zna, da je osnivač marksizma Karl Marx bio sam židov…

Vjerni predajama židova Marksa i židova Lassalla marksističke stranke su uvijek imale u svom članstvu dobar broj židova. Židovi su što više vodili čitav marksistički pokret i samo je dosljedna posljedica toga, da u boljševičkoj Rusiji imaju za čitavo vrijeme njezina opstanka prvu riječ židovi. Današnji boljševizam se uopće ne da zamisliti bez svoje povezanosti sa židovstvom. I umjesto gesla: „Proleteri sviju zemalja, ujediniti se!“ prihvaćeno je u praktičnoj provedbi, ne samo od boljševika, nego i od njihovih današnjih saveznika i Amerikanaca, geslo: „Židovi svih zemalja, ujedinite se!“. I oni su se ujedinili, svi u jednoj misli, da se bore protiv novog poredka u Evropi, protiv poredka, u kojem ne će i ne smije biti Židova. Židovi su htjeli ovaj rat i oni su ga izazvali. Radi toga u ovom se ratu ne će obračunati samo sa Amerikancima, boljševicima i Englezima, nego i sa međunarodnim židovstvom. Židovi su ustali protiv ustaške Hrvatske, i radi toga je ustaška Hrvatska na čelu sa svojim Poglavnikom zauvijek onemogućila židovsko rovarenje…“.[23]

Vrlo je upadljiva sličnost u argumentaciji između pročelnika ustaške propagande Vilka Riegera i uredništva Katoličkoga tjednika, gdje i jedni i drugi optužuju Židove da su oni htjeli i izazvali Drugi svjetski rat.

Katolički tjednik objavljuje potom oduži članak naslovljen Hrvatski političari prema židovstvu želeći dokazati kontinuitet protužidovskih stavova kod različitih hrvatskih političara, koji su kulminirali dolaskom na vlast Ante Pavelića:

Borba protiv židovstva nije nova, niti je došla sa sadašnjim novim poretkom u Europi. Već dugi niz godina, čak čitava stoljeća, europski se narodi bune protiv židovskog duha, koji se nametnuo u svim granama narodnog života. Međutim, ta borba nije mogla dovesti do većih i do stvarnih rezultata, jer je međunarodno židovstvo svojim novcem toliko učvrstilo svoje položaje, da ga je bilo teško iskorijeniti. Nisu bile dovoljne knjige i govori protiv židovstva. Trebalo je čitav europski život, politički i kulturni, postaviti na zdravije temelje, da bi se mogla povesti uspješna borba protiv židovskog utjecaja. Stvaranjem Nove Europe i dolaskom na vlast Führera i Ducea, europskim narodima daje se mogućnost, da se obračunavaju sa svojim vjekovnim neprijateljem. Na čelu s Führerom i Duceom svi europski narodi danas energično sudjeluju u bobi protiv židovstva i njegova drugog oblika i imena: komunizma. Hrvatski je narod također osjećao dug niz godina sve loše posljedice židovskog duha. Zato ni hrvatska borba protiv židovstva nije nova. Svi vodeći hrvatski političari ukazivali su na loše posljedice židovskog utjecaja na narodni, politički i državni život. Otac Domovine, Dr. Ante Starčević bio je poznat kao antisemita, zato se ne smijemo čuditi, da je židovstvo uprlo sve svoje snage protiv ondašnje Stranke prava. Vođa i učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić također je bio protiv židovstva. U njemu je gledao sve zlo, koje je snalazilo hrvatski narod, i vidio je, da židovstvo nema u sebi nikakvih duhovnih ni drugih vrednota, kojim se odlikuje hrvatski narod. Pišuću u „Hrvatskom kolu“ pod naslovom: „Židovstvo kao negativan elemenat kulture“, Stjepan Radić je nemilosrdno rasčinjao sve negativne elemente židovskog duha. Dokazivao je, da židovstvo ne posjeduje nikakvih moralnih vrednota, nikakve državničke sposobnosti, jer stvarati državu, znači opredijeliti se za jedno područje i za jednu zajednicu, za čiju se dobrobit mora raditi. Židov ne pozna onih vrednota, jer nikad nije imao smisla za državnu zajednicu, nego mu je uvijek bio pred očima osobni probitak. Dalje je Stjepan Radić dokazivao, da židovstvo unosi samo smutnju i razdor među narod, u kojem se nalazi, dok ni na polju umjetnosti i uljudbe nije dalo nikakvih velikih vrednota. Rastumačivši tako crtu po crtu židovskog značaj, Stjepan se Radić stavlja pred problem, kakov će stav zauzeti prema židovstvu. On zaključuju da, židovstvo treba potpuno odstraniti iz svakog sudjelovanja u javnom i političkom životu, samo vrijeme i duh poslijeratnih ljudi sigurno mu nisu dali da protiv židova propovijeda istu onakvu nauku, kakvu su oni vodili, t.j. potpuno uklanjanje, ne birajući sredstva za cilj.

Kako god se politički razvitak Hrvata razvijao sve više prema ideji nezavisne Hrvatske, tako su se i protiv židovstva čuli sve oštriji glasovi, jer je židovstvo u zajednici s vladajućom klasom radilo protiv probitaka hrvatstva i opravdanih težnja hrvatskog naroda. Tek Poglavnik pokazuje na pravu dušu hrvatskog naroda i upućuje čitav svijet na razorno djelovanje židovstva protiv hrvatskog naroda. On, koji ne trpi nikakvih polovičnih rješenja i koji uvijek postavlja svaku stvar na ono mjesto, na koje spada, odlučio je odstraniti i međunarodno židovstvo iz redova hrvatskog naroda, da bi hrvatski narod mogao u miru i nesmetan izrađivati svoju državu. Još 1933. god., Poglavnik u inozemstvu izdaje na njemačkom jeziku knjigu „Hrvatsko pitanje“, koja je trebala upoznati njemačke političke krugove s neprijateljima hrvatstva. Među neprijatelje hrvatstva Poglavnik ubraja u prvom redu srpsku državnu vlast, međunarodno slobodno zidarstvo, židovstvo i komunizam. U poglavlju o židovstvu Poglavnik je jasno ukazao na sve nedaće, koje židovstvo nanosi hrvatskom narodu. On ističe, da je židovstvo s oduševljenjem pozdravilo osnivanje t.zv. Jugoslavije, jer im je odgovarala država sastavljena od raznih naroda. U Jugoslaviji postojao je za Židove pravi raj, jer su svojim novcem tada potplatili podmitljivu beogradsku vladajuću „čaršiju“, koja je kao protuuslugu dozvolila, da židovstvo bez ikakvog nadzora provodi svoje trgovačke i glavničarske zloupotrebe.

Poglavnik je posebno istaknuo, da je novinstvo bilo u rukama židova, pa je i ono moralo pisati protiv probitaka hrvatskog naroda. Židovstvo i beogradska vladajuća klika prikazivala je u svome novinstvu Hrvate kao neprijatelje Nijemaca, te su na taj način nastojali uništiti, ili barem pokolebati hrvatsko-njemačko prijateljstvo i istovjetnost u ciljevima jednog i drugog naroda. To su mišljenja Poglavnika iznijeta u ovoj knjizi. Ovdje najbolje vidimo, kako odstranjivanje židovstva iz hrvatskih narodnih redova nije samo privremena politička taktika, nego je to životna potreba hrvatskog naroda. Ovom svojom knjigom Poglavnik je čitavu svijetu jasno pokazao, da se Hrvatska nalazi daleko od pokvarenih versaljskih političara, te da je odlučno stala uz bok mladih europskih naroda, koji su poveli borbu protiv židovstva.

Pod vodstvom Poglavnika, Nezavisna Država Hrvatska nalazi se na putu k najboljoj budućnosti, na putu rada i izgradnje. Kao prvi uvjet, da Hrvatska postigne svu svoju veličinu, bilo je potrebno odstraniti iz hrvatskih narodnih redova rušilački duh židovstva. Taj duh židovske pokvarenosti i sebičnih ciljeva kočio je Hrvatsku u najtežim danima njene borbe, pa je posve naravno, da je trebalo ukloniti one, koji su radili protiv naroda. Dokazano je danas, da se židovstvo, kad je izgubilo tlo u Hrvatskoj, povuklo u šume, da stoji na čelu pljačkaškim bandama, da opet, makar je to i zadnji put, pokaže, da je protiv hrvatskog naroda.

Kako god su svi hrvatski političari ukazivali na loše posljedice židovskog duha, trebala je ipak doći ustaška Hrvatska, da pod vodstvom Poglavnika odstrani sve nametnike i rušilačke elemente sa zdravog hrvatskog narodnog tijela. Ustaška načela ne dozvoljavaju nikakvih polovičnih rješenja, jer im je jedini cilj, da Hrvatska postane nezavisna i da se u njoj ne razbacuju i ne obogaćuju židovski glavničari. Ustaška načela to propovijedaju, a ustaška je vojska na čelu s Poglavnikom tu, da ideje ustaških načela provede u stvarnosti. Međunarodno židovstvo osjetio je svu snagu Ustaškog Pokreta, pa makar je bilo neobično snažno organizirano. Ono se moralo povući na zahtjev hrvatskog naroda.[24]

I ovaj tekst objavljen u Katoličkom tjedniku, a idejno potekao iz jednoga od triju propagandnih ureda NDH, Hrvatskoga dojavnog ureda (HDU) Croatia,[25] na istoj je liniji kao i autorski tekstovi ovoga katoličkog lista. I ovdje su Židovi prozvani rušilačkim elementima, jednima od glavnih neprijatelja hrvatskoga naroda, ljudima koji su potplaćivali beogradsku vlast i preko tiska vladali javnim mnijenjem toga vremena. Tu je i prijeteća izjava kako je „odstranjivanje židovstva iz hrvatskih narodnih redova životna potreba hrvatskog naroda“. Ovakvi tekstovi su zapravo bili opravdanje za zločinačke aktivnosti koje su prema židovskom narodu poduzimale njemačke i ustaške vlasti. Poražavajuća je činjenica da je u ovoj huškačkoj kampanji protiv čitava jednoga naroda Katolički tjednik odigrao više nego aktivnu ulogu.

Franjevački tisak

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nije imala novina poput Katoličkoga tjednika, iz kojih bi se mogli lako iščitati stavovi pojedinih franjevaca o različitim društveno-političkim pitanjima toga vremena. No, postojalo je ipak nekoliko važnih tiskovina, poput Glasnika sv. Ante koji je izlazio kao mjesečnik ili dvomjesečnik, te Kalendara svetog Ante koji se pojavljivao jednom godišnje. Uvidom u sve ratne brojeve ovih dvaju franjevačkih listova dolazi se do vrlo malo protužidovskih tekstova.

U kolovoškom broju 1942. g. Glasnik sv. Ante objavio je antisemitski članak komentirajući protužidovsku izložbu u Zagrebu:

„Bog je stvorio nežidove u obliku ljudi samo za to da noć i dan služe Židovima“ – nauka ja „Talmuda“, po kojoj su Židovi tokom povijesti „radili“ i „stvarali“. Međutim i takvom je radu morao jednom doći kraj. Borbeni su narodni pokreti otkrili takav rad Židova među narodima i upozorili ih na njegovu opasnost, koja je prijetila, da bi svojim daljnjim radom podpuno uništila najbolje i najpozitivnije snage svakog naroda. Hrvatski je narod također obračunao s takvim židovskim radom i prikazao ga – pod vodstvom Ustaškog pokreta – u svoj njegovoj himbenosti i rušilačkoj zadaći, koju su Židovi provodili u hrvatskom narodu. Izložba „Židovi“ pruža nam najjasniji rad Židova tokom povijesne borbe hrvatskog naroda. Ovo je dokumenat vremena, koji hrvatskom narodu na jasan način dokazuje, što su sve Židovi radili u Hrvatskoj i koje su njihove namjere bile u budućnosti. Mnogobrojni je posjet ove izložbe najbolji dokaz, s koliko je shvaćanja i  zanimanja hrvatska javnost želila saznati za takav rad Židova u njegovoj sredini. Kako je zanimanje za izložbu veoma veliko i u pokrajini, poslije zatvorenja izložbe u Zagrebu ona je prenesena i u ostale gradove države.[26]

Ekonomist, teolog i pravnik Milan Ivšić u svom tekstu objavljenom u Kalendaru svetog Ante tematizirao je fenomen masonstva u Hrvatskoj, u kojem je židovstvo poistovjetio s „masonerijom“ i komunizmom, idejama protiv kojih se, prema njemu, njemački nacionalsocijalizam, talijanski fašizam i ustaška Hrvatska moraju boriti svim silama. Traži se također da u toj borbi ne bude kompromisa:

Masonerija po svom materijalističkom gledanju na svijet nužno je zato protivnik i nacionalnog socijalizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji i ustaško-gospodarskog sistema u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Masonstvo po svojoj materijalističkoj ideologiji i radu stoji u najborbenijem stavu protiv etičke i metafizičkim duhom prožete ustaške Hrvatske. I ustaška Hrvatska mora stoga zauzeti najborbeniji stav protiv masona i masonerije. /…/ Masoni i komunisti stoje u zajedničkoj obrani za anaciju, a bore se protiv onih naroda, koji narodni opstanak i razvitak svoje narodne samobitnosti smatraju najvišim idealom. Masoni i komunisti sa svojih dogmatskih gledišta o anaciji kao vrhovnom idealu moraju biti i u praksi najotvoreniji, najljući i najideološkiji neprijatelji svakom nacionalnom pokretu, pa prema tome i nacionalnom socijalizmu, fašizmu i ustaškom pokretu. Borba masona i komunista protiv nacionalista svakim je danom to krvavija, jer oni prirodno osjećaju, da ne mogu zajedno živjeti s nacionalistima. Među masonstvom i komunizmom s jedne strane, a s druge strane nacionalizmom nema i ne smije biti nikakve pomirbe, nema kompromisa. Svaka bi pomirba značila, da postoji više nacionalni pokret, da ne postoji ni nacionalni socijalizam ni fašizam ni ustaška Hrvatska. Borba stoga u Ustaškoj Hrvatskoj protiv masonstva i komunizma nije izazvana nikakvim međunarodnim političkim sukobima, nego unutrašnjom opstojanošću dviju ideologija, dvaju protivnih gledanja na uređenje i postojanje ne samo Ustaške Hrvatske i nacionalističke Evrope nego  i cijelog svijeta. Borba protiv masonstva i komunizma u Ustaškoj Hrvatskoj nije izazvana zato nekom osvetom pojedincima, koji su bili dosad komunisti ili masoni neprijatelji i krvnici hrvatskom narodu, nego je to načelna borba za opstojanje i razvoj Ustaške Hrvatske i čiste ustaške ideologije, kakvu je zacrtao sam Poglavnik. /…/ Masoni su od bivše Jugoslavije stvorili državu upravo za sebe i po svojoj nauci; država se promatrala općom prćijom i kravom muzarom. Masonerija je sebi stvorila posebno svoje carstvo pod vodstvom Aleksandra i kraljevskih namjesnika-masona. /…/ Da svoju vlast što jače učvrste povezuju je s moći židovskog kapitala tako, te se može reći: Danas se židovstvo pretvorilo u masoneriju, a masonerija uzela čisti židovski duh beznarodnosti a skrajnje borbe samo za sebe i ovozemna tvarna dobra. Taj židovsko-masonski duh rastakao je tokom 19. i 20. stoljeća narodno tijelo i narodnu misao po svim evropskim državama, a stvarao za sebe „kolonijalno carstvo“ u svima prekomorskim državama. Osviješteni duh naroda u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj i u samoj Francuskoj uočio je u posljednji čas svoga glavnog neprijatelja – beznarodnu i materijalističku masoneriju. I zato se danas ne samo u Evropi, nego i po čitavom svijetu, vodi ogorčena borba između dva svijeta: narodno osviještenih država i beznarodnog slobodnog zidarstva i židovstva. /…/ Ustaška Hrvatska i slobodno zidarstvo dva su borbena protivnika dva nepomirljiva neprijatelja, gdje mora jedan ili drugi pobijediti – nestati. Ustaška Hrvatska hoće li ostati ustaška, mora čistiti sav naš javni život od masonstva, inače će masonstvo kao potajna sila i nauka rastakati i uništavati Ustašku Hrvatsku.[27]

Ovo su jedina dva protužidovska teksta u ratnim brojevima ovih franjevačkih tiskovina, što je znatno manje od onoga što je pisano u Katoličkom tjedniku, predratnome i ratnome, čime se, naravno, uopće ne umanjuje odgovornost urednika ovih franjevačkih novina koji su dopustili objavljivanje ovakvih tekstova. No po sadržaju, oštrini, predanosti i pedantnosti koju su pojedini katolički svećenici unosili u svoje protužidovske tekstove, Katolički tjednik je daleko ispred svih i neusporediv je s bilo kojim drugim crkvenim listom u Bosni i Hercegovini. Ako se već zbog cenzure, u trenutku kad je Sarajevo svaki dan gubilo sve veći broj svojih židovskih stanovnika, nije mogao napisati koji prosvjedni tekst u korist progonjenih i ubijanih sugrađana druge vjere, nema nikakva opravdanja za objavljivanje onakvih protužidovskih članaka koje su pisali pojedini katolički svećenici koje na to, zacijelo, nije mogao nitko prisiliti. Katolički tjednik odigrao je negativnu ulogu u ratnom vremenu, što današnja crkvena historiografija ne želi prihvatiti. Komunistička pak historiografija glavnu krivnju ovoga tjednika vidi u njegovu dosljednom antikomunizmu, pohvalama nacifašizmu i ustaškom pokretu. No, to je bila odlika većine katoličkih novina toga vremena zbog odnosa Katoličke crkve prema komunizmu kao takvome i zbog odnosa komunističkih vlasti prema vjeri i vjerskim zajednicama u pojedinim zemljama (Rusija, Španjolska…). Pravi problem s Katoličkim tjednikom leži ipak u frapantnom nedostatku sućuti za sudbinu židovskoga naroda i vlastitih sugrađana, koji se odvode i ubijaju samo zato što ne odgovaraju kriterijima nacionalsocijalizma koji, prema autorima ovoga lista, u „planovima Božje Providnosti ima važnu i značajnu ulogu“.[28] Autori ovih članaka pokazuju zakržljalo moralno osjetilo kad nisu znali razdvojiti svoj tradicionalistički protužidovski ressentiment od krvave zbilje koja je ljude, cijele obitelji, bez ikakve krivice osim njihove „rase“, vodila na stratišta, u stradanje i u smrt. Postoji stoga velika odgovornost Katoličke crkve, biskupa i svećenika koji su pisali ili dopuštali objavljivanje ovakvih članaka u katoličkom tisku za vrijeme najkrvavijih progona židovskoga naroda i time sprečavali senzibiliziranje vlastitih vjernika za patnju ovih nevinih ljudi.[29]



[1] Usp. „Antisemitizam“, u: Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, I, (ur. J. Šentija), Zagreb 1977, str. 196.
[2] P. JELEČ, „Antisemitizam u katoličkom tisku“, u: Svjetlo riječi, XXVI/303, lipanj 2008, str. 56.
[3] Usp. I. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, str. 42.
[4] Usp. I. GOLDSTEIN, Hrvatska povijest, Zagreb 2003, str. 277.
[5] Usp. I. LOVRENOVIĆ, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb-Sarajevo 2010, str. 223. O tomu što se sve događalo u Sarajevu tijekom NDH i kakve su reperkusije imala ratna događanja na živote sarajevskih Židova i drugih građana vidi: E. GREBLE, Sarajevo, 1941-1945. Muslims, Christians and Jews in Hitler’s Europe, Ithaca – New York 2011.
[6] Usp. L. TADIĆ, „Kontinuitet regresije. Volja za moć i antisemitizam u Katoličkoj crkvi kao obustava vremena“, u: Gordogan, Zagreb, VIII (XXVII)/19-22 (63-66), zima-jesen 2010, str. 48.
[7] Primjera prenošenja antisemitskih tekstova u današnjem Katoličkom tjedniku može se naći poprilično mnogo. Dosta je pregledati brojeve u zadnjih nekoliko godina i uvjeriti se u tu činjenicu. Tako se npr. 18. svibnja 2010. prenosi bez ikakva komentara tekst iz istih novina iz g. 1937: „Sarajevo: Zar ovo ne prelazi već sve granice? Pipovijedao nam je slijedeći događaj jedan uzoran katolik, pametan gospodin, pošten činovnik, čestit muže i otac brojne obitelji, slijedeće: Prije nekoliko dana navratio se je u jednoj pravno-financijskoj stvari jednom advokatu-židovu. Ovaj ga je tokom razgovora počeo izazivati najdrskijim uvredama. Rekao mu je, da mu se vidi, da je katolik, i da mu stoga veli, da mu je on, advokat-židov, bog. Slao ga je uz pogrdne izraze Nadbiskupu i na koncu ga, kad se ovaj katolički i muževno branio, izbacio van i viknuo mu, da će u roku od para dana osjetiti njega kao svoga boga. Ovako drskim ljudima, – takova su izazivanja u zadnje vrijeme učestala! – dovikujemo: Ako imate novaca, mi imademo vjeru i poštenje, ali imamo i načina, da vama, drski bezobraznici, začepimo vaša pogana bezbožnička usta“. „Nekoć u Tjedniku“, u: Katolički tjednik, 9-V-2010, str. 19.
[8] Prigodom četrdesete obljetnice objavljivanja ovoga koncilskog dekreta oglasio se i kardinal Walter Kasper: „Predsjednik Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana kardinal Walter Kasper je za Radio Vatikan izjavio kako je taj dekret najrevolucionarniji saborski dokument, a posebice njegovo četvrto poglavlje, jer su odnosi sa židovstvom bili uvijek teški i slojeviti, ponekad čak mučni. Dokument je načinio zaokret u tom smislu, poglavito s dvije poruke: Jedna je ‘ne’ antisemitizmu, a druga je ‘da’ kršćanskim korijenima, odnosno židovskim korijenima kršćanstva. Isus je bio Židov, njegova majka je bila Židovka, apostoli su bili Židovi, molili su se i mislili prema duhovnosti Psalama. Stoga doista imamo zajednički temelj sa Židovima: monoteizam, Deset zapovijedi, kao i eshatološku nadu. Zbog toga imamo jedinstven odnos sa židovstvom, kakav nemamo ni s jednom drugom religijom na svijetu, kazao je kardinal te napomenuo kako su nakon dokumenta uspostavljena brojna prijateljstva“. „40 godina koncilskog dekreta ‘Nostra Aetate’“, Internet (24.4.2012): http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=81652
[9] „Glavni unutarnji neprijatelji Hrvatskog naroda, u: Katolički tjednik, 11-V-1941, str. 5.
[10] Usp. G. RITTER, Das Judentum und die Schatten des Antichrist, Graz 1933. Napisao je tu knjigu pod pseudonimom Gaston Ritter. Za više informacija o sadržaju knjige usp. MEIN KAMPF (und andere NS-Bücher & Musik) kostenlos herunterladen, Internet (24. 2. 2012.): http://www.nazi-lauck-nsdapao.com
[11] Don Franjo Kralik bio je glavni urednik Katoličkoga tjednika od 1935. do 1945.
[12] Ur., „Najava aktuelne knjige (Katolici i židovski problem)“, u:  Katolički tjednik, 18-V-1941, str. 7. Članak je potpisan samo s “Ur.”, što označava uredništvo ili urednika.
[13] Ovaj tekst je potpisan samo slovom „K“. U Katoličkom tjedniku su inače redovno izlazili mnogi anonimni članci ili tekstovi potpisani samo inicijalom ili pisani pod pseudonimima. Od fra Vitomira Slugića (1928-2006) doznali smo da se iza tekstova potpisivanih slovom „K“ nalazio don Dragutin Kamber, ustaški povjerenik za dobojski kotar. On je jedno razdoblje prije rata (između 1926. i 1928.) bio glavni urednik toga lista.
[14] „Faktički, jer pravni suverenitet Hrvatskog naroda nije nikada utrnut.“  Ova opaska se nalazi u originalnom tekstu.
[15] K., „Izgrađivanje Božje Hrvatske“, u: Katolički tjednik, 18-V-1941, str. 6.
[16] Gôy, gôya – hebrejski – narod, nežidovski puk. Množina gòyim – narodi koji nisu Židovi, pogani za Židove. Usp. B. KLAIĆ, Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice, Zagreb 1990, str. 492.
[17] „Zašto gone Židove?“, u: Katolički tjednik, 25-V-1941, str. 7.
[18] K., „Buntovan u službi Božjoj i narodnoj. Napisano na Poglavnikom imendan“, u: Katolički tjednik, 22-VI-1942, str. 6.
[19]Dr. Ins.“ znači „Dr. Insbruck“, jer u tom je gradu Čedomil Čekada doktorirao i vrlo često se potpisivao ispod svojih tekstova na ovaj način. Nekad je svoje tekstove završavao i na drugi način, stavljajući na kraju samo slovo „Č“ ili se potpisujući kao „Liber“. Usp. A. ORLOVAC, Učiteljica života. Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2004, str. 297-354. O životu i djelu ovog svećenika usp. Život u službi Riječi. Čedomil Čekada. Zbornik radova simpozija o Čedomilu Čekadi, održanog 14. i 15. ožujka 1997. prigodom obilježavanja stote obljetnice njegova rođenja i popis Čekadinih pisanih radova, (prir. M. Josipović i M. Zovkić), Sarajevo 1997.
[20] Dr. Ins., „Židovi“, u: Katolički tjednik, 3-VIII-1941, str. 3-4. Dijelovi u kurzivu preneseni su iz izvornika.
[21] Taj je članak potpisan samo slovo „Č“, a radi se opet o istom autoru don Čedomilu Čekadi, koji se znao potpisivati i na taj način, a ponekad i s “Liber”.
[22] Č., „Narod znakova i čudesa“, u: Katolički tjednik, 3-VIII-1941, str. 6. Rečenice u kurzivu se nalaze u originalnom tekstu.
[23] Iz govora dr. Vilka Riegera prigodom izložbe ‘Židovi’”, u: Katolički tjednik, 24-V-1942, str. 5.
[24] HDU, „Hrvatski političari prema Židovima. Od Starčevića do Poglavnika“, u: Katolički tjednik, 13-IX-1942, str. 3-4.
[25] U NDH su postojala  tri propagandna i izvještajna ureda: Hrvatska izvještajna služba (HIS), Glavno ravnateljstvo za promidžbu (GRP) i Hrvatski dojavni ured „Croatia“ (HDU Croatia). U Hrvatskom državnom arhivu (HDA) pohranjeno je gradivo tri propagandna i izvještajna ureda koja su djelovala u doba NDH: – Predsjedništvo Vlade NDH, Hrvatska izvještajna služba, 1941.-1942., (HIS). – Predsjedništvo Vlade NDH, Glavno ravnateljstvo za promidžbu, 1941.-1945., (GRP). – Hrvatski dojavni ured „ Croatia“ , 1941.-1945., (HDU Croatia) Uredi su se bavili propagandom NDH, koja se izgrađivala u duhu „Načela hrvatskog ustaškog pokreta“. Uloga Hrvatske izvještajne službe je u prvim mjesecima postojanja NDH bila vrlo značajna: primanje oglasa i vijesti o radu države i poglavnika, dozvole za izlaženje novina, određivanje povjerenika u tiskarskim poduzećima, upute novinama o isticanju, izgledu i sadržaju članaka, cenzorska odobrenja i oduke, izrada izvještaja za vladu. Glavno ravnateljstvo za promidžbu je pratilo vijesti svih radio postaja, strani tisak, primalo izvješća svojih izvjestitelja, državnih organa i sl., te sav taj „ input“ prerađivalo (obavljalo preventivnu cenzuru), i u skladu s odredbama i ciljevima davalo „ output“ . Djelokrug rada GRP-a bi je vrlo raznolik i širok te se u gradivu nalaze i podaci o gramofonskim pločama, kinima, filmovima, fotografijama, knjižarama, tiskarama, te srodnim i povezanim poduzećima i ustanovama. Hrvatski dojavni ured „ Croatia“ je dojavljivao sve kulturne, političke, gospodarske, burzovne i sportske vijesti, rasparčavao slike iz tuzemstva i inozemstva, te izdavao vijesti za tiska, koje se dostavljaju zagrebačkim i pokrajinskim listovima i državnoj radio stanici. Sačuvani dokumenti ilustriraju uzajamnu prožetost politike i kulture, državnog režIma i života „ malih ljudi“ . Unatoč činjenici da gradivo nije sačuvano u potpunosti, fondovi propagandnih i izvještajnih ureda NDH predstavlja nezaobilazan izvor za sve one koji proučavaju hrvatsku političku, društvenu i kulturnu povijest, odnos intelektualaca i inteligencije prema totalitarnom režimu, psihologiju moći, te snagu i utjecaj propagande. Croatian scientific bibliography, Internet (25. 08. 2011): http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&lang=en&rad=305382
[26] “Protužidovska izložba u hrvatskoj pokrajini”, u: Glasnik sv. Ante, XXXVII/7-8 (1942), str. 240.
[27] M. IVŠIĆ, “Masonerija u Hrvatskoj”, u: Kalendar svetog Ante, XVII/1942, str. 90-102.
[28] “Jedna desetogodišnjica, u: Katolički tjednik, 7-II-1943, str. 3.
[29] P. JELEČ, „Antisemitizam u katoličkom tisku u BiH“, u: Svjetlo riječi, XXVI/304-305, srpanj-kolovoz 2008, str. 57.

(Bosna franciscana, 36/2012, Sarajevo)

Komentari nisu dozvoljeni.