Jozo Džambo, OSAM ESEJA

Umjesto predgovora

VELIKI ISTRAŽIVAČ „MALIH“ STVARI

Postrani od glasnih krugova književnih i znanstvenih, od javnom rasvjetom posvećenih
društava i njihovih pravorijeka, živi Jozo Džambo, vrsni pisac i znanstvenik. I ono što i ono kako Džambo piše, na njemačkom i na bosanskohrvatskom, jedinstveno  je. Iz Bosne otišao davno, a nije ju izgubio ni napustio nikad, očuvao ju je u sebi kao nitko ovdje. U Njemačkoj zasnovao život učenjaka i pisca, bez ikakve potrebe za vanjskim priznanjima, bježeći od njih kad mu se počnu približavati.

Kada sam ga uspio nagovoriti da na ovoj stranici objavimo izbor njegovih povijesno-kulturoloških eseja (cijela knjiga: preko dvije stotine „kartica“!), javio mi je da je upravo otkrio novu istraživačku temu – potomke bosanskih radnika koji su prije stotinu godina gradili željeznicu na brdu Wendelstein u Bavarskoj. Saznao je, piše Džambo, da se nisu svi ti ‘gastarbajteri’ vratili kući nego su se neki poženili i ostali tu, i još se zna koje su to familije danas. I dodaje: „Ti mene dobro poznaš i stoga se ne čudiš da me ovakve ‘male’ stvari više zanimaju nego ‘visoka’ znanost.“ Tko god čita Džambine eseje, zna da je u njegovim „malim stvarima“ više i znanosti i duše, i više spisateljskoga dara, nego u mnogim tomovima i folijantima, smrknutim od titula i pretenzija…

A evo i tko je Jozo Džambo u suhim biografskim faktima: rođen je 1949. u Matini kod Maglaja. Osnovnu školu završio u Ponijevu i u Novom Šeheru; predavao mu jedno vrijeme mitski pjesnik i putujući profesor Ilija Ladin.  (O tomu je Džambo napisao čudesno sjećanje u Svjetlu riječi). U Visokome završio Franjevačku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao na Franjevačkoj telogiji u Sarajevu i na Gesamthochschule Eichstätt/Bavarska. Na Ruhr-Universität u Bochumu završio studij slavistike, povijesti jugoistočne Evrope i turske filologije i tu magistrirao s temom Buchwesen in Bosnien-Herzegowina 1800–1878. Zum Problem der Lesersoziologie (Kultura knjige u Bosni i Hercegovini 1800–1878. O problemu čitalačke sociologije). Od 1979. do početka 1983. znanstveni suradnik i asistent na katedri za srednjovjekovnu povijest na Ruhr-Universität. Tu je i promovirao 26. siječnja 1984. s temom Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien (Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni), a disertacija mu je nagrađena godišnjom nagradom Društva za jugoistočnu Evropu (Südosteuropa-Gesellschaft) u Münchenu. Položio je ispit za službenog tumača i prevodioca za njemački jezik. Od 1984. do 1986. znanstveni suradnik u Bavarskom nacionalnom muzeju (Bayerisches Nationalmuseum), zatim od 1987. do 1990. suradnik na projektu Njemačkog društva za istraživanje (DFG) o popularnoj književnosti u jugoistočnoj Evropi na odsjeku za etnologiju sveučilišta u Münchenu, i 1991. honorarni suradnik na Südost-Institut u Münchenu. Od 1992. znanstveni suradnik u Adalbert Stifter Verein, institutu za njemačko-češke kulturne veze.

Prvi rad objavio kao đak u sarajevskim Malim novinama. Piše i objavljuje na hrvatskom i njemačkom studije, priloge i recenzije iz svoje uže struke: povijesti, literarne i kulturne povijesti, te literarne radove i prijevode. Prevodi poeziju, prozu i znanstvene radove s njemačkog, makedonskog, češkog. Tekstovi su mu prevođeni na njemački, češki, grčki, engleski, francuski, turski. Organizirao i postavio više izložbi o kulturno-povijesnim temama, npr. o pedagogu i filozofu Janu Amosu Comeniusu, Nijemcima, Austrijancima i Česima u karikaturi, književniku Robertu Michelu, fotografkinji Eriki Groth-Schmachtenberger, Eugenu Savojskom i dr. Od 1976–1987. bio urednik i stalni suradnik časopisa za tursku filologiju Materialia Turcica, od 1992. odgovorni urednik godišnjaka Stifter Jahrbuch.                                                                                                                                    (I. L.)

 

 

Sadržaj

BOSNA I HERCEGOVINA U NJEMAČKIM TEKSTOVIMA
Imagološka skica

„NIKI BOTANIK DOJDE IZ NIMAČKE“
Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine

MALEDICTA ETHNICA
O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji

POVIJEST MENTALITETA
Jedan historiografski pristup fenomenu bosanskog franjevaštva

STOLJEĆE FRA GRGE MARTIĆA
Dihotomija svjetova franjevaca Bosne Srebrene

IZ PRVE RUKE O VOJNOM POHODU EUGENA SAVOJSKOG NA BOSNU 1697.

„GESCHICHT VON DER TURCKEY“ JÖRGA IZ NÜRNBERGA S IZVJEŠĆEM O PROPASTI BOSNE 1463. GODINE

ZEMLJOPIS PO KARLU MAYU
Knjiga balkanskih crteža Uda Scholza

 

 

BOSNA I HERCEGOVINA U NJEMAČKIM TEKSTOVIMA
Imagološka skica

I.

Tema ove skice jest imago Bosnae, slika Bosne i Hercegovine[1] kakva je tijekom vremena nastala i tradirala se na području njemačkog govora i jezika. Radi se na prvome mjestu o evidentiranju tih slika, o tumačenju njihova porijekla i mogućeg utjecaja u socijalnim, to jest političkim, kulturnim, općeljudskim odnosima.

U našim rječnicima i leksikonima nema još natuknice imagologija niti njezine definicije, premda ona u znanstvenom diskursu ima svoje mjesto i po svemu sudeći obećava da neće ostati pojam prolaznog karaktera. Kao disciplina došla je do primjene u istraživanjima usporedne književnosti prvo na području francuskog jezika. Profilirala se posebno 60-ih godina kada je u upotrebu stupio i sam termin „imagologija“ i to u svezi s etnopsihološkim istraživanjima, čiji je organ bio Revue de psychologie des peuples.[2] Danas se bez oklijevanja može reći da imagologija ima interdisciplinarni karakter i da se mnoge grane znanosti njome koriste (sociologija, politologija, kulturna antropologija, psihologija, pedagogija, etnografija, etnologija, a u zadnje vrijeme sve više i neki ogranci povijesti), premda ima i autora koji zastupaju „čistoću“ svoje discipline kako je to zahtijevao René Wellek za znanost o književnosti kao znanost koja se bavi izričito estetskim pitanjima i koju ne treba razvodnjavati vanliterarnim pitanjima.[3]

Nepredvidiv je udio psihologije u svim definicijama imagologije kojih, sukladno širokom interesu, ima nemali broj. To nimalo ne začuđuje, jer i sam pojam proizlazi iz dubinske psihologije u kojoj imago označava idealiziranu sliku osoba iz socijalnog okoliša, posebno oca i majke, koja nastaje nesvjesno u ranom djetinjstvu, ali koja i u odrasloj dobi kao takva može utjecati na socijalne odnose, naravno u prvome redu na one prema partnerima i bliskim osobama.

Kako joj i samo ime kaže u središtu njezina interesa jesu slike (imago), u prvome redu slike drugoga i stranoga, a zatim kao samorefleksija i slike, to jest predstave o samome sebi (autoimages). Kako je svijet u kojem živimo bitno obilježen etničkim podjelama, tako i imagologija upravo na ovom području ima najplodniji humus. Pri tome istraživačko pitanje ne glasi „U čemu se razlikuju pojedine etničke skupine?“ nego „U čemu one vide međusobne razlike?“ Naglasak je, dakle, ne na možebitnim objektivnim datostima nego na njihovoj subjektivnoj percepciji.[4]

Kao podloga za ovu skicu služe “njemački tekstovi”. Adjektiv “njemački” misli dakako: područje njemačkog jezika, pri čemu je za nas kako zbog intenziteta veza tako i zbog obostranog interesa težište na austrijskom dijelu tog područja.

Da je u naslovu upotrijebljen pojam “tekst”, a ne možda literatura, knjiga, beletristika ili slično, obrazlažem činjenicom da je ovo rad imagološkog karaktera i da se on kao takav služi terminologijom i istraživačkom metodom raznih struka. Pojam “tekst” ovdje koristi se u onom smislu kako se u zadnje vrijeme sve više koristi u istraživanjima putopisne literature. Za literarne tekstove s temom „putovanje“ u njemačkoj književnoznanstvenoj terminologiji postoji osim pojmova Reiseliteratur, Reisebeschreibung, Reisebericht u novije vrijeme i Reisetext. Ovaj zadnji obuhvaća sve jezične vrste izražaja, bile one “umjetničke” ili ne, koje dodiruju putovanje u bilo kom obliku, a u daljem smislu i slikovni materijal, film i fotografiju.[5] Tako je znanost o literaturi proširila pojam „tekst“, kao što je historiografija na svome području proširila pojam „izvor“. Prema tom shvaćanju “tekstovi” jesu ne samo pisani dokumenti i literatura nego sve ono što se može konzultirati kao izvor. Stoga će u ovoj skici biti govora i o slikama, karikaturama, filmu, glazbi, scenskim oblicima, govoru, folkloru itd.

Naravno, najveći dio konzultiranih izvora jest iz područja beletristike. Mada je ovo pojam kojim u prvome redu operira znanost o književnosti, ja ga ovdje koristim u onome smislu kako historiografija tretira literarne tekstove kao izvore, npr. putopise: „Za historiografiju nisu važni estetski doživljaji putnika kao ni umjetnički kvalitet njihovih izvještaja, nego u prvome redu doživljaji i dojmovi putnika kao svjedočanstva vremena, kao mogući nosioci informacija, koji dopuštaju da se preko osobnog i privatnog spozna ono što je tipično za određeno vrijeme.“[6] Osim toga pojam beletristika uzimam vrlo široko. Pod njime mislim ne samo na „lijepu književnost“ nego i na tekstove sa znanstvenim intencijama, posebno na one ranije koji, za razliku od današnjeg tipa te literature, ne izbjegavaju subjektivne impresije.

Najnoviji znanstveni diskurs i problematiziranje imagoloških termina, kao što su npr. kliše, stereotip ili u njemačkom „Feindbild“ (doslovno: slika neprijatelja), ide do te mjere da su, poantirano rečeno, ti termini učinjeni neupotrebljivima. U ovom radu oni se koriste u njihovom konvencionalnom značenju, ne referirajući spomenuti diskurs niti se na njega pozivajući. Ovdje je odlučujuća pragmatika.

II.

Na južnonjemačkom i austrijskom prostoru poznato je više prikaza nastalih u 18. st. na kojima su u slici i riječi opisana svojstva raznih naroda. Za ovaj likovno-tekstualni žanr u njemačkoj stručnoj literaturi ustalio se pojam „Völkertafel“. Najpoznatiji njegov primjerak jest onaj koji se čuva u bečkom Etnografskom muzeju (Völkerkundemuseum). Elementi ovog prikaza jesu likovi odnosno imena pojedinih naroda koji se u koordinatnom sistemu ukrštaju s rubrikama u koje su unesena „karakteristična“ svojstva dotičnih likova. Za neke od ovih prikaza zna se da su bili u funkciji zidnih ukrasa u krčmama, dakle na mjestima žive komunikacije i transparentnog javnog mnijenja. Spomenuta tabla iz bečkog muzeja klasificira figure s obzirom na različita svojstva, a kao „ispitanici“ stoje predstavnici Španjolaca, Francuza, Talijana, Nijemaca, Engleza, Šveđana, Poljaka, Madžara i „Moskovita“. Područje južno od Save i Dunava autor subsumira pod ime „Tirk oder Griech“ – Turčin ili Grk, a ovima pripisuje sljedeća svojstva: Običaji: kao aprilsko vrijeme; narav: lažu kao vrag; odijevaju se: poput žena; u znanosti: lažni politicusi; u ratu: lijeni; u pobožnosti: isto tako; šta vole: sami sebe; imaju kao vladara: tiranina; sliče životinji: psu itd.[7]

Nama, koji znamo za kompleksnost područja južno od Save i Dunava u prošlosti i sadašnjosti, učinit će se zajednički nazivnik „Tirk oder Griech“ kao krajnje pojednostavljivanje ili čak ignorancija. Ali upravo ova formula pokazuje kako je stoljećima u svijetu njemačkog jezika percipiran prostor jugoistočne Evrope, dakle i Bosne i Hercegovine. Ta će slika tijekom vremena postajati sve diferenciranija; međutim, ona će uglavnom biti građena na grubim opozicionim parovima Istok – Zapad, islam – kršćanstvo, polumjesec – krst, Turci – raja itd.

Kao i ove političko-ideološke, neodređene su bile i one geografske predodžbe. U stihu iz Goetheovog Fausta (dio prvi, scena druga): „wenn hinten, weit, in der Türkei, / die Völker einanderschlagen“ (kad tamo dolje, daleko u Turskoj / narodi jedni na druge nasrću)[8], izrečenom s pijedestala relativno stabilnog društva i građanske sigurnosti, opisano je viđenje onog dijela Turske koji je bio odveć bliz da bi ga se smjestilo u ambijent Tisuću i jedne noći, a odveć dalek da bi se o njemu stvorila prava slika. – Geografska odrednica „hinten, weit“ (dolje, daleko) precizno opisuje neprecizne predodžbe Zapada o dijelu svijeta koji je taj isti Zapad znao označavati i kao „evropski“ (npr. sintagma „Europäische Türkei“ u kartografiji).[9] Doduše vojna granica omeđila je egzaktno njegove rubove, ali samim time prostor s druge strane mepe učinila mutnim i nejasnim. Karantene, đumruk, ratovi, politički i drugi antagonizmi učinili su svoje.

Bez oklijevanja može se reći da je Bosna za najveći dio Evrope, pa i one vrlo blize, bila terra incognita. Matija Mažuranić ustvrdio je da je malo ”naših ikoliko izobraženih domorodacah, koji nebi više o Americi, Kini, Indii i t. d., koješta znali pripovijedati, nego o Bosni“.[10] Ovo, što je tako poantirano napisao Mažuranić, potvrdio je s bosanske strane i Ivan Frano Jukić: „Što su god o njoj [Bosni – J. Dž.] dosad pisali inostranci, više bi dolikovalo – tako rekavši – kojoj dèržavi u petomu kraju svieta, nego Bosni! – Ovomu se nije čuditi: inostranci, koji su po Bosni putovali, što neznajući jezika i običajah ovdašnjih, što pak zazirajući od straha turskoga, koji svakog inostranca doskoro za uhodu dèržaše, i ono tèrkimice što su vidieli, nisu znali opisati. Bošnjaci pak, koji su mogli, nisu marili, njima je milie znati zemljopis od nove Holandie i Kanade, nego od svoje otačbine.“ [11]

Geografske predodžbe o Bosni oblikovala je u velikoj mjeri kartografija, a kako ona nije sustavno pravljena, to su i njezini rezultati vrlo ograničeni.[12] Sredinom 19. st. morao je bavarski botaničar Otto Sendtner, koji se za vrijeme svojih istraživanja u Bosni koristio svim tada poznatijim kartama, na vrlo mnogo mjesta konstatirati kako su one rapene po intuiciji a ne de visu i kako se putnik na njih ne može osloniti.[13]

U austrijskog publicistici za Bosnu i Hercegovinu već se u prvim godinama nakon okupacije ukorijenio pojam „Neu-Österreich“ kao sinonim za „Okkupationsgebiete“. Berlinskim ugovorom ovo je područje bilo precizno ocrtano. Najveći dio pisaca u svojim opisima drži se ovih administrativnih granica. Samo ih rijetki prešutno prelaze ili za to nalaze opravdanje poput Ernsta von Hesse-Wartegga koji pod dojmom balkanskih ratova zaključuje: „Prije konačnog rješenja balkanskih pitanja ne bi imalo dakle nikakve svrhe sadržaj knjige kao što je ova oblikovati prema trenutačnim državnim granicama. Šta je danas srpsko, sutra može biti grčko i bugarsko i obratno, a posebno Makedonija čeka još na svoje trajno određenje.“[14] Da li slijedeći neku vlastitu političku geografiju ili samo logiku svoga putovanja, Hesse-Wartegg Bosnu i Hercegovinu stavlja u kontekst i poglavlje zajedno s južnom Dalmacijom.

III.

Premda opisi prirode od 18. stoljeća zauzimaju značajno mjesto u evropskim literaturama i tvore čak poseban književni žanr unutar ovih, u njemačkim tekstovima o Bosni i Hercegovini, u usporedbi s drugima, naći će se relativno malo opisa posvećenih isključivo prirodi i prirodnim ljepotama.

Razlog za ovu činjenicu leži u prvome redu u tome da je politički položaj Bosne i Hercegovine dugo vremena određivao i karakter bavljenja ovom zemljom, a ono se iscrpljivalo u političkom, vojno-geografskom, prirodoznanstvenom i znatno manje kulturnopovijesnom interesu. U tekstovima s tim sadržajima opisi prirode bili su samo usputni. Tek će s razvitkom turizma, koji je koncem 19. stoljeća zahvatio i Bosnu i Hercegovinu, i prirodne ljepote zemlje postati temom, ali u specifičnoj turističkoj perspektivi ova će pažnja ostati neizbježno selektivna. (Na ovome mjestu iz razmatranja isključujem žanr turističkih vodiča kojih je s razvitkom turizma bilo sve više i više i od kojih su neki i tipografski i sadržajno bili na zavidnom nivou. To ne znači da je ova vrsta literature u smislu naše teme nezanimljiva, ali je ona utoliko „jednostrana“ što ex professo tendira da prikaže „lijepe“ strane zemlje.[15]) U tome pogledu „privilegirani“ su bili raniji putnici kojima putne pravce nisu propisivali baedekeri, turističke agencije ili željeznica nego koji su, poput botaničara Sendtnera, smjer svoga putovanja određivali ad hoc. Sendtner je u Travnik došao na konju preko Livna, profesionalni interes vodio ga je doslovno stranputicama što njegovom putopisu Reise nach Bosnien, objavljenom 1848. u časopisu Das Ausland, daje posebnu draž, a nama slike i zapažanja kakvih u drugim tekstovima nećemo naći.

Izgradnjom željezničkih pruga kroz Bosnu i Hercegovinu zemlja je postala otvorenija i pristupačnija, ali je time istovremeno sužen putnički i turistički obzor i reduciran na slike koje omogućuje prozorsko okno vlastitog kupea. U opisima putovanja željeznicom dolinom Bosne od Broda do Sarajeva na primjer dominiraju  topografsko-historijski detalji, a tekstovi podsjećaju više na leksikonske natuknice nego na opise viđenoga i proživljenoga. To je cijena koju je zahtijevala modernizacija prometa. Kada je Robert Michel oko 1908. godine s Wilhelmom Opelom u automobilu prešao put od Mostara do Dubrovnika ostavio nam je zapis koji je gotovo više posvećen (automobilskoj) tehnici nego samome putu.[16]

Ovo je sigurno ekstremni primjer i paradoksno je da se nalazi upravo kod Michela koji je inače posjedovao istančan osjećaj za prirodu i njezine ljepote. Dok većina autora, koji naravno potječu iz alpskih ili prialpskih krajeva, doživljavaju krš kao nešto strano i neprivlačno, dotle Michel i sivilo tog krša zna egzaltirano opisivati.[17] Štaviše, Michel je autor hercegovačkog krajolika koji je ona kao austrijski časnik doživio vrlo neposredno za vrijeme bezbrojnih marševa i vojničkih vježbi na terenu oko Ljubuškog i Mostara.

Za prozu istoga Michela karakteristično je da se u njoj opisane radnje odvijaju često pred kulisama koje su odgovarale turističkom kanonu i u obliku koloriranih razglednica stvarale stereotip Bosne i Hercegovine kao pitoreskne (u njemačkom: malerisch) zemlje. Čitatelji su njegove tekstove mogli pratiti s baedekerom u ruci, budući da su ih oni konsekventno vodili na ista ona mjesta koja su im kao klijenteli nudile i turističke agencije. Ambijenti pripovijetke „Die Entführung der Ajkuna“ (Otmica Ajkune) jesu: tvrđa Stjepangrad, Blagaj na Buni, Velež, Mostar i most na Neretvi, Konjic, Ivan-sedlo, Jajce s vodopadom i vodenicama na Plivi, Sarajevo. To je turistička diorama kakvu gotovo doslovno nalazimo i u romanu Die Wila: Sarajevo (s nezaobilaznom čaršijom i ćilimarom), Ivan-sedlo, Konjic, Jablanica, Mostar, Rama, Makljen, Jajce s vodopadom, Banja Luka. Ne možemo se oteti dojmu kao da se autor nije mogao zadovoljiti jednim užim prostorom nego kao de je htio u jednom tekstu komprimirano prikazati čitavu zemlju, točnije rečeno: ono što je on držao za „tipično“ ili reprezentativno.

Od autora koji se nisu zadovoljavali samo opisom prirodnih ljepota i vlastitog doživljaja tih ljepota nego razmišljali i o čuvanju okoliša za budućnost navest ću ovdje J. M. Baernreithera koji i inače u svojim zapažanjima ne ostaje nikada neutralan promatrač: „Ako se uzme u obzir da će ova slika bosanske prašume [oko Drvara – J. Dž.] nestati s vremenom, onda na ovome mjestu valja na to podsjetiti da se ne bi smjelo propustiti u velikim šumskim revirima zemlje sačuvati prirodne rezervate.“[18] Stappen je bosanske šume doživio kao oazu; on je izbliza promatrao drvosječe i splavare uz Drinu i izrazio nadu da će se „iskonski“ odnos prema prirodi što duže sačuvati, pod čime je indirektno mislio i na opori život tih radnika. Ideal bi bio „izvorno i prirodno“, što je već davno prije zagovarao i J. J. Rousseau, samo što Stappen misli da Bosna još ima šansu ostvariti taj ideal, za razliku od Njemačke koja te mogućnosti navodno više nema.[19]

U smislu pitoresknoga, koja kategorija je u shvaćanju kako literature tako i umjetnosti 19. stoljeća obuhvaćala ne samo „lijepo“ nego i „divlje“ („lieblich“ und „wild“), Bosna i Hercegovina u njemačkim tekstovima jesu zemlje svih nijansi i svih mogućih opreka. O oporosti krajolika znaju upečatljivo pisati kako Otto Sendtner iz srdine 19. stoljeća tako i Milena Preindlsberger-Mrazović s početka 20. stoljeća, oboje na osnovu vlastitih iskustava, premda u prometnom pogledu u bitno različitim okolnostima. Ne možemo u pojedinostima rekonstruirati putovanje i putnička iskustva Hesse-Wartegga koji egzaltirano tvrdi za Bosnu i Hercegovinu da su to „dvije po krajolicima najljepše zemlje na kontinentu” i da zaslužju „mnogo više pažnje nego poneka izvikana turistička zemlja u Evropi“.[20]

Takvi sudovi, pozitivni ili negativni, za našu temu su manje važni. Važnijima čine nam se oni sudovi koji opise prirode smještaju u drugi kontekst, dovode u vezu s ljudima ili u tome vide neko dublje značenje.

Opis prirode služi autorima ne samo za vanjski opis zemlje nego oni u ovima prepoznaju i preko njih tumače i svojstva stanovnika i oblike njihova života. U tom pogledu najčešće se tematizira hercegovački krš kao opor krajolik. Kod Michela čitamo: „Pjesme pastira bile su monotone poput sivog brdskog krša na kome čuvaju svoja stada, a završavale su dugim melankoličnim tonovima kao da nestaju u prostranom golom kamenjaru.”[21]

Hölzelu je za opis karaktera Bosanaca poslužila Miljacka, rijeka mirna toka koja, međutim, za nevremena opasno nabuja: „Tako Miljacka, mila rijeka, u potpunosti sliči sanjarskom biću Bosanaca koje zna nabujati do nezaustavljive i sve uništavajuće divljine.”[22]

I evangelički pastor Schlipköter našao je za Bosance usporedbu u prirodi i ovoj dao, naravno, teološko tumačenje: „Morao si zavoljeti ove ljude s blistavim tamnim očima i živahnim slavenskim temperamentom koji je brz u radosti i plaču, kad ljubi i kad mrzi. Jug sa svojom žegom čini ove južne Slavene još aktivnijima i življima od njihove sjeverne braće. Mogao bih mnogo toga pričati šta sam doživio u kolibama Bosanaca. [...] Pojmovi i nazori tih ljudi za čije se duše nije nikada nitko brinuo bili su zamršeni poput raslinja njihove bosanske prašume. Ali kao što se  ponekad usred šuma Balkanskog poluotoka iznenada izbije na neki proplanak pun prekrasnih alpskih ljubičica, tako sam i ja znao nekada također u njihovom zbrkanom misaonom svijetu otkriti tihu čežnju.“[23] Schlipköter, za koga su Bosanci „čudan“ ili „neobičan“ narod („ein seltsames Volk“) služi se na više mjesta slikom neprohodne prašume da opiše prirodu i ljude u Bosni. On kao teolog gleda to pod religioznom prizmom i otkriva u svemu (bosanski) lonac vjere i praznovjerja. Kršćanima je ovdje, takav je njegov dojam, svatko iz balkanskog šarenila različitih naroda i kultura ostavio ponešto u nasljeđe.[24]

I Maximilian Hölzel poslužio se slikom prašume da opiše mentalitet Bosanaca, posebno njihove ratničke crte: „[Panduri] banu kao neočekivani spasioci, ali i kao iznenadni strašni osvetnici; zatim opet iščeznu u tami šuma – poput vukova. Samo svoga vođu, vuka-predvodnika, vidi pandurski čopor, trči uz njega, radi po njegovoj volji, bez naređenja. Svi su opsjednuti nekim ludim nemirom, ne mogu ni sjediti ne ležati; valjaju se, skaču, odlaze i opet se vraćaju – poput vuka iz bosanskih prašuma. Vuk [...], s kojim su vezani kao s komadom svoje rodne grude, njihov je učitelj, od njega su naslijedili vučju bolest, taj suludi nemir, od njega su preuzeli nemilosrdni zakon čopora. Tada nisu više bili ljudi, tada su bili samo krvoločne životinje vođene nagonom.“[25] Možda će ovaj ovako oštar sud relativirati autorovo priznanje da je i on bio jedan od „vukova-predvodnika“ i da mu je Bosna vrlo blizu: „Ovu zemlju Bosnu ovdje volim jednako kao i onu Švapsku tamo, jer ovdje sam rođen, a tamo mi je pleme. Za mene nema ‘ovdje’ ili ‘tamo’, jer meni je sve to zajedno jedna jedina, velika, divna domovina.“[26]

Naravno, o slici i karakteru bosansko-hercegovačkog stanovništva nema kao ni o prirodi jedinstvenog suda i stava. U tom pogledu odlučujući su bili ne samo individualni i subjektivni nazori nego i trenutačno javno raspoloženje. Na ljestvici atributa nalaze se sasvim oprečni parovi: gostoljubivost i nepovjerenje prema strancima, blagost i oštrina, dobroćudnost i nepredvidiva agresivnost, nemar i marljivost, pasivnost i borbenost itd.[27]

Sarajevski atentat i rat koji je nakon toga uslijedio s jakom antisrpskom propagandom diktirao je i sadržaj atributa koji su se pripisivali pojedinim nacionalnim grupama, u prvome redu Srbima. U tekstovima sada je govor o „podmuklom karakteru“[28] Srba ili njihovoj „kulturi nasilja“. M. Hölzel, koji je nakon atentata iz studentskih klupa u Lausanni mobiliziran i određen za službu upravo u Bosnu, portretirao je u predratnoj euforiji srpske revolucionare-teroriste ovako: „Blijeda, zapuštena mladenačka lica, uokvirena masnom crnom kosom i obilježena sjenom gladi prošlih generacija, s cinično deformiranim crtama; slabunjavi likovi s izbačenim plećima, padavičari od rođenja; njihove oči, začarane tamnim nemilosrdnim duhom, koji je u njima žario i koji ih je ispio, zurile su fanatično u svijet. Takvi su bili bosanski mladosrbi, gimnazijalci! – Njihovo oduševljenje bila je mržnja, njihova ljubav slatka osveta, njihova mladenačka tajna zavjera, ubojstvo njihova milost, prokletstvo njihova pjesma. Umjesto da djevojkama na prozore bacaju kite cvijeća, oni su preko granice u Bosnu unosili ubilačke bombe i redenike; umjesto da se vježbaju u metrici lirskih pjesama, oni su u Beogradu učili gađati iz pištolja. Oni su ti koji su na Latinskoj ćupriji u Sarajevu bacali bombe; iz njihovih nervoznih mladenačkih ruku došli su pucnji koji će zapaliti svijet.“[29]

Čak je i sud o fiziognomiji Bosanaca i Hercegovaca podlijegao aktualnom političkom trenutku. Dok su oni kao vojnici u carskoj armiji naočiti, dotle su kao gubitnici samo tipovi s morbidnim licima. Takvima je H. Penn vidio grupu zarobljenih pobunjenika kod Doboja 1878. godine („prava lica s vješala“[30]); doslovno istu sliku upotrebljava i anonimni vojni liječnik za stanovnike Vranduka iste godine („uglavnom prvoklasne fiziognomije s vješala“[31]). Za Ali Pašu Čengića kao člana poklonstvene deputacije caru Franji Josipu u Beč 1878. godine kaže isti Penn da bi svojim ponašanjem i pojavom odgovarao „uobičajenoj etiketi u bilo kojem evropskom salonu“.[32] Njegov negativni pandan jest Hadži-Loja čiji portreti imaju nakaradne, čak demonske crte.

Očekivati od različitih autora jedinstvene stavove bilo bi iluzorno. Oni mogu promatrati iste motive, ali ih vidjeti sasvim drukčije. Michel je bio fasciniran jednostavnošću i funkcionalnošću bosanskih drvenih kola („primitivno“ shvaćeno kao pozitivno)[33], dok Pennov opis istoga vozila nije bez prezira i sarkazma prema istoj „primitivnosti“.[34]

Pa čak i kod istih autora daju se otkriti nedosljednosti i proturječja. Penn je imao priliku zaviriti u jedan mostarski harem i bio razočaran: „Niti su toaleta ni ljepota [bula] odgovarale predodžbama koje smo mi u svojoj fantaziji imali o haremskim damama.“[35]. Istovremeno u opisu židovske kuće u istome gradu on je iznenađen njezinom urednošću i čistoćom, premda je očekivao „orijentalnu prljavštinu“.[36]

IV.

Veliku ulogu u stvaranju slike o Bosni i Hercegovini imala su zbivanja oko zauzeća zemlje 1878. i izvještaji očevidaca ovih zbivanja. Kako je poznato, okupacione trupe doživjele su djelomično žestok otpor, a postupak „insurgenata“ prema zarobljenim carskim vojnicima bio je bez sumnje okrutan. Medijski su ovi događaji doživjeli izvanrednu pozornost. Ne samo u novinskim člancima nego i u pjesmi[37], dnevničkim i memoarskim zapisima[38], romanu, drami[39] i likovno[40] okupacija je prezentirana kao prvorazredni vojnički i politički dogapaj. U skladu s proklamacijom narodima Bosne i Hercegovine, prema kojoj su okupacione trupe došle da donesu mir i dobrobit i uvedu red[41], tekao je i ton medijskih izvještaja i publicistike. U romanu Hadschi Loja autora Heinricha Penna, djelu od 960 stranica[42], jedan vojni liječnik ovim riječima kontrastira svoj doživljaj Bosne: „Kako često mislim na drago Brno, na Moravsku, zemlju radosti, marljivosti, ljepote, ovdje u zemlji nekulture, divljine, tuposti i okrutnosti!“[43]

Kultura – nekultura; civilizacija – divljina, to su opozicioni parovi koji su u manjoj ili većoj mjeri, posebno u prvim godinama okupacije, zastupljeni u svim tekstovima. Autori koji su polazili od ove premise bili su takoreći prisiljeni svoje opise konstruirati tako da spomenuti opozicioni parovi dopu jasno do izražaja i budu za čitatelje uvjerljivo prikazani.

Citiram opet Penna: „I tako smo [...] mi Austrijanci stekli velike zasluge za ljudski rod, za kulturu, budući smo, koliko je do nas stalo, oteli iz u nebo vapijuće pašalijske vlasti privremeno barem dvije turske pokrajine da budu sudionici naše civilizacije.“[44]  Penn je ulogu Austrije vidio kao nastavljanje civilizatorskog djela koje su nekoć u Dalmaciji i Panoniji ostvarili Rimljani.[45] On je doduše znao za atribut „civilizator“ kojim se u Evropi njegova vremena vrednovalo reformističke pokrete u Osmanskom carstvu, ali on te pokrete paušalno odbija kvalificirajući „barbarsko gospodstvo polumjeseca“ kao per se „anticivilizatorsko“.[46]

Ovakvu sliku Bosne određivalo je u velikoj mjeri ono što bismo mogli označiti kao „turski sindrom“ Zapada, posebno Austrije. Austrijska trauma Osmanlija pod Bečom sublimirana je literarno i likovno, u kazalištu, karnevalu, burleski, crkvenim propovijedima, pučkom govoru i glazbi. U austrijskim dodirima s Bosnom 1878. i nakon toga daju se zapaziti i tragovi ove traume koja je ponovno oživjela i našla izraza u trijumfalizmu nad pokorenim neprijateljem. Da je ova pobjeda postignuta u diplomatskim pregovorima, a ne ognjem i mačem, igralo je drugorazrednu ulogu. Odlučujuća je bila činjenica da je sada još jedan dio onog imperija koji je stoljećima držao Monarhiju u strahu morao pokleknuti. To se da najbolje ilustrirati izvještajima o vođi pobunjenika Hadži-Loji. Njegova figura stilizirana je u neku mješavinu Don Quijota i hajduka, balkanskog razbojnika i krezubog buntovnika prazne puške i fišeka. Novine su ga prikazivale kao lik iz karađoza, naoko strašan, ali nespretan u svojim potezima i bezopasan, jer se pretvorio upravo u sjenu. Lik kao stvoren za očitovanje vlastite nadmoći.[47]

Na podlozi historijskog pamćenja i popularne kulture koji su proizveli i spomenuti “turski sindrom” stvorena je u literaturi također slika Bosne i Hercegovine kao zemlje Orijenta[48], ali je ova slika manje političke ili ideološke, a više estetske prirode. Prvi susreti sa zemljom, opisi gradova, ljudi, nošnje, javnog života itd. slijede jasnu liniju koja je već kao premisa bila najavljivana u naslovima ili predgovorima.

Ni jedan autor, koji je u Bosnu i Hercegovinu ušao s bilo koje strane, ne propušta registrirati svoj prvi vizuelni dodir s Orijentom ili onim što se takvime držalo. U pravilu su to slike munara, pokrivenih žena ili muškaraca s čalmama ili fesovima na glavama. Upravo ovaj dodir, celebriran gotovo kao inicijacijski ritual, jedan je od glavnih toposa u putopisnoj literaturi. Tako evangelički pastor J. Kolatschek piše o Bosanskoj Gradišci: „Malo prljavo mjesto sa svojim turskim kućama i otvorenim dućanima poredanim uz glavnu ulicu i punim raznovrsne robe djelovalo je na mene pri prvom susretu strano. Bio je to doček Orijenta u znaku polumjeseca.“[49] Prijelaz preko Save još je 1912. Robert Michel označio kao „prijelaz iz evropske Austrije u orijentalnu Austriju“, a sâm taj čin on je prikazao do dramaturške napetosti: „Vozimo se kroz šume uz savsku ravnicu, ali moje su misli već na drugoj strani preko granice u Bosni. Kod Sunje skrećemo prema jugu u brežuljkasto područje okomito prema granici, a svijest, da ćemo uskoro biti u Bosni, djeluje na mene kao groznica. Suprotno svome običaju počinjem govoriti vrlo glasno i u isto vrijeme na sve strane. Pričam o ljudima u Bosni, o njihovim kućama i životinjama. Zatim govorim o džamijama i munarama, dok se već bližimo graničnoj postaji. „emu priča, za koji trenutak bit ćemo na drugoj strani – ali meni to sve još uvijek predugo traje; htio bih nekako najradije nasilu prijeko: u svojoj obijesti nudim 100 kruna onome tko prvi ugleda munaru. To me za kratko vrijeme umiruje. Samo sada me raspisana nagrada malo zabrinjava. Dok se vozimo preko sedlastog usjeka prema Kostanjevici i na pomolu se već pojavljuje voda pogranične rijeke Une, ja se pokunjio. Da drugi ne primijete penjem se na konduktersko sjedište kako bih imao što dalji vidik, da bih uskoro nakon toga mogao uzviknuti: Eno je!“[50]

Glumica Rinka iz Michelovog romana Die Wila putuje u Bosnu avionom, pa čak i iz te perspektive zemlja joj se čini orijentalnom: „Kada su se kasnog poslijepodneva približili toku Save, pažnja im je postala je življa. Rinka je gledala kroz prozor i uskoro dolje u jednome mjestu na rijeci Bosni zamijetila prvu džamiju s tankom kamenom munarom, malom kao igračka. [...] S dvogledom je prepoznavala figure ljudi, fesove i turbane na glavama, ugledala pokrivene žene, karavane s natovarenim konjima, stada ovaca; orijentalni svijet, njoj odavno poznat iz priča i pisama, prerastao je iz ove daleke dubine sve više u stvarnost.“[51]

Ovakvu sliku sistematski su širili i turistički vodiči u kojima su opisi putovanja Bosnom bili tako dramaturški koncipirani da su bili kao uvod u Orijent, pri čemu je putnike u Sarajevu očekivala kulminacija. Autoru Stappenu ovaj grad se čak učinio orijentalniji i od samog Orijenta, dok su se Baerenreiteru sarajevske muslimanke izgledale bojažljivijima od onih u Carigradu.[52] August Leiss je ovaj „inicijacijski“ dodir doživio u Čapljini odnosno Počitelju, da bi već u Mostaru imao osjećaj da je u „najdubljem Orijentu“.[53] Ovakva gradacija neće nas nimalo iznenaditi kada znamo da su njemački autori i u Dalmaciji prepoznavali Orijent! Takvima je Friedrich Poths-Wegner doživio već Split i Dubrovnik: „To nije više Evropa nego jedan drukčiji, orijentalni svijet u koji se u Splitu ulazi.“[54] „Interesantnu sliku pružaju uske uličice [Dubrovnika] koje se uspinju od korza prema brdovitoj strani i koje kao i one trgovačke ulice na drugoj strani prenose posjetitelja potpuno u Orijent. To na poseban način danas kada je šarenilo seoskog stanovništva, s turbanima i fesovima na glavama, došlo u grad na proslavu sv. Vida [sic!].“[55] Za Hermanna Bahra Orijent je počimao odmah iza Zadra[56], a u Splitu on mu se očitovao u šarenilu gradske tržnice: „Ovdje je Istok, ovdje imate sve boje; svjetlina izloženih narandži blijeda je naočigled vatre nošnji.“[57]

I sarajevska putopisna crtica Maxa Frischa Wenn Frauen verhüllt sind (Kada su žene pokrivene)[58], nastala na samom početku njegovog literarnog nastupa, unatoč svojoj poetičnosti, podsjeća na scenarije bečkih opereta 19. stoljeća s orijentalnim temama i odgovarajućim dramaturškim rekvizitima. Frisch u toj crtici više prerađuje motive iz trivijalne i romantičarske lektire nego vlastiti doživljaj Sarajeva. Sarajevo, čini se, služi mu samo kao platno za projiciranje u prtljagu već donesenih slika. Kod Frischa je to vrlo prepoznatljivo, kod drugih autora manje. U okviru ovoga rada taj se problem može samo naznačiti, ali jedno intenzivnije bavljenje ovom temom trebat će upravo ovome posvetiti posebnu pozornost: koliki je u opisima Bosne udio literature koja ne tematizira Bosnu nego Orijent kao kulturni i estetski fenomen i kako ti opisi sugeriraju osobno vipeno, doživljeno i spontano, a zapravo referiraju samo pročitano.

U zapažanjima orijentalnoga uočljiva su dva tona; jedan je radoznalost i otvorenost prema susretu sa stranim ili egzotičnim, drugi apriorno kvalificiranje orijentalnoga kao nijekanje (vlastite) kulture i civiliziranosti. U prvome slučaju ima i elemenata turkofilije, koja je u određenim evropskim krugovima u 19. stoljeću postigla salonski nivo, u drugome radi se o općem sindromu duhovne egocentričnosti. Izraziti primjer za prvi tip mogao bi biti Franz von Werner, alias Murad Efendi[59], za drugi Ernst von Hesse-Wartegg, strastveni putnik i putopisac koji je obišao više od pola svijeta, što nipošto ne znači i širinu duhovnog horizonta. Hesse-Wartegg je s čupenjem doživio panoramu Mostara, sliku koju je mogao očekivati u Africi ili na Bosporu, ali ne „ovdje u ovoj zemlji pod kršćanskom vlašću“ i „stalno napredujućoj kršćanskoj kulturi“.[60]

Orijentalno kao estetska kategorija najizrazitije je uočljivo u opisima arhitekture, u prvome redu gradskih naselja, a znatno manje stambenih interijera. „Kao iz neke istočnjačke priče“, veli Michel za Gornji Šeher[61], a taj bi se moto mogao staviti i najvećem broju opisa Mostara, Banje Luke, Sarajeva, Travnika, Maglaja pisaca od Sendtnera, Rennera, Ringler-Kellner, Baernreithera od Hölzela, Frischa, Brittinga i dr.[62]

Interesantnija od ovih opisa jesu ona mjesta na kojima se registrira postupno iščezavanje te arhitekture, a posebno opet ona kritička zapažanja koja se tiču simbioze ili kontaminacije orijentalne i zapadnoevropske arhitekture austrijskog tipa. Opisujući zbirku i rad Zemaljskog muzeja u Sarajevu Baernreither preporučuje da njegovo etnografsko odjeljenje osnuje fotografsku zbirku onih „starobosanskih, uglavnom muslimanskih građevina i snimaka gradova koji sada postupno nestaju pred modernim građevinama i planovima. Treba također s time računati da vatra može uništiti izglede gradova velike arhitektonske i slikovite draži, što će se s obzirom na stari način gradnje ovih objekata sigurno još često dešavati. Ja sam ovoga puta nakon dužeg vremena vidio opet Travnik. Prije požara grad je bio tipičan za staro muslimansko graditeljstvo, muslimanski Rothenburg na Tauberu.[63] Sada nakon požara[64] on je žalostan primjer za to kako evropska civilizacija nastupa s graditeljskim formama koje nemaju nikakvog umjetničkog osjećaja za arhitektonsku vezu s prošlošću i koje se ne mogu drukčije označiti nego brutalnima. Ništa nas na našu dužnost u tome pogledu ne bi moglo bolje podsjetiti nego kada bi se dobrim snimcima ove starobosanske građevine stavile svima na uvid i tako moglo sagledati kako je zemlja bogata takvim spomenicima graditeljstva koje bi tvorilo najzahvalniju podlogu za oblikovanje jednog autohtonog stila. Tko se sjeća kako je Travnik nekada izgledao, tko je vidio stari han (sada hotel „Stephanie“) u banji Kiseljaku ili konak u Bihaću ili njemu slične izvan Bosne (podsjećam na jedinstveno lijepi konak s ogromnom platanom u topčiderskom parku!) dat će mi za pravo da muslimansko graditeljstvo u svojoj organizaciji prostora, rasporedu doksata i prozora, po karakteristično izbačenom krovu, sadrži arhitektonske motive velike ljepote koje bi se dalo krasno iskoristiti. Etnografski muzej bio bi pozvan da zorno predstavi ove objekte i tako dadne snažan poticaj korištenju stare ljepote. Ako bi se ovaj graditeljski stil sretno spojio s praktičnim zahtjevima našega vremena takav razvitak u arhitekturi ne bi smetao ni slavenskoj samosvijesti, budući da bi on u svakom slučaju bio ljepši nego ono što se sada od naše arhitektonske zbrke prenosi u Bosnu.“[65]

Sličan po argumentaciji i kritičnosti u ovome pitanju jest i Michelov stav formuliran gotovo u isto vrijeme kao i upravo citirani Baernreitherov: „Ja bih bio zadnji koji bi htio namamiti putnike da dolaze u carevinske zemlje samo radi turizma i njegovih poznatih prednosti. Naprotiv: već prije mnogo godina, kada stara Bosna i stara Hercegovina nisu još bile dirnute evropskom kulturom, najradije bih bio na svim ulazima postavio table s natpisom: Strancima pristup zabranjen. Međutim, uvidio sam kasnije da je ovim zemljama dosuđen novi razvitak i da je on tekao bez dovoljno obzira na specifičnosti zemlje i bez dostatne zaštite zatečene stare ljepote. Respektiralo se jedino vjerska uvjerenja naroda. Ali nije stvar samo u garanciji slobodnog prakticiranja vjere. Nije li – da navedem samo jedan primjer – također povreda religioznog osjećaja ako se uz neku džamiju, koja je ranije plemenitim proporcijama prema svome okolišu i svojom visokom tananom munarom bila uistinu dostojna kuća Božja, podignu nove visoke kuće tipa kao da ih se izvadilo iz bečke radničke četvrti i premjestilo ovamo tako da usred njih munara izgleda poput bijednog golubinjaka, a sama džamija poput neke čudnovate kolibe. – Razvitak je tekao u sjeni svemoći izvana importiranog činovništva i uz pohlepni interes poslovnog svijeta. Često je nedostajalo razumijevanja – posebno onog umjetničkog – kada je trebalo novo dovesti u sklad s postojećim starim, s onime što je specifično za zemlju i narod. Tako bi snažni turizam imao spasonosno djelovanje kao što su u Italiji tisuće i tisuće turista u svakom slučaju imale kao kontrola pozitivan učinak na očuvanje umjetničkog blaga.“[66]

Iščezavanje orijentalnoga smatrao je i Leiss gubitkom: „Na žalost sve više i više nestaje turskog obilježja Mostara. Od našeg zadnjeg posjeta prije petnaest godina ne samo da je bazar veoma smanjen nego su i mnoge slikovite stare kućice morale uzmaknuti pred nelijepim kamenim sanducima. Samo u središtu grada i s obje strane Neretve, koja onuda protječe između stijena, životari bijedno jedna cjelovita turska četvrt.“[67] Pod ovim dojmom nestanka i propadanja orijentalnih obilježja maloga Mostara Leiss se usudio izvesti čak zaključak kako i moć islama u širim razmjerama pripada tempi passati.[68]

Nestanak stare Bosne kao posljedicu okupacije zemlje registrirala je i Milena Preindlsberger-Mrazović, ali je ona ovaj shvatila kao neizbježivu zbilju i pokušala ga uzeti trezveno. Promjene koje su nastupile nakon 1878. autorica knjige Bosnisches Skizzenbuch smatra direktnim prijelazom iz srednjega vijeka u modernu kulturu; one su duboke i sveobuhvatne, dapače revolucionarne; premda se ova revolucija odvija u miru, ona je djelotvornija nego bilo koja krvava revolucija: „Njome se mijenjaju i srž i vanjski oblik. Sve biva drukčije: gore i rijeke, močvare i šume, pustare i gradovi. Drukčije se njive obrađuju, drukčije kuće grade; nestaje narodne nošnje; staro pokućstvo odlazi na tavan ili u muzej, a pjesme, igre i narodni običaji u etnografsku literaturu [...]. Ali brzi proces, koji ova promjena znači, proći će, suprotnosti će se izravnati, a jurnjava zbivanja umirit će se, barem u očima suvremenika. Desetljeća, u kojima se sve ovo događa, izgledat će kasnije samo kao jedan interesantan trenutak i ne bez suosjećanja osluškivat će se glasovi iz ovog znamenitog prelomnog vremena.“[69]

Odnos prema orijentalnom svakako mnogo je kompleksniji nego što se na ovome mjestu da ukratko opisati. Od spomenutih aspekata samo da još ukažemo na proturječje u turističkom viđenju Bosne, a ono se sastoji u tome da se u zemlju dolazi u potrazi za orijentalnim, izvornim, genuinim, a istovremeno, manje ili više izravno, zahtijeva „evropsko“ ili lamentira nad njegovim nedostatkom. Ova je kontradikcija nesvjesna, a svojstvena je turistima do dana današnjega.

S pravom su njemački autori, na prvome mjestu putopisci, uočili orijentalnu komponentu u vanjskom izgledu naselja i života stanovnika Bosne i Hercegovine. Iz gore navedenih razloga njihovi prikazi nisu mogli uvažiti proporcije u smislu jednog sveobuhvatnog opisa zemlje i ljudi. Stoga ni u ovom nacrtu nema „ravnoteže“ niti se ona da umjetno izgraditi. Tekstovi, koji se ovdje analiziraju, neće uvijek odgovarati Rankeovom postulatu o zadaći historijskog istraživanja („kako je zapravo bilo“), ali će u svakom slučaju biti informativni i smislu imagoloških postavki odnosno spozanje o tome, kako su drugi vidjeli da je nešto bilo.

U više popularnoj nego znanstvenoj teoriji putovanja i putopisa susreću se paralelno dvije hipoteze koje su samo naoko oprečne i isključive. Prema jednoj čovjek putuje svijetom da vidi samo ono što mu je već poznato, drugim riječima: da nape potvrdu za svoje znanje; prema drugoj on ide na put da otkrije nepoznato. Ako primarne izvore za ovu skicu preispitamo pod vidom gornjih teorema, ustanovit ćemo kako u svakome tekstu, dakako u različitim omjerima, ima donesenog i novostečenog znanja, ima ustaljenih slika i knjiške frazeologije, ali i oštroumnih zapažanja i detalja koje može vidjeti samo ničim opterećeno oko.

Naravno, valja respektirati i prvotnu intenciju putnika odnosno autora i uvažiti je kod prosudbe tekstova. Jedan neobjavljeni dnevnik bavarskog etnografa Heinricha Krissa iz 1939. godine pokazuje zorno kako uski stručni interes selektira i svrstava viđeno. U potrazi za predmetima i svjedočanstvima pučke pobožnosti Kriss registrira samo „pozitivne“ nalaze; mjesta bez njih opisuju se samo lapidarno i kancelarijskim tonom: pravoslavna crkva u Čajniču mu je „dosadna moderna građevina“, a za katoličko svetište u Podmilačju kaže da mu je bilo poznato već iz literature i da je bio radoznao posjetiti ovo mjesto, ali da je njime bio potpuno razočaran: „Crkva je dosadna novogradnja iz 20. stoljeća i nema nikakvih zavjetnih darova ili drugih znakova [vjerskih] narodnih običaja.“[70]

Sličan su doživljaj morali imati i drugi austrijski i južnonjemački putnici koji jedva da i zamjećuju arhitekturu katoličkih crkava u Bosni i Hercegovini, arhitekturu lažne gotike i uglavnom jednostavne izvedbe, često s trećerazrednim interijerom poteklim upravo iz crkava istih tih austrijskih i južnonjemačkih krajeva. Tako je kod tih putnika i najsiromašnija džamija mogla pobuditi veći interes nego bilo koja crkvena građevina, a to bi opet značilo – da se vratimo na gore spomenutu dihotomiju putničkih intencija – da ipak u putovanjima prevladava potražnja za manje poznatim i neviđenim.[71]

V.

Zauzećem Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska Monarhija proširena je teritorijalno na jedno područje koje je, kako je gore spomenuto, označavano i imenom „Nova Austrija”.[72] U arsenal slika i pojmova, kojima je Monarhija nastojala kako prema vani tako i prema unutra prikazati samu sebe, spada i metafora o državi kao obitelji s mnogobrojnim članovima i pater familias na čelu. To je dopiralo čak i u sfere vojničkog života: car i kralj kao vrhovni zapovjednik vojske slovio je kao otac, a vojnici kao njegova djeca.[73] Na jednoj drugoj strani to je bilo sadržano i u ekstenzivnoj vladarskoj titulaturi, ali ovdje je zanimljivija ona popularna razina u kojoj su familijarne slike bile direktnije doživljavane. U sklopu austro-ugarske familije naroda i jezika Bosna i Hercegovina bile su najmlađe. Stoga je c. i kr. paternalizam nad njima bio tim izrazitiji.

Želio bih ovaj kompleks ilustrirati primjerima iz jednog medija koji se u historijskim istraživanjima premalo uzima u obzir, naime karikaturama. Karikatura nije neovisni žanr nego ona svoje motive i sadržaj crpi upravo iz literature (u najširem značenju te riječi), pa stoga ovdje ne treba očekivati ili tražiti neke sasvim nove aspekte; karikatura je kao izvor utoliko zahvalna što ona komprimirano i, sukladno svojoj naravi, poantirano donosi ono što je u literaturi diskurzivno sadržano. Koliko mi uvid u tu vrstu izvora dopušta, mogu formulirati sljedeća zapažanja:

Dok su austrijske odnosno njemačke karikature o većini drugih (slavenskih) naroda odnosno zemalja imale manje ili više ustaljene slike s odgovarajućim simbolima i rekvizitima, u slučaju Bosne i Hercegovine takva je slika nedostajala.[74] Razlog je za to što je Bosna i Hercegovina srazmjerno kasno prodrla u svijest evropskih političkih interesa. Za stvaranje bilo diferenciranih slika bilo stereotipa o drugima potreban je duži vremenski period. Bosna i Hercegovina je na evropsku političku scenu nastupila zapravo tek s okupacijom 1878. godine, s ustaničkim preludijem od nekoliko godina. Od tada njezini obrisi postaju sve jasniji, pri čemu se naravno pisci, novinari, slikari i karikaturisti služe već postojećim arsenalom nacionalnih, političkih i geografskih tipologija, slika, predodžbi, klišeja itd. A. Achleitner je ustvrdio kako je Crna Gora „najviše ogovarana zemlja Evrope“ („das meistverleumdete Land Europas“), imajući pri tome u vidu vjerojatno ne samo izvještavanje evropske političke nego i satiričke publicistike o „junačkim otimačima stoke“ i njihovom „vašljivom kralju Nikiti“ itd. Naočigled ovoga čvrsto formiranog stereotipa upadno je nesnalaženje karikaturista pred zadaćom da daju oblik onome što bi čitatelji trebali odgonetnuti ako „bosansko-hercegovačko“. Nama, današnjim promatračima, čini se više smiješno to nesnalaženje karikaturista nego njihova prvotna intencija. Ako bismo ipak istakli neke od konstantnih motiva koji se susreću u karikaturama bilo bi to prikazivanje Bosne i Hercegovine ili kao mlade žene ili djeteta.

Prikazivanje Bosne kao djeteta ili maloljetne djevojke uklapa se u sustav stereotipije koju su kulturolozi zapazili u opoziciji Zapad – Istok. U kategorijama tih stereotipa Zapadu su svojstveni elementi: starost, ozbiljnost, stabilnost, razboritost, a Istoku: mladost, površnost, osjećajnost, nezrelost, lakomislenost, neuračunljivost.[75] Kako karikature obično nisu neutralan nego angažiran žanr, to ova svojstva možemo čitati i kao političku kvalifikaciju.[76]

Valja upozoriti na interpretaciju ovakvih prikaza koju na primjeru Bugarske odnosno Južnih Slavena iz djela Cosmographia universalis Sebastiana Münstera donosi Kiril Petkov. Prema njemu u toj likovnoj tradiciji ženska svojstva pripisuju se onim narodima ili etničkim grupama koji su politički ugnjetavani – dakle žensko kao princip patnje i pasivnosti, za razliku od muškog principa agresivnosti i nadmoći.[77]

Ističem ovdje žanr karikature i zbog toga što su karikaturistički i satirički listovi u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća bili vrlo raširena i utjecajna lektira.[78] I dok su karikaturistima stajale na raspolaganju već razrađene i stilizirane figure drugih naroda, dotle takve figure za Bosance i Hercegovce nije bilo. Bečki Kikeriki bio je uporan u potražnji za jednim takvim likom, da bi si u nevolji pomogao tako što je Bosance i Hercegovce jednostavno pridružio društvu „eha i Slovaka, dakle tipovima putujućih trgovaca, koji su nudili sitnu metalnu i drvenu robu. Praksa će kasnije na neki način potvrditi ovaj klišej, budući da su iz Hercegovine i iz Bosne Monarhijom krstarili torbari i tako još više učvrstili pojam „Schlawiner“ (Slaveni) koji u njemačkom ne znači samo trgovca pokućarca nego i prefriganog i svim vodama opranog čovjeka.[79]

Iako, dakle, „Bosanac“ u predodžbama njemačkog svijeta nije imao onako razrađenu fizignomiju kakvu su npr. imali „Madžar“, „Turčin“ ili „Crnogorac“, to je ipak ovaj lik dospio i u dječje slikovnice. Knjiga Der junge Künstler. Ein Bilderbuch für kleine Maler (Mladi umjetnik. Slikovnica za mlade slikare) autora Hansa Probsta, čije je prvo izdanje objavljeno 1903. u nakladi Braun & Schneider u Münchenu (2. izd. oko 1905), a koja je zamišljena i kao crtanka odnosno naputak za crtanje, prikazuje malog medvjeda koji uz pratnju i šibe Bosanca s tamburinom igra i privlači pažnju svijeta na javnim mjestima. Sve u svemu to je bezazlena slika, posebno ako je smjestimo u okvir dječje pedagogije na početku 20. stoljeća i ako je usporedimo s nekim drugim slikama iz iste pedagogije i nacionalne imagologije. Kod Probsta su Bosančevi rekviziti: duga kosa i snažni brkovi, crvena kapa nalik fesu, plavi prsluk, crveni silah, za silahom nož. U smislu stereotipije to je dosta neutralan prikaz, za razliku npr. od figure „Madžara“ u istoj slikovnici ili predstavnika Apeninskog poluotoka koji slovi kao – bandit! Od ostalih figura u knjizi su prikazani još „Turčin“ i „Mladoturčin“, ovaj zadnji uz odgovarajući politički komentar koji se da lako razumjeti iz onovremene političke situacije u kojoj je „mladoturski“ pokret bio značajna tema. Za prikaz Bosanca ne bismo mogli naći neko političko opravdanje, ali činjenica da je zastupljen u slikovnici znači da je on na neki način postao „općim mjestom“ ili kategorijom s kojima se mogla služiti literatura za djecu, a ona  upotrebljava uglavnom prepoznatljive slike. Podrijetlo ovog motiva možemo protumačiti činjenicom da je pripojenje Bosne i Hercegovine Monarhiji omogućilo veliku fluktuaciju stanovništva i da su od ove, kako je gore spomenuto, posebno profitirali sitni trgovci, nadničari, obrtnici, pa i zabavljači ili, kao u našem primjeru, krotitelji medvjeda. Kupci ili publika željna zabave nisu imali potrebe putnike i došljake iz njima dalekog svijeta diferencirati strogo po etničkim ili drugim kriterijima. Tako su Bosanci kao pars pro toto postali predstavnici konglomerata etničkih grupa s jugoistoka Evrope, štaviše metafora za zvanje vašarskog ili uličnog zabavljača.

„Nova Austrija“ kao pojam iz perspektive habsburške administracije sadržavao je u sebi elemente stabilnosti i dinamičnosti. Proširenje Monarhije na dvije nove pokrajine shvaćen je, između ostaloga, i kao znak da je kruna unatoč svim problemima u stanju prihvatiti nove zadaće i ekspandirati i politički i geografski. Na različite načine pokušalo se činovništvu iz raznih dijelova Monarhije Bosnu i Hercegovinu učiniti primamljivim: novčanim nagradama, izgledima za brže napredovanje na službeničkoj ljestvici, a konačno i patriotskom retorikom s frazeologijom o „civilizatorskom poslanju“, „otadžbinskom dugu“ itd. Bez sumnje, nekim vojnim i civilnim službenicima bosansko-hercegovački segment u njihovoj karijeri bio je od velike koristi, nekima se boravak u ovoj zemlji činio kao egzil. Ritmajstor Bourdanin iz romana Das Haus der dunklen Krüge (Kuća tamnih vrčeva) književnice Gertrud Fussenegger razmišlja o predstojećoj rastavi braka i budućoj egzistenciji što dalje od obitelji i kuće u Plzenu, u što zabačenijim prostranstvima, a tu mu se kao alternative nameću Podolija ili Bosna.[80] U pismima koja je Milena Preindlsberger-Mrazović iz Sarajeva slala između 1902. i 1906. godine književnici Rosi von Gerold (1829-1907) u Baden kod Beča može se saznati dosta o tretmanu Bosne kao „nove Austrije“ i položaju službenika u njoj. Milena je u pismu od 12. oktobra 1902. čak upitala: „Zar je Bosna zemlja za interniranje …?“.[81]

Vratimo se još nakratko gore spomenutom paternalizmu. Josephu Baernreitheru upalo je u oči da on nije samo stvar vladarske superiornosti nego da on na drugoj strani ima podlogu i u patrijarhalnom poimanju obitelji i starješine obitelji u Bosni i Hercegovini. Stoga je Baernreither sugerirao da se zakonsko reguliranje vojne obveze u ovoj zemlji deklarira kao isključiva nadležnost Kaisera, jer se u njoj sve „sa svom snagom i naivnošću jednog neciviliziranog naroda [Naturvolk] očekuje od cara osobno“.[82] Zatim: „Državni autoritet igra u ovoj još i danas poluorijentalnoj zemlji veću ulogu nego drugdje.“[83] Baernreither navodi izreku jednog katoličkog Hercegovca: „Mi se držimo samo onoga što nam kaže naš stari otac (car).“[84] Armijska komanda registrirala je ovu karakteristiku bosansko-hercegovačkog mentaliteta i primijenila je u obuci i ratnoj praksi: „Jače nego kod drugih trupa oficir je [kod Bosanaca i Hercegovaca] morao naglašavati da je on starješina, inače ne bi postigao svoj cilj. U ovome odnosu prema starješini bilo je vrlo mnogo od orijentalno-patrijarhalnog karaktera.“ Kao odgovor na uvažavanje ovog karaktera bile su bezrezervna odanost i požrtvovnost vojnika, što se pokazalo već u prvim bitkama: „Bosansko-hercegovačke regimente ne samo da su se dobro borile, one su u napadu nastupale s takvim elanom da ih se kasnije, ako je to bilo moguće, angažiralo svugdje ondje gdje se je neprijatelja željelo pregaziti u prvom naletu. Bili su kao sablje damaskinje, oštri i ljuti na udaru, žilavi i pouzdano vjerni u obrani.“[85]

VI.

Kroz 40 godina austrougarske prisutnosti u Bosni i Hercegovini može se vrlo dobro zapaziti kako je slika ovih zemalja postajala sve diferenciranija. Raznolikost pristupa političkim pitanjima, šarolikost stranačkog života, različite orijentiranosti prema centrima izvan zemlje – sve je to prisiljavalo promatrače zbivanja, činili oni to profesionalno ili samo usputno, da razlikuju. Drugo je pitanje u kojoj su mjeri ova razlikovanja odgovarala stvarnosti, ali je činjenica da se namjesto grubih obrisa i općih mjesta sve više susreću detalji i nijanse. To vrijedi za tekstove svih vrsta. Diferenciranje se ponajviše odnosi na konfesionalne odnosno etničke karakteristike. Maximilian Hölzel je tako pravoslavce opisao kao “marljive i štedljive Vlahe, uglavnom inteligentne i revne trgovce”. Katolici su mu “sanjari i pjesnički nadareni” ljudi, a muslimani “aristokrati” koji se ne odriču prošlosti.[86] Po ovoj Hölzelovoj kategorizaciji za prve bi bila karakteristična praktičnost u životu, za druge poezija, a za treće povijest. Hölzel je rođeni Sarajlija i očito je da je on ovu podjelu napravio po mjeri rodnoga grada i sjećanju na njega. U Sarajevu njegova vremena bio je prisutan znatan broj pravoslavnih trgovaca, imućnih i uglednih ljudi, koji taj status nisu postigli tek dolaskom Austro-Ugarske nego znatno ranije. Što se tiče katolika i njihove sklonosti k poeziji vjerojatno je tu Hölzel stajao pod jakim dojmom fra Grge Martića, dominantne figure bosansko-hercegovačkog katolicizma onoga vremena. On ga doduše ne spominje izričito, ali možemo poći od toga da mu je njegovo ime bilo dobro znano, a možda čak i fra Grgo osobno, budući da piše kako je često posjećivao crkvu sarajevskih franjevaca, “brkatih i ratničkih redovnika”.[87] Napokon, “aristokratizam” bosansko-hercegovačkih muslimana mogao je Hölzel doživjeti u historijskom sjećanju koje su oni nakon okupacije kultivirali više nego drugi: “Austrijski zakon ih je skinuo s njihovog gospodstva i izjednačio s nekadašnjom rajom; međutim, oni danas nisu drukčiji nego što su to bili prije. To su rođeni vojnici izvanrednih ratničkih sposobnosti, izuzetno hrabri borci s djetinjom naravi i najstrožim ćudoređem – likovi iz viteških vremena. Još nisu bili zaboravili prošlost svoje zemlje; svoje porijeklo dovodili su u svezu s gorskim narodom Ilira i služili su se još pismom svojih kraljeva, bosančicom, pismom protekle bosanske kulture koje podsjeća na germanske rune. Oni su bili jedini koji su razlikovali vjeru i porijeklo i, pitani za svoje pleme, odgovarali bi ponosno svojim sonornim glasom: Ja sam Bošnjak!”[88]

Joseph M. Baernreither skicira predstavnike triju bosansko-hercegovačkih konfesija, a preko njih i različite političke opcije npr. u pogledu aneksije. Kroz kratke portrete svojih sugovornika (Esada ef. Kulovića, Halidbega Hrasnice, Hamid Ekrema Šahinovića, Josipa Stadlera, Nikole Mandića, Gligorija Jeftanovića, Vojislava Šole i Lazara Dimitrijevića) on čitateljima posreduje sliku ne samo različitih individualnih temperamenata nego i jednu vrlo raznoliku sliku Bosne i Hercegovine toga vremena.[89] Visoki časnik austrijske vojske Karl von Gelabek okarakterizirao je pripadnike pojedinih konfesija prema njihovom odnosu naspram vlasti: „Ozbiljni i plemeniti musliman možda se u sebi osjećao još uvijek kao da je zapravo on gospodar zemlje koju je prihvatio kao samo privremeno mu oduzetu; lukavi i fleksibilni grčko-orijentalni tzv. Srbin držao je sebe za budućeg gospodara zemlje, možda potajno nadajući se da će se ostvariti velikosrpski san.“ Za katolike veli Gelabek da su se konačno oslobodili tuđeg pritiska, ali da su još uvijek nezaslužno zapostavljeni.[90] Što se tiče njihovih ratničkih svojstava on ih ukratko ovako definira: „fanatička hrabrost muslimana, snalažljivost i lukavstvo Srbina, ustrajna upornost katolika“.[91]

Još prije Baernreithera i Gelabeka pokušao je Heinrich Penn opisati različitosti ne s obzirom na konfesije ili nacionalno-političke stavove nego s obzirom na regionalnu pripadnost. Svoje portrete sudionika poklonstvene deputacije caru Franji Josipu u Beč nakon okupacije on je podijelio na Bosance i Hercegovce i ove skicirao kao grupe s različitim socijalnim držanjem, mentalitetom i fizičkom pojavom: „Kao što je različit utisak koji na putnika ostavljaju zemlja i ljudi zlatne Bosne i kamenite Hercegovine tako je različit bio i dojam koji su izazvale poklonstvene deputacije za vrijeme boravka u carskom gradu. Bosanci su u svakom pogledu pobuđivali više pažnje i interesa nego Hercegovci jer je među njima bio niz interesantnih likova od kojih se je svaki na neki način pokušavao predstaviti kao sin Bosne ponosne. Dok su niski, žilavi Hercegovci izgledali kao zastupnici jedne male provincije, dotle su bogati i krasno odjeveni Bosanci nastupali kao da su emisari nekog velikog carstva da se poklone svome novom gospodaru – ,ćesaru,.“[92]

Ponavljam: nije ovdje mjesto da se kritički ispituje opravdanost pojedinih sudova. Ovdje vrijedi samo naglasiti da je intenzitet političkog interesa za Bosnu i Hercegovinu u austrougarskom periodu rezultirao i opisima zemlje i ljudi sa značajkama polifoničnosti.

Zapažanje posebnosti i razlika neke zemlje nije stvar kolektivna nego individualna. Robert Michel piše kako njegovi suputnici na bosanskom krajoliku nisu zapažali ništa posebno, dok je za njega zemlja bila prepuna posebnosti, npr.: arhitektura seoskih kuća, pojava ljudi, obrada zemlja, priroda uopće, domaće životinje. On je gotovo opsesivno bio u potrazi i otkrivanju razlika i raznolikosti: „Što se mene samog tiče nastojao sam do u krajnje pojedinosti otkriti razlike. Gledao sam za svakom pticom, ne bi li u njezinom letu i njezinim svojstvima došla do izražaja osebujnost zemlje. Nije mi izmakla ni jedna čaplja koja se brižno krila u rijeci Sani i provirivala samo glavom na dugome vratu, mirno kao da je suha grana. – Na svoje zadovoljstvo mogao sam sam sebi kazati: Kada bi te netko u snu iz daleka prenio u ovaj kraj i, budeći te, upitao: U kojoj si zemlji? bio bih mu u stanju sa sigurnošću odgovoriti, još prije nego što bih svoj pogled upravio na sve četiri strane: To može biti samo Bosna.“[93]

Multietnički i multikonfesionalni karakter Bosne i Hercegovine registrirala je ne samo austrougarska administracija u svojim na zavidno visokom nivou organiziranim i sprovedenim popisima pučanstva, nego i publicistika svih razina koja je u odlučujućoj mjeri oblikovala javno mnijenje. U biti kod posredovanja takve slike nije bilo potrebno posebnih napora, budući da je državno-politički image Austro-Ugarske bio svjesno građen na činjenici multietničnosti i multikonfesionalnosti. Godine 1878. ovaj mozaik samo je još povećan, iz perspektive satiričkog tiska povećan naravno samo za još jedan element koji ne ide u prilog Monarhiji. Tako npr. bečki Kikeriki u godini okupacije na jednoj karikaturi prikazuje Čehe, Poljake i Slovake s karakterističnom odjećom i rekvizitima koje im pripisuju karikature, pridodajući im sada i Bosance: ratoborne, divlje, siromašne, a sve to uz komentar: Ove Austrijance imamo već; sad treba da dobijemo još i ove Bosance![94] Tako gotovo doslovno i münchenski Simplicissimus u godini aneksije u karikaturi naslovljenoj s „C. i. kr. kompletiranje“: Mi smo, izgleda, ove divlje pokrajine dolje u Bosni anektirali samo zato da bi naša vlada kompletirala svoju zbirku „šlavinera“.[95]

Izvan satire i karikature Bosnu i Hercegovinu se percipiralo s odgovarajućim diferenciranjem, pri čemu se općedržavni principi nisu nikada gubili iz vida. Kada Michel opisuje dolazak Franje Josipa u Mostar, on za svečani okvir uzima (hercegovačku) prirodu i u nekoj vrsti apoteoze projicira na raspoloženje ljudi: „Međutim, nakon dugog dugog vremena dolazi dan kada će zajednička snažna radost zahvatiti čitav narod. Ako bi priroda htjela ovu radost izraziti slikovito, onda bi morala napraviti čudo da toga dana svaki pojedini kamen na prostranom sivom kršu bukne u cvatu. – Careva će posjeta odista u Hercegovini zbog posebnih okolnosti izazvati dojam kakav se u povijesti te zemlje jedva može naći. Već stoljećima nije bilo niti jednog jedinog povoda koji bi čitav hercegovački narod ujedinio u zajedničkoj radosti. U najboljem slučaju bilo je s vremena na vrijeme razloga za radovanje za jednu od triju vjerskih grupa. Ako su se radovali muslimani, katolici i Srbi bi stiskali zube; razlozi za radost bili su uvijek takve vrste da je radost jednih drugima dvoma bolno dirala u srce. Tek duga austrougarska okupacija zemlje uspjela je ublažiti suprotnosti dotle da neka radosna prigoda u jednoj grupi nije prouzrokovala mržnju i ogorčenje u drugoj. Stoga mora biti od najdubljeg značenja to da ovoga puta izvor radosti vrijedi jedinstveno čitavom narodu.“[96]

Dok je kod Michela osoba cara i kralja motiv narodnog jedinstva, kod natporučnika Sigfrida Knapitscha to je rat. U jednoj kriznoj situaciji na istočnom bojištu samopožrtvovno nastupaju zaredom trojica bosansko-hercegovačkih vojnika: jedan Hercegovac s crnogorske granice („visok gotovo dva metra, plećat, čestit, kakvi su ovi gorštaci“), kaplar Adamović od Bosanske Gradiške i desetar Osmančević iz Sarajeva.[97] U njihovoj pogibiji njihov zapovjednik vidi jedan viši smisao i interpretira ga ovako: „Topovska paljba bila je pogrebna pjesma za trojicu bosanskih junaka. Izdahnuli su jedan Hercegovac, jedan graničar s hrvatske granice i jedan musliman, žrtve svoje revnosti, kao da je neka viša sudba htjela pružiti simbol jedinstva svih triju naroda u neustrašivom vojništvu.“[98] Tako na koncu ispada da je genius Austriae onaj koji nadilazi i nivelira sve suprotnosti i razlike Bosne i Hercegovine.

VII.

Iz rječnika njemačke romantike potječe pojam „Naturvolk“ kojim je prvi J. G. Herder želio označiti narode koji su bili daleko od dostignuća moderne tehnike i civilizacije. U tom pojmu bila su uočljiva dva semantička polja: „prirodno“ kao kategorija s izrazito pozitivnim konotacijama, a zatim u smislu „barbarstva“, „zaostalosti“ i krutog tradicionalizma. U Herderovoj prosvijećenoj perspektivi naglasak je trebao biti na pozitivnom značenju, ali se taj pojam nije nikada potpuno oslobodio značenja svog ranijeg sinonima “divlji (narod)”, premda je on u nedostatku drugog pogodnijeg pojma do danas ostao termin kojim se ponajviše služi etnologija.

Kao “Naturvölker”[99] označavani su u prvome redu afrički i azijski narodi odnosno plemena čiji se način života ravnao prema ritmu prirode i godišnjih doba. Putnici, istraživači, misionari i avanturisti u vjernim opisima, ali i u tendencioznim slikama, informirali su evropsku publiku o ovom svijetu i pobudili za njega veliki interes. Nepregledna je literatura posvećena ovim narodima i njihovim običajima. Bez velikih poteškoća da se ustanoviti kako je ta ista literatura utjecala također na opise i onih naroda koje etnolozi ne bi svrstali u kategoriju “Natrurvölker”, ali koji su se nalazili izvan uskog civilizacijskog kruga autora i čitalačke publike. Za mnoge od njih, na primjer, opisi balkanskih naroda bili su takoreći domaća (evropska) ilustracija “primitivne” kulture naroda s drugih kontinenata ili iz davno prošlih vremena.[100] Autori Bosnu stavljaju u civilizacijski kontekst Afrike[101] koja je kao publicistička tema intenzivno recipirana od strane evropske čitalačke publike svih slojeva. Heinrich Penn je išao čak dotle da se za usporedbu poslužio starim škotskim, galskim i saksonskim plemenima i prema njima mjerio stupanj gospodarstva i kulture življenja u Bosni i Hercegovini! Po njegovom sudu ove su se nalazile još u „prastanju“ (Urzustand), za što je Penn najviše primjera nalazio u načinu stanovanja. Bosancima i Hercegovcima zanijekao je smisao za kalobiotiku, to jest umijeće lijepog i harmoničnog života kakvom su navodno vladali stari Grci.[102]

„Primitivnost“, koju tematiziraju autori, ne shvaća se bezrezervno negativno. Kao korelat niskome i nerazvijenome pojavljuje se nekada izvorno i nepokvareno. Tu dihotomiju izražava J. Baernreither kada Bosancima pripisuje “Kraft und Naivität eines Naturvolkes” (snagu i naivnost jednog prirodnog naroda).[103] Kod drugih autora govor je o prirodnoj nadarenosti i pozitivnoj radoznalosti Bosanaca i Hercegovaca, svojstvima koja leže neiskorištena kao “mrtvi kapital” i koja bi se kao zdrava srž dala iskoristiti za nadgradnju u smislu zapadnoevropske kultiviranosti i civiliziranosti. Ne uvijek izričito, ali u takvome stavu prisutne su i naznake ambicija za kulturnom i civilizatorskom misijom upravo na toj zdravoj podlozi.[104]

Granica između „divljine“ i „civilizacije“ u njemačkim tekstovima vrlo je fluidna i proizvoljna; ona se pomicala već prema znanju, predrasudama ili iskustvu svakog pojedinog autora. Bavarski književnik Arthur Achleitner koji je, manje ili više slučajno, upoznao Hrvatsku u svim njezinim dijelovima i u više svojih djela pokazao da ovo poznanstvo nije bilo površno, kaže da su ga odgovarali u putovanje u ove krajeve nazivajući ih „Halbasien“ – poluazijom.[105] Max Kleiber iz Münchena Dalmaciju je označio kao „poludivljom zemljom“, Dalmatince kao „poludivlji primitivni narod“, dok su ga njihovi običaji podsjećali na one „polukultiviranih azijskih naroda“.[106] Ako je iz zapadnoevropske perspektive već Hrvatska kao „antemurale“ spadala u ovu kategoriju, to su onda Bosna i Hercegovina kao još dalje i nepoznatije zemlje tim više pojačavale ove predodžbe.

U njemačkim opisima Bosne i Hercegovine susreće se sporadično sintagma “heroische Landschaft” (herojski krajolik). Autori u pravilu ne tumače šta pod ovime razumijevaju, ali iz konteksta da se zaključiti da se ona upotrebljava jednako u geografskom kao kao i u antropološkom smislu. Njom se želi reći da opori krajolik, npr. krš, oblikuje i ljude, to jest čini ih tvrdim, izdržljivim, hrabrim, dakle herojskim. Teško je ustanoviti porijeklo ovog uvjerenja. Osim romantičarske literature (npr. romana Karla Maya)[107] u stvaranju ovakve slike velikog udjela imala je južnoslavenska epika koja je na njemačkom jezičnom području bila poznatija nego bilo koji drugi vid duhovnog stvaralaštva ovoga prostora. Dok je slika Bosne kao zemlje Orijenta mogla nastati na širokoj podlozi literarnih i vanliterarnih elemenata, za stvaranje epske slike bilo je potrebno intimnije poznavanje kako mentaliteta tako i tradicijskih oblika toga prostora. Orijentalno je doživljavano kao estetsko, osjećajno i fantastično, epsko naprotiv kao historijsko, bliže knjizi i priči, stoga u beletristici i češće tematizirano.

I ovdje bih kao eminentan primjer naveo književnika Roberta Michela koji je nekim svojim djelima tako nasilno navukao epski korzet da nam se čine odveć umjetnima a premalo umjetničkim. U opisima njegovih likova prepoznajemo epske opise, npr. u pripovijetci „Die Entführung der Ajkuna“ (Otmica Ajkune): siromašni pastir Mehmed, lijepa Ajkuna, bogati beg, stari guslar. Ovaj motiv otmice djevojke Michel je varirao više puta, ali svaki put radnju smještao u suvremeni kontekst, pa se tako u njegovim pripovijetkama pojavljuju istovremeno motivi vile i željeznice, fabričkih dimnjaka i gatki.[108]

Ovaj amalgam mitskoga i fantastičnoga na jednoj strani i povijesnoga odnosno doživljenoga na drugoj izrazito je prisutan u Michelovom romanu Die Wila. Njegov siže jest sljedeći: Jedan austrijski filmski tim dolazi u Bosnu radi snimanja filma. Za vrijeme snimanja glavna junakinja nesretnim slučajem nestaje u valovima Plive, ali ne pogiba, nego biva spašena od pastira koji vjeruju da im je sudbina u ruke donijela vilu. Pastiri to žensko biće smještaju u svoju gorsku kolibu. U međuvremenu kolege iz filmskog tima, u potrazi za utopljenicom, saznaju za njezinu sudbinu i organiziraju otmicu. I kao što u starogrčkom teatru „deus ex machina“, u raznim mitologijama zmaj, aždaja, orao ili u južnoslavenskoj epici junaci nastupaju kao spasioci ili figure u funkciji katarze, tako u Michelovom romanu otmica je izvedena tako da na neki proplanak u brdima oko Jajca aterira sportski avion i izbavi djevojku!

Kakva god mjerila uzmemo, Michelov roman će dobiti loše ocjene – ovo je sigurno jedno od slabijih njegovih djela –, ali je on primjer kako ovaj autor, koji je gotovo bio opsjednut epikom naroda Bosne i Hercegovine, asocijativno epske motive veže s modernim pojavama ili, obratno, u modernim pojavama prepoznaje epske slike i motive (avion kao orao ili neka mitska ptica).

Roman Die Wila ima i sljedeću pozadinu: Michel je tridesetih godina sudjelovao na snimanju filma Blutsbrüder (Pobratimi) s podnaslovom Die Bosniaken (Bosanci) koji je realizirao berlinski ALKA-Film. Film je sniman dijelom u Bosni (u Blažuju), a za njega su angažirana poznata glumačka imena onoga vremena (Attila Hörbiger, Brigitte Horney)[109]. Kao i Michelov roman i film je građen je na epskoj podlozi. U producentskoj reklami za njega se kaže: „Film se bavi ljudima našeg dijela svijeta koji žive po nepisanim zakonima srca. Do dana današnjega oni su sačuvali strahopoštovanje pred pobratimstvom kao svetim moralnim zakonom. U ambijentu starih tradiranih običaja, koji po iskonskom nagonu u sebi spajaju viteški duh, prkosnu strast i tamno praznovjerje, otmica djevojke važila je kao hrabri čin muškosti. – Filmska priča uzeta je iz jedne stare jugoslavenske kronike. Nju uokviruju stoljećima tradirane, stare, divlje i tugaljive melodije koje se u Bosni još uvijek pjevaju. Njihova melodika, koja se ne zaboravlja lako, ovdje je po prvi put zabilježena magnetofonski.“[110] – Simptomatično je da je film režirao režiser Hübler-Kahla koji u svojoj produkciji ima i djela Karla Maya.

Opisi kulta junaka ili legendarnih figura ne ostaju uvijek samo izvanjski pogled na tradiciju i tradicionalni mentalitet Bosanaca i Hercegovaca nego utječu i na način razmišljanja autora i njihov literarni duktus. Baernreither dapače vjeruje da ovoj zemlji pristoje službenici upravo takvih karakteristika, pa u tome smislu sugestivno ističe figuru feldcugmajstora Galótzyja, okružnog načelnika Bileće koji je u tom kraju bio „poštovan kao Bog“: „Još i danas ga se tamo sjećaju, raspituju se za njega, a stari ljudi željeli bi ga još jednom vidjeti. Njegova nekadašnja ljubavnica, stara Stanuška, živi poštovana od svakoga i uživa društveni ugled. Galgótzy je bio bezobzirno strog, dao je neke objesiti, ali je općenito postupao prema ljudima blagonaklono, sa svojim vojnicima gradio je ceste i mostove, pokazivao ljudima kako će zasaditi vrtove. Išao je sâm po brdima, bez sablje i bez pištolja, s novcem u džepu: ,Ako imaju hrabrosti ubiti austrijskog generala, neka znaju da nije bez novca., Legendarna figura.“[111] Tako Baernreither stilizira Galgótzyja u Robin Hooda hercegovačkih brda koji u južnoslavenskoj epici ima nemali broj pandana.[112]

Opsjednutost mitološkim, folklorističkim i pučkopripovjednim motivima i temama nameće pitanje, kakvo mjesto uopće autori daju i pripisuju historiji i historijskim faktima. Ako ostavimo po strani pisanje publicista i političkih analitičara poput Hermanna Wendela, koji kako svojom informiranošću tako i stilom stoji visoko iznad prosjeka, moramo konstatirati da kod najvećeg broja autora povijesno ima sporednu ili sasvim beznačajnu ulogu. Ekstreman je doduše stav Penna za koga je period između rimske vladavine (u provinciji Panoniji) i austrougarskog dolaska u Bosnu i Hercegovinu bio tabula rasa[113]; također nema izričitih kvalifikacija naroda Bosne i Hercegovine kao „naroda bez historije“, kakvu je sintagmu poznavala ne samo popularna publicistika nego i historiografija 19. stoljeća, ali za jednu imagološku analizu važno je ne samo ono što autori kažu nego i ono što oni ne kažu. Dakle, šutnja o historiji vrlo je rječita.

Međutim, to nije problem samo povijesti nego i aktualnog vremena o kome autori izvještavaju. Baernreither kaže kako od „putnika koji posjećuju Bosnu i ispred čijih očiju promiču polja i šume, seoska i druga naselja, samo vrlo mali broj njih sluti da se zemljišno imanje ovdje nalazi još potpuno pod vlašću otomanskih pravnih pojmova“.[114] Za dubinu zapažanja nužno je, dakle, jednako određeno predznanje kao i angažirani interes na licu mjesta. Nije potrebna neka studioznija lektira njemačkih tekstova o Bosni i Hercegovini da se ustanovi kako u ovima prevladavaju izvanjski, površinski opisi. Rijetki su autori odnosno tekstovi koji svjedoče o dubljem pronicanju u stvari i probleme i koje bismo mogli označiti kao pogled iznutra. Kada August Schlipköter opisuje moralni i etički kodeks Bosanaca i kao ilustraciju navodi halal, ističući njegovu posebnu težinu u tom kodeksu, onda mi se čini da je tu nadiđen uobičajeni površinski opis. Običaj da ljudi u Bosni pred smrt traže oproštenje ona naziva „najljepši običaj Bosanaca“.[115] Za registriranje ovog fenomena nije dovoljno proputovati zemljom, za takvu vrstu zapažanja treba posebnog sluha i senzibiliteta. Schlipköter je kao evangelički pastor i po svojoj profesiji za takvu vrstu zapažanja imao bolje preduvjete.

Povijesne reminiscencije su vrlo općenite naravi; ako je u njima govor o vremenu prije 1878. godine to se one uglavnom svode na dosta površne opise položaja kršćanske raje pod Turcima, turskog represivnog vladanja i socijalnih nemira kao rezultata takve političke konstelacije. Karakterističan je za to dojam koji je na Michela ostavilo pjevanje jedne umno poremećene žene u Gornjem Šeheru: „Vjerovao sam da u njezinom naricanju osjećam izraz duge čežnje za slobodom koja je možda i prouzrokovala to ludilo.“[116]

VIII.

Iz primarnih tekstova, koji su ovdje korišteni i koje nije lako tipologizirati u smislu naše teme, izdvaja se jedan jednoznačan i u svojim opisima konsekventan tip, a to je lik bosansko-hercegovačkog vojnika, točnije rečeno: redova, infanteriste u c. i kr. armiji.[117]

Poznato je da je, posebno na početku uvođenja vojne obveze[118], bilo otpora regrutiranju s razlozima psihološke i ekonomske prirode. Poznato je također kako je vrhovna komanda pokušala integrirati ove jedinice u armijski sustav, praveći neke ustupke disciplinske, organizacijske ili optičke prirode. U ove mjere spadala je i posebna formula prisege, postavljanja imama u rangu vojnih kapelana, uvažavanje vjerskih blagdana i dr.[119] Kao posebnost bosansko-hercegovačkih jedinica bila je i njihova uniforma s crvenim fesom.[120] Ovaj detalj bio je mjera povjerenja, dakle psihološki tempiran, ali on se savršeno uklapao u već postojeću sliku u austrijskom javnom mnijenju o Bosni i Hercegovini kao orijentalnoj zemlji. Štaviše ovaj detalj će tu sliku još više pojačati.

U vremenu u kom je vojska imala i važnu paradnu ulogu crveni fes i svijetloplava uniforma bili su rekviziti u vojnom scenariju kakav nam je poznat i iz drugih evropskih armija. Sve evropske zemlje s kolonijalnim tradicijama imale su u svojim armijama i postrojbe regrutirane iz zemalja-kolonija. Pri opremi tih jedinica svjesno se odstupalo od vojničkog principa uniformnosti. Naprotiv, upravo se isticala njihova posebnost, drugačijost ili egzotičnost, to jest njihovo porijeklo iz „neciviliziranih“ naroda i država, pri čemu je ovaj epitet trebao biti shvaćen u smislu: fizički zdrav i jak narod, izdržljiv, neustrašiv, odan, pokoran, mentalno ograničen.[121]

Premda ne u tako ekstremnom obliku, mislim da je slično držanje vladalo i prema bosansko-hercegovačkoj vojsci u austrougarskoj monarhiji. Bosancima i Hercegovcima  pridavan je također atribut „elitni“, a šta se pod njim razumijevalo ilustrirat ću primjerima iz knjige uspomena Bosniak (Bosanac/Bošnjak)[122] austrijskog časnika Hansa Fritza koji je u Prvom svjetskom ratu zapovijedao jednom bosansko-hercegovačkom jedinicom:

„Ah, šta vi u Austriji znate o Bosancima! Vama ih opisuju kao životinje koje, ako su dovoljno pijane, neprijatelju pregrizaju grkljan. Oni su za vas neka vrsta kolonijalnih trupa. A čini se da su to i za visoku komandu … I nema novina koje bi ih opisale onakvima kakvi oni stvarno jesu, koje bi veličale njihovo junaštvo, njihovu vjernost. Druge se kiti lovorom, kuje u zvijezde … Bosanac od toga ne razumije ništa – on ne čita novine, on samo vrši svoju dužnost u koju se zakleo … uvijek, svugdje, bez riječi … Hoće li mu jednom biti izrečena hvala koju zaslužuje …?“[123]

Fritz, uzimajući Bosance u zaštitu, gradi istovremeno stereotip protiv kog se on tobože bori. Za sebe on u predgovoru egzaltirano tvrdi: „Nijemac po rođenju i uvjerenju ja ipak čitav svoj život ostajem Bosanac …“. Njegovi nepismeni i kismetu predani vojnici jesu „kao drveće visoki krasni momci sa sokolovim očima i vjernim srcem“. Prijateljstvo s njima je „poslovično“, s njima možeš biti „kao brat“. Oni su „djeca prirode“ ili „odrasla djeca“ (to kaže autor kojemu je tada bilo 19 godina!). To nisu ljudi velikih emocija, mnogih riječi i dugih razgovora, oni su šutljivi, tugaljivi, divovi s dječjim licima i majčinskim srcem. Promatrao je jednoga od njih kako u zatišju nekom talijanskom djetetu pravi igračku od drveta da bi se kratko zatim pretvorio u krvoloka. Hrabri. U borbi prsa o prsa ne urliču kao drugi, oni samo psuju. Svojim nadređenim odani su bespogovorno, disciplinu obdržavaju „s pravim bosanskim samorazumijevanjem“. Tko nije imao Bosanca za posilnog taj uopće ne zna šta je oficirski sluga. Fritz ide čak dotle da tvrdi kako su pred propast Monarhije sve jedinice, pa i one najuzornije, bile spremne predati oružje – samo bosanske ne.[124] I da slika bude potpuna, tu su i bosanski konji: I oni su bili kao i ljudi, uvijek su obavljali svoju dužnost, bili su posve skromni, bili su skroz naskroz bosanski.[125]

Kako ovakvo glorificiranje ne trpi iznimku, to su njime obuhvaćene i bosanske pjesme. Fritz sa svojim vojnicima, koje zove „mojim Bosancima“ ili „našim Bosancima“ i čije drugovanje shvaća kao „sudbinsku zajednicu“ ili neku vrstu obitelji, pjeva i svira njihove „iskrene, jednostavne pjesme“ ili „mekane slavensko-turske melodije“, „melankolične melodije bosanskih narodnih pjesama“. Neke od tih pjesama „čija nježnost i srdačnost su me očaravale“ naučio je, npr. onu „Jedna cura mala poljubac mi dala …“[126]

Ovaj zadnji detalj valja posebno naglasiti budući da za bosanske melodije rijetko koji autor ima sluha; naprotiv, pored loših putova, stjenica i vaši[127] one predstavljaju motiv s najviše negativnih opisa.

Sendtner je ovako doživio sviranje na tamburici i pjevanje: „Bilo je to monotono klepetanje, bez ikakve promjene, i naš bi se osjećaj za muziku pobunio protiv takve zloupotrebe tonova. Pjesma koja je pratila ovo dozlaboga dugo i amelodično tandrkanje i koju su producirali neki unjkavi glasovi bila je još daleko neizdržljivija. Nakon stjenica smatram u Bosni muziku za najveću pošast.“[128] Pjevanje vareških djevojaka činilo mu se „užasno“.[129] Pastor Schlipköter te pjesme uspoređuje sa zavijanjem vukova.[130]

Interesantno je u ovome kontekstu istaći da autori rijetko tematiziraju jezik stanovnika, to jest doživljaj njegove melodije i zvuka. Za Penna on je čak „jedan od najugodnijih od sve slavenske rase“[131] To je interesantno i u tome pogledu što je u njemačkim opisima Čeha češki jezik topos s pretežno negativnim konotacijama.[132] Njemačko-češki dodiri i konflikti odvijali su se posebno intenzivno na području jezika, pa je i njegovo tematiziranje rezultat takvoga stanja. U slučaju Bosne i Hercegovine ta problematika nije postojala.

Ako se malo pažljivije čitaju apoteoze bosansko-hercegovačkih vojnika, onda će prije ili poslije doći na vidjelo da autori hrabrost i druge vojničke odlike Bosanaca i Hercegovaca dovode zapravo u svezu s austrijskim vojničkim duhom, a manje s genuinim svojstvima dotičnih vojnika. To nezaobilazno izražava Schachinger koji se ne ustručava bosanskohercegovačke jedinice nazvati “elitnima”: „S najčešće iznošenim tumačenjima za hrabrost i preziranje smrti bosanskohercegovačkih k.u.k. regimenti – povijesna i urođena sklonost brdskog stanovništva k ratovanju kao i religiozna vojnička etika vjernosti zakletvi bez obzira na vjerske i konfesionalne razlike – neće se stići daleko.“ Schachinger kao „dokaz“ navodi činjenice da je Bosna 1463. „šaptom pala“, to jest bez velikog otpora, a tvrdi kako i okupacione trupe 1878. nisu naišle na neki organiziraniji otpor.[133] Indirektno on zaključuje kako je hrabrost Bosanaca i Hercegovaca zapravo produkt austrougarskog perioda. Pa tako i ono što zvuči kao pohvala jest zapravo samohvala, to jest hommage austrougarskom vojničkom duhu.[134]

Da je c. i kr. armija razumijevala sebe kao instancu za odgoj podložnika i izvan vojničke nadležnosti svjedoči izravno feldmaršallajtnant Karl von Gelabek koji ovu zadaću oficirskog kora vidi posebno u slučaju bosansko-hercegovačkog kadra: „U većoj mjeri nego inače bio je oficir kod bosansko-hercegovačkih trupa ne samo vojni instruktor nego i učitelj i odgojitelj. Najprije je trebalo tom naivnom svijetu na prikladan način približiti zapadnu kulturu, a zatim sačuvati ga od štetnih posljedica civilizacije koja se prema vani očitovala kao prefinjena, a u sebi bila trula.“[135]

Sliku bosansko-hercegovačkih vojnika, koja nije bila bez egzotičnih crta upotpunjavala je vojnička glazba uz odgovarajuće parade i nastupe na trgovima i drugim javnim mjestima. Svaka od četiri bosansko-hercegovačke regimente imala je i vlastite kapelmajstore koji su u pravilu i komponirali za potrebe svoje regimente. (U toj službi bili su npr. i Franz Lehár sen. i junior.)

Tako je kapelmajstor Franz Bem (regimenta br. 1) komponirao marševe „Die Einser Bosniaken“, „Bosniaken Freud und Lust“ i „Gruß aus Sarajevo“, Hans Pavlis „4er Bosniaken“, Franz Schmid „Talmi Bosniaken“, a Eduard Wagnes „Gruß aus Bosnien“. Najpoznatiji od svih ovih jes Wagnesov marš „Die Bosniaken kommen“ (Dolaze Bosanci) uz čije ritmove je 1895. ušla u svoj garnizon u Gracu 2. regimenta iz Banje Luke[136]. Ovaj marš bio je posebno uspješan i ostao sve do danas. Postoje njegove izvedbe londonske i berlinske filharmonije (s Herbertom von Karajanom), postoje i njegovi falsifikati i unakažene reprodukcije, može se naći i kao diskosound, a malo će koja južnonjemačka ili austrijska pučka svečanost proći bez njega.

Ističem posebno ovu melodiju, budući da je ona bila neka vrsta bosansko-hercegovačke himne u austrougarskoj armiji i budući da je neizostavni dio u opisima bosansko-hercegovačkih vojnika.[137]

Premda je udio bosansko-hercegovačkih vojnika u armiji Austro-Ugarske, a posebno u ratnim operacijama 1914-1918. godine, bio znatan, nema do danas ni jedne studije koja bi ovo pitanje kritički osvijetlila. Ne mislim pod time toliko na način regrutiranja, organizaciju vojske i statistiku kadra u miru i ratu koliko na odnos prema uniformi, oružju, vojnoj službi uopće. To je, dakle, pitanje mentaliteta i ono zahtijeva jednu dublju analizu nego što je uobičajeno karakteriziranje pojedinih nacionalno-konfesionalnih grupa s obzirom na njihove političke stavove i opcije. Literaturom na ovu temu dominiraju tonovi veteranskih kazivanja, posthumnog egzaltiranja, ideoloških stilizacija i povijesnog estetiziranja. Može se reći da je ova literatura fenomen za sebe i da zaslužuje isto tako jednu analizu kao i predmet koji ona istražuje ili opisuje.[138]

IX.

O pitanju izvora kojima su se služili autori teško je diskutirati iz jednostavnog razloga što bi se odgovori na ta pitanja morali davati za svakog autora posebno. Treba osim toga uzeti u obzir da podlogu informacija kojima autori raspolažu i koje u obliku teksta dalje posreduju čini ne samo faktografija stečena školskom i stručnom izobrazbom ili lektirom nego uopće kompleks znanja u koje spadaju i glasine, slutnje, predrasude, fobije, osobne sklonosti i antipatije, podsvjesno itd. S ovim rasterom u pozadini čovjek promatra svijet oko sebe.

U nekim slučajevima sami autori naveli su izvore kojima su se služili, nekada ćemo njihove izvore samo s velikom mukom ili nesigurnošću moći identificirati. Odakle potječe npr. epitet „zlatna Bosna“ („goldene Bosna“)[139] – da li je pozajmica iz južnoslavenske epike ili ima i u austrijskoj usmenoj tradiciji neku pozadinu, nije poznato. U slučaju spjeva Zlato odnosno Zlato Materino (tako u njemačkom originalu!) Maxa Kleibera nema te nesigurnosti, budući da je autor savjesno naveo izvore za siže svoga djela.[140]

Svi u ovoj skici citirani autori imaju jedno zajedničko: svi su, bilo kao putnici, turisti, vojnici, činovnici ili novinari, boravili u Bosni i Hercegovini i svoje tekstove o zemlji napisali za vrijeme, neposredno nakon boravka ili s većom vremenskom distancom od toga. Prema tome svi oni spadaju u kategoriju „očevidaca“, što ne znači da su i njihova zapažanja uvijek takve vrste. Heinrich Penn je bio očevidac zbivanja 1878. godine, ali njegovi opisi tih dogapaja jesu mješavina fantastičnih i senzacionalističkih slika i izvještaja. Pri izradi svoga romana o Hadži Loji on se koristio djelima Roskiewicza, Maurera, Sir Gardner Willkinsona, Franza Kanitza, von Helferta i drugih; roman se u podnaslovu apostrofira kao „Zeitgeschichtlicher Sensations-Roman“ (suvremeni senzacionalistički roman); međutim, autor tek pri koncu ovog opsežnog djela razlaže svoj literarni koncept: „Ova knjiga nije samo roman, proizvod autorove fantazije i izuma; povijest čini okvir za romantične slike koje iznosimo pred čitatelje i kako nam one daju sliku o zemlji i ljudima, dakle imaju kulturnopovijesno značenje, tako nam okvir pokazuje u jakim i pregnantnim crtama povijest okupacije ovih zemalja. – Stoga si svatko nakon lektire ovog romana može istovremeno stvoriti jasnu sliku o načinu kako je Austrija ispunila svoju Berlinskim ugovorom dodijeljenu joj misiju, te tako naša knjiga ima značenje savremenog romana.“[141]

Za doživljaj i viđenje stranog i novoga potrebne su uvijek neke relacije ili orijentiri, npr. slike, pojmovi, racionalni ili emotivni elementi vlastitog doživljajnog svijeta. To treba posebno uvažiti kod putopisne literature koja tuđemu svijetu uvijek uzima mjeru prema svome vlastitom i koja je zapravo projekcija vlastitog kulturnog svijeta na drugi. Tako Baernreither usporepuje stari Travnik s Rothenburgom na Tauberu,[142] Leiss zov mujezina uspoređuje sa (crkvenim) zvonom, pokrivene muslimanske s časnim sestrama, dok ga groblja uz džamije podsjećaju na seoska groblja njegova rodnog kraja.[143] Za vrijeme jednog putovanja grupe mladih oficira u Bosnu oko 1912. god. zabilježio je R. Michel: „Mnogi od onih drugova koji su Bosnu vidjeli po prvi put bili su prilično razočarani; osim nošnje nekih stanovnika za njih tu nije bilo ničega čega ne bi bilo i u nekim brežuljkastim dijelovima Donje Austrije ili Češke.“[144]

Povlačenje paralela vodi k samorefleksiji, diferenciranijim i kritičkim prosudbama. Kada je gore bilo riječi o bosansko-hercegovačkom graditeljstvu, mogli smo na više primjera pokazati kako autori nisu po svaku cijenu novo i moderno uzimali za hvalevrijedno. Michelu je upalo u oči da Austrijanci Bosnu i Hercegovinu propagiraju deklarativno, ali da je u praksi ignoriraju (što je sigurno vrlo poantirano kazano): „U susret nam dolazi veliki automobil pun Japanaca. Dakle, već i Japanci putuju u Bosnu, samo Austrijanci još uvijek ne.“[145]

Kroz turističko iskustvo uopće upoznaje se ne samo neki tupi svijet nego i turiste, često vlastite sunarodnjake, kakvu sliku ovi daju o sebi u ambijentu koji nije njihov svakodnevni. To je promatranje potaklo ruskog književnika Nikolaja Lejkina (1841–1906) da satirički opiše ponašanje ruskih putnika u Zapadnoj Evropi (Naši za granicej / Naši u inozemstvu). To je Penna motiviralo da strance u Bosni, koje on ironično naziva „razmaženim Francima“ („verzogene Franken“) ili „nježnim hodočasnicima“ („zartfühlender Pilgrim“), pozove da budu skromniji u svojim zahtjevima.[146]

Prethodna skica je utoliko „jednostrana“ što sliku Bosne i Hercegovine prikazuje samo iz jedne perspektive, premda bi se ova mogla u mnogome relativirati ukazujući na paralelne pojave i strukturalno srodna gledišta. Kada je npr. na početku bilo govora o pojednostavljenoj geografiji jugoistočne Evrope u njemačkim tekstovima koji su raznolikost ovog prostora sveli na etničke odrednice „Tirk oder Griech“ (v. gore pogl. II), moglo bi se na tome mjestu uputiti na pandan u oznaci „Kaurska“ ili „đaurska“ kojim se pojmovima u južnoslavenskoj muslimanskoj epici označava čitav onaj kršćanski svijet s kojim je Osmansko carstvo stajalo u (najčešće ratnom) dodiru.[147] Ili na odrednicu Frenk(istan) u izvornom značenju: Francuz, Francuska, ali u širem značenju i (kršćanska) Evropa.

I odrednica terra incognita za Bosnu i Hercegovinu može se relativirati time ako se ukaže na činjenicu da su nepoznati bili i oni krajevi koje nisu dijelile strogo vojne i političke granice. Možda će nepoznavanje Bosne biti shvatljivije ako imamo na umu da je i sama Hrvatska bila terra incognita, premda od Beča do Zagreba ili Splita nije bilo većih prepreka pri putovanju. 31. augusta 1850. pisao je iz Beča dramatičar Friedrich Hebbel Felixu Bambergeru u Pariz: „Ovoga ljeta dobro sam se naputovao. Prvo sam sa ženom otišao u Agram. Imate li dovoljno geografije u glavi da znate gdje to leži? Tri dana hoda od turske granice.“[148]

U našoj skici nije pravljena razlika između npr. pruskih, bavarskih ili austrijskih autora, premda bi kod jedne svestranije analize tekstova trebalo uzeti u obzir i njihova različita podrijetla. Različite političke okolnosti i lojalnosti diktirale su i spisateljski duktus kako se to jasno može vidjeti iz usporedbe francuske i austrijske putopisne književnosti o Bosni i Hercegovini prije 1878. Francuski odnosi prema Osmanskom carstvu imali su karakter savezništva, austrijski naprotiv bili su trajno u znaku konfrontacije. Posljedica toga bila je ne samo da do tog vremena imamo mnogo više francuskih nego austrijskih putopisa po Bosni i Hercegovini nego je i njihov sadržaj korelirao s političkom pozadinom zemalja podrijetla.[149]

Pri odabiru izvora za ovu skicu nisu uzeti estetski kriteriji kao mjerilo. Za imagologiju jednako su informativni tekstovi iz pučke i trivijalne literature kao i one koja slovi kao „visoka“. Osim toga, ako bismo kao kriterij uzeli umjetnički nivo tekstova, onda bi se relativno malen dio njih našao u kategoriji „visokih“. Kao primjer teksta s visokim literarnim kvalitetama i Bosnom kao temom naveo bih pripovijetku bavarskog književnika Georga Brittinga „Das treue Eheweib“ (Vjerna žena).[150] Britting je u svibnju 1930. boravio u Bosni i osim kratkog dnevnika s tog putovanja i slike „Bosnische Mahl“ (Bosanski ručak)[151] ostavio i spomenutu pripovijetku. Radnja pripovijetke zbiva se u okolici Jajca, a kao kulisa služi ljetna priroda koju Britting opisuje u za njega karakterističnoj ekspresionističkoj maniri, vrlo ekstenzivno i vrlo doživljeno. Akteri radnje su siromašni kršćanski bračni par, Petar i Marija, i dobrostojeći susjed musliman. Socijalna razlika provocira erotsku privlačnost i žena drvosječe Petra upušta se u avanturu sa susjedom Ahmedom. Britting radnju razvija po svim dramaturškim pravilima, dapače dobiva se dojam da je pripovijetka koncipirana kao dramski predložak. Poslije tragičnog završetka i neočekivanog obrata radnje (supruga preljubnica pomaže mužu da usmrti suparnika), Britting pripovijetku završava vrlo upečatljivom slikom: muž i žena, ubojica i preljubnica, sjede pred seoskom kućom i bez riječi gledaju u mjesečinu. Ako je išta iz njemačke književnosti o Bosni i Hercegovini vrijedno da bude zabilježeno i prevedeno, onda je to ova pripovijetka, za čiji siže također ne znamo, da li je on plod autorove mašte ili se oslanja na neki stvarni događaj za koji je Britting saznao na svome putovanju Bosnom.

Kolikogod je bila namjera u ovoj skici upotrijebiti što je moguće veći broj i vrstu izvora, ipak je čitav niz njih ostao netaknut i kao deziderat za buduće bavljenje ovom temom. Bilo bi koliko nužno toliko i interesantno, na primjer, vidjeti kako njemački udžbenički tekstovi u različitim fazama tretiraju Bosnu i Hercegovinu. Školski priručnici su dobar pokazatelj u kojoj mjeri jedno društvo percipira povijesna i aktualna zbivanja u drugim društvima. Osim toga udžbenici fiksiraju propisano znanje, pa prema tome odražavaju i „službeni” stav o drugome. Na koncu valja naglasiti i rasprostranjenost udžbeničke lektire i njezin obvezatni karakter, pa prema tome i mogući utjecaj.

Nešto slično dalo bi se kazati i o leksikonima odnosno enciklopedijskim djelima. Dok je novinska i druga lektira relativno promjenljiva, dotle su leksikoni lektira “dugoga trajanja” i k tomu još ona koja nastupa s ambicijama da nudi kanon znanja o najrazličitijim temama. Oni takoper pripadaju tipu intenzivne lektire, dakle takve koja se često upotrebljava.

Zatim, bilo bi vrijedno analizirati motive na razglednicama koje su na svoj način trebale biti iskaznica zemlje prema vani. Mislim da se lako može ustanoviti koincidencija teksta i slike. Kod ovog tipa izvora treba imati u vidu, tko su autori odnosno producenti razgledničkih motiva. Prve razglednice s bosansko-hercegovačkim motivima bile su produkcije austrijskih tiskara i nakladnika, da bi kasnije sve više i više prelazile u ruke domaćih producenata. Upravo na ovom primjeru dalo bi se pokazati u kojoj mjeri je strano viđenje zemlje postalo i vlastito, odnosno kakva ovisnost postoji između heterostereotipa i autostereotipa.[152]

U jeku industrijalizacije u 19. stoljeću u Evropi se etablirao tip industrijskih i obrtničkih izložbi (njemački: Industrie- und Gewerbeausstellungen) koje su prezentirale dostignuća pojedinih zemalja i ujedno služile kao iskaznica prema vani. Na više od ovih izložbi bile su zastupljene i Bosna i Hercegovina. U smislu naše teme bilo bi interesantno znati tko su bili autori bosansko-hercegovačkih paviljona, kako je optički, sadržajno i reklamno predstavljana ova zemlja prema vani. Vjerujem da bi se i ovdje između teksta i slike mogla otkriti koincidencija.

To je samo nekoliko od mnoštva drugih mogućih izvora. Istraživač onoga, što je na početku označeno kao imago Bosnae, otkrit će i niz drugih izvora ili, da ostanemo pri u ovoj skici korištenoj formulaciji, tekstova.

[Forum Bosnae, br. 18 (Sarajevo 2002), str. 149-198]

 

„NIKI BOTANIK DOJDE IZ NIMAČKE“
Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine

Miseca srpnja t. g. dogodi se u Travniku grdan događaj. Niki botanik dojde iz Nimačke iz Monochova [sic!], koji poče po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave. On govoraše da ga je njeko Društvo učeno botaničko poslalo da iztražuje trave po Bosni. Na Vlašić često je išo i trave brao, zatim složio bi trave nabrane u kartu, sve list pokraj lista, zatim ozgor po njima drugi list, i tako ih pun sanduk složivši, slao bi na Brod. Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Ovi čovik učeni odajući povrh grada travanjskog izpod pećina tražeći trava s momkom, jedan derviš turski onog lita običavaše u pećini stati i s tim kod Turaka dobie ime evlie (svetac), koji bi rečenom dervišu nosili u pećinu jilo. Kad ugleda derviš ovog gospodina, poleti k njemu. Gospodin s momkom bježaše od zla, ali zlo za gospodinom, koga dostigav u čaršii na Lončarici, udari gospodina ni kriva ni dužna njekoliko put nožem velikim i grdno ga izrani. Turci drugi staše smijući se, brez otet čovika i obraniti. Derviš bude zatvoren, ali Turci su vezira mlogi molili da ga pusti. Kad vezir ne htide, psovali su što sveca apsi. Rečeni pako gospodin jedva se izliči i ode natrag, a mislio je i po drugim planinam po Bosni hodati.

(Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum, Sarajevo 1991, str. 146)

U Godišnjaku fra Jake Baltića, bosanskoj franjevačkoj kronici koja je neiscrpno vrelo za povijesna, etnološka, jezikoslovna i druga istraživanja i čije bismo postojanje s obzirom na njezin fatum morali posebno znati vrednovati, čitamo pod godinom 1847. zapis o dolasku „nikog botanika iz Nimačke“ u Travnik koji je namjeravao „po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave“. Baltić „botaniku“ ne navodi imena, ali spominje da je iz „Monochova“ i da ga je na taj put poslalo „njeko Društvo učeno botaničko“. O rezultatima njegova posla navodi Baltić podatak epskih dimenzija koji je navodno od tog „čovika učenog“ osobno čuo, naime da je on „na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate“.[153]

Baltić nije propustio opisati ni sudbinu ovog botaničara čiji je posao po Vlašiću i drugim bosanskim planinama bio naprasno prekinut napadom i ranjavanjem od strane nekog „derviša“ koji je u očima domaćeg muslimanskog svijeta slovio kao „evlija“.

Anonimni „botanik“ bio je Otto Sendtner, profesor na sveučilištu u Münchenu koji je spomenute godine s novčanom potporom i po nalogu Kraljevske bavarske akademije znanosti došao u Bosnu radi skupljanja u prvome redu flore ove u prirodoznantsvenim krugovima tada sasvim nepoznate i neistražene zemlje. Uz to on je prikupljao materijal također iz faune i mineralogije. Svoj tromjesečni boravak u Bosni opisao je, ne navodeći izrijekom svoje autorstvo („Von einem botanischen Reisenden“), u opširnom izvješću i u nastavcima pod naslovom Reise nach Bosnien u časopisu Das Ausland 1948. godine.[154] Izvješće ima formu putopisa i kronološki prikazuje putovanje od Trsta do Travnika, a odatle po drugim mjestima središnje i sjeverne Bosne.

Putopis je prvotno imao biti stručno, to jest botaničko izvješće, ali su interes, obrazovanje i duhovni vidokrug autora stvorili od njega panoramu koja, poput Baltićeva Godišnjaka, nudi obilje materijala ne samo iz autorove primarne struke nego i iz područja izvan nje. Osim toga on je svoj putopis shvatio i kao neku vrstu vademekuma drugim putnicima, posebno onima s interesima sličnim njegovim, kako bi im olakšao buduća putovanja u Bosnu i upozorio na poteškoće s kojima mogu računati, te savjetovao kako se ophoditi sa stanovnicima i vlastima. Najvažniji savjet bio je da stranci ponašanjem i odijevanjem trebaju biti što manje upadni. I on je sâm odmah nakon dolaska u Travnik nabavio sebi odjeću koja ga barem na prvi pogled ne bi odavala kao stranca.

Otto Sendtner (1813–1859)

Otto Sendtner rodio se 1813. godine u Münchenu gdje je započeo i završio školovanje. Studij botanike i mineralogije bio je logičan slijed njegova zanimanja za prirodu koje je očitovao od rane mladosti. Materijalne nedaće nakon očeve smrti prisilile su ga na promjenu studija i upis na studij medicine koji je obećavao brzo zaposlenje. Međutim, to nije bio njegov poziv pa se, nakon kratkotrajnog studija šumarstva, ponovno vratio botanici koja „jest i ostaje moja struka i moj studij, sve dok sam živ.“

Zvanje botaničara odvelo ga je u Berlin i Šleziju, a terenska istraživanja u Tirol i Sudetsko gorje. U zimu 1839/40. vratio se u München kada je zbog majčine smrti morao preuzeti brigu za mlađu braću i sestre. Poznanstvo s konzervatorom Botaničkog vrta u Münchenu Karlom Friedrichom von Martiusom (1794–1868) omogućilo mu je postati suradnikom ovog znamenitog botaničara. U zimskom semestru 1840/41. bio je promoviran u doktora prirodoslovnih znanosti. Nakon toga dobio je mjesto kao botanički konzervator u Eichstättu, a istovremeno i poziv od  gradonačelnika Trsta i botaničara Muciusa J. Tommasinija (1794–1879) da na njegov trošak poduzme istraživačko putovanje po Istri i austrijskom primorju. Za ovu zadaću preporučio ga je sâm Martius kojemu se Sendtner koncem 1843. ponovno vratio kao suradnik.

Poznanstvo s Tommasinijem i iskustva stečena za vrijeme boravka u Istri i na jadranskom primorju potakli su Sendtnera da se u proljeće 1847. godine odvaži na botaničko putovanje u Bosnu za koje je od Kraljevske bavarske akademije znanosti dobio 500 guldena. Ova stipendija obvezivala ga je da od svih skupljenih biljaka po jedan primjerak ustupi Bavarskoj državnoj botaničkoj zbirci. On sam pobrinuo se da, uz odgovarajuću nadoknadu, i nekim drugim ustanovama stavi na raspolaganje primjerke iz svoje bosanske zbirke.[155]

Nakon povratka iz Bosne Sendtner se 1848. god. habilitirao s temom o mahovinama u Dalmaciji. Uslijedilo je imenovanje privatnim docentom na sveučilištu u Münchenu, a malo zatim i stalno namještenje kao adjunkt na Botaničkom konzervatoriju u Münchenu. Godine 1854. imenovan je vanrednim, a 1857. redovitim profesorom botanike na sveučilištu u Münchenu i konzervatorom Državnog herbarija. Međutim, već i ranije zamjetljivi znakovi nervnog oboljenja postali su toliko teški da je morao biti upućen na liječenje. Umro je u sanatoriju u Erlangenu 21. travnja 1859. Iza njega je ostala udovica s četvero djece, od kojih je najmlađemu bilo samo četiri mjeseca. Svoju čvrstu namjeru otići ponovno u Bosnu i nastaviti tamo započeta istraživanja nije mogao više ostvariti.[156]

Travničke teme

Da je Sendtner za središte i polazište svojih istraživanja izabrao Travnik, a ne Sarajevo ili neko drugo mjesto, bila je čisto pragmatična odluka: Travnik je bio sjedište Bosanskog pašaluka; osim toga istraživački pothvat opsega kako ga je on prvotno zamislio mogao je u ono vrijeme biti ostvaren jedino s dopuštenjem i potrebitim potvrdama ejaletske središnje vlasti. Zahvaljujući utjecajnim preporukama Sendtner je ove dobio prigodom osobne audijencije kod vezira, pri čemu je dopuštenje za prirodoslovna istraživanja uključivalo u onim okolnostima za stranca uistinu privilegirani položaj, to jest da se smije „udaljavati od [glavnih] putova i penjati po brdima“ [A 214; usp. A 774, A 795]. Naime, upravo ova za botaničara tako važna praksa nailazila je u Bosni često na prijeteće podozrenje kako mjesnog činovništva tako i običnog stanovništva; na koncu ona će Sendtnera umalo stajati i života.

Sendtner je u Travnik stigao 12. travnja, dakle točno nakon 22 dana putovanja iz Trsta odakle je krenuo 20. ožujka. Put ga je vodio preko Splita, Klisa, Sinja, Bijelog brijega, Prologa, Livna, Šuice, Kupresa, Prusca, Uskoplja. Kako je zima godine 1847. nešto duže trajala, to je on zaključio da bi botaniziranje po planinama u takvim vremenskim uvjetima bilo vrlo otežano; stoga se odlučio odmah nakon dobivanja buruntije krenuti u Posavinu, a da Vlašić i okolna brda ostavi za kasnije mjesece. Preko Zenice, Vranduka i Žepča pošao je niz dolinu Bosne u Bosansku Posavinu, kod Broda prešao i na austrijsku stranu, zatim se preko Tuzle i Zavidovića ponovno vratio u Travnik. (Jedno kasnije putovanje odvelo ga je u Kraljevu Sutjesku, Borovicu, Vareš, Sarajevo i Fojnicu.)

U ovom prilogu bit će govora samo o onome dijelu Sendtnerova djela i putopisa koji se odnose na Travnik i travničku okolinu, s time što se neće tematizirati onaj strogo stručni, botanički aspekt koji zahtijeva posebnu obradu i za to područje kompetentnog autora. Također referat se neće baviti ni folklorističkim i etnološkim temama kojih se Sendtner doduše dotiče u svezi sa svojim boravkom u Travniku, ali koje nisu specifično travničke[157], ili kada iznosi svoja zapažanja i reminiscencije o političkom stanju u zemlji[158].

Prilog će se usredotočiti na tematske sljedeće blokove:

1. prirodna obilježja travničkog kraja,
2. grad Travnik, njegovi objekti i lokaliteti u neposrednoj blizini,
3. vezirov konak i ceremonijal za vrijeme audijencije,
4. travničko stanovništo i pojedine istaknute osobe,
5. Dolac i Guča Gora kao franjevačka sjedišta.

Razumljivo je da ovaj prilog ne može iscrpsti svu materiju vezanu za spomenute teme; on, osim sumarnog pregleda, želi pobuditi interes povjesničara Travnika i travničkog kraja da ovaj zanemareni putopis barem u odsjecima objave u prijevodu i primjereno vrednuju.[159]

1. Raskoš i barbarstvo – prirodne ljepote Travnika i okoline

Logično je da je Sendtnerovo oko zapazilo prije svega prirodu kraja u kome se trebao odvijati glavni dio njegova posla. Već pri prvom dodiru s Travnikom zabilježio je: „Priroda travničke okoline nadmašila je sve moje predodžbe koje sam imao o ovome gradu. Divnijeg položaja teško se može i zamisliti.“ [A 213]

Sendtner je u Travnik stigao sredinom travnja, dakle u godišnje doba koje je gradu davalo posebnu boju i čar, premda je proljeće te godine zbog neobično stroge zime i velikih snjegova znatno kasnilo: „U proljetnom vremenu grad je imao nečeg prijatnog, čemu su posebno ugodno doprinosile grupe drveća koje je bilo zasađeno između kuća, a posebno po obroncima.“ [A 213] Pogled s visine na šumom obrasle obronke Vlašića potakao ga je na gotovo lirski opis: „Neka melankolična ozbiljnost vlada nad ovim dolinama koje nastanjuju mnogobrojni vukovi i rjeđe medvjedi, dok na stjenovitim padinama orlovi i jastrebovi, od kojih ovdje sve vrvi, čuvaju svoja nedodirljiva gnijezda.“ [A 581]

Još prije nego je počeo s botaniziranjem Sendtner je imao dojam da je ovdje na pravome mjestu: „S istinskim ushićenjem zastajalo je moje botaničarsko oko na ovim još snijegom pokrivenim uzvisinama, vjerojatnim nalazištima rijetkog bilja.“ [A 213] Bilanca njegova posla pokazat će da ova očekivanja nisu bila nestvarna. Raznolikost vlašićkog raslinja opravdavali su u potpunosti njegov dolazak u Travnik, što je on precizno dokumentirao prema pravilima svoje struke. Ti su rezultati provjerljivi i oni nikako i nipošto ne potvrđuju epski hipertrofirani zapis fra Jake Baltića: „Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.“[160]

Boraveći tjedan dana sa stočarima i lovcima na Vlašiću Sendtner je mogao izbliza promatrati život ovih ljudi i način njihova života, te u tom sklopu nije mogao zaobići ni travnički sir čije spravljanje on opet promatra botaničarskim očima: „Spravljanje sira ovdje se ne razlikuje od onog na Julijskim Alpama, jedino je njegova kakvoća utoliko drukčija što je on ovdje manje mastan i pikantan.“ [A 775] A manjak pikantnosti tog sira i nekog posebnog ukusa kiselice ovdje on tumači činjenicom da flori na vlašićkim visinama, premda bogata alpskim biljkama,  nedostaju mirisi inače karakteristični za alpske predjele. Čak i biljka koju navodi pod njezinim latinskim imenom Nigritella Angustifolia[161] i koja mu je po svome ugodnom mirisu poznata s brda iz Hrvatske ovdje navodno nije imala nikakva mirisa. Jedino je Jurinea Mollis imala intenzivni miris mošusa („koju zbog toga Slaveni nazivaju muškarac“).[162] [A 778]

Sedntner je skroz naskroz bio čovjek prirode. Za sebe kaže da mu pješačenje nije predstavljalo nikakve poteškoće, a kao botaničar bio je i profesionalno primoran ići najmanje ravnim putevima i stazama. Dijeleći s pastirima na Vlašiću i hranu i ležaj zapisao je da mu je „ovaj boravak nudio više ugodnosti nego svratište prve klase“. [A 779]

Ni dva mjeseca nakon prvog proljetnog susreta s Travnikom njegov doživljaj nije bio drukčiji; promatrajući grad s jednog od obronaka koji su mu nudili botaničko obilje zapisao je: „Grad i ponad njega slikoviti Vlašić ne doimlju se ni s jedne strane bolje nego s ovog mjesta, posebno pri divnom svjetlu ljetne večeri. Uopće ove večeri su nudile raskoš boja i time dražestima prebogate prirode davale savršenstvo kakvo se može usuditi dočarati samo najsmionija fantazija nekog slikara.“ Ovaj bukolički prizor upotpunjavale su grupe ljudi koji su nešto slavili i razigrana djeca koja su se zabavljala: „gdje su inače ratoborne igre tvorile isključivu zabavu sada se plesalo i to na jedan vrlo dražestan način, dječaci i djevojčice zajedno, pri čemu su posebno curice djelovale uistinu graciozno. Nešto kasnije krijesnice su oblijetale ove vesele grupe“. [A 787]

Međutim, Sendtnerovo oduševljenje za prirodu, njezinu floru i faunu, upravo ga je prisiljavalo da ukaže na bezobzirni postupak ljudi prema ovoj ljepoti. Njegov ekološki senzibilitet očitava se i drugdje, na primjer iz primjedbi na postupak Bosanaca kod „trasiranja“ puteva, pri čemu se neracionalno uništava obradivo zemljište. Vatrom uništena vlašićka borova šuma oko jednog izvora koji on bilježi imenom „Mali Sandich“ (Mali Sandić) pobudila je u njemu tmurne misli o pogubnim posljedicama takvih devastacija koje „svojim daljnim širenjem i bezočnim uništavanjem najvažnijih prirodnih produkata ne samo da zemlji otimlju jedan za njezinu budućnost veliki izvor bogatstva nego će i krajnje štetno utjecati na njezine klimatske okolnosti“. [A 581]

Spuštajući se s obronaka Vlašića prema dolini Lašve mogao je vidjeti kako to uništavanje počinje: Cigani koji su na jednome mjestu logorovali jednostavno su zapalili drvo  i ostavili da gori: „pa iako nisu odabrali ovo mjesto ni iz kakvih drugih razloga nego da sebe i vatru zaštite od moguće kiše, to im se ipak tu barbarsku lakomislenost mora staviti na teret zbog mogućih posljedica požara koji se dalje širi i čijoj opasnosti oni taj kraj izručuju“. [A 582] Gledajući s jednog vlašićkog visa u pravcu Zeca i Vranice, „rudama bogatih“ planina i „cilju mojih budućih putovanja“, te na šume, plodno tlo i polja, a na drugoj strani istovremeno imajući pred očima „barbarska devastiranja“, sve ga je to ispunilo i nadama i brigama koje se – „i jedne i druge tiču budućnosti Bosne“. [A 781]

Sendtnerova zapažanja podsjećaju na jedan istraživački deziderat, to jest kritičku obradu stranih svjedočanstava o Bosni i Hercegovini upravo s gledišta opisa prirode i njezine (zlo)uporabe. A u aktualnost gornjih kritičkih opaski iz sredine 19. stoljeća ne treba nikoga dobronamjernog posebno uvjeravati. Sendtner je ovo pisao prije 160 godina. Današnji travnički i bosanski ekolozi i uopće ljudi kojima je stalo do zdrava i čitava okoliša znat će ovu povijesnu reminiscenciju vrednovati i iz nje povući odgovarajuće zaključke.[163]

2. Travnik – topografija vezirskog grada

Sendtneru imamo zahvaliti ne samo opise flore i faune Travnika i drugih mjesta koja je posjetio nego i mnoga geografska i topografska zapažanja.[164] Što se tiče samog Travnika ovdje ćemo sumarno navesti podatke kako ih on bilježi, sugerirajući zainteresiranim poznavateljima lokalnih datosti da iste detaljno prouče, usporede s drugim raspoloživim tekstualnim i likovnim izvorima i tako rekonstruiraju i upotpune povijesnu topografiju ovoga mjesta koje je, prema Sendtnerovoj procjeni, u vrijeme njegova boravka imalo „više od 700, a manje od 1000 kuća“. [A 218]

Arhitektonsko, društveno i trgovačko središte Travnika tvorila je čaršija. Ona na Sendtnera nije ostavila posebnog dojma. [A 218] Njemu se učinilo vrijednim zabilježiti da se u čaršijskim radnjama nudila zajedno najrazličitija roba: živežne namirnice, duhan, tkanine i da radnje nisu kao u većim gradovima bile grupirane po cehovima nego da je ovdje radnja obućara stajala pokraj one krojača, ova opet pokraj one puškara itd. (Za povjesničare privrednog života u Travniku ovaj podatak sigurno neće biti novost, jer i drugi strani putopisci iz prve polovine 19. stoljeća ne ističu posebno privredni život Travnika i ne vide u njemu perspektivnost, a ako mu već pridaju neku važnost onda samo u svezi s konakom i njegovim potrebama.[165])

Prvu svoju botaničku ekskurziju na podnožje Vlašića, točnije u Bukovicu, Sendtner je poduzeo 16. travnja; bio je petak i pazarni dan, a ujedno i muslimanski blagdan, pa je on čaršiju doživio u svoj njezinoj šarolikosti i metežu ljudi i stoke. Dva dana kasnije – bila je nedjelja – ustanovio je Sendtner da je gotovo polovina trgovačkih radnji bila zatvorena, što bi trebalo značiti da su veliki dio zanatlija i trgovaca kršćani. A kako je među ovima bio i znatan broj Židova[166] on je zaključio da „muhamedanci ovdje izgleda nisu u stanju mnogo se baviti obrtima“. [A 230]

Još neki detalji iz putopisa upotpunjuju sliku travničke čaršije onako kako ju je Sendtner doživio: na ulicama prosjaci, doduše ne brojni i to uglavnom žene; velik broj Cigana, zatvorenici u okovima kao hamali; poljski kotlovi u kojima se kuha krompir itd.: „Uopće vlada velika živost na ulicama, gdje sve trguje, kreće se i radi ili pak, već prema zanimanju, besposličari.“ [A 234]

Sljedeće travničke lokalitete i objekte Sendtner spominje uzgred ili ih s manje ili više riječi opisuje:

– jednokatnu vojarnu na prilazu gradu;
- vojni špital;
– visokim vrbama obraslu dolinu Lašve čija uzina nije dopuštala više od dva reda kuća s jedne i druge strane; most preko Lašve;
– tri džamije, četiri minareta;
– nekoliko nadgrobnih spomenika usred grada;
– kuće u središtu grada pokrivene šindrom s visokim krovovima i rešetkama na prozorima; među ovima i neke solidnije građe, neke od kamena, a neke i dvokatnice;
– krivudave ulice, dijelom popločane, a dijelom od ćerpiča, „u nebo vapijuće kakvoće“ (Sendtner s time u svezi navodi primjer Kaira gdje čistoću grada nadgleda policija i sugerira da bi to mogao biti uzor i za Travnik: i ovdje bi policija mogla narediti stanovnicima kuća da ulice dovedu koliko-toliko u red);
– hamam (koji Sendtner nije vidio samo izvana nego i posjetio tako da je detaljno mogao opisati ne samo njegov interijer nego i ceremonijal u toj orijentalnoj sauni) [A 222][167];
– tvrđavu na rubu grada; nalazi se u lošem stanju i kao takva, a i svojim položajem ne bi veziru u slučaju nemira mogla pružiti sigurno utočište; na zidinama utvrde Sendtner je opazio samo dva stara topa, iz čega je zaključio da se s njima i ne misli tako ozbiljno na obranu [A 218][168].

Izvan samoga grada u bližoj okolini Sendtner spominje sljedeće lokalitete koje nismo u svim slučajevima u stanju identificirati: Bashin-Bunar (Bašbunar), Gucziagora (Guča Gora), Bukovizza (Bukovica), Baklari (Paklarevo), selo Oreshaz (Orašac? Orašje?), Opaljenik (vrh na Vlašiću), Velika ravan na Vlašiću, Pava (Pavo, vrh na Vlašiću), Kraljizza-Voda (Kraljičina voda), Debeshiane (Devećani, izvor na Vlašiću), Mali Sandich (Mali Sandić, izvor na Vlašiću).

3. Vezirov konak i audijencija kod Ćamil-paše

Za nesmetano obavljanje posla („kako bi smio ići gorom i šumom“) Sendtneru nisu mogle poslužiti obične putne isprave ili teskera nego je za to morao pribaviti buruntiju koju mu je mogao ispostaviti samo vezir. Stoga je 17. travnja u pratnji vezirova liječnika dr. Zennara kao tumača Sendtner posjetio konak gdje je bio primljen u audijenciju kod vezira. Vezirovu rezidenciju, ritual audijencije kao i osobu Ćamil-paše opisuje posebno opširno.

Konak je kompleks od više zgrada koje okružuju dvorište (avliju) na čijoj se sredini nalazi bunar. U dvorište se ulazi kroz vrata na kojima bdije straža. Lijevo od vrata strši četverouglasti toranj, desno džamija s munarom. Desno od ulaza su odaje vezirova sina, Hadži Ali Bega, zatim štale. U desnom traktu konaka smješteni su vezirovi službenici, u lijevom pak  stanuje ćehaja, vezirov zamjenik. Paša sâm ima svoje odaje u dijelu konaka koji stoji nasuprot ulaznim vratima. Sve su zgrade jednokatnice. Kamene stepenice s drvenom ogradom i stubovima vode izvana u jedno veliko predsoblje koje Sendtner označava kao „čardak“ i navodi njegove dimenzije od 20 koraka dužine i 15 koraka širine čiji je zadnji dio prekriven hasurom od rogozovine. Prije nego se stupi na hasuru izuju se papuče, pri čemu treba dobro zapamtiti mjesto na kojem su ostavljene kako bi ih se kasnije iz mnoštva sličnih lako prepoznalo. U predsoblju stražari više kavaza. Pod je drven; uzduž zidova koji su nekoć bili bijeli, a sada sivi, nalaze se s jastucima obložene i crvenom tkaninom pokrivene klupe. Prisutni u ovoj prostoriji razgovaraju tihim glasom. Desno je ulaz prema odajama u kojima stanuje paša. Kako je ovaj u trenutku kad je Sendter ovamo ušao bio zaokupljen ritualnim pranjem i molitvom, a možda, kako je slutio Sendtner, na ovaj način prakticirao običaj da se gosta uvijek pusti da čeka, dr. Zennaro je uveo Sendtnera u sobu na suprotnoj strani u kojoj čibukdžija čuva guvernerov duhanski pribor koji Sendtner znalački opisuje i ocjenjuje.

Konačno je kavaz uveo gosta u selamluk ili divan, to jest prijemnu sobu. Paša je sjedio prekriženih nogu na divanu. Sendtner ga opisuje kao srednjega rasta, izraz njegova lica bio je orijentalan, imao je oko 50 godina, ali je izgledao mnogo stariji. Na sebi je imao vestu i hlače europskog kroja, te ljubičastoplavi ogrtač (pelisse, tur. kürk = ćurak) obrubljen krznom, na glavi fes. U ruci je imao knjigu u kojoj je prije toga čitao, pored njega ležao je svežanj pisama. Sendtner je na nogama imao crne kožne cipele (Unterschuhe), frak i bijelu vestu. Za vrijeme čitave audijencije fesa nije skidao s glave. Pristupivši veziru prvo mu je desnom rukom dodirnuo rub njegovog ogrtača (Oberkleid), a zatim svoje usne, čelo i prsa. Paša mu je mahnuo i glavom dao znak da sjedne na divan koji je bio nešto niži od pašina. Kada je sjeo paša se glavom naklonio prema njemu na što je Sendtner uzvratio ponovno dodirivanjem usana, čela i prsa. Kako je paša razumio samo turski prevodio je dr. Zennaro. Kurtoazna pitanja bila su, da li je već ranije boravio u Turskoj i kako mu se ovdje sviđa. Naravno da je na ovo zadnje pitanje dobio vrlo laskav odgovor.

Još je laskavija bila Sendtnerova primjedba kako je njegovu želju da posjeti ovu rijetkim biljkama bogatu zemlju pojačao glas koji se mogao čuti u Bavarskoj o mudrosti i energiji s kojim paša održava sigurnost u Bosni.[169] (Sigurno je da se Sendtner već kod kuće, koliko je to uopće bilo moguće, informirao o stanju u Bosni, ali vjerojatnije će biti da je na putu do Travnika od različitih svojih pratilaca mogao o tome mnogo više saznati.) Nakon ovakvog komplimenta zamolio je pašu za dopuštenje da može vršiti svoja istraživanja. Ne samo da je paša na molbu pozitivno odgovorio nego mu je čak najavio izdavanje i velike bujruntije za njegovo putovanje.

Prostorija za audijencije bila je pokrivena skupocjenim perzijskim ćilimima čija je ljepota bila puka opreka od dima i čađi zapaljenim zidovima. U prostoriji su se nalazili još kamin i peć. Jastuci po divanu bili su presvučeni šarenim katunom raznolikih uresa. Četiri uska i visoka prozora omogućavali su pogled prema Lašvi, travnjacima i vrtovima s paviljonima.

Gosti su bili posluženi kavom u findžanima na pozlaćenim zarfovima (Sendtner navodi upravo ove termine), na što su oni zahvalili ponovno već poznatom gestikom. Sendtner je paši predao svoje darove koji priliče botaničaru: sjemenja za kuhinjske začine i cvijeće, što se ovome očito svidjelo. (Sljedećeg dana Sendtner je u vezirovu vrtu koji se nalazio na desnoj obali Lašve nasuprot konaku zasadio ovo sjemenje, praćen pri tome radoznalim pogledima osoblja iz pašine pratnje. Među nasadom bilo je i sjeme havanskog duhana najbolje vrste. Od svega ovoga  nije na žalost bilo ništa jer vrt, dok je Sendtner boravio u Posavini, nitko nije zalijevao!)

U razgovoru s pašom pala je riječ jantar (Bernstein) i ovaj je želio čuti kako prirodoslovci tumače nastanak tog minerala.

Audijencija je trajala nešto manje od pola sata; akšam je bio na pomolu i uz uobičajene komplimente gosti su napustili divan. U predsoblju su bili okupljeni svi službenici konaka i čekali da s vezirom da otpočmu klanjenje. U ovu svrhu po hasurovini bili su prostrti lijepi ćilimi. [A 222–223]

Za vrijeme audijencije u divanskom polumraku Sendtner je mogao malo pobliže promatrati lik Ćamil-paše koji je na njega ostavio ovakav prvi dojam:

„Crte njegova skladnog lica imale su posve orijentalni izraz, bile su ugodne i mirne: velike tamnoplave oči, visoke savijene obrve, lijepo povijeni nos, siva brada, čelo visoko i povijeno. Navodno da nije bio mnogo stariji od 50 godina, ali se činio starijim. Imao je prsluk i hlače s potpetnjakom po europskom kroju, te dugi, ljubičastoplavi ogrtač[170], na glavi fes.“ [A 223]

Sljedećeg dana nakon audijencije vidio je pašu na konju, u pratnji i paradnoj uniformi europskog kroja. Očito da je i ova scena svojom pitoresknošću ostavila na njega dojam. [A 234]

Vezirovu sliku zaokružio je na kraju svoga boravka u Travniku kada je s dr. Zennarom pošao u oproštajni posjeti paši i tom prilikom mu zahvalio za svu susretljivost i naklonost:

„Paša  nas je primio u lijepom paviljonu na obali Lašve, ležeći na svome divanu, pored njega veliki perspektiv [dalekozor], tabakera i cvijeće u staklenim vazama. Budući da sam prigodom mog ranijeg posjeta vezirovu osobu mogao vidjeti samo u polumraku, sada sam mogao pri dnevnom svjetlu izbliže promatrati crte lica Ćamil-paše. U njegovoj plemenitoj čerkeškoj fizionomiji sadržan je izraz mirne dobrote srca i razboritosti; imao je svileni ogrtač i pušio je nargilu, čija je cijev bila duga možda i šest lakata. Zahvalio sam mu za njegovu velikodušnu potporu moga posla i suosjećanje s mojim bolom, požalio da neću moći više izvršiti nalog kojim me je on htio počastiti i oprostio se od njega. Paša je sa svoje strane izrazio žaljenje zbog mog ranjavanja i zamolio da ga kod kuće zadržim u prijatnoj uspomeni.“ [A 795]

Neposredno nakon audijencije gosti su imali priliku vidjeti i odaje vezirova sina Hadži Alibega. Ako su vezirove odaje bile ispod nivoa službe koju je ovaj obavljao, onda su one njegova sina bile kudikamo ispod tog nivoa. Sendtner je imao dojam da većina privatnih stanova u Travniku čistoćom i solidnošću daleko nadilaze Hadži Alibegovu nastambu.[171]

U prizemlju trakta u konaku u kojem je stanovao vezirov sin bila je konjušnica. Drvene stepenice koje su vodile prema stambenom prostoru, sličile su više ljestvama nego stepenicama. Hodnik je bio uzak i mračan. U Alibegovoj sobi bila su dva divana, prozori su bili niski i sa zavjesama od šarenog katuna. Ćilimi na podu izgledali su doduše skupocjeni, ali su zato vrata bila napravljena od grubih dasaka i primitvno skovana. Prostoriju su osvjetljavale dvije velike voštane svijeće na masivnim mesinganim svijećnjacima. Na jednome od divana sjedio je vezirov tajnik (ćehaja beg). Alibeg, koji je mogao imati oko 25 godina, ali koji je izgledao mnogo stariji i crtama lica sličio svome ocu, pozdravio je Sendtnera pruživši mu ruku. Na sebi je imao plavi vojnički kaput europskog kroja s uspravnim ovratnikom. Prema gostima bio je ljubazan, a Sendtner bilježi i to da je sa svojim ocem stajao u dobrim odnosima.

Ovaj Sendtnerov opis nimalo ne odudara od drugih poznatih opisa. Cyprienu Robertu izgledao je vezirov konak kao „veliki majur“[172], a ni Ami Boué nije za njega našao ljepših riječi: „Konak ili rezidencija vezirova nije [...] ništa drugo do jednospratna građevina, velikim dijelom od drveta i veoma oronula. U sredini je velika avlija, obrasla travom, što se dosta slaže sa opisom koji je [o Travniku] dao 1806. g. H. Pukvil [H. Pouqueville]. Osim toga, konak je smješten na močvarnim obalama Lašve, gdje se nalazi mala livada s depandansama koje pripadaju također veziru. Čovjek ne može prosto da shvati kako se moglo izabrati obitavalište u tolikoj mjeri neprijatno i štetno po zdravlje u zemlji punoj prirodnih ljepota.“[173]

Sendtnerov opis odaje dojam da je konak bio ispod nivoa stambenih prostorija vezirovih službenika i suradnika. On sâm za smještaj u Travniku dobio je sobu u kući dr. Zennara s prozorima koji su nudili lijep pogled prema gornjoj dolini Lašve. Soba je imala jednostavan namještaj, pri čemu su stol i stolica, rad nekog bosanskog stolara, bili „jedini europski“ predmeti. [A 214] Salon liječnika dr. Franza s kojim je Sendtner stajao također u stalnom dodiru bio je „namješten sasvim orijentalno“, a čitava kuća mješavina „orijentalne jednostavnosti i europskog komfora“ što je Sendtner ocijenio kao sretan i razuman spoj. [A 215]

U kuće običnih travničkih građana Sendtner očito nije ulazio. Stoga se i njegov odgovor pašinom tajniku, ćehaji, na pitanje, zar mu travničke kuće ne izgledaju ružne, mogao odnositi samo na one iz društvenog sloja s kojim je on komunicirao. Odgovorio mu je da „iako vanjski izgled kuća ne izgleda lijepo, njihova je unutrašnjost tim ljepše udešena“. I kao dokaz čitateljima on piše da su i ćehajine prostorije imale dosta prozora i bile ukrašene vrlo lijepim ćilimima“. [A 235]

Iz ne baš primamljivih opisa vezirove nastambe čine se vrijednim sljedeća dva zapažanja:

Prvo: Svoje izvješće o audijenciji kod vezira Sendtner završava riječima: „Pašina osoba na mene je ostavila vrlo dobar dojam.“ [A 226] I svi su ostali spomeni ovog vezira u putopisu bez izuzetka pozitivni. To bi se u prvi mah moglo protumačiti vezirovom velikodušnoću prema Sendtneru kao osobi i naklonošću prema njegovu botaničarskom poslu, ali taj sud tiče se i stvari koje su izvan ovog odnosa i područja, na primjer kada je riječ o političkom djelovanju Ćamil-paše u Bosni. Osim toga putopis je konačno formuliran daleko od Travnika i u vrijeme kada Ćamil-paše nije više bilo na vezirskoj funkciji; Sendtner je bez ikakvih posljedica mogao iz te vremenske i prostorne distance nekim drugim tonom opisati vezirov lik, ali on to nije učinio, što znači da njegov sud nije bio privremen ili utilitaristički.

Upadna je također podudarnost Sendtnerova i Baltićeva suda o Ćamil-paši. Baltić o njemu piše: „Adži-Ćamil-paša, rodom je Čerkez, čovik junak, slobodan i naočit, krupan, velikih očiu, ali u vladanju prav. Krstjani su imali kod njega pravdu što bi moglo doći do njegovih ušiu.“[174] Kao primjer vezirove pravednosti Baltić navodi slučaj kršćanina Joze Klarića iz župe Orašje[175] koji je bio izložen samovolji mjesnog haračlije. Baltić je u ovom slučaju preko „ećimbaše“ Franza intervenirao kod vezira, na što vezir „u ti mah aračiu uapsi, čini povratiti što od Joze na silu uzeo i surguniše aračiu. Živio pravedni Adži Ćamil-paša! Ovaki nam veziri dolazili u Bosnu!“[176] Odlazak Ćamil-paše on bilježi lapidarno: „[...] a dobri Adži Ćamil-paša hode u Stambol“.[177]

Drugo: Sendtner ne ide tako daleko da konak uspoređuje s „paščarom“, kakav je pojam upotrijebio Boué[178], ali opis vezirove rezidencije pruža nam sliku skromnog do siromašnog ambijenta, daleko od raskoši ili predodžbi o bogatoj vladajućoj klasi. Kako ovo uskladiti s predodžbama o islamskoj kulturi stanovanja? Protumačiti to osobnomn skromnošću samog Ćamil-paše ne bi zadovoljilo, jer je očito da su veziri i prije njega obitavali u jednakim ambijentima. Tumačenje za manjak reprezentativnosti konaka i niski nivo stanovanja Sendtner nalazi u činjenici da se zbog neizvjesnog trajanja vezirske službe od paše ne može očekivati da on svome privremenom obitavalištu posvećuje preveliku pažnju.[179] Poznata je činjenica da je vezirstvo u bosanskom pašaluku bilo vrlo nestabilna funkcija. Ćamil-paša je samo nakon nepune tri godine opozvan sa službe u Travniku i premješten u Carigrad; službe vezira prije njega trajale su rijetko više od dvije godine[180], tako da motivacije za reprezentativno uređenje konaka nije bilo. U takvim uvjetima i stambeni je prostor imao drugorazredno značenje.[181]

4. Travnički melting pot

Travnik u vrijeme Sendtnerova boravka kao sjedište bosanskog vezira bio je ne samo središte različitih službi, zanimanja i ureda nego i stjecište ljudi različitog podrijetla, poslova i namjera. Da se dobije barem približna slika te šarolikosti dovoljno je navesti koja sve imena Sendtner spominje u svome putopisu.

Osim vezirova najčešće spominjano ime u putopisu jest ono njegova liječnika dr. Zennara, Talijana rođenog u blizini Venecije koji je nakon studija medicine u Padovi ordinirao u Trapezuntu i Carigradu, da bi nakon imenovanja Ćamil-paše za bosanskog vezira 1845. god. došao u Bosnu.[182] Zennaro je Sendtneru u saobraćaju s vezirom i mjesnim vlastima služio kao tumač (vezir je poznavao samo turski jezik), glavni informant i osoba čija je preporuka u konaku bila utjecajna. Sendtner ne propušta priliku da istakne pomoć koju je u različitim prilikama dobivao od Zennara u čijoj je kući uostalom i stanovao za vrijeme svoga boravka u Travniku. Na dosta mjesta apostrofira ga kao prijatelja, i to ne iz kurtoaznosti nego iz punog uvjerenja. Pri odlasku iz Travnika oprostio se od ovog čovjeka vidno teško.

Isto tako drugovanje s jednim drugim strancem bilo je za Sendtnera od velike važnosti. Riječ je o bataljunskom liječniku dr. Franzu, rođenom Goričaninu (Gorizia/Velika Gorica) koji je medicinu apsolvirao u Beču i Sendtneru zbog poznavanja njemačkog jezika bio uvelike od pomoći.[183] Dr. Franz bio je, kako to svjedoči Baltić, u više navrata od pomoći također franjevcima u njihovim unutarprovincijskim konfliktima.[184] Sasvim je moguće da je Baltić preko dr. Franza upoznao osobno i samog Sendtnera.

Konačno u Travniku u to vrijeme službovao je i jedan kirurg iz Rumelije, ali Sendtner s njime nije imao bližih dodira; o njemu piše samo da je bio „veoma skromnog znanja“. [A 215, bilj.]

Poimenice se u putopisu spominje i izvjesni dr. Bakić (Bakich) iz Splita koga su austrijske vlasti poslale u Bosnu da razvidi zdravstveno stanje jer se se proširla vijest da u Bosni vlada kuga (što se pokazalo samo kao glasina). [A 235]

Regularna vojska bila je sastavljena od pripadnika iz Anadolije i Rumelija. U Travniku je boravilo i „vrlo mnogo“ Albanaca koji su ovdje bili na policijskoj službi; imali su karakterističnu odjeću i bogatije naoružanje. Također vezirov konjušar, Egipćanin iz Kaira koji je prema Sendtnerovu opisu bio originalna i pitoreskna pojava, imao je svoju posebnu nošnju koju je dodatno ukrašavao raznim nakitom; pio je rakiju, a narod ga je jednostavno zvao „Arap“. [A 578].

Sendtner spominje i neodređeni broj „europskih krojača“ u Travniku koji su vrlo solidno krojili „franačke“ uniforme i nošnju za službenike u vezirovu okružju. [A 235] Trgovci u Travniku prema njegovom zapažanju bili su najvećim dijelom pravoslavni kršćani i Židovi („izgleda kao da muslimani ovdje nisu u stanju baviti se mnogo obrtom“. [A 230])

U ovaj konglomerat spadaju i Cigani; neki su bili čergaši, a neke je s travničke čaršije i Sendtner unajmljivao kao kiridžije za svoje potrebe. [A 790] U oči su mu već prvih dana boravka upala i dvojica derviša s visokim sivim kapama u obliku glave šećera („kakve se vide na glavama pajaca“).

Sendtner je bio upućen najviše na sloj ljudi koji su svojim položajem i profesijom pripadali višoj klasi, tako da je njima posvećeno i znantno više mjesta u putopisu nego onima koje je promatrao samo izdaleka i s kojima je imao samo sporadične i površne dodire. Tako je i njegov opis ljudi na travničkoj čaršiji u nedjeljno poslijepodne 18. travnja samo opis izvana, dakle bez pojedinačnih profila, filmskim jezikom rečeno: total. Toga dana, šetajući uz dolinu Lašve, promatrao je kršćane koji su bili blagdanski odjeveni. U vrlo ugodnom sjećanju ostala mu je pitoreskna scena kršćana koji su se okupili na jednoj livadi usred grada i, odvojeni po starosti i spolu, zabavljali uz zvuke tambure. [A 230] U ovom sklopu on opisuje i običaje nošenja brade i kose, obuće, upotrebe boja kod obuće i odjeće, pokrivanja žena i djevojaka itd.[185]

Zbog promatračke perspektive iz distance svi su ovi likovi samo statisti i prema tome anonimni. Poimenice on navodi samo kiridžiju Iliju, katolika iz okoline Travnika, koji je nosio crveni turban i neku vrstu kaputa (njem. „Joppe“) iz bijele i crvene vune, „glavnu odjeću ljudi njegova staleža“. Momak je bio „dobra, poštena kova i usljed turske dresure krajnje uslužan, no osim zbrinjavanja konja i prtljaga i spretnosti pletenja čarapa nije mnogo razumio“. [A 417]

Među travničkim licima bilo je također osoba s mutnim biografijama koje su vezirski grad izabrale kao neku vrst azila; očito im je ovaj grad pružao potrebitu sigurnost, jer se za njihov pedigre ovdje nitko nije posebno brinuo. Sendtner kao uzrok tomu navodi manjak strogih propisa o putnim ispravama od strane bosanske administracije, pa s time u svezi i poveći broj bjegunaca i probisvjeta iz Austrije. Tako su kod dr. Zennara kao posluga bili jedan muškarac i jedna žena koji su Sendtneru već prvoga dana otuđili džepni nož, burmuticu, engleske škare, rupčić i svilenu kravatu.  Sendtner je vrlo brzo saznao o kakvim individuama se u ovom slučaju radilo: Žena je zbog ubojstva muža pobjegla iz Dalmacije, a muškarac po imenu Mato predstavljao se kao Riječanin i austrijski vojni bjegunac koji je zbog nedostatka bilo kakvih putnih isprava završio u travničkom zatvoru, da bi nakon izlaska iz zatvora služio jedno vrijeme kod nekog katoličkog župnika. Sendtner piše da ovi pojedinci nisu nipošto bili jedini slučajevi u travničkoj svakodnevici i zaključuje:

„Tako Bosna važi kao okupljalište rđavih subjekata iz susjednih zemalja koji ovdje nastavljaju sa svojim rabotama i još gorim prijestupima protiv turskih moralnih poimanja, kao na primjer sklonost krađi, a posebno pijanstvu, opravdavaju loše mišljenje koje trezveni domaći ljudi imaju o karakteru kaurina (u Bosni umjesto kaur, pojam kojim se označava stranac, a može se čuti i iz usta kršćana).“ [A 215, bilj.]

Među „rđave subjekte“ Sendtner je na prvome mjestu naveo i onog „Turčina“ koji ga je napao i sabljom mu nanio tešku ozljedu usljed koje je morao prekinuti svoj boravak u Bosni. Napadač, koji je kao samotnjak živio u nekoj pećini ponad grada, zvao se Osman: bio je ranije „grčki kršćanin“ (pravoslavac) i trgovac iz Skopja čija je trgovina propala zbog njegova rđavog života. Da bi se spasio od vjerovnika prešao je na islam, ali mu to kasnije, kada je došla na vidjelo njegova psihička poremećenost, nije privaćeno. Tvrdilo se da je poremećenost rafinirano koristio samo kao masku. Nakon uhićenja i istrage u svezi s napadom na Sendtnera navukao je na sebe istu ovu masku, ali mu ona nije više bila od koristi. [A 791]

Predočimo li sebi sve ove likove, njihove biografije, funkcije i vanjski izgled, moći ćemo upotpuniti sliku Travnika onoga vremena kao uistinu šarolike sredine. Središte vezira privuklo je u grad ne samo vojsku i činovnike stranoga podrijetla nego je primamilo i osobe koje su se nadale da upravo u ovome šarenilu mogu naći utočište i tu opstati.[186]

Naravno i sâm Sendtner upotpunjavao je ovaj konglomerat i uklapao se u sliku onovremenog Travnika. Pa ipak on je, htio ne htio, jednako svojom pojavom kao i zanimanjem stršio iz te mješavine i davao povoda da ga se gleda kao stranca i tako se prema njemu ophodi. Za vrijeme svoga putovanja po Bosni imao je više puta priliku iskusiti kako su ljudi, uz svu susretljivost i prijaznost, prema strancima ipak nepovjerljivi. U njegovom slučaju sumnjičavost je pojačavala i činjenica da se često udaljavo od glavnih putova i zalazio na mjesta na kojima se, po mišljenju domaćih ljudi, zapravo nema što tražiti. Tako, nakon izleta u Guču Goru 12. svibnja, već sutradan je vezir imao u rukama pismeno izvješće o tom izletu, dakako i s ponekim krivim podatkom koji je podozrivi informant dostavio u konak. Tako je tu stajalo da je Sendtner na mjestima, na kojima je skupljao biljke, ostavljao kamenje kao neke znakove. [A 569]

I svoje ranjavanje Sendtner dovodi u svezu s odnosom domaćih ljudi, u ovom slučaju muslimana, prema strancima. Kao dokaz navodi mišljenje kršćana da iza napada ne stoji suludi osobenjak Osman nego „Turci“ koji su iz zavisti htjeli spriječiti njegovu ekskurziju na Vlašić 6. srpnja. Naime, nju je njegov revni pratilac Nikola u svojoj brbljavosti i samohvali, a vjerojatno i s prizvukom tajnovitosti, razglasio po travničkoj čaršiji kao posebno „unosnu“, što je čaršija odmah prevela u svoje svim Bosancima svojstvene predodžbe o strancima kao tražiteljima i pronalazačima plemenitih metala.

Nije Sendtner nipošto jedini koji je iskusio sve oprečnosti odnosa Bosanaca prema strancima, samo je njegova nesreća u tome što je on ovu zemlju morao napustiti upravo s negativnim iskustvom. Kada je na dan ranjavanja ispred svoga napadača pobjegao na travničku čaršiju nadajući se barem tu nekoj zaštiti doživio je da se „više od pedeset promatrača, vjerojatno sve samih muslimana, naslađivalo možebitnoj propasti jednog kaurina“. [A 791]

Sendtner je u Travnik došao s prirodoznanstvenim naumom, dakle s motivom različitim od motiva većine stranaca koji su tih desetljeća dolazili u Bosnu. Možemo poći od toga da je i njegovo predznanje o toj zemlji bilo znatno skromnije u usporedbi s predznanjem na primjer konzularnih predstavnika, putnika u javnim ili tajnim vojnim i drugim misijama i sl. No svi su oni u manjoj ili većoj mjeri svoj doživljaj Bosne stavljali u opreku sa svojim europskim iskustvom i parametrom.

I sâm Sendtner je odmah na početku svoga boravka u Travniku, još prije nego što je uopće mogao stvoriti neku sliku ovoga grada, najavio svoju radoznalost, pitajući se kako jedan Europljanin („Abendländer“) opstoji i kako život provodi u ovome gradu. [A 214] U odgovoru na to pitanje kao neka vrsta barometra poslužit će mu i prijatelj dr. Zennaro:

„Kada sam se uskom dolinom Lašve približavao gradu Travniku osjećao sam stanovitu bojazan pred odgovorima koje ću uskoro dobiti na moja pitanja. Kao što se svako dobro nauči cijeniti tek onda kada ga više nema, tako sam se ja sada, nakon izolacije kojoj sam bio izručen u ovoj zemlji[187], radovao ugodnom druženju s čovjekom europske uglađenosti; radovao sam se tome s tako toplom čežnjom kao nečemu dobrome što nam je bolno nedostajalo – ali u drugu ruku strahovao sam i zbog mogućnosti da bih u svojim očekivanjima mogao biti prevaren.“ [A 214]

Sendtner će sam i bez Zennarova posredovanja na dosta mjesta, naglašavajući svoje europejstvo, dati sliku Bosne kao orijentalnog svijeta, tu sliku nekada hipertrofirajući, nekada pak uvjerljivo relativirajući. Svakodnevni život u gradu, ali i na putovanjima, nudio mu je u tom pogledu dovoljno prilike. Prolazeći na konju travničkim ulicama htio je sjašiti i krenuti pješice, „kada se to ne bi protivilo turskim propisima o odijevanju“. [A 214] Njegov domaćin dr. Zennaro nosio je „europsku nošnju“, a na glavi fes. I kao takav, ali i samom svojom prijaznom pojavom, Sendtneru je ulijevao povjerenje „usred stranoga, djelomice neprijateljskog elementa“. [A 214] Konačno kada je nakon tragičnog napada i ranjavanja 6. srpnja prijevremeno prekinuo svoj botaničarski pothvat i 22. istog mjeseca napustio Travnik nestalo je strpljivosti i odvažnosti koje su ga do tada pratile. Naočigled nesretnog završetka zaokupile su ga tmurne misli; ali odluka da će se vratiti u rodnu Bavarsku pobudila je u njemu „čežnju za zapadnjačkom kulturom“. [A 795] Tek usporedbom kako su Bosanci doživljavali strance, a stranci Bosnu i njezine ljude dobiva se unekoliko „objektivna“ slika ovog nimalo jednostavnog odnosa. Ta interakcija imala je svoje mijene, ali je kroz gotovo čitavo 19. stoljeće tipološki odgovarala upravo opisanom primjeru botaničara Sendtnera.

5. Franjevački Dolac i Guča Gora

Osim buruntije i preporuka iz vezirova okruženja Sendtner se pobrinuo da za putovanja drugim dijelovima Bosne dobije i preporuku koja bi mu bila od koristi kod katoličkih svećenika, to jest franjevaca. S tom namjerom pošao je 21. travnja u Dolac gdje je rezidirao „Vicarius Generalis, et Regularium Superior in Bosna“ o. Anto Knezović koji mu je spremno dao dokument na latinskom jeziku adresiran „omnibus et singulis Reverendis Patribus Parochis in Possavina existentibus“.  Preporuka je datirana već dan ranije, što znači da je vikar bio unaprijed informiran o Sendterovu poduhvatu i da je ovaj bio spreman podržati ga i prije razgovora s njim.

Ova preporuka nije nipošto bila čista formalnost nego u tadanjim okolnostima uistinu potrebita; Sendtner se njome zacijelo i koristio jer u kasnijem opisu njegova putovanja nailazimo na više mjesta spomen susreta s franjevcima koji svojom srdačnošću i otvorenošću nisu zaostajali iza prvog susreta u Docu.

Uz doslovni prijepis preporuke Sendtner opisuje i lik fratra Knezovića kao korpulentnog čovjeka s dugim sivim brkovima, koji je unatoč bolesti bio vrlo veseo. Nosio je fes i na sebi neki odjevni predmet zvan Soltamarka[188]. Stan mu je bio namješten „europski“. Govorio je talijanski i još bolje latinski. [A 231]

Sendtner je s fra Antom našao dosta zajedničkih tema za razgovor. Tako je ovaj sugovorniku kazao da obitelj Knezović pripada među najstarije obitelji u zemlji i da je u nekoj staroj heraldičkoj knjizi sadržan i grb njegove obitelji.[189] Članovi Reda manje braće, kojemu je pripadao, dušobrižnici su u čitavoj Bosni, informira Sendtner svoje čitatelje. Kako je pater bolovao od kostobolje (gihta ili podagre) želio je od botaničara čuti, nije li među travama našao i neku ljekovitu protiv ove bolesti. Time je pala natuknica za razgovor koji autor ovako prepričava:

„… pater Anto mi je kazao da na brdu Vlašić blizu Travnika raste trava koja samim trljanjem listova ima moć pozlaćivanja, tako da ovce koje ovu travu pasu dobivaju zlatno zubalo; da se na istome brdu, premda rijetko, nađe biljka s čijim se korijenjem mogu otvoriti zatvorena vrata. [...] Duhovnik stvar nije nipošto smatrao praznom pričom nego je sa svom ozbiljnošću uvjeravao da je i sâm bio svjedokom djelovanja ove biljke [...]. Navodno da je neki Ciganin napravio pokus: Na jedan štap pričvšćeni magični korijen prinio je k čvrsto zaključanoj bravi čuvajući se dobro da je neposredno ne dodirne iz bojazni da bi ga silna detonacija koja razvaljuje bravu mogla oboriti na zemlju. I to da se dogodilo tri puta  pred njegovim očima.“

Biljku, kojoj Knezović „nije znao neko posebno slavensko ime“, Sendtner identificira kao „Springwurzel“ i prepoznaje u priči o njezinoj čarobnoj moći isti motiv iz njemačkih bajki.[190] U bosanskoj varijanti na djelu je (crni) Ciganin, u njemačkoj pak crna žuna (Picus Martius) koja ovom biljkom otvara začepljeno gnijezdo. Ne bez ironije Sendtner uspoređuje obje predaje navodeći kako žuna u njemačkoj predaji traženu biljku nalazi sasvim u blizini i brzo, dok bi joj za put na Vlašić trebalo tri dana.

Međutim, premda je fratar ovaj bajkoviti motiv prikazao kao sasvim vjerodostojan, Sendtner njegovo pripovjedanje ne karikira nego ga pokušava opravdati ne dovodeći u pitanje pripovjedačevu prosvjećenost:

„Tko poznaje temeljitu i mnogostranu izobrazbu kojom se odlikuju katolički svećenici u Bosni taj će znati cijeniti ozbiljnost koju je njihov poglavar unio u ovu priču i prepoznati je kao igru udobnog raspoloženja s kojim je on znao nadvladati bolesno stanje svoga tijela. Humana uglađenost ovih svećenika zaslužuje uistinu tim veće priznanje jer je njihova zasluga da usred jedne surove zemlje kojom vlada tamno barbarstvo spašavaju elemente plemenitog obrazovanja za dane svjetlije budućnosti.“ [A 235]

Sendtner zna da je fra Anto Knezović u to vrijeme obnašao službu  „bosanskog generalnog vikara i upravitelja upražnjene biskupske stolice“. [A 231] To je bila privremena funkcija za vrijeme tzv. „Barišićeve afere“.[191] Premda je u zbivanja oko ove afere bio uključen i sâm vezir Ćamil-paša[192], pa time i ljudi iz njegova okruženja, Sendtner je također morao znati o kakvom se konfliktu ovdje radilo, ali to ne spominje. Ni u dodiru s franjevcima u drugim mjestima o tome nema nigdje govora.

O Docu Sendtner piše da je udaljen samo nekoliko stotina metara od Travnika, da leži na desnoj obali Lašve, ima nešto više od 100 kuća, među ovima i vrlo lijepih, i da su njegovi stanovnici isključivo kršćani koji „s većom sigurnošću nego što je to slučaj u ostalim dijelovima Bosne uživaju ovdje pod neposrednom pašinom zaštitom sve povlastice koje im je u zadnje vrijeme dala Porta; ovdje ima kršćana koji su stvarni vlasnici svojih posjeda. Neke su kuće građene čak od kamena, štoviše među njima je i nekoliko dvokatnica“. [A 231]

Osim Doca, gdje su franjevci 1777. kupili zemljište i podigli kuću kao vlasništvo triju samostana i gdje je u vrijeme Sendtnerova boravka rezidirao „Vicarius Generalis“ Knezović, Sendter je u dva navrata pohodio i Guču Goru koju on ispravno bilježi kao župu („Pfarrdorf“),[193] ali ne navodi imena ni jednog tamošnjeg franjevca.

Prvi Sendtnerov posjet Gučoj Gori u pratnji dr. Zennara i gosp. Margetića, gostioničara i trgovca iz austrijskog [Slavonskog] Broda, bio je 12. svibnja; tom prigodom pronašao je više biljaka koje u jednoj dugoj listi navodi s njihovim latinskim imenima. U svezi s tim izletom on spominje i lokalitete Bukovicu, Kraljičinu vodu i Orašac. Toga dana oko 11 sati navečer zabilježio je i jači potres u tome kraju.

Drugi posjet uslijedio je u pratnji dr. Franza 19. svibnja, i ovaj sa zadovoljavajućim botaničarskim rezultatom. Ali za nas se važnijim čini sljedeći Sendtnerov zapis:

„U Gučoj Gori nalaze se zanimljivi slavenski grobovi iz kršćanskog srednjeg vijeka. To su dijelom veliki ležeći pravokutni spomenici od kamena [...]. Osim vremenom potrošenog natpisa na njemu se nalazi reljefno izrađeni križ, te horizontalni polumjesec koji opasuje zvijezdu s krakovima okrenutim prema dolje. Dr. Franz dao je otvoriti neke od ovih grobova, ali je u njima našao samo kosti. Uostalom ovdje se po njivama i vrtovima mogu naći novci, rimski i slavenski.“ [A 570][194]

Osim fra Ante Knezovića Sendtner, za razliku od kasnijih sureta u Posavini i središnjoj Bosni, ne spominje imena ni jednog drugog franjevca. Samo na jednome mjestu donosi zapažanje o katoličkim svećenicima koji se načinom stanovanja i nošnjom ne razlikuju od ostalih stanovnika. Štoviše svi oni nose sa sobom oružje. Sendtner je promatrao jednog od njih koji je došao iz Neretve[195] da bi kod vezira posredovao u slučaju nekih kršćanskih nevolja; „nosio je crveni turban i brkove kao i svi svećenici, čak i oni u samostanima“. [A 230]

Umjesto zaključka

Kako je već rečeno Sendtnerov putopis Reise nach Bosnien imao je u prvome redu biti botaničareva dokumentacija iz Bosne koja je „civiliziranim državama našeg dijela svijeta na prvi pogled tako bliza, a ipak tako strana i tako nepoznata zemlja“. [A 214] U ovom prikazu isključen je prirodoznanstveni aspekt autorova izvješća, pažnja je usredotočena na Travnik i bližu okolinu kao glavno mjesto njegova boravka i djelovanja u Bosni. Prilog referira travničke teme u putopisu, suzdržano ih komentirajući i smještajući u odgovarajući suvremeni kontekst. Najvažnije pitanje koje se pri tome postavlja jest pitanje pouzdanosti Sendtnerovih informacija i kazivanja.

Kao prvo može se sa sigurnošću kazati da je kod Sendtnera uočljiv trezven ton izvješćivanja i odsutnost patetičnosti kakva je inače svojstvena mnogim putopisima iz toga doba. Čak i na onim mjestima gdje bismo mogli očekivati snažne emocionalne reakcije i subjektivnost u opisima, kao na primjer u slučaju napada na njega i ranjavanja, Sendtner izvješćuje staloženo i bez afektiranosti.

Zatim, pri donošenju podataka i informacija na dosta mjesta luči jasno, da li je do njih došao vlastitim iskustvom i uviđajem ili pak posredno. Od dr. Franza čuo je predaju o padu Bosne i navodnim trima uvjetima koje su Bosanci stavili sultanu prije podvrgavanja njegovoj vlasti (da im ostavi njihov jezik, da djevojke do udaje mogu ići nepokrivene i da im ne dira „odžak“, to jest znak društvenog statusa vlasnika)[196]. Sve se to njemu čini čudnim i vrlo upitnim, ali on to prenosi vjerno, nadodajući samo svoju primjedbu: relata refero. [A 234]

Tako postupa i u priči o posebno kod muslimana uvriježenom običaju otmice djevojaka i ubojstvima u svezi s time (za vrijeme njegova boravka u Travniku u roku od tjedan dana pale su zbog tog običaja dvije mrtve glave), o spahijskim igrama oružjem i kopljem, o pastirskim pričama o medvjedima koji na ljude bacaju kamenje [A 574, A 786] itd.

Viđeno vlastitim očima Sendtner pokušava vjerno opisati, naravno ne niječući svoju zapadnjačku perspektivu u prosudbi viđenoga. Takav je opis molitve za kišu koju su zbog dugotrajne suše (u vrijeme katoličkih Duhova) obavljali muslimani. [A 578–579], načina pozdravljanja među običnim svijetom i u konaku … itd.

Unatoč europskoj perspektivi ili onome što on pod tim podrazumijeva Sendtner se trudi relativirati ne samo svoje zapažanje nego uopće sposobnost „objektivnog“ zapažanja. U Travniku je mogao srediti i artikulirati svoje prve dojmove o bosanskim ljudima koji su mu se činili „doduše grubi, ali dobroćudni, čestiti i prostodušni alpski sinovi“ u čiji je karakter vrlo brzo „stekao potpuno povjerenje“ [A 214]. Kao moto svojih zapisa o Bosancima on navodi da će se truditi ocrtati njihovu sliku uvažavajući jednako svjetlo i sjenu, drugim riječima pozitivno i negativno u toj slici.

Ova namjera činila mu se prikladnom da iznese svoju filozofiju putovanja, točnije da svede na realnu mjeru sudove putnika o viđenom, budući da se oni donose ne na osnovu potpunog sagledavanja nego da su uvijek parcijalni, krajnje subjektivni i ovisni o „trenutačnom svjetlosnom efektu“. Tako, ovisno o svjetlu, krajolici nude sasvim različite slike; neki doživljaj ovisi ne toliko o objektu koliko o osjećaju u želudcu, neispavanosti i vrlo uskom subjektivnom momentu. Tako Sendtner vidi i turističke opise stranih naroda: u njima se slučajni susreti deklariraju kao općevažeći, time se slučajnosti poopćavaju i tako nastaju stereotipi. [A 214] Naći ćemo u Sendtnerovu putopisu bezbroj primjera kako on odoljeva ovoj napasti, posebno nakon teškog ranjavanja kada ne mijenja svoj sud o zemlji nego naprotiv najavljuje svoj ponovni dolazak u nju. To njegov tekst čini posebno uvjerljivim.

U stručnom pogledu Sendtner se na dosta mjesta poziva na literaturu i kartografiju kojima se služio, ali te izvore informacija nipošto ne uzima zdravo za gotovo nego njihovim argumentima i podacima, koje korekton navodi, suprotstavlja svoje vlastite, ali i tu ne dogmatično nego relativirajući i upitno. Posebno često referira mjesta iz djela La Turquie d’Europe (t. I–IV, Paris 1840) Ami Bouéa, provjerava njegove geografske i druge podatke na licu mjesta.[197]

Putopis nije ni u kom slučaju pisan s političkim namjerama, ali upravo time oni njegovi dijelovi koji se dotiču političkih pitanja dobivaju posebnu težinu jer njihov autor nije opterećen predznanjem s kakvim inače strani putnici i putopisci dolaze u neku zemlju. Kako politička zapažanja Sendtnerova i refleksije nisu specifično travničke nego općebosanske i šire teme to one u ovom prilogu nisu uzete u obzir. Ipak iz tih i iz drugih, „nepolitičkih“ opisa može se iščitati ponešto o političkoj atmosferi i stanju u zemlji. Sendtnerovo „naivno“ oko, koje je u prvome redu u potrazi za biljkama, pruža dragocjene podatke o tome kako jedan stranac doživljava domaće ljude i a istovremeno kako se domaći ljudi odnose prema strancima. Travnik kao melting pot bio je takoreći idealan ambijent za doživljaj te vrste i odgovarajuće refleksije.

Vrijednost putopisa leži konačno i u njegovoj opširnosti kao i starini. Djelo Ami Bouéa je doduše ranijeg datuma, ali ono Travnik dotiče samo sporadično dok bi se Sendtnerov putopis mogao nasloviti i kao „travnički putopis“ – Travnik igra u njemu središnju ulogu.

Zusammenfassung

„Es kam ein gewisser Botanicus aus Teutschland“. Der bayerische Botaniker Otto Sendtner und sein Aufenthalt in Travnik im Jahr 1847

Hinter dem knappen Eintrag in der Chronik des bosnischen Franziskaners Jako Baltić (1813–1887) „Es kam ein gewisser Botanicus aus Teutschland …“ verbirgt sich der Name des bayerischen Botanikers und Universitätsprofessors Otto Sendtner (1813–1859). Baltić hielt die Tätigkeit dieses Fachmannes und sein tragisches Schicksal in Travnik fest, vermochte aber nicht auch nur annähernd den Umfang und den Inhalt seiner Leistung einzuschätzen, die nicht nur nach den damaligen Maßstäben von hoher Systematik und fachlicher Gründlichkeit war.

Im Auftrag und mit finanzieller Unterstützung der Bayerischen Akademie der Wissenschaften führte Sendtner während eines mehrmonatigen Aufenthalts im Jahr 1847 naturwissenschaftliche, in erster Linie botanische Forschungen in Bosnien durch und veröffentlichte die Resultate dieser Arbeit in einem ausführlichen Reisebericht in der Zeitschrift Das Ausland. Daß er dabei neben den eigentlichen Forschungen auch viele andere Einzelheiten außerhalb seines ursprünglichen Interesses beschrieben hat, macht seinen Reisebericht umso interessanter und informativer. Seine politischen, ethnologischen, anthropologischen und historischen Reminiszenzen ergänzen unser Bild von Bosnien im 19. Jahrhundert.

Sendtner hat aus pragmatischen Gründen als Ausgangspunkt für seine Forschungen die Stadt Travnik, den damaligen Sitz des bosnischen Wesirs, gewählt und in diesem Ort und in seiner näheren Umgebung die meiste Zeit seines Bosnien-Aufenthaltes verbracht. Mit diesem Teil des Reiseberichts beschäftigt sich auch dieser Beitrag, wobei in ihm der streng naturwissenschaftliche Aspekt außer Acht gelassen und die Aufmerksamkeit den scheinbar nebensächlichen Notizen und Aufzeichnungen des Autors über Travnik und die Travniker Gegend gewidmet wird.

[Franjevački samostan u Gučoj Gori. Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori održanog 25. i 26. rujna 2009. u Gučoj Gori. Priredio fra Velimir Valjan, Guča Gora, Sarajevo 2010, str. 537–564. (Sažetak str. 563–564: „Es kam ein gewisser Botanicus aus Teutschland“. Der bayerische Botaniker Otto Sendtner und sein Aufenthalt in Travnik im Jahr 1847)]

 

MALEDICTA ETHNICA
O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji

I. Uvod

Slika, s kojom želim uvesti u temu, sasvim je autentična. U tek završenome našem ratu zaštitni rovovi bili su nekada tako blizu da su se protivnici iz njih mogli ne samo gađati nego i čuti. S granatama i streljivom na drugu stranu slale su se pogrde, psovke, proklinjanja, sakrilegiji, rodoskvrnuća, seksualne prijetnje, uvredljivo, blasfemično, tuđe svetinje nabijane na kolac vlastitih frustracija, bijesa ili nemoći, ironično, sarkastično, gorke dosjetke i morbidne duhovitosti, nadimci, deformirana imena, imena kao nakaze … riječi teške, crne i zle – riječi kao oružje.

U ovom vokabularu, koji nipošto nije samo rovovski, mogle su se, sukladno konfliktu, čuti i etničke i konfesionalno-nacionalne oznake za drugoga, dakako prezasićene značenjima i konotacijama, hipertrofirane u svakom pogledu i agresivne u svojoj biti.

Pokušavajući nešto više saznati o ovom problemu u ruke mi je dopala knjiga Das Wort als Waffe (Riječ kao oružje)[198] nekadašnjeg profesora psihologije na sveučilištu u Berlinu Franza Kienera (1910–1996). Odmah u predgovoru ovoj studiji autor ističe da mu je pri obradi teme od velike koristi bila knjiga Bludna psovka fra Ignacija Gavrana koju je on – Kiener – dao za svoje potrebe čak prevesti na njemački. Tako sam se ja, zaobilaznim putem, navratio opet knjizi koja je prije gotovo četiri desetljeća uočila i razradila fenomen verbalne agresije, a koju njezin autor, primjereno svojim postavkama i istraživačkoj intenciji, naziva psovkom.

Studija Bludna psovka[199] nije, na žalost, doživjela onu recepciju koju zaslužuje. Koliko znam, prikazali su je samo teolog Jordan Kuničić u Bogoslovskoj smotri[200] i austrijski etnolog Leopold Kretzenbacher u reviji Südostforschungen[201]. Polemički se na nju osvrnuo književnik, jezikoslovac i prevodilac Tomislav Ladan[202], te, kako sam spomenuo, Franz Kiener. To je sve, a to je premalo za knjigu ovog značenja koja nije samo „povjesno-psihološka studija“, kako stoji u podnaslovu, nego u dobroj mjeri i teološka, tj. moralno-teološka, pastoralno-teološka itd.

Ako bih ja svoje zanimanje za psovku odnosno riječi kao sredstvo agresije htio strukovno odrediti, onda bi u pitanje došle etnologija, povijest mentaliteta ili kulturna antropologija. Ali kako se ove struke dotičnim pitanjima nisu sistematski bavile, to nisu ni razvile odgovarajući pojmovni i istraživački raster i instrumentarij nego ih pozajmljuju uglavnom iz psihologije i često se vode njezinom perspektivom. Tome neću moći izbjeći ni ja u svome izlaganju.

Međutim, nije mi ovdje namjera baviti se izravno problemom psovke nego samo ukazati na srodnost fenomena, jer i psovci, doduše ne svakoj, svojstvena je agresivnost. Na drugoj strani, ne postoje riječi predestinirane za agresiju. I najbezazlenije od njih mogu u danim okolnostima poprimiti agresivni karakter. Svaka riječ može se pretvoriti u psovku. I, konačno, naš primjer na početku ne smije zavarati: nisu samo ratovi i konflikti većih razmjera platforma za agresivne riječi. Želim ovdje pokazati upravo na primjerima koji su daleko od konfliktnih situacija, kako se stvara i nastaje podloga za agresivnost riječi i kao se ove, u danom trenutku, mogu kao takve primijeniti. Želim to pokazati na primjeru nacionalnih stereotipa koji se očituju u govoru, točnije u etničkim oznakama i njihovoj karakterizaciji.

II. Stereotipi

Pojam stereotip prvotno je tehnički termin iz tiskarskog zanata, a označava metalnu ploču s odljevom tipografskog sloga koja služi za tiskanje velikih tiraža. U prenesenom značenju to je nešto što se ne mijenja, nešto čvrsto i ukalupljeno. Sinonim za to bio bi klišej. Socijalna psihologija preuzela je ovaj pojam da bi njime označila ustaljene predstave i sudove, predrasude, unutar jedne grupe. Njemački etnolog Hermann Bausinger definira stereotipe kao „nekritička poopćavanja koja se protive provjerama i koja su prema promjenama relativno rezistentna. Stereotip je znanstveni pojam za neznanstveni stav.“[203]

U stručnom diskursu, pa i u običnom govoru, pojmu stereotip uglavnom je imanentna negativna kvalifikacija, pa se on gotovo sinonimno upotrebljava za riječ „predrasuda“. On prema tome znači krutost, nedostatak duhovne i intelektualne fleksibilnosti, manjak sposobnosti diferenciranja. To proizlazi i odatle budući da stereotipi pokrivaju ponajviše negativna svojstva i pojave, ali valja odmah reći da sadržaj stereotipa mogu jednako biti i pozitivne stvari (na primjer čvrsta uvjerenja o gostoljubivosti, plemenitosti, moralnosti jednog naroda itd.). Za fenomen stereotipa nije, dakle, bitan sadržaj nego odnos prema tom sadržaju i njegova primjena.

Bit stereotipa sačinjavaju znakovi ili točnije rečeno simboli, tj. ugovoreni znakovi koji olakšavaju komunikaciju. Simboli su u sliku ili riječ zgusnuta značenja. Oni kompleksne fenomene svode na jednostavne oblike. Međutim, problem kod stereotipa jest u tome što oni ne dopuštaju više raščlanjivanje postojeće slike ili suda. Stereotipi se opiru analizi, jer svaka analiza značila bi njihov kraj. To su, kako bi kazao Fernand Braudel, fenomeni dugog trajanja.

Stereotipi, a to znači ustaljene slike ili predstave o drugome, sastavni su dio ljudske imaginacije, to jest slikovitog mišljenja, i komunikacije. Oni su po sebi neutralni utoliko ukoliko su rezultat ekonomije u mišljenju, pamćenju i govoru. Bez njih bih svijet bio kompleksan do apsurda. Ljudski život ne može biti bez pojednostavljenih slika, bez zapažanja reduciranih na simbole, bez skraćenog opisa kompleksnih fakata. To vrijedi kako za individue u svakodnevnoj komunikaciji tako i za velike zajednice koje raspolažu konvencionalnim ustaljenim znakovima i njih bez poteškoća odgonetaju (npr. znakovi ili piktogrami u prometu, tehnici i dr.). Iluzorno bi bilo očekivati ili zahtijevati svijet bez ovakvih reduciranih slika. Pa čak i različite znanstvene discipline, time što nastoje klasificirati i pojmovno definirati svoj predmet, tvore neku vrstu stereotipa; i u najdetaljnijim znanstvenim elaboratima mnogi se problemi ili procesi moraju nužno pojednostaviti, svesti na kratke formule i plakativne izričaje. Konačno i problem univerzalija, koji zaokuplja mislioce od antike, preko skolastike pa sve do moderne filozofije, problem je poopćavanja, dakle u neku ruku opet stereotipa.[204]

Premda se obično govori o stereotipima o drugima (ljudima, zajednicama, grupama) treba imati na umu da isto tako postoje stereotipi o zemljama, krajolicima, institucijama, povijesnim događajima, idejama, znanstvenim disciplinama itd.[205] Reklame industrijskih, kozmetičkih, glazbenih i dr. proizvoda također su jedna vrsta stereotipa. Reklamni jezik sugerira takva svojstva produkata koja potrošačima ne ostavljaju prostora za dilemu; jezik reklame jest „totalitaran“.

Ovdje će biti najviše govora o stereotipima o etničkim grupama. Međutim, ovi nisu a priori, nužno i neminovno problematični. Oni su tek onda problematični kada ne dopuštaju korektura i fleksije, te kada pojedincima ne ostavljaju nikakve mogućnosti da se izuzmu iz takve slike. Negativnost stereotipa jest u njihovoj dogmatičnosti i fundamentalističkom ustrojstvu.

Klišeizirane predstave o drugome, a time indirektno i o samome sebi, nisu uvijek stvar svjesnoga. Mnoge od ovih mi smo jednostavno preuzeli i integrirali ih u svoju sliku svijeta kao neupitne. U ljudskoj podsvijesti egzistiraju o drugome često slike (psihologija ih označava terminom imago) koje se prema vani ne artikuliraju, ali koje bitno utječu na čovjekove postupke i stavove u životu.

Svjesno korištenje klišeja i stereotipa događa se na poseban način u vicu i karikaturi. Ovi žanrovi, da bi postigli željeni učinak, služe se ustaljenim slikama i lako prepoznatljivim motivima koje oni k tomu još do razmjera grotesknoga uveličavaju ili deformiraju. Ustaljene slike i motivi olakšavaju njihovo razumijevanje i čitanje, ali ih vode i u opasnost da svojom reduciranom simbolikom totalno iskrive svijet koji žele predstaviti. U šematiziranoj strukturi vica uloge su strogo podijeljene, tako da napuštanje te šeme znači ujedno dovođenje žanra kao takvog u pitanje. Kao što se u epskom kanonu zna tko je junak, a tko kukavica, tako je i u vicu a priori znano tko je lijen, ograničen, škrt, sebičan, glup. Vic živi ne samo od pojednostavljivanja i uveličavanja nego i od upornosti. Bez opetovanja vic bi izgubio mnogo od svoje funkcionalnosti. Stalno ponavljani motivi čine oslonac u sistemu dekodiranja, ali oni istovremeno vrlo kompleksne odnose i situacije svode na odveć jednostavne forme. Upravo u tome se i sastoji ona druga, ne uvijek bezazlena, strana vica kao i karikature.[206] Ako se u jednoj suvremenoj karikaturi određeni lik obilježi kukastim križom, čitatelj ili promatrač karikature će bez oklijevanja odgonetnuti da je riječ o „njemačkom narodu“, ali množina značenja ovoga simbola, njegova historijska opterećenost i težina premašit će sigurno željeni cilj. Ustrajnim ponavljanjem ove slike ona se pretvara u kanon koji se samo vrlo teško može razbiti. Primjeri, koji slijede, pokazat će kako su određene slike preživjele stoljeća i unatoč svim povijesnim mijenama održale se nepromijenjene do danas.

III. Descriptio nationum

Imena – metafore

Prvi primjer jest biblijski. Farizeji kao pripadnici religiozno-političke stranke u Judeji Isusova vremena postoje, zahvaljujući biblijskim izvještajima, u našim svijestima i rječniku samo kao licemjeri i prijetvorni ljudi.

Germansko pleme Vandali zavladalo je Rimom 445. god. i pri tome uništilo mnoštvo umjetničkih proizvoda. Poslije njih činili su to i mnogi drugi narodi i plemena, ali ime Vandal ostalo je sinonimom za: divljaka, rušitelja i razarača, u prvome redu umjetnina.

Evropski ratnički dodiri s azijskim svijetom fiksirani su u pojmu azijatizam/azijatluk koji obuhvaća sasvim različite narode (Tatare, Avare, Hune, Turke) i povijesna iskustva. Ovdje su čitavom jednom kontinentu kumulativno pripisane karakteristike divljaštva, surovosti, kulturne zaostalosti itd.[207]

Po istom uzoru nastali su pojmovi Balkan, Balkanac, balkanstvo, balkanština. Doduše ovdje se radi o pojmovima koji su tek koncem 19. i zatim u 20. st. poprimili konotacije zaostalosti i političke nesređenosti.[208] Ovaj prvotno samo geografski termin transformirao se postupno u geopolitički i kulturni pojam i na putu je da postane apstraktna imenica sa značenjem: primitivizam, primitivni mentalitet.[209]

Sa Balkana dolazi i primjer Cincara, aromunske grupe stanovništva koje se je na jugoistoku Evrope profiliralo kao trgovački sloj i kao takvo izazivalo rivalitet i socijalnu netrpeljivost. Ove su reakcije prerasle u stereotip koji je Cincare svrstao u kategoriju sitničavih, škrtih i pohlepnih ljudi.

Nešto slično, doduše ne u ovoj mjeri, vrijedi i za Grke, koji su se na Balkanu također relativno mnogo bavili trgovinom i u određenom tipu literature prerasli u sliku trgovca uopće, gramzljivog trgovca posebno.[210]

Po istoj logici, ali u neusporedivo većoj mjeri, takav stereotipni status stekli su i Židovi, o čemu će kasnije i na više mjesta biti govora.

U svim ovim primjerima oznake naroda služe kao metafore za određena negativna svojstva ili čak više takvih svojstava istovremeno.

Komparacije

U sljedećim primjerima imena naroda se ne upotrebljavaju metaforično nego samo komparativno. pri čemu se komparacija opet odnosi na neko negativno svojstvo: laže kao Turčin, krade kao Ciganin, smrdi kao Čifut, pije kao Rus, psuje kao Rus, lijen kao Crnogorac, glup kao Bosanac … U Diderotovoj i d̓Alembertovoj Enciklopediji (1765) stoji: „Chaque nation a son caractere particulier: c’est une espece de proverbe que de dire, leger comme un françois, jaloux comme un italien, grave comme un espagnol, méchant comme un anglois, fier comme un écossois, ivrogne comme un allemand, parasseux comme un irlandois, fourbe comme un grec, [...].“[211] Kroz komparaciju kao neku vrstu distance stereotipni izričaj se neznatno ublažava, ali njegova osnovna tendencija ne ostavlja nikakve dvojbe. Pa čak i usporedba „radi kao crnac“ ne vrednuje rad u pozitivnom smislu nego stavlja naglasak na njegov negativni aspekt.

Etnički stereotipi izražavaju se i tako da se umjesto etnika istakne i artikulira neko „karakteristično“ svojstvo dotične grupe i njega uzme kao pars pro toto. Ovo svojstvo je, naravno iz perspektive onoga tko se stereotipom služi, neobično i strano, vrijedno poruge ili podsmijeha ili pak skroz naskroz negativno. Postoje mnogobrojni literarni, pseudoznanstveni i slikovni pokušaji da se naprave kategorizacije nacija koje bi obuhvaćale ne samo njihov fizički izgled nego i moralna, karakterna, etička, običajna i dr. svojstva. Svrha je ovakvih tipologija („tipičan Nijemac“, „tipičan Rus“, „tipičan Balkanac“ itd.) da jednom tobože objektivnom klasifikacijom „opišu“ narode i taj opis ponude kao aksiome.[212]

Izgled

U našim raznim žargonima crnce se označava kao kmice ili uglješe, čime se aludira na njihovu (tamnu kao noć – kmicu – ili ugalj) boju kože. Slično je i u američkom slangu, u kome za crnce postoji čitav niz ironičnih izraza: charcoal = ugalj; chocolate; darkie = mrkalji; shade = sjena. Crnci opet svoje američke bijele susjede nazivaju vanilla, dok Indijanci za svoje bijele sunarodnjake imaju imena: white-eyes = bjelooki ili paleface = bljedoliki.[213] Nijemci za Kineze vele Schlitzaugen = kosooki, Kinezi za Evropljane „dugonosi“.

Poseban stereotip na osnovu fizičkog izgleda nastao je tijekom stoljeća o Židovima. Literatura, karikatura i političko-propagandna publicistika stvorili su sliku Židova s karakterističnim profilom nosa, usana, kose i stature.[214] Ovu je sliku do krajnjih mogućih granica zloupotrijebio nacionalsocijalizam tako što je u javnim govorima, pamfletima, lecima, tisku i dr. upravo takav lik stilizirao u zlo per se i raspisao neke vrste javnu potjernicu za takvom fiziognomijom. Nacionalsocijalizam je pri tome mogao posegnuti za rezultatima tzv. frenologije (također: kraniognomike), kvaziznanosti koja je empirički nastojala dokazati da se iz izgleda čovjekove lubanje da zaključiti i na njegova duševna svojstva.[215]

U ovaj kompleks spada i odjeća kao „znak raspoznavnja“. U stereotipnim predstavama posebno važno mjesto imaju pokrivala za glavu (kapa, šešir); ona su rekviziti kojima se obilno služi karikatura tipizirajući svoje likove: kaciga sa šiljkom („Pickelhaube“) kao simbol Prusa, a zatim i (militantnog) Nijemca uopće, tirolski šešir, zagorski šeširić, ruska šubara, francuska (frigijska!) kapa, srbijanska šajkača, albanska „bjelica“, turski/muslimanski fes (odatle u Bosni ironični naziv za Muslimane-Bošnjake „feslije“) itd. Simbolika kape nije slučajno ušla u svijet karikature i popularne grafike: proces civilizacije jednoga društva može se u historijskoj perspektivi gotovo u svim fazama i detaljima ilustrirati na ovom malom, ali glavnom komadu odjeće.[216]

Jezik

Nakon vanjskog izgleda jezik je prvo što se registrira u dodiru s nekim drugim. Što je jezik bliži, to su zapažanja (fonematskih, morfoloških i dr.) razlika oštrija. Primjer: francusko-belgijski ili njemačko-holandski jezični kontakti u graničnim područjima ili veoma često blizina standardnog jezika i dijalekta itd. To ide dotle da čak susjedna sela, zaseoci ili različiti dijelovi jednoga grada registriraju jezične posebnosti i „nastranosti“.

Slavenska oznaka za Nijemce potječe od njihove tobožnje nesposobnosti govora, zapravo od nerazumijevanja njihovog (slavenskog) jezika. Šveđani imaju za Fince ime ruotsi = (doslovno) mucavci, brbljavci. Kurdima se čini da Evropljani često upotrebljavaju izraz o.k., pa ih prema tome zovu okiler. Poljaci imaju više sličnih imena za Nijemce: derdydasy (od njem. der, die, das), fadry ili mutri (prema njem. Vater, Mutter) ili farfluk (od verflucht – prokleto).

Etničkim imenima može se i kroz različite gramatičke i jezičke formule dati ton ili barem prizvuk od blago ironičnoga do grubo uvredljivog. Može se to postići npr. deminutivima (Muslić, Šipac, Cigo) ili augmentativima (Srbenda, Balijetina) ili pak upotrebom antikviranih ili u govoru neuobičajenih oblika (u njemačkom Polacke umjesto Pole, Krowott umjesto Kroate, Schlawacke umjesto Slowake/Slawe; kod nas Švabo umjesto Nijemac). Ironični signal sadržan je ili u navedenim riječima samim ili u kontekstu u kom se one upotrebljavaju.

Ishrana

Sudeći po množini ironičnih imena za druge grupe i narode čini se da su jelo i ishrana mnogo prikladniji elementi pri oblikovanju stereotipa nego što su to fizički izgled, odijevanje, govor i dr.

Amerikanci ironično nazivaju Nijemce Krauts, u kojem nazivu dolazi do izražaja u američkim očima pretjerana konzumacija kupusa kod Nijemaca. Još rasprostranjeniji jesu nazivi za Nijemce odnosno Austrijance kao one koji pretjerano mnogo jedu krompir; kod Rusa kartoška, kod Poljaka kartoflannik odnosno kartoflarz, kod Talijana mangiapatate odnosno patatucchi. Rusi Nijemce nazivaju također kolbásnik. – Jedan od njemačkih naziva za Francuze jest Froschesser, tj. oni koji jedu žabe. Mi to pripisujemo Talijanima nazivajući ih žabarima, čime se žele istaknuti tobožnje kulinarske ekstravagantnosti ovih naroda.

U opisivanju Talijana kulinarskim rječnikom nastupaju gotovo svi drugi narodi unisono. Grci za njih vele makaronas, Turci makarnaci, Francuzi macaroni, Englezi odnosno Amerikanci također macaroni, Nijemci Makkaroni(-fresser) itd. Ima još primjera s polentom i špagetima, ali neka to bude za sada dosta. Ovaj izlet kroz etničke jelovnike završit ću gulash-om, kako Amerikanci nazivaju Madžare. I jednim primjerom iz moga bosanskog teftera: čuo sam u Bosni naziv pekmezlije za Muslimane.

 

Animal nationale

Nekada se kao oznake za pojedine narode upotrebljavaju imena životinja ili se pak životinje označavaju imenima naroda. Tako je za Nijemce često u upotrebi pojam Švabo, Švaba i to kao pars pro toto. Isti ovaj naziv u češkom (šváb), hrvatskom i srpskom (švaba, bubašvaba) upotrebljavala se i u značenju žohar, insekt iz roda Blattariae. Ovdje je njemačka riječ Schabe za žohara modificirana i stopljena u već postojeću riječ Schwabe koja je sada bila nosilac dvaju značenja: naroda i insekta. Ovakav način nastanka imena nije ništa neobično. Davanje nadimaka, što posebno prakticiraju djeca, bazira često na sličnosti imena i ritmici koja se iz njih nudi.

Međutim, kakvim je putem za taj isti insekt nastao pojam rus ili francuz (Russe, Franzose, njem.), nije poznato. Vjerojatno će biti da je, kao i u slučaju različitih bolesti,[217] njihovo porijeklo uvijek smatrano u drugom narodu, a da su tek naknadno prema potrebi iste oznake u svjesnoj kontaminaciji značenja prešle u arsenal „riječi kao oružje“.

Oznaka „svinja“, kako su za vrijeme križarskih ratova, ali i u kasnijim vremenima, znali muslimani zvati svoje kršćanske protivnike, počiva na činjenicama da su kršćani oni koji jedu svinjsko meso, te da je svinjsko meso „nečisto“. „Svinjama“ su pogrdno bili nazivani u 15. stoljeću i pokršteni Židovi u Španjolskoj, tzv. marrani (prema španjolskom marrano = svinja).[218]

Osim svinje bio je pas životinja koja se kao svojstvo najčešće pripisivala onome koga se htjelo negativno okarakterizirati (u Bosni: „pasja vjera“ u psovačkom inventaru svih konfesija).

Zoon politikon

Stereotipi nastaju nerijetko i na političkoj odnosno ideološkoj osnovi. Često se politička opredjeljenja jednoga naroda ili pojedinačni pokreti unutar njega upotrebljavaju kao oznake za čitav narod. U tome smislu oznaka ustaša može značiti Hrvat, četnik Srbin, fašist Talijan ili Nijemac, cionist Židov itd.[219]

Listu etničkog nazivlja mogli bismo proslijediti u nedogled, ali i ovi navedeni primjeri bit će dovoljni da uočimo kakvu logiku slijede etnička (pre)imenovanja i na kakve načine nastaju. Za primjere su namjerno uzimane različite kulture, regije i vremena, što znači da se ne radi o nekoj izoliranoj i sporadičnoj nego univerzalnoj pojavi. Premda je to tako ipak je upadno da ovaj problem u znanstvenom diskursu nije svugdje jednako vrednovan. Na aglosaksonskom području on je već dugo predmetom istraživanja i znatno manje u romanskom svijetu;[220] na jugoistoku Evrope, gdje konglomerat nacionalnih kultura i historija upravo nameće takva pitanja,[221] ovo ne predstavlja poseban istraživački kompleks. Kao što unutar pojedinih jezika ovoga područja nema rječnika psovki, što bi za istraživanje verbalne agresije bila osnovna predradnja, tako nema ni leksikona etničkog i srodnog nazivlja u smislu naše teme. Izrada i jednog i drugog jest deziderat, a s obzirom i na dinamiku jezičnih promjena i neodgodiva zadaća.

IV. Kako i kada nastaju (nacionalni) stereotipi?

U pozadini svih stereotipnih predstava o drugome stoji potreba ili namjera distanciranja, to jest želja sebe i onog drugoga prikazati kao različite, drukčije.

Grci su, a po njihovom uzoru i Rimljani, strance označavali barbarima, to će reći onima koji ne poznaju njihov jezik i običaje, a zatim i nekulturnim i divljim ljudima.[222] Slično je i s nazivom vlah koji različiti narodi upotrebljavaju da bi njime označili različite tuđe narode. Germani su tako (Wal[a]h) zvali Kelte (Welscher), a zatim Romane, Talijane i Francuze. Slaveni tim imenom nazivaju također pripadnike romanskih naroda (Rumunje, Talijane, Aromune), a njihovu zemlju Vlaška. Matija Mažuranić je zapisao: „Turci zovu svakoga Karstjanina Vlahom, a Vlasi medju sobom jedan zove drugoga Šokcem; a on njega Šiakom.“[223] Za kršćane-katolike u Bosni i dijelovima Hrvatske vlasi su pravoslavci, dok stanovnici naših primorskih krajeva nazivaju Vlajima seljake iz kontinentalnog zaleđa, bez obzira na vjersku pripadnost.[224] Židovi su nežidove nazivali goi (pl. gojim), pri čemu je u ovom pojmu bilo sadržano i značenje „nevjernik“ ili „poganin“.[225]

Već od križarskih ratova važili su Arapi za kršćane kao nevjernici, iz čega su prostekli mnogi negativni sudovi o pripadnicima islama. Sintagma partes infidelium sadržana je u mnogim papinskim i drugim dokumentima srednjega vijeka, a označavala je svijet izvan sfere katoličanstva.

Po istoj logici nastao je u islamsko-arapskoj terminologiji pojam gâur, gâvur, prvotno u značenju pristalica Zoroastrine vjere, a zatim poganin, nevjernik uopće. U južnoslavenskoj muslimanskoj epici spominje se čak i zemlja Đaurska ili Kaurska, što je iz muslimanske perspektive dakako samo zbirni pojam za nemuslimansko okruženje zapadnog dijela Osmanskog carstva.

Stereotipne predstave su dvojake: one se, dakle, odnose na druge pojedince i grupe (heterostereotipi), ali istovremeno i na one koji te stereotipe formuliraju i prenose (autostereotipi). Pripisivanjem određenih svojstava nekome drugom automatski se želi od tih i takvih distancirati (bibl.: „Hvala ti, Bože, što nisam kao onaj …“)[226] U takvom je stavu sadržana i želja da se dokaže vlastita nadmoć i trijumf nad drugim. Kao ilustracija za to mogu poslužiti obični svakodnevni vicevi, karikature ili ironija na individualnom ili čak, kako je to pokazao Jacob Burckhardt u knjizi Die Cultur der Renaissance (1860), na širokom društvenom planu. Stereotipi se sastoje u povlačenju granica; što je potreba za distancom veća, to su granice čvršće, a profili stereotipa jasniji. A. Winkler je ustanovio „da najopsežniji vokabular postoji gotovo uvijek o susjednim narodima i etničkim grupama s kojim se stoji u stalnom – pa stoga i posebno često konfliktnom – dodiru, a koji se izvanjski uglavnom samo u maloj mjeri razlikuju od ustaljene norme vlastite grupe“.[227] To je upadno posebno kod jezika. Velike razlike u jeziku rijetko su predmet vica, ironije, zadirkivanja i sl., dok su one male razlike upravo za to izazovne. Na jezičnim razlikama nastalo je tako pejorativno značenje riječi Šijak: „Hercegovci zovu Šijacima sve Srblje koji ne govore kao oni [ijekavski]; a Srijemci i Bačvani zovu Šijacima Hercegovce, Dalmatince i Hrvate. U Srbiji se kadšto sastanu uveče Hercegovci i Šijaci (kao n. p. na komidbi), pa se čitavu noć nadgovaraju, t. j. Hercegovci pripovijedaju za Šijake štogod čovjek luđe i smešnije može izmisliti, a tako opet Šijaci za Hercegovce; i to se sve čini u šali i u smijehu.“[228]

Premda je ovdje govor u prvome redu o stereotipima koji nastaju na podlozi etničke svijesti i pripadnosti, a s težnjom da se ta pripadnost što jasnije odredi, spomenuta dihotomija nije nipošto prisutna samo u sferi etničkoga odnosno nacionalnoga, nego jednako i na području konfesionalnog, političko-ideološkog, socijalnog, rasnog i drugih podjela koje su imanentne našemu društvu.

„Nekrst“ iz perspektive krštenih jednoznačno je negativna kategorija (u Bosni: „Zločest je k‘o nekrst!“ „Ždere k‘o nekršten.“) Jednako vrijedi za „krst“ u perspektivi nekrštenih.[229]

Nije uvijek intenzitet „ugroženosti„ odlučujući za nastanak stereotipa i odgovarajućih oznaka. Često upravo marginalne pojave ili manjine provociraju da se s njima verbalno obračuna. Protestantizam nije u Bosni nikada predstavljao značajniju opasnost za katoličanstvo, ali je ipak u srednjobosanskim katoličkim naseljima izraz „lutoran“ bio u upotrebi, i to u krajnje negativnom značenju.[230] Slično je bilo i u Dalmaciji 19. stoljeća, gdje su „Nijemci za prave Dalmatince [bili] ne samo barbari nego i vjerski otpadnici, heretici bez izuzetka“.[231]

Zatim: ta se dihotomija ne tiče samo makro-struktura nego ona na jednak način funkcionira i u mikrostrukturama. Postoje različite vrste regionalizama koji se definiraju opozicijom „mi – oni“, pri čemu realne ili fiktivne suprotnosti mogu biti najrazličitije prirode.[232] Grad i selo, odnosno odgovarajući način života i mentaliteta, tvore takve opozicione parove, što je izdašno tematizirano u literaturi. Štaviše unutar ovih entiteta postoje podjele fine ili grube prirode čije elemente tvore: socijalno stanje, jezične osobitosti, nošnja, običaji itd. Ove su podjele istovremeno podloga za formiranje stereotipa, vrlo često i onih negativne prirode.

U starogrčkoj pokrajini Trakiji stanovnici grada Abdere važili su kao naročito glupi, kakva su svojstva Atenjani rado pripisivali još nekim drugim mjestima. Njihov njemački pandan jesu Šilđani (Schildbürger, stanovnici fiktivnog mjesta Schilde koje se u njemačkoj usmenoj tradiciji ipak projicira na više mjesta). Šilđani su danas samo folklorističko-literarni pojam, dok su Istočni Frižani (Ostfriesen) s istim svojstvima kao figure u vicevima veoma pristuni u suvremenoj usmenosti. Na francuskoj strani u tu kategoriju spadaju stanovnici Auvergne.[233] Slični primjeri bili bi stanovnici Jerivana, Šijaci, Ere, u našim vicevima često Bosanci, Ličani, Zagorci … Svaka od ovih grupa ima svoju fiziognomiju koju sačinjavaju mentalna zaostalost ili zaostalost uopće, tromost, ograničenost, naivnost, lukavost, rafiniranost itd.

Na malome geografskom prostoru moga rodnog kraja koji sam kao dijete mogao lako pješice preći bilo je toliko raznolikosti da to nije bio jedan svijet nego sijaset svjetova. Jedno je selo registriralo i, prema potrebi, karikiralo jezične, običajne i mentalne „nastranosti“ drugoga sela. Mi koji smo živjeli dalje od glavnoga puta, danas asfaltiranog, važili smo za one bliže tom putu kao šumnjaci, drugim riječima daleko od civilizacije; oni za nas opet kao razmaženi i gospoda u opancima. Svako je selo imalo svoju „osobnu kartu“ s točnim oznakama posebnosti. Često su ovakve „osobne karte“ imali i pojedini zaseoci ili familije koje su, uz svoja imena, dobivali i nadimke.

Njemačka riječ za nadimak jest „Spitzname“, ime sa oštricom, to jest ime kao oružje. Ne znači da je svaki nadimak agresivan, ali se lako da dokazati da je nastanak mnogih (prez)imena rezultat stereotipnih predstava.[234] Značenja mnogih imena su tijekom vremena zaboravljena, tako da ona egzistiraju danas kao neutralna, ali nam je poznata i praksa davanja imena sa svjesnom intencijom da se čitava jedna grupa (Židovi) obezvrijedi i povrijedi.[235]

Kod nastanka stereotipa uočljiv je proces vrlo sličan onome kod nastanka glasina. Kratko ću referirati pojedine faze u ovom procesu kako su ga opisali istraživači glasina G. W. Allport i L. Postman (The psychology of rumour, New York 1965):

– Na početku stoje na raspolaganju određene informacije koje se pojednostavljuju (leveling), skraćuju, sažimlju i pretvaraju u verbalno klupko.

– Kako svaka informacija nije pogodna za glasine odnosno stereotip, stoga se tu vrši selekcija, nakon koje slijedi profiliranje i poantiranje (sharpening = izoštravanje) odabranog. Neki aspekti informacije se naglašavaju, a drugi svjesno zanemaruju, prešućuju i potiskuju.

– Na koncu se sve eventualne pojedinosti, koje bi još bile prepoznatljive, prilagođavaju glavnoj ideji (asimilacija), tako da glasina ili stereotip dobivaju na gustoći značenja i izraza. Asimilacija opet odvija se u pravcu poželjne ili potrebite slike, to jest u pravcu interesa koji je i inicirao glasinu ili stereotip. Sve suvišno pri tome otpada. Što ostaje to jest čvrst i krut blok mišljenja.[236]

Kao primjer neka posluži stereotip Rusa kod Nijemaca. Njemački prodor na istok u Drugom svjetskom ratu trebao je kao ratno pomoćno sredstvo i jednu uvjerljivu negativnu sliku neprijatelja. Podloga je bila tu. Antiboljševizam dvadesetih i tridesetih godina već je grubo bio skicirao tu sliku, a sintagma „slawische Gefahr“ (slavenska opasnost) tvorila je još jedan raniji sloj u ovoj slici. Kako je rat napredovao, to su obrisi stereotipa postajali sve oštriji. Poraz kod Staljingrada, kapitulacija i ratno zarobljeništvo bili su tako radikalni doživljaji da su u njemačkoj slici Rusa iščezli siv drugi, a ostali samo tamni tonovi. Osobno ime Ivan pretvorilo se u sinonim ra ruskog vojnika ili Rusa uopće. Tim je imenom 1951. čak u zapadnonjemačkom parlamentu jedan poslanik oslovio svoga kolegu iz opozicije. U tim godinama teža pogrdna riječ teško da je bila zamisliva.[237]

Ali na jednak način funkcioniraju i pozitivni stereotipi. Njemački književnik Lion Feuchtwanger u jeku borbenog antisemitizma izgubio je građanska prava i tridesete godine proveo u Francuskoj. Odatle je kao duhovno utočište našao upravo onaj svijet koji je u njegovj zemlji demoniziran: sovjetski komunizam. Feuchwanger je izbliza upoznao teoriju i praksu boljševizma, bio je kao promatrač čak prisutan i na zloglasnim staljinističkim procesima, ali – za razliku od André Gide-a (Retour de l’U.R.S.S. i Retouches à mon retour de l̕ U.R.S.S.) ili Oskar Maria Grafa (Reise in die Sowjetunion 1934) – nije u njima vidio ni trunke zla. On je, prema gore opisanim fazama, iz svoje slike sovjetskog društva sustavno eliminirao sve elemente koji toj pozitivnoj slici nisu išli u prilog.[238]

Stereotipne oznake za etničke, konfesionalne, socijalne i dr. grupe mogu nastati na različite načine:

1. Zapažanja, koja se temelje na dugotrajnom objektivnom iskustvu ili subjektivnom doživljaju reflektiraju se i u govoru koji ta zapažanja fiksira u obliku alegorije, metafore, idiomatskih fraza ili uopće slikovitog govora.

U tu grupu mogli bi se svrstati fraze i izričaji koji se daju ustanoviti u gotovo svim evropskim jezicima. a koji se tiču židova i njihovog odnosa prema novcu. Kako je poznato, zabranio je prvi nicejski sabor klericima uzimanje kamata na pozajmljeni novac, koji je propis kasnije proširen i na laike. Židovi takve zabrane nisu poznavali, te su takoreći neizbježno bili dovedeni u situaciju da se bave novčarstvom. Crkveni propisi u tom pogledu počeli su labaviti tek od sredine 16. st. , do tada su pekunijarni poslovi malih i velikih omjera bili židovska stvar. Naravno da je ta praksa vodila do akumulacije kapitala i do obogaćivanja pojedinih familija, a naravno da su iz takve prakse nastajale i zloupotrebe, korupcija, socijalne ovisnosti, zavist, presije i depresije. Sve je to fiksirano i u govoru koji je židovstvo pretvorio u metaforu za novčarstvo, tj. bogatstvo.[239] Na status metafore u istom značenju uzdigla su se i pojedina židovska imena: Oppenheimer, Rothschild i danas, ako me dojam ne vara, i Soros.

Dugotrajne političke, vojne, crkvene i teološke suprotnosti između Istoka i Zapada oblikovale su na objema stranama odgovarajuće negativne pojmove koji ni danas nisu sasvim iščezli: bizantinizam (u smislu: dvoličnost i spletkarenje) i latinizam/latinluk (u smislu: prevrtljivost, podmuklost).[240]

2. Neke stereotipne oznake nastaju kao posljedica konkretnih, punktualnih povijesnih zbivanja. Primjer za to jest oznaka Hrvat na njemačkog govornom području kao rezultat Tridesetogodišnjeg rata u kome su hrvatske trupe u manirama svoga vremena, kao plaćenici ratovali, osvajali, palili i pljačkali. Krawatt ili Krabat (u množini: Krawattn, Krowotn) znači: grub, primitivan čovjek, a zatim drsko, neposlušno dijete. Krowot je na području švicarskog njemačkog bila figura kojom se plašilo djecu, kao što se nas plašilo krampuzom ili ciganima. U njemačkom i dandanas krowotisch znači: odlučno, čvrsto, grubo. Riječ je čak proširena u danskom i flamanskom, a jedan njemački rječnik iz godine 1839. navodi „Croat“ kao psovku.[241] U jednom tekstu iz god. 1868. našao sam i izraz „Chrobatenstaat“ (država Hrvata) u smislu politički nered, kaos.[242]

Sličan primjer jest i pojam beduin koji potječe iz arapskog i ima jednostavno značenje „stanovnik pustinje“ (badawí, bedevi). Tijekom francuskih ratova protiv Alžira 1830-47. primio je ovaj pojam negativno značenje i kao takav našao brzo mjesto u rječnicima: homme brutal; sauvage (brutalan čovjek, divljak); homme grossier; tricheur (grubijan, varalica).[243]

U crkvenim sukobima i vjerskim kontroverzijama nastajale su ili svjesno stvarane negativne slike protivnika koje su služile kao sredstvo borbe. Ove slike bile su jednako korištene u literaturi, u propovjedima, a zatim i u običnom, svakodnevnom govoru kojemu je izvorno značenje tih slika nekada bilo malo poznato. Njemačka izreka „Ein Böhme, ein Ketzer …“ (Čeh – heretik …) nastala je u katoličkim krugovima, pri čemu se pod herezom misli na husitizam, češki nacionalno-crkveni pokret s početka 15. stoljeća.[244] Konfesionalnu podlogu imaju izrazi tibinger u slovenskom (prema mjestu Tübingen gdje su slovenski reformatori našli utočište) i Papisten (papisti) u njemačkim reformacijskim traktatima kao oznaka za katolike.[245]

Nekada je teško reći u kojoj su mjeri konkretna povijesna iskustva prouzrokovala ili oblikovala stereotip, a u kojoj su to bili neki drugi razlozi. Nazvati nekoga u Finskoj „Šveđaninom“ dvojaka je uvreda. Na jednoj strani tu su reminiscencije na dugogodišnju vlast Šveđana nad Fincima, na drugoj sinonimno značenje ovog etnika u smislu „homoseksualac“.[246] U nekim dijelovima Bugarske i Srbije za stanovnike zapadne Bugarske uobičajen je naziv Šop/šop, a ujedno i kao sinonim za budalu, neotesanog, prljavog čovjeka i sl.[247] Ne može se danas ustanoviti, da li je na početku stajao neutralno ime Šop koje je kasnije dobilo negativno značenje šop ili je pak (pre)imenovanje teklo obratnim putem.

Pučka kategorizacija nacija, kakva se obično prezentira u trijadnoj strukturi (npr. u vicevima: Sretnu se Nijemac, Amerikanac i Francuz …) koristi se također povijesnim činjenicama. Dok je u ovakvim kategorizacijama u 19. st. Nijemac „filozof“, javlja se u 20. st. kao „militarist“. To ide dotle da recimo jedan holandski, francuski ili engleski sportski reporter ne bi danas dobro smišljenu igru njemačke nogometne momčadi nikada doveo u svezu s filozofskom logikom nego upravo ratnom vještinom. Ima se dojam da se neke analize njemačkih sportskih akcija čitaju kao ratni izvještaji.

3. Ne mora uvijek biti grupa ona koja  artikulira stereotip; može to biti i pojedinac, s tim da su u tom slučaju izgledi da stereotip bude opće prihvaćen srazmjerno mali. Kada je Petar Zrinski svoje negativno političko iskustvo sažeo u maksimu: „Viruj Nimcu … kako suncu zimsku“ (Adrianskoga mora sirena), tada je on jednom konkretnom iskustvu dao apsolutno značenje. Pouka iz vlastitog iskustva formulirana je tako da u njoj nema poroznih mjesta za eventualnu sumnju, preispitivanje ili bilo kakvu relativnost. Sigurno je da apel Zrinskoga nije imao namijenjenog mu učinka, ali isto tako je sigurno da su mnogi za svoja politička promišljanja uzimali upravo njegovu maksimu kao mjerodavan sud. Tu je stereotip bio tek na pomolu.

3. Nastanak stereotipa i odgovarajućih oznaka nije nipošto stvar prošlosti kao što ni jezik i govor nisu fiksirani sistemi koji ne dopuštaju rasta ili promjene. Dovoljno je slušati najnovije viceve, čitati grafite na zidovima zgrada ili aktualne novine i otkriti dovoljno primjera za to kako i danas u naš govor i rječnik manje ili više primjetno, aktivno ili pasivno, ulaze stereotipne oznake.

Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića (izd. Zagreb 1989) ne sadrži riječi „mudžahedin“. U našu svijest mediji su ovu riječ počeli intenzivnije unositi nakon upada sovjetskih trupa u Afganistan 1979. god. Otpor ruskoj agresiji pružili su mudžahedini, borci čija je oružana borba bila u jednakoj mjeri nošena političkim i religioznim motivima. Iste godine, nakon osnivanja islamske republike Ajatolaha Khomeinija i Iranu, mudžahedini su kao opozicija tome režimu kao što su ranije tvorili opoziciju i režimu šaha Reze Pahlavija.

U ratu u Bosni i Hercegovini u redovima i izvan redova bošnjačko-muslimanske vojske sudjelovali su i mudžahedini različite provenijencije. Sukladno razvoju političkih i vojnih zbivanja, ovaj je pojam na srpskoj, a zatim i hrvatskoj strani dobio sasvim negativne konotacije. Ali ne samo to. Slijedeći poznatu šemu nastanka stereotipa, taj je pojam proširen: najprije na bošnjačko-muslimansku vojsku, a zatim i na čitav narod. Tu je na djelu ista ona logika po kojoj se poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo, četništvo i srpstvo, nacizam ili/i fašizam s njemačkim odnosno talijanskim narodom itd.

Primjer kako imena narodā kao neutralne oznake u procesu ideologiziranja mogu postati (pozitivni) autostereotipi, da bi zatim u jednom daljem procesu primila negativno značenje, imamo u najnovijoj njemačkoj prošlosti. Posebno u vrijeme romantizma njemačka historiografija, etnologija, literatura, glazba i slikarstvo pri pokušaju rekonstrukcije nacionalne povijesti oživjeli su iz mitološko-povijesne mase imena Teutoni i Germani i ugradili ih u aktualni ideološki koncept. Pri tome nisu nipošto smetali Tacitovi iskazi o ratobornosti germanskih plemena; naprotiv, ovo svojstvo postalo je jednim od elemenata koji je u istom kontinuitetu kasnije i nacionalsocijalizam integrirao u svoju sliku svijeta. Mit o hrabroj, borbenoj i nepobjedivoj germanskoj rasi hranio se, dakle, nekim dalekim povijesno-mitološkim reminiscencijama. I kako nam je poznato, taj je konstrukt funkcionirao, povlačeći postupno i svoje tvorce jednako kao i one koje je on isključivao i protiv koji je bio usmjeren u katastrofu.

Paralelno s uobličavanjem germanske ideje rastao je i otpor protiv nje, otkrivajući u njoj negativne znakove. U ovoj perspektivi Germani i Teutoni nisu nipošto bile pozitivne kategorije. Naprotiv, iz ovih su oznaka nastala pogrdna imena za Nijemce, njemački duh, politiku, državu, čitavu njemačku stvarnost. Sintagma „furor teutonicus“, koju je prvi upotrijebio rimski pjesnik i autor djela Bellum civile Marcus Annaeus Lucanus (39–65 posl. Kr.) imajući pri tome na umu ratobornost germanskih plemena, postala je opisom njemačkog ekspanzionizma, agresivnosti i uopće njemačkog duha.

Slika Germana, kakvu su u 19. st. stvorile njemačka umjetnost i popularna grafika, u medvjeđu kožu obučenih ratnika, s kopljem u ruci i rogastom kapom na glavi, vratila se kao bumerang. Ova slika egzistira do danas, ali ne više u njemačkim slikovnim prikazima nego u satiri i karikaturi o Nijemcima. Holandski, engleski, češki i drugi karikaturisti preuzimaju ovaj nekadašnji pozitivni autostereotip i daju mu negativni obrat.

4. Posebno interesantan slučaj predstavljaju stereotipi koji nastaju preko literature. Dobar primjer za to jest Švejk, kako se zove glavni junak romana Jaroslava Hašeka Dobrý voják Švejk. Ovo ime Klaićev Rječnik piše malim slovom (švejk) i tumači kao: „prvotno: tip dobroćudnog vojnika-simulanta; kasnije: smiješan vojnik uopće“. Ovom tumačenju treba dodati i značenje: Čeh uopće, češki narod, ali ne kao neutralna oznaka nego u smislu: lukavi čovjek koji svoje lukavstvo prikriva naivnošću, mudrovan šeretskoga kova, snalažljivac, kavanski dijalektičar koji zna zaobići svaki napor i obavezu, podanik u čijem poštivanju vlasti dominira ironija, u ratu „platfus“, u miru birtijski filozof itd. Češki satirički časopisi 19. st. prikazivali su u svojim stalnim rubrikama tipove takvog karaktera (dakle neka vrsta satiričkog autostereotipa), da bi ovu sliku dalje razvila njemačka/austrijska publicistika poslije 1918. godine, sugerirajući propast Austrougarske Monarhije kao velikim dijelom posljedicu češkog defetizma, građanskog konformizma i u krajnjoj liniji kukavičluka.

Hašek je sve ove predstave uobličio u svome satiričkom romanu i tako pridonio učvršćivanju ove slike. Zato nije rijetkost naići na interpretacije novije češke povijesti koje u držanju Čeha 1938., 1939. ili 1968. vide ništa drugo nego sindrom Švejka.[248]

Literatura i ne htijući može pridonijeti oblikovanju i učvršćivanju stereotipa. Mi smo svjedoci izbliza kako se jedan literarani tekst (zlo)upotrebljava u takve svrhe. Analizirajući bosansko-hercegovačku tragediju i njezinu pozadinu publicisti se često pozivaju na Pismo iz godine 1920. Ive Andrića. Sugestivnost ovoga teksta u današnjoj situaciji velika je i opasna. Valja priznati da je teško, da je nemoguće naći formulu za bosansko-hercegovački sindrom; stoga je mnogima Andrićevo Pismo dobrodošlo. Kod Andrića je mržnja totalna kategorija i kad se u nju smjesti jedna katastrofa, onda iz toga nastaje slika čvrsta, a povrh toga i dugotrajna.[249]

Nešto se slično može reći i za pripovijetke Gregora von Rezzorija Maghrebinische Geschichten (Magrebinske priče) koje opisuju život, ljude i običaje u imaginarnoj zemlji Magrebiniji. Premda Rezzori tvrdi da „prave granice Magrebinije leže u srcima i dušama njezinih stanovnika“, ipak je autor dinastiji tog carstva dao ime Karakriminalović, okarakterizirao ga kao zemlju bakšiša i bijeloga luka i na jednom drugome mjestu nazvao Balkanezijom![250]

U sistemu njegovanja i prenošenja stereotipa mogu vrlo efektivno djelovati i školski udžbenici.[251] To posebno vrijedi za nastavne programe u društvima s visokim stupnjem ideologizacije i shvaćanja škole kao odgojnog poligona nacije i države, političke ili ideološke grupe. I ovdje valja reći da su ratni konflikti oni koji pospješuju ili dodatno motiviraju takve postupke. Njemačko-francuski rat od 1870.-71. vođen je u školskim čitankama i priručnicima još desetljećima nakon vojnog ishoda i tako vez većih lomova premostio vrijeme do Prvog, a zatim i Drugog svjetskog rata.[252] Školski udžbenici kao tip literature koji podržava i širi stereotipe utoliko je interesantniji što on komprimirano nudi ono što znanstvena i popularna publicistika, javno i političko mnijenje nude disperzivno.

Prelazilo bi daleko okvire ovdje zacrtane teme ako bismo pokušali osvijetliti funkcioniranje stereotipa u svijetu znanosti i stručne literature.[253] Ipak neka bude dopušteno skrenuti pažnju samo na jedan tip literature koji je od velike važnosti: leksikografiju i enciklopedistiku.

Ambicije su leksikona i enciklopedija da čitateljima ponude kratke, pouzdane i trezvene informacije o pojmovima i imenima, pri čemu se objektivnost prikaza uzima kao vrlo važno mjerilo. Međutim, dok moderni leksikoni i enciklopedije više ili manje disciplinirano slijede ovaj kanon, za ranija izdanja se to teško može reći. Ona se nipošto ne ograničavaju na faktografiju i empiričke podatke niti izbjegavaju naraciju. U ranijoj fazi leksikografije ova djela ne samo da informiraju nego i kvalificiraju, moraliziraju, donose vrednosne sudove itd. Poučno je u ovom pogledu uzeti bilo koji etnikon i usporediti njegove interpretacije u različitim izdanjima i vremenima. U natuknici „Rom“ (Ciganin) u jednom modernom (njemačkom) leksikonu nalazi se ovakav opsi socijalne strukture Roma koja (struktura) isključivo počiva na velikoj familijskoj zajednici: „Romi bez stalnog prebivališta tvore svojim vrlo stabilnim bračnim vezama mrežu koja ih drži na okupu, razgraničava i štiti. Sjedilaštvo slabi ovaj sistem koji održava te strukture i olakšava kontakte s drugim grupama.“[254] I dok je u ovom opisu vidljiv rječnik moderne sociologije, dotle je u ranijim enciklopedijskim izdanjima riječ o „tipu rase … koji se, budući nomadski, jedva može uključiti u kulture uljuđenih naroda sa stalnim boravištem“ (Herder, 1956) ili pak o „romantičnom plemenu Cigana“ (Brockhaus, 1878). I što dalje idemo unazad to su leksikoni sve dalje od distanciranog opisa. Zedlerov Universal-Lexikon iz 18. st. informira svoje čitatelje da „ovi Cigani nisu ništa drugo nego okupljena rđava klatež koja ne voli raditi nego besposličari, krade, bludniči, ždere, pijanči, igra itd. Među njima se nađu razvojačeni i dezerteri, raspuštena služinčad i šegrti koji svojim gazdama ne žele dobra, sinovi-propalice koji su pobjegli od svojih roditelja, zaražene drolje koje nisu više ni za kuplerstvo ni za kurvaluk“ itd.[255]

Sličnih primjera može se naći i za druge etničke grupe.[256]

V. Riječ kao oružje

Cilj je ovoga priloga ukazati na etničke stereotipe, i to u prvome redu one koji se očituju u govoru, koji imaju negativne predznake i koji kao takvi mogu biti sredstvo agresije. Iz psihologije je poznato „da jezik i agresija stoje u uskoj vezi i da uzajamno djeluju jedno na drugo, da jezik kao ni jedan drugi medij može na agresiju utjecati tako što je koči ili potiče, ali također da može i sâm pretvoriti se u agresiju i time biti nadomjestak fizičkoj agresiji“.[257]

Ovaj zadnji aspekt verbalne agresije ustanovio je Sigmund Freud kod vica kao „borbenog“ čina. Društveni propisi i norme odbacuju otvorene neprijateljske čine kao što je npr. fizička agresija, zbog čega smo „mi posve slično kao kod seksualne agresije razvili novu tehniku pogrđivanja kojoj je cilj pridobiti nekog trećeg protiv našeg neprijatelja. Tako što neprijatelja ponižavamo, omalovažavamo, preziremo, karikiramo, mi zaobilaznim putem stvaramo sebi zadovoljstvo da smo jači, što nam onaj treći, kojega to ne stoji nikakvog napora, svojim smijehom potvrđuje.“[258]

Nije primjereno ovoj vrsti diskursa zagovarati brižljivije ophođenje s riječima, posebno onima koji u sebi sadrže oštricu, ali neka bude dopušteno ukazati na činjenicu da u temeljima svih agresija stoje riječi – riječi kao oružje. To vrijedi za biblijsku priču o borbi Davida i Golijata kao i za homerske junake čijim su bitkama prethodili dugi dijalozi: herojski, izazivački i na koncu napadački. Uvod u moderne ratove čine uvijek medijske kampanje, note, demantiji i ultimatumi. Prema riječima pruskog generala i teoretičara vojne vještine Carla Clausewitza (1780–1831) ratovi su nastavak politike i političkog govora drugim sredstvima.

Kakav je omjer između riječi i djela u etničkim konfliktima, teško je reći, ali je sigurno da ovdje konflikata bez odgovarajućih riječi nema. U toj činjenici i leži velika odgovornost medija u takvim situacijama. Navodim samo primjer njemačkog satiričkog lista Simplicissimusa koji je počeo izlaziti 1896. i desetljećima bio u svome žanru i grafički i tekstualno i idejno uzor mnogim drugim sličnim časopisima. Kao što u svojim počecima nije štedio cara Wilhelma, tako je početkom 30-ih godina karikirao i Hitlera, da bi zatim sve više i više prihvaćao njegovu ideološku dikciju i na koncu se pretvorio u čisti propagandistički organ. Satirična riječ je u njemu totalno zamrla i ustupila mjesto političkim parolama u kojima su Židovi i Slaveni poprimili groteskni izgled i opis.

Blizina riječi i sile odražava se i u jeziku. Njemački glagol streiten homonim je za: svađati se, prepirati, ali  i: vojevati, voditi rat. Korijen riječi polemika, kojom se označava literarna, znanstvena i dr. vrsta diskursa „svađalačke“ prirode, tvori grčki polemós, polemikós = rat, ratni.[259] Latinska izreka Inter arma silent musae treba shvatiti samo u smislu da ratovi ušutkavaju umjetnosti i umjetničko stvaranje, ali to nipošto ne znači da se u ratu manje govori ili čak šuti. Naprotiv! Ratovi su vrijeme intenzivnog govora. Ratovi oružjem vode se istovremeno i riječima. U tome pogledu ništa se ne razlikuju sukobi Bantu-plemena od Tridesetogodišnjeg rata ili ratova u 20. st. koji su samo naizgled sukobljene strane stavili na prostornu distancu, ali ih komunikacijskom tehnikom i publicistikom u službi rata itekako povezuju.[260] Srednjovjekovne kronike izvještavaju o opsadi gradova i obostranim psovkama ratnika na bedemima i onih ispred gradskih opkopa, jednako kao i u našoj slici na početku. I najsuvremenije armije treniraju još i dandanas, usprkos kompjutorskim chipovima i navodećim raketama, borbu izbliza uz odgovarajući verbalni aranžman. Borbeni uzvici bili su sastavni dio frontovskih napada na bojnim poljima kod Verduna, na Soči i u Galiciji. Saveznički vojnici u Golfskom ratu ispisivali su na projektilima usmjerenim prema Bagdadu sarkastične i lascivne poruke upućene Sadamu Huseinu. Na početku ovog izlaganja donijeli smo i jednu sliku iz našega rata i našega najnovijeg iskustva koja samo potvrđuje gornje primjere.

Budući je svaki rat koliko oružani sukob, toliko i konflikt s primjenom psiholoških metoda i sredstava, to su stereotipi nezaobilazni elementi u tom sklopu. To je slučaj u tzv. „primitivnim“ kulturama[261] kao i u evropskom društvu novoga ili modernoga vijeka.[262] Za dodatnu motivaciju ratnika potrebita je što plastičnija i prepoznatljivija slika protivnika, a takvu se ne postiže iznijansiranim opisima, nego grubim potezima. Neprijatelja se ne gleda izbliza nego iz daleka, zato i njegova pojava mora biti nacrtana snažnim i kontrastnim linijama. Pri nastanku takve slike raspoložive informacije se selektiraju, profiliraju i poantiraju, da bi zatim, zgusnute u moguće samo jednoj jedinoj riječi ili paroli, krenule u svijet.[263]

Koliko je takav govor okrenut prema vani, prema protivniku, on jednako stoji i u funkciji samoohrabrenja, svladavanja vlastitog straha i učvršćenje vlastite moralne dispozicije u sukobu. Pogrda i omalovažavanje protivnika stoje u (samo)obrambenoj funkciji. Pri tome ne treba očekivati nekog dosljednog stava. Slika neprijatelja u ratu kao ekstremnoj konfliktnoj situaciji nije nipošto jednolika: neprijatelj je sad slab, nevješt, zbunjen, loše organiziran i motiviran, inferioran (a sve to u kontrastu prema vlastitim ratničkim vrlinama i prednostima), sada opet brutalan, nemilosrdan, onaj koji ne poštiva nikakve konvencije, naoružan do zubi, brojčano nadmoćniji itd. Ovo su samo na prvi pogled kontradiktornosti. U ratnoj dijalektici oni su elementi koji se kao žetoni na dasci tavle guraju tamo i ovamo, pri čemu svaki potez ima svoj smisao.

U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da u svim ratnim sukobima vojnici, koji su izloženi ekstremnom fizičkom i psihičkom naporu, svojim rječnikom i humorom očituju agresivnost ne samo prema vani nego i prema unutra. Za oružje, hranu, činove, formacije, disciplinu, pa čak i smrt na bojnom polju vojnici imaju posebnu terminologiju. „Nisu sve ove riječi izrazi zloće; mnoge od njih rezultat su agresivnog odn. crnog humora koji služi nadvladavanju straha; one su sredstvo u obrani od straha. Često ove novostvorene riječi odaju grčeviti napor da se izbjegne suočavanje sa stvarnošću.“[264]

Poseban problem predstavlja pitanje ishoda konflikta, to jest poraza ili pobjede, i kako se ove dovodi u sklad s postojećim slikama, te kako ih se mentalno i verbalno prerađuje. Ali to nas odvodi od naše glavne teme.

Interesantno je kako osobe ili grupe, koje su trajno izložene negativnim stereotipima, reagiraju na ove i kakve obrambene i druge mehanizme pri tome aktiviraju. Odmah valja reći da je ovaj aspekt u ljudskoj komunikaciji ostao po strani u istraživanju, ali jedan vid reakcije ipak dovoljno je uočljiv. Naime, kako stereotipi nisu racionalni sudovi, tako i njihovo pobijanje može teško uspjeti racionalnim argumentima to bi uvijek bila borba neravnopravnim sredstvima. Stoga se zapaža da se negativnim stereotipima vrlo često suprotstavljaju drugi stereotipi: negativni o drugome ili pozitivni o samome sebi. Jedan stereotip provocira drugi. Oni prouzrokuju i pospješuju intenzivnu komunikaciju, ali komunikaciju negativne prirode.

Bilo bi sigurno pretjerano kazati da su u ovom izlaganju navedeni primjeri nužno agresivni. Parodija, satira, vic, karikatura, nadimci, citati, imitacije, verbalna zadirkivanja itd. nose u sebi i karakter igre, bez čega je ljudska komunikacija nezamisliva. Da li će se oni očitovati kao agresivni, to ovisi o više faktora. Najbolje se to može ilustrirati žanrom vica. Jedan isti vic može u određenim okolnostima biti zabavan i bezazlen, da bi nekom drugom prilikom djelovao upravo agresivno.[265] Vicevi, kao uostalom i psovka, postižu svoju izražajnost na podlozi sistema vrednota. Etnolozi su pokazali da se npr. psovke sa seksualnim sadržajima koji diraju u sferu rodbinskog znatno drukčije doživljavaju u mediteranskom negoli u nordijskom svijetu. Vic na račun neke religiozne stvari ili teme može istovremeno osobe, kojima religioznost malo ili ništa znači, razveseliti, a religiozne osobe duboko povrijediti. Ovisi i od toga tko vic priča ili psuje, gdje, pred kim, kako itd. Jedno ime može u određenoj sredini imati pogrdno i uvredljivo, a u drugoj sasvim neutralno značenje. Ime Šokac u Slavoniji, Srijemu ili Vojvodini nema ni prizvuka pejorativnosti, dok u Lici i bivšoj Vojnoj krajini ima upravo to svojstvo.[266] Ime Šiptar za Albance u različitim južnoslavenskim kontekstima ima također određeno pejorativno svojstvo, premda se Albanci sami nazivaju shqiptar, a svoj jezik shqipe. Njemački pisac Franz Werfel u drugom činu drame Das Reich Gottes in Böhmen (Kraljevstvo Božje u Češkoj, 1930) opisuje disputu na koncilu u Bazelu 1431/49. između teologā Rokycane i Stojkovića i stavlja Rokycani sljedeće riječi u usta: „Stani, Stojkoviću! Da ne bude nesporazuma: Za nas riječ ‚husiti‘, sljedbenici bezočno ubijenog Husa, nije psovka nego ime časno i ponosno …“ Za dominikanca Stojkovića, rođenog Dubrovčanina i papi odanog saborskog vještaka, s imenom i pojavom husitizma bilo je povezano nešto što je zavrijedilo svaku osudu i – lomaču.

Neka imena imaju u jednom historijskom periodu negativno značenje koje zatim može pasti u zaborav; ali je isto tako moguće da određena imena, koja smatramo „neutralnima“ i koje upotrebljavamo kao trezvene oznake, bez semantičkih natruha, tijekom vremena budu zaposjednuta pojačanim, dodatnim ili sasvim novim značenjima. Primjer za ovo zadnje jest riječ balija. Ako je pouzdano etnološko tumačenje ovog pojma, onda je on prvotno označavao muslimanskog seljaka, dakle bio oznaka i samooznaka jedne socijalne grupe. Tek kasnije i on je, upravo kao i pojam seljak, iz jezične i društvene perspektive neseljaka/nebalija, dobio značenje jednostavnog, nekultiviranog, primitivnog itd. čovjeka. U jednoj daljnjoj fazi, koju je teško vremenski odrediti, ova oznaka je sa strane nemuslimana uzeta kao pars pro toto i prenesena na sve muslimane: seljake i neseljake, građane, čaršinlije, pa čak i na pripadnike islama uopće – od Kladuše i Novog Šehera, do Džide, Taškenta i Abu Dabija. U međuvremenu stvar stoji tako da u ovom pojmu nema ni trunke neutralnosti; on je prezasićen značenjima, toliko semantički bremenit da bi, ovdje samo kao mali primjer, zahtijevao zasebnu studiju.

Istraživači nacionalnih stereotipa upozoravaju i na to, kako određeni „neutralni“ stereotipi ili slike mogu iz neutralnosti preći i u opasne sfere. Slaveni u njemačkoj karikaturi 19. i prve polovine 20. st. prikazivani su često u vašljivom društvu ili pak sami kao stjenice, vaši, uši. Gotovo da nema starijeg putopisa po Balkanu zapadne provenijencije u kome ne bi bilo i opisa vašljivih hanova, hotela i noćišta. Karikaturisti su ovu sliku samo vizualno transponirali. Druga omiljela slika Slavena općenito, a posebno opet Poljaka i Rusa, bili su štakori, pacovi ili miševi. Što se tiče ovih predstava, to je ovdje ulogu igralo mnoštvo; u predodžbi „prosvijećenog“ germanskog svijeta živio je primitivni slavenski svijet čoporativno, u zadruzi ili zajednici s visokim natalitetom. Slika štakora, miševa ili kunića koji se brzo razmnožavaju, služila je kao podloga. U propagandnim filmovima nacionalsocijalizma slavenska opasnost je bila prikazivana u obliku štakora. Iste novine koje su donosile takve slike i karikature oglašavale su u reklamnim dijelovima pesticide za domaću upotrebu … Hitlerova ideološka mašinerija poslužila se i ovom slikom slavenskog svijeta, slikom čija sugestivnost nije bila bez učinka.

Replika, dakako, nije izostala. Kako smo gore vidjeli i na slavenskoj strani postojalo je za Nijemce ime „Švabo“ koje je, prema potrebi, stavljano u životinjski kontekst (buba-švaba!), povlačeći za sobom breme nakaradnih i opasnih asocijacija.[267]

Agresivni govor koji svoj sadržaj ispunjava negativnim vokabularom iz sfere etničkoga mora, da bi bio efektivan, svojim značenjskim i emocionalnim nabojem biti poznat i onome tko se njime služi kao i adresatu. Bez ovoga komunikacija je neravnomjerna ili neuravnotežena, to jest djelomična. Stephen Burger u svojoj primjerima krcatoj, ali manje sistematičnoj knjizi o psovci, navodi primjer iz Italije gdje ispruženi kažiprst i mali prst važi kao metafora za prevarenog muškarca (cornuto – rogat) i gest je krajnje uvredljiv.[268] U Švedskoj taj znak neće proizvesti nikakvog učinka budući da on ne postoji u komunikacijskom inventaru; najviše što on može proizvesti jest čuđenje. Ali u konfesionalizmom obilježenoj Bosni, recimo 19. stoljeća, opsovati drugome „zakon“ bilo/jest upravo na podlozi vrednota i svima razumljivih kodova velika stvar.

 

***

 

Rekli smo na početku da su stereotipi u slike i simbole zgusnuta značenja i da su to fenomeni dugog trajanja. Moderni život prepun je ovih znakova; neki su od njih davnoga porijekla, a mnogi sasvim novi. Riječi se sve više pretvaraju u slike. U ovome sklopu treba vidjeti i mentalnu predispoziciju suvremenog čovjeka da se izražava i misli u slikama. Preneseno na našu temu to znači da se, unatoč mnoštvu i raznovrsnosti informacija koje posjedujemo o pojedinim etničkim, konfesionalnim, političkim grupama i grupama uopće, naše predstave o njima pretvaraju u lako prepoznatljive i jednoznačne slike koje po svojoj biti teže da budu aere perennius.

Dugotrajnost stereotipa treba shvatiti i na sljedeći način: Stereotipi ne moraju biti nužno u kontinuiranoj upotrebi. Oni mogu poput rijeka ponornica nestati i nakon izvjesnog vremena pojaviti se u istom svojstvu. U etnologiji se za slične pojave ustalila sintagma „potonulo kulturno dobro“.[269] Neki fenomeni igraju u jednom vremenu određenu ulogu, zatim se potiskuju ili padaju u zaborav, da bi kasnije postali aktualni. Dovoljno je samo prelistati ratnom i političkom publicistikom o zbivanjima na području bivše Jugoslavije zadnjih godina da se lako ustanovi kako potisnute ili zaboravljene (negativne) slike o drugome iskrsavaju u novoj svježini. Među tim slikama najčešće su zastupljene one o agresivnosti i krvoločnosti, megalomaniji, kukavičluku, ropskom ili izdajničkom mentalitetu, o prevrtljivosti, neuračunljivosti, neciviliziranosti itd. I za svaku od ovih slika nalazi se dovoljno povijesnih „dokaza“. Sudeći po tome „povijesno“ pamćenje na ovim prostorima nije pogođeno amnezijom.

Ovdje je bilo riječi uglavnom o stereotipima s negativnim predznacima i o takvima čija je oštrica upravljena prema drugima. Bilo je riječi o verbalnoj agresiji ili, u jednom širokom smislu, o psovci. Htio bih stoga da se ovaj moj prilog shvati i kao preporuka za čitanje (ili ponovno čitanje i ponovno izdavanje sada već rijetke) knjige Bludna psovka fra Ignacija Gavrana.

Da i sâmo ovo izlaganje, koje kritički osvjetljava fenomen stereotipa naglašavajući njegove negativne strane, ne bi ostavilo dojam „stereotipa o stereotipima“, važno je na koncu izreći i misao koju je formulirao njemački etnolog Klaus Roth: „Nije dakle problematično postojanje stereotipa, mitova i identiteta nego to kako se s njima postupa. Zajedničko je  stereotipima i mitovima da su oni konstrukti koji se oblikuju i prenose putem kulture. Kao takovi oni su na jednoj strani vrlo stabilni i otporni, a na drugoj strani također sposobni za preoblikovanje i promjenljivi; u jednu ruku oni predstavljaju opasnost ili barem prepreku za razumijevanje, a u drugu ruku nezaobilazna su i korisna sredstva u životu pojedinaca i grupa. U ovom paradoksu leži njihova šansa. Slike u glavama korisne su ili štetne – već prema tome kako smo naučili s njima postupati i kako ih primjenjivati.“[270]

 [Dies academicus u čast dr. fra Ignacija Gavrana. Zbornik, Zagreb 1999, str. 91-119]

 

POVIJEST MENTALITETA
Jedan historiografski pristup fenomenu bosanskog franjevaštva

Djelo Kultura i bosanski franjevci Julijana Jelenića počinje riječima, kako autor veli, „nepristranog posmatrača prošlosti bosanskih Franjevaca“ fra Radoslava Glavaša: „Nema naroda čija bi povijest i sudbina bila tako uzko skopčana ma skojom institucijom, kao što je prošlost hrvatskoga naroda kroz više stoljeća sa franjevačkim redom. Slavonija, Dalmacija a osobito Bosna i Hercegovina to su zemlje o čijoj prošlosti od 4-5 stoljeća nije moguće ni stranice napisati, a da se ne susretneš s Franjevcima, kao glavnim činbenicima i nosiocima prvih uloga…“ Po Jeleniću, ove riječi „nijesu nimalo hiperbolične, nego osnovane na goloj istini“.[271] Citirano je mjesto ovdje uzeto kao paradigma. Slične tvrdnje provlače se literaturom kao opće mjesto,[272] a za sve njih bi mogao vrijediti jednak sud: u tim tvrdnjama ima više historijske istine nego što to dotična djela ustvari dokazuju. Između njihove deklarativnosti i izlaganja materije postoji jedan raskorak. Čitajući pažljivo spomenute autore prije će se dobiti dojam da su bosanski franjevci ipak nešto drugo od svoga puka nego to da su jedno.

Ako pojednostavljeno prepričamo argumentaciju za narečeno jedinstvo, onda ćemo dobiti otprilike jednu ovakvu folklorističku sliku: franjevci su jedno s narodom, jer su s njime dijelili dobro i zlo; odijevali su se i propovijedali pučki, obitavali po kolibama, brinuli se za dobrobit svoga naroda, a ovaj ga je opet sa svoje strane nagrađjivao odanošću i povjerenjem itd. I pored svih ograda i diferenciranja ovakvi se toposi ne mogu osporiti ili diskvalificirati. Oni imaju svoje osnove, premda nisu oslobođeni i heroiziranja ili idealiziranja. Historiografija o bosanskom franjevaštvu ispletena je od trezvene faktografije i angažirane interpretacije kojoj nipošto nisu strani himnička retorika i herojska biografija.[273]

Radna hipoteza glasi: Autori koji gotovo kao kuriozitet ističu jednostavnost i oskudnost života bosanskih franjevaca, što se posebno odnosi na period osmanske vlasti, ali se kao aksiom prenosi i na vrijeme prije i poslije toga, i ne htijući čine nepravdu franjevaštvu kao ideji i pozivu. Jer, ističući to kao nešto posebno, oni implicitno sugeriraju tvrdnju da je to življenje trebalo ustvari biti drukčije. Kako, to autori ne kažu, ali ako bismo se mi usudili pokušati odgonetnuti te njihove neizrečene predodžbe, onda su oni franjevaštvo zamišljali kao jednu u svakom pogledu etabliranu i samim tim nužno drukčiju instituciju. Možda u tim predstavama živi slika koja dominira zapadnoevropskim poimanjem redovništva – slika benediktinskog reda. Kao i drugi redovi nastali u srednjem vijeku, tako i franjevački red nije bez benediktinskog supstrata, ali on je htio biti i nešto drugo. To se zaboravlja.

S druge strane opet prejako naglašavanje bliskosti franjevaca i bosanskog puka potiskuje jednu bitnu činjenicu koja bi se, u najkraćim crtama, mogla ovako formulirati: franjevci su unutar svoga naroda ne samo svojom izobrazbom nego i svojim društvenim i ekonomskim statusom bili daleko iznad prosjeka, oni su bili na vrhu. Nazovimo ovaj vrh mirne duše elitom.[274] Time ne želim reći da u njihovom položaju u različitim vremenima nije bilo oscilacija, ali tim je oscilacijama istovremeno bio pogođen i sam narod, tako da na koncu gornja tvrdnja ima opet svoju važnost. Tako, govoriti o jedinstvu i bliskosti franjevaca i naroda, a argumentirati to načinom života, značilo bi: pravu tezu potkrepljivati ne baš najprikladnijim dokazima. Blizina franjevaca i naroda jest u njihovom mentalitetu. On je jedan, jedinstven.

Šta je mentalitet? U leksikonima se pod tom natuknicom govori o „načinu mišljenja“, „duševnom karakteru“, „skupu duševnih dispozicija“, „duhovnom ustrojstvu nekog čovjeka ili neke skupine“ i sl. To je teško obuhvatljiv pojam, te su ga stoga neki autori pokušali negativno odrediti: šta on nije. Mentalitet nisu „ideje“ odnosno ideologije. Dok se ove mogu umjetno proizvesti, potencirati, potiskivati ili izmjenjivati, mentalitet se to ne može. Ideje su svjesno u čovjeku, mentalitet je u najvećoj mjeri nesvjesno; ideje bivaju, mentalitet jest. Njemački sociolog Theodor Geiger ovako karakterizira odnos „ideologije“ i „mentaliteta“: „Uobičajeni pojam ideologije jest noološkog karaktera… mentalitet je naprotiv duhovno-duševna dispozicija… Mentalitet je duhovno-duševni stav, a ideologija duhovni sadržaj [Gehalt]… Mentalitet je nešto ‘priorno’, prvotno – ideologija je nešto ‘posteriorno’ ili naknadno… Mentalitet je životna usmjerenost – ideologija pak uvjerenje… Mentalitet je, slikovito izraženo, atmosfera – ideologija je stratosfera. Mentalitet je koža – ideologija je odjeća.“[275] Ovako shvaćen mentalitet, dakle kao čovjekova dispozicija, spremnosti ili otvorenost za, ne da se opisati. Tek njegova materijalizacija, tek kada ta dispozicija pređe u realizaciju, mentalitet postaje shvatljiv i prepoznatljiv. Tek takav on je dostupan i historičaru koji, baveći se njime, prakticira neku vrstu historijske psihologije.

Povijesna znanost, tražeći nove putove i nove pristupe na svome području, susrela se i s mentalitetom. Najplodnije i najsvježije, što je ta znanost ponudila u našem stoljeću, vezano je za pojam mentalitet. Ovo izlaganje ima za cilj da ukaže na neke historiografske aspekte i mogućnosti pristupa fenomenu bosanskog franjevaštva upravo kroz prizmu povijesti mentaliteta. U suvremenom znanstvenom diskursu takva historiografska perspektiva snažno je prisutna, a držim da bi – primjenjena na spomenutu temu – mogla znatno pridonijeti njezinom dubljem i svestranijem razumijevanju.

„Povijest mentaliteta“

„Histoire de mentalités“ – tako glasi sintagma koja je prvi put upotrijebljena sredinom 19. stoljeća[276] i koja je u međuvremenu postala firmom jedne čitave historiografske škole. Ovaj se znanstveni pristup – i kao teorija i kao praksa – etablirao u tolikoj mjeri da ga se već djelomično shvaća ne kao dio jednog širokog okvira nego kao taj okvir sam. O ovoj sugestivnosti i nametljivosti „povijesti mentaliteta“ bit će niže riječi. Ovdje valja samo reći da znanstveni kontekst u koji ulazi „povijest mentaliteta“ tvori 1929. osnovani časopis Annales odnosno njegova koncepcija i duh. Podnaslov tog časopisa glasi Economies, Societé, Civilisations i njegovo težište tvore istraživanja materijalne realnosti, tj. ekonomskih procesa, socijalnih struktura i vanjskih utjecaja kojima je čovjek izložen. “Povijest mentaliteta” pak istražuje psihičku stvarnost koja je temelj čovjekovih predodžbi, mišljenja i stavova prema elementarnim pitanjima njegove egzistencije. Dok tradicionalna historiografija uzima u obzir uglavnom izvanredne likove, zbivanja i procese, “povijest mentaliteta” se bavi i “običnim”, prosječnim čovjekom, i to ne (samo) u iznimnim situacijama, nego i u njegovom svakodnevnom životu. Za nju nije odlučujuće, kako se čovjek ponaša naočigled “velikih” političkih čina ili iznimnih događaja, nego kako on doživljava svakodnevni život (djetinjstvo, seksualnost, obitelj, smrt) i kako se prema tome postavlja.

“Povijest mentaliteta” nije dakako znanstveni pristup koji je nastao ex nihilo. Ona je i genetski i strukturalno blizu “Geistesgeschichte”.[277] U tom kontekstu “kultura” je bio jedan od sinonima za pojam “mentalitet”, pa bismo tako, tražeći početke “povijesti mentaliteta”, došli do kulturne povijesti (“Kulturgeschichte” od 18. st. i dalje), do Jacoba Burckhardta (1818-1897) i Johana Huizinge (1872-1945). Ova se povijest uspjela etablirati u toj mjeri da je shvaćena kao opozicija dominirajućoj političkoj povijesti. Djela Burckhardta i Huizinge bave se eminentno pitanjima kulture, ali gledano iz perspektive “povijesti mentaliteta” valja primijetiti da je u njima uglavnom riječ o “visokoj” kulturi, dakle kulturi elita. Oni doduše ne zaobilaze ni kulturu nižih društvenih slojeva, ali oni tu kulturu promatraju odozgor, tj. kao transformaciju ili posredovanje ideala elite prema dolje. Tzv. mali čovjek kod njih nije subjekt kulture, nego samo njezin recipijent. Tako kod Burckhardta (Die Cultur der Renaissance in Italien, 1860) možemo pratiti kako ideje iz renesansnih palača prelaze u građanske kuće, trgovačke stanove i kontore, na piazzu i tako dalje. Slično kod Huizinge (Herbst des Mittelalters, 1919) izvori kulture su u ritersko-dvorjanskom ambijentu, odakle ona tek fragmentarno i stihijski prelazi u narod.

Reakcije na ovakvu vrstu kulturne historije uslijedile su posebno dvadesetih godina kada se rađa časopis Annales. Konceptu “kulture odozgor” suprotstavljen je koncept “kulture odozdo”. Onaj “mali čovjek” i njegov svijet uzeti su kao punopravni subjekti povijesnih zbivanja.[278] Rezultat ovakve spoznaje jesu, u međuvremenu, bezbrojne studije o temama koje su do tada smatrane nedostojnima historiografskih salona: o siromaštvu, smrti, prostituciji, zatvorima, kanalizaciji, mirisu odnosno smradu, otpadu, pučkim štivima, razbojnicima, ološu, donjem vešu… Time se otvorio jedan novi svijet, ali ne u smislu da bi on bio nešto sasvim različito od do tada opisivanog svijeta. Historičar koji je sada svome poslu pristupio s ovakvim pitanjima, ustanovio je da između dviju kultura – “visoke” i “niske” – ne postoje samo jazovi nego i srodnosti, srodnosti duhovnih struktura. Pokazalo se da se – ovo je parafraza jednog u povijesti mentaliteta poznatog primjera – Kristof Kolumbo i njegovi mornari ne razlikuju jedni od drugih.[279] Kraljeve i dvorjanike dijele doduše staleške razlike, ali su one s obzirom na zajedničke im temeljne strukture akcidentalije. Povjesničari su pošli od toga da u životu pojedinaca ili ljudske zajednice ima fenomena koji se veoma sporo i takvih koji se brže mijenjaju. Nama je lakše zapaziti ove zadnje, jer su brze mijene evidentne i nameću se same od sebe promatraču. Oni spori, naprotiv, jer dugo traju, teško su primjetni. Prema tome se i historiografija uglavnom ponašala: bilježila je evidentne stvari i one koje su stršile iz toka povijesti, dok je previđala njezina spora, ali silna kretanja. Francuski povjesničar Fernand Braudel usporedio je ovo slikovito s morskom vodom. Mi zapažamo ono što se zbiva na površini mora: bure i lahore, maestral i bonacu, ali ne i ono što se zbiva u tamnim i tromim morskim dubinama. Zapažamo površinsko, prolazno i brzo, ali zato ne ono dubinsko i sporo.

Od Braudela potječe također model historijskog vremena kojim se danas uspješno služi u povijesnoj znanosti. U svome djelu La Méditerranée (1. izd. 1949) on je to vrijeme podijelio na: geografsko, socijalno i individualno, da bi u kasnijim izdanjima istoga djela unekoliko modificirao ovu terminologiju i da bi sada govorio o dugom trajanju ili strukturama, konjunkturama i događajima:[280]

1. izdanje

“une histoire quasi-immobile”

[geografsko vrijeme]

“histoire structurale” ili “histoire sociale”

[socijalno vrijeme]

“histoire événementielle”

[individualno vrijeme]

2. izdanje

“l’histoire de longue durée”; “l’histoire structurale”

“histoire conjoncturelle”

“histoire événementielle”

Pojasnimo to na slijedećem primjeru: historija koja se bavi klimom ustanovila je da i klima u dugom vremenskom nizu podliježe promjenama. Zapažena je smjena dugih toplih i hladnih perioda. Zahlađenja su nužno uvjetovala pad poljoprivredne produkcije, ovo je opet prouzrokovalo slabiju ishranu, slabija ishrana je pospješivala bolesti i epidemije, epidemije su utjecale na demografske promjene, demografske promjene su… itd. Primjer, premda više izgleda kao prikladan konstrukt, nije apstraktan. Klima nije nipošto nebitan faktor u čovjekovom životu. Sultani su samo u određenim godišnjim dobima išli na vojne pohode, dakle pravili ono što se nama u udžbenicima nudi kao “povijest”. Iza nekih odredaba franjevačkog reda kao i iza nekih kontroverzija unutar ovoga (odijevanje, stanovanje, ishrana) stoji bez sumnje i klimatski faktor. Klima i njezine spore promjene jesu “longue durée” (dugo trajanje). Ono što ona prouzrokuje jesu socijalne odnosno strukturalne promjene (“konjunkture”), a iza ovih slijede – lako uočljivi i prepoznatljivi – zbivanja i događaji na individualnom ili društvenom planu.

Izneseni primjer ne smije se shvatiti mehanistički: kao matematski slijed, logičan i proračunljiv. Opisane transformacije u svakoj svojoj fazi ostavljaju svoje tragove i oblikuju čovjeka, to jest društvo. I upravo ovo je moment kojemu se je posvetila povijest mentaliteta. Nju zanimaju te dublje, strukturalne oznake koje čine svijet pojedinca i kolektiva. Demografija i socijalna povijest će opisati i protumačiti odakle su potekli i kako tekli migracioni procesi na nekom području, recimo bosansko-hercegovačkom, i kakve su oni društvene promjene donijeli sa sobom. Ali seobe nisu samo seobe. Demografski mobilitet, kao na drugoj strani i demografska statičnost, oblikuju čovjeka, oni formiraju njegov mentalitet.

Slično je i s katastrofama. Katastrofe kao događaji (“histoire événementielle”) daju se relativno lako opisati, ponekad čak i s jednom velikom statističkom preciznošću. Tako ćemo moći saznati koliko su i kakvih žrtava iz godine u godinu odnosili sa sobom kuga, pošasti, povodnji, požari, vojne i nasilja. Ali to nije sve. Za povijest mentaliteta to je čak premalo. Ona želi saznati kako su te katastrofe oblikovale čovjeka i kakve su tragove ostavljale u njegovoj svijesti: kako su te katastrofe kao materijalna zbivanja prelazile u psihička stanja, u strah, religioznost, bunt, sudbinsko shvaćanje svijeta i života, u uvjerenje i mentalitet.

Teme, pitanja i primjeri

Vratimo se na početak i k Glavaševom citatu o povezanosti i jedinstvu franjevaca i naroda (u Bosni) i našoj tezi da ta tvrdnja izražava činjenično stanje, ali da historiografija ne postupa primjerno toj tvrdnji.

Odakle ovakav raskorak između postavljene tvrdnje i njezina dokazivanja? Odgovor na ovo pitanje leži u karakteru historiografije kakva je dominirala ranijim stoljećima, a velikim dijelom dominira i dandanas. Povijest je shvaćana kao slijed zbivanja od kojih su u historiografski korpus uzimana ona koja su po bilo čemu bila “eminens”, pa bilo da se tu radilo o elementarnim zbivanjima (pošasti, katastrofe) ili pak onim koja su vezana za ljudsko djelovanje. Analogno tome kao aktere zbivanja uzimalo se pojedince čiji su profil sačinjavali njihova funkcija, zvanje ili neki izvanredni angažman. Konkretno: posljedica takvoga stava jest da je historiografija obrađivala u prvome redu djelovanje franjevaca, a srazmjerno malo fenomen katoličanstva u Bosni. Veliki nesrazmjer vlada između onoga što znamo o misionarima na jednoj i misioniranima na drugoj strani, o dušobrižnicima i pastvi, o franjevcima i njihovom puku s kojim oni, navodno, tvore jedinstvo.

Iako je povijest mentaliteta nastala na neki način kao reakcija na faktografsku povijest (Ereignisgeschichte; histoire événementielle), to ne znači da ona ovu potpuno niječe. I povijest mentaliteta ne polazi od apstraktnih postavki i pojmova, nego naprotiv od vrlo konkretnih podataka i detalja, na primjer od riječi.

Postoji mnoštvo kako riječi tako i gesta ili stvari kojima se doduše služimo, ali kojima više ne znamo pravo ili prvotno značenje. Navodim ovdje primjer manuala, tj. jednog dijela liturgijske odjeće, koji je prvotno služio za brisanje znoja, a danas niti služi toj svrsi niti ga znamo rastumačiti.[281] Zatim postoje riječi i pojave sa značenjem, ali ne onim prvotnim, nego nekim drugim, srodnim ili veoma čak veoma udaljenim. Takva je na primjer “figa” koju I. Gavran svrstava u kategoriju “psovki gestima”.[282] Ili pojam “lutoran” koji se do u naše vrijeme sačuvao među katoličkim pučanstvom Fojnice. U ovoj sredini on je od početka imao pogrdno značenje; jedino konotacije su se izmijenile. Prvotno on je pripadao protureformacijskom verbalnom arsenalu, da bi zatim, izgubivši ovu podlogu, ostao kao “potonulo kulturno dobro” (gesunkenes Kulturgut)[283] i pretvorio se u agresivni izričaj koji se može primijeniti i u najrazličitijim kontekstima.[284]

Riječi, dakle, nisu “samo” riječi, nego svjetovi koji podliježu razvoju i imaju svoje zračenje. Tako bi u smislu povijesti mentaliteta i primijenjeno na našu temu zavrijedilo ispitati, na primjer, terminologiju bosanskog franjevaštva: frater/fratar/pratar/brat/braća; fraternitas/bratstvo; soror/sestra; pater/otac; familia (religiosa)/redovnička obitelj; domus/kuća; ujak. Možda će netko reći da su to, osim naziva “ujak”, općeredovnički i općefranjevački termini i stoga ništa specifično. Međutim, ako tome pristupimo s optikom povijesti mentaliteta, onda navedeni pojmovi neće biti samo termini technici, nego pojmovi s vrlo konkretnim iskustvom koje je starije i znatno dublje od onog (kasnijeg) franjevačkog. Specijalno ovdje bi historičaru mogla pomoći etnologija koja istražuje način življenja i forme međuljudskih odnosa ponajviše u tradicionalnim društvima. To konkretno znači da bi se spoznaje etnologije o rodbinskom nazivlju te o funkcioniranju i značenju familijarnih veza u bosansko-hercegovačkom društvu trebalo primijeniti na praksu bosanskog franjevaštva. Gore navedeni pojmovi intimno su shvaćani i doživljavani prije svega prema iskustvu iz vlastitog društva i vremena, a tek onda kao terminologija Regule i Konstitucija franjevačkog reda. Čovjek se svoga iskustva ne može odreći. I sam Franjo Asiški je, konačno, odbijao naziv “pater”, vjerojatno i iz odbojnosti prema asiškom trgovcu Pietru Bernardoneu.

I tako bismo redom mogli i trebali ispitati sve za bosansko franjevaštvo relevantne pojmove. U terminu “redodržava” (provincia) sadržan je i pojam “država” (res publica). Šta je asocirano s time i kakvo je historijsko i životno iskustvo vezalo bosanske franjevce za taj pojam? I kako je uopće došlo do toga da se “provincia” promovira u status “države”, umjesto da bude pokrajina, oblast ili nekako drukčije? – Uzmimo zatim jedan za franjevačku egzistenciju središnji pojam – “siromaštvo” (paupertas). Ako se ne varam, tek su Generalne Konstitucije iz šezdesetih godina našle formulu “secundum loca et tempora” za interpretaciju Regule; one su zapravo našle formulu ne za nešto novo, nego za oduvijek postojeću praksu. Jer, ne može niti je mogao postojati jedan univerzalni pojam siromaštva jednako kao ni pojam bogatstva. Socijalna, privredna ili opća povijest franjevaštva (u Bosni) mogla bi u pojedinostima i u cjelini pokazati kako je prakticirano “siromaštvo”; kod perioda za koje imamo dovoljno odgovarajućih izvora može se to čak i kvantificirati, ali konkretno poimanje i iskustvo siromaštva nije tim izraženo. I ovdje bi povijest mentaliteta mogla pomoći, budući da ona ne broji dukate, jaspre, akče, cekine, guldene, krune i dinare, nego promatra ljude dok ove prebrojavaju.

Ostanimo još kod brojeva. Organizacijski sistem Katoličke crkve, a samim time i franjevačkog reda, predviđa ne samo što je moguće egzaktniju podjelu na teritorijalno-upravne jedinice, nego i skupljanje preciznih podataka o tim jedinicama. Ovo posebno vrijedi za period poslije Tridentinskog koncila i za djelovanje kongregacije De propaganda fide. Izvještaji apostolskih vizitatora i apostolskih vikara obiluju statističkim podacima o pohođenom teritoriju: o udaljenosti pojedinih mjesta jednih od drugih, o broju kuća i vjernika, o broju sakralnih objekata i klera odnosno redovnika. Ovi se izvještaji opet baziraju na precizno vođenim maticama (rođenih odnosno krštenih, vjenčanih i umrlih) iz dotičnih mjesta i pokrajina. O životu mjesne crkvene zajednice izvještavaju također šematizmi, topografsko-historijsko-statistički priručnici, od kojih je prvi za bosansku franjevačku provinciju objavljen u Anconi 1835. pod naslovom Status personalis, officialis et localis religiosorum Fratrum minorum de observantia, provinciae missionariae Bosnae-Argentinae, cum brevi adumbratione historica ejusdem originis, progressus et vicissitudinum. Slijedili su zatim šematizmi tiskani: 1836. u Budimu, 1840. u Zagrebu, 1855. u Budimu, 1864. u Budimu, 1877. u Mostaru itd.[285]

Sve u svemu franjevci su o sebi i puku kojeg su pastorizirali imali detaljne podatke, što znači da su mogli vrlo dobro pratiti rast, stagnaciju ili pad svoje zajednice i svoga puka. Za istraživača danas ti su podaci od neprocjenjive vrijednosti. Oni se njima rado služe i interpretiraju ih, smještajući ih u konkretni socijalni ili politički kontekst. Međutim, trebalo bi postaviti i pitanje, šta su ti podaci značili za svijest ljudi dotičnog vremena. Jer nije nipošto isto, da li čovjek živi u zajednici o čijoj veličini ima vrlo neodređene ili površne podatke ili pak u zajednici koju on u svakom trenutku može vrlo precizno i prostorno i personalno definirati.

Potreba za numeričkim opisom svoje egzistencije nije samo pitanje jednoga trenutka. Brojevi iz 17. stoljeća zaokupljali su i generacije slijedećih stoljeća – do danas. Jer mi i dandanas pridajemo podacima (doduše vrlo nepouzdanim) o selidbi hrvatskog katoličkog pučanstva iz Bosne poslije vojnog pohoda Eugena Savojskog 1697. godine veliko značenje. Međutim, ne postupa se tako samo prema “velikim” brojevima i takvim koji očevidno zadiru u našu egzistenciju. Franjevački kroničari marljivo bilježe globe, namete i izdatke za najrazličitije stvari i potrebe. Neki su od njih, kao fra Anđeo Šunjić mlađi (1839-1906) u Ljetopisu kreševskog samostana, svoje kroničarstvo shvatili kao računovodstvo. Ti isti kroničari uporno nas uvjeravaju kako oni misle i na buduće generacije. Tako Bogdanović piše:

“Zapišimo sada, ako to bude moguće, troškove napravljene samo ovom prilikom, iako ćemo kasnije popisati čitav iznos izdataka. Reći ću jednom riječju za buduće ravnanje: svim našim susjedima Turcima dali smo novca, kako kome, ili da ne laju ili da nam budu kao prijatelji, s izuzetkom imama i Hadži-Kavge, koji izuzev običnih darova, niti su što drugo tražili niti dobili, a ipak su uvijek lijepo govorili. Evo popisa [...]“[286]

Ne znamo koliko su se mogli okoristiti i okoristili tim računima spomenuti potomci, ali je očito da ih ti brojevi nisu ostavljali na miru. Već navedeni Šunjićev dio kreševskog Ljetopisa završava ovako:

“Daklen, moj poštovani štioče, za 17 godina, globa iznosi 33.632 groša, također 3247 para. Ako se ne vjeruješ ti po sebi čini račun, dukata dolazi 10.000.”[287]

Na to je fra Ignacije Strukić, poput fra Ivana Subašića iz Andrićeve pripovijetke Kod kazana koji korigira samostanski nekrologij, stavio svoju primjedbu da račun ne može biti točan, a na ovu opet fra Augustin Kristić svoju da možda i može biti točan, da bi konačno fra Ignacije Gavran – dakako ne rukopisno u Ljetopisu – primijetio da ni jedan od ovih računa ne može biti ispravan, jer se ne uvažavaju različiti pariteti novca u različitim vremenima.[288]

Tako i kasnije generacije žive s brojevima prošlosti i zauzimaju određen stav prema njima. Brojevi nisu samo statistički podaci nego znaju biti momenti egzistencijalne prirode.[289] Uzmimo kao primjer onaj trenutak iz historije bosanskih franjevaca kada je – bilo je to koncem 17. stoljeća – provincija Bosna Srebrena spala na tri samostana i 29 članova. Bilo bi premalo ako bismo ove brojeve shvatili samo kao izraz činjeničnog stanja u koje je zapala spomenuta provincija. U njima – u njihovoj interpretaciji i doživljavanju – sadržano je mnogo više. Franjevci su s ovim brojevima operirali kao sa simbolom. Porazi i krize, ako ih se još k tome promatra kroz teološku prizmu, mogu itekako primiti konstruktivne funkcije. Mislim da je za mentalitet bosanskih franjevaca u jednakoj mjeri bila važna ona svijest poraza jednako kao i svijest rasta koji se uvijek mogao očitavati i stavljati u odnos prema onim brojevima 3 i 29. Tako se Bogdanović kolebao, da li da lamentira nad tragedijom kreševskog samostana ili da pogled upravi naprijed:

“Okružen takvim nevoljama, što bih, dakle, mogao da kažem? Da u ovom novom ljetopisu ponovim tužaljke proroka Jeremije? Ili će biti potrebno da opišem novu izgradnju hrama i vraćanje puka u negdašnje stanje? [...] Ali, na koncu, donijet ću odluku: ukratko ću prikazati povijest ovog zlokobnog požara i njegov uzrok; zatim ću u cijelosti opisati važnije pravne čine i spomena vrijedne događaje, koji pripadaju ljetopisu, rasporedivši ih po godinama. Želim da tako poslije svoje smrti drugima ostavim primjer i utrem im put.”[290]

Za svakodnevne nedaće i nevolje moglo se lako naći tumačenje. Međutim, katastrofe, posebno one velikih razmjera, zahtijevale su drugu interpretaciju. Baltić u svome “Godišnjaku” bilježi: “Nepogodna vrimena t.g. [1782], koja Bog pripusti za pokarati grihe naše, treba napomenuti.”[291] Godinu 1764. isti ljetopisac opisuje kao vrlo lošu, a za slijedeću veli: “Slideća godina bi plodna, ali malo svita koji žeo i u ambar nosio jer je velika kuga svit pomorila. Božje pokaranje svrhu svita rad gria [...] Osim ovog biča Božjeg miši i skakavci u velikom mloštvu pritiskoše zemlju kano da pokaranja egipatska povratiše se.”[292]

Katastrofe su, barem dijelom, rezultat klimatskih okolnosti. Baltić zapravo teološko-biblijski interpretira klimu. To što je on kao kroničar učinio pismeno, činila su njegova subraća prije i poslije propovjednički usmeno. To je, prema tome, teologija i puka. Dolazimo, dakle, opet do povijesti mentaliteta i njezine formule o “dugom trajanju”. Klima je to dugo trajanje. Katastrofe su pak punktualne pojave, ali opet tako česte da se prema njima morao stvoriti i jedan određeni stav.

Klima je u stanovitoj mjeri determinirala i redovničku praksu. Za to se također nalazi primjer kod Baltića:

“Na kapitulu generalnom [27. svibnja 1856] provinciali talianski nastojahu bolji red u manastirim uvesti od obsluženja, kanoti u pol noći na matutinu ustajati, a provinciali iz Austrie i drugih zemalja nastojahu oko tog da se bolji sustav uvede u školam i da se prione za nauke. A u pol noći ustajati, da to u studenim zemljama biti ne može. A talianski provinciali dovodiše za razloge da je u njih velika vrućina obdan učiti… Ele, jedna kapa na svaku glavu ne može!”[293]

Jedan od momenata iz života bosanskih franjevaca, koji bi se mogao shvatiti u smislu povijesti mentaliteta, već je nabačen u gornjim citatima o budućim pokoljenjima. Iako su kronike i druga franjevačka svjedočanstva zaokupljeni aktualnim trenutkom življenja, u njima uvijek dolaze do izražaja prošlost i budućnost. Iza franjevačke zajednice stoji ono što Lastrić naziva “antiquitas” i što je u njegovom poimanju najjači argument za vlastitu egzistenciju:

“Hanc Provinciam sub titulo Vicariae antiquissimam esse, & ipsi Religioni Seraph. fermè coaevam [...] inficias nemo iverit.” (“Nitko neće poreći da je ova provincija pod nazivom vikarije vrlo stara i da je gotovo istodobna sa samim Franjevačkim redom [...].”[294]

Ispred toga – budućnost. Isti Lastrić veli za sebe da nije povjesničar. Nebitne su te njegove primjedbe o (ne)profesionalizmu. Važnim mi se čini kada on kaže:

“Ja sam se ovim počeo baviti gotovo kao osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku, upola slijepih očiju i na izmaku tjelesne snage. Nadam se da kasniji naraštaji neće prezreti moj trud zbog oskudnosti i nesavršenosti ovog djela. Umjesto toga nadam se, kad dođu do bogatijih dokumenata i ako budu živjeli u sretnijim vremenima da će ga, natječući se, proširiti i usavršiti. Neka bude tako.”[295]

Samostanske kronike upravo obiluju takvim mjestima na kojima se prizivaju posteriores:

“Međutim, treba da se barem osvrnemo na neopisivo žalosno stanje naše /samostanske/ obitelji, da bi naši potomci imali prema nama sažaljenja.”[296]

“Htio bih ovdje – pod najvećom tajnošću – zabilježiti, za buduće ravnanje onima koji imaju službu /u samostanu/, ono što smo čuli da se 4. prošlog listopada dogodilo u sutješkom samostanu.”[297]

“[...] neka to potomci znaju i prosude!”[298]

“Sad se rado vraćam poslovima gradnje, da završim s cjelokupnim računom, da bi se naši potomci mogli ravnati po ovom ljetopisu, pa ako im zatreba za gradnju, da se braća mogu pripremiti i snaći; mi nismo imali tih smjernica.”[299]

“Što sam vidio i čuo, to sam pobiližio. Što sam čuo od starih, to sam popiso. Zato samo, da potomstvu našem kolikogod koristan budem, da ove događaje tmine ne proždru.”[300]

“Ako pametni ljudi, po nagonu istomu naravnomu, veliku brigu imali kako će svojim sinovim i unucim ostaviti srjedstva življenja i po dobrom odhranjenju ostaviti upravu za srićno živiti, tako mi duhovnici brigu moramo imati ostaviti štogod zapisano našemu milom potomstvu, čim bi se moglo okoristiti.”[301]

Historiografija o bosanskim franjevcima je dostatno i često naglašavala što je u životu bosanske vikarije odnosno provincije značila Ahdnama iz 1463. godine, gdje je pomogla i kakvo je zlo spriječila, ali su ti fakti odvratili pažnju od nečega što je isto tako važno: kako je postojanje jednog takvog dokumenta kroz dugi niz godina oblikovalo svijest, upravo mentalitet franjevačke zajednice. Ahdnama je ovdje samo jedan eminentan primjer; ali dakako ne radi se isključivo o njoj, nego uopće o dokumentima, i to ne kao administrativno-pravnim predmetima, nego o njihovom psihološkom učinku. Ima fenomena koji djeluju i izvan svoje prvotne sfere. Gore navedeni pojam “lutoran” ne znači ono što je značio u vrijeme svoga nastanka, ali je ostao njegov duh, ubojit, napadački – “riječ kao oružje”.[302] Tako je i Ahdnama izgubila danas svoju pravnu, ali ne i psihološku učinkovitost.

Bosanski franjevci su svojim bitnim obilježjima i organizacijskim ustrojstvom bili stalno usmjereni prema svijetu izvana. Taj kontekst su tvorili kršćanska Evropa, rimska crkvena organizacija i šira franjevačka zajednica. Središte Reda i katoličanstva bili su u Italiji, dok je praktični život (školovanje, materijalna i moralna pomoć) franjevce također upućivao na svijet s onu stranu granice. Granice, dakako, nisu bile samo administrativne uredbe. One su stoljećima dijelile opozicione parove “mi” – “oni (prijeko)”, pri čemu je “mi” stajalo za: potlačenost, siromaštvo, ugroženost, neslobodu, ovisnost, “oni” pak za: slobodu, moć, napredak itd.[303] I oni koji su prelazili te granice nisu sa sebe skidali taj omen nego su ga dapače naglašavali i kultivirali; on im je služio kao iskaznica, ali ne uvijek na njihovu korist. Istovremeno i “oni” sa svoje strane su podržavali spomenutu opoziciju. Karakterističan je u tom pogledu Baltićev autobiografski zapis koji se odnosi na njegovo školovanje u biskupijskom liceju u Pečuhu:

“Učenjaka oko 200 pohađalo je škole, koji [!] su sasvim lijepo uređene, profesori učeni i svi popovi, osim jedan bi cistercita. Biskup pečuhski glasoviti i učeni Sepeši, koji bi se rad desio na svim ispitim. Ovi zakon učini u semeništu popovskom: koji djak pop ne bude eminens, moro bi semenište ostaviti; zato bi se popići satrli učeći. Prema nama Bošnjacim, kano zar što smo iz Turske, nije toliko strog bijo.”[304]

Život u trajnoj napetosti između dvaju svjetova (“mi” – “oni”) morao je ostaviti duboke tragove kako na psihi pojedinaca tako i na čitavoj zajednici. Moglo bi se poantirano kazati da je egzistencija bosanskih franjevaca bila trajno traženje ravnoteže u neuravnoteženim vremenima i okolnostima.[305] Godine 1768. tražio je bosanski paša od fratara da uhode Mletke i dostavljaju izvještaje u Bosnu. Ljetopisac Bogdanović tu je dilemu opisao ovako:

“Napokon, ako svi kršćanski vladari i prema tome cijelo kršćanstvo sazna da redovnici obavljaju takvu službu, što će biti s našim Redom? Kamo će tada krenuti jadni Bosanci, koji sišu mlijeko pobožnosti, znanja i obrazovanja po čitavoj Italiji? Neka čitalac ocijeni da li sam mogao – kao crkveni prelat – prihvatiti takav posao?”[306]

Na političkom planu ovakve ekvilibristike bilo je napretek, ali također i na planu odnosa unutar Reda (podjela Bosne Srebrene u Lastrićevo vrijeme, Barišićeva afera) kao i unutar opće crkvene organizacije (uspostava redovite crkvene hijerarhije). Politička ili crkvenopolitička povijest već su se intenzivno bavile spomenutim primjerima. Nedostaje još pokušaja da se ove osvijetli sa stajališta povijesti mentaliteta.

Još jedan primjer čini mi se važnim za naslovljenu problematiku. To je pitanje odnosa “pučke” kulture iz koje su franjevci potekli i “visoke” kulture na kojoj su oni svojom izobrazbom participirali. U koneksu ovih dvaju polova sadržano je jedno od najbitnijih obilježja franjevačke bosanske egzistencije. Da su franjevci svojom naobrazbom, intelektualnim horizontom i otvorenošću predstavljali elitu svoga naroda, nedvojbeno je. Narod im je to bezrezervno priznavao, a i oni sami su to znali isticati.[307] Historiografija o bosanskim franjevcima velikim dijelom koncentrira se upravo na ovo “elitarno”. Pri tome nužno ostaje po strani ono što je za povijest mentaliteta bitnije, a što je imanentno bosanskom franjevaštvu – njegov pučki karakter. Povjesničare mentaliteta manje će zanimati akademske “akcidentalije” franjevaštva, a više ono što je i starije i dublje od akademskog sloja, ono što je zajedničko i franjevcima i sredini iz koje su oni potekli. Sintagmu “pučka kultura” ne smije se ovdje shvatiti preusko i reducirati je na ono poimanje s kojim joj nekada pristupa etnologija. Da ne bude zabune: nadomjestimo za ovu priliku pojam “kultura” pojmom “mentalitet”.

Izvori i kako ih čitati

Osnovni problem historijskog istraživanja jesu izvori. Bosanska povijest uopće, a samim tim i povijest franjevaštva unutar ove, suočene su također, nekada vrlo drastično, s ovim problemom. Domaći arhivi nude dragocjen materijal, ali s obzirom na starost franjevačke prisutnosti u Bosni, taj je materijal relativno kasnoga datuma. Mi možemo samo naslućivati šta je sve od historijskih dokumenata palo žrtvom “progonstva, bižania, primišćanja i sažganja kuća Župski” (A. Miletić). Sutješki, fojnički i kreševski samostani gorili su u nekoliko navrata; požar je potpuno uništio arhiv Apostolskog vikarijata za Bosnu u Brestovskom; u požaru je također nestao arhiv samostana Guča Gora. Gregor Čremošnik, koji je ostatke arhiva bosanske franjevačke vikarije otkrio u franjevačkom samostanu u Ljubljani, piše da bismo, ako bismo u samoj Bosni tražili dokumente koji se tiču djelovanja franjevaca u srednjem vijeku, ostali doslovno praznih ruku.[308] Unatoč svemu tome mi o životu i djelovanju franjevaca u srednjem vijeku raspolažemo ipak s toliko izvora i svjedočanstava da se ne možemo izgovarati time kako je historijsko istraživanje nemoguće.

U historijskoj znanosti, i ne samo njoj, svako novo pitanje i novi pristup otkrivaju i nove izvore. S druge strane nova pitanja i novi pristupi zahtijevaju  da se već poznati izvori nanovo čitaju. Ondje gdje se ne postavljaju pitanja ne može biti ni odgovora. Jasno postavljena pitanja iznuđuju i ondje odgovore, gdje ih na prvi pogled ne bismo uopće očekivali. Sve ovo vrijedi i za povijest mentaliteta.

Historijski izvori za nas su u prvome redu pisani izvori. Još uvijek smo, izgleda, toliko fascinirani pisanom riječju kao da samo u nju imamo povjerenja. Koliko je ovakvo reduciranje izvora osiromašenje za historiografiju, pokazala je arheologija upravo na području franjevačke bosanske povijesti. Druge grane znanosti tek postupno prodiru u svijest povjesničara kao korelati “čistoj” historiji. S obzirom na povijest mentaliteta treba ovdje istaći posebno važnost etnologije odnosno etnografije i folkloristike.[309] Ove se discipline nisu pretplatile na “velike” stvari i zbivanja u čovjekovom životu, nego one i u naoko najsitnijim detaljima svakodnevno otkrivaju informacije, višeslojevitost, simbolički govor, nosioce značenja i poruka. One svoja istraživanja vrše uglavnom neposredno i ne u nekim rezervatima, nego doslovce svugdje i na svakome mjestu.[310] Za njih nema prostora u koji ne bi trebalo zaći. Povjesničari, koji nisu “mrko i neumoljivo” (Krleža) definirali svoje esnafske areale, moraju se prije ili kasnije susresti s ovim disciplinama. Opisujući običaje, simbole, životne navike i praksu, ponašanja i različite forme društvene interakcije one opisuju zapravo društvene sisteme u njihovom dugom trajanju (longue durée), dakle upravo ono za čim ide povijest mentaliteta.

Nema zapravo ničega što historičaru ne bi moglo poslužiti kao izvor. Međutim, on ma kakve god zahvate i radoznale ekskurse bude pravio, neće izaći nakraj bez pisanih izvora. Njima se povijesna znanost najviše služi. Kako povijest mentaliteta istražuje procese i pojave dugog trajanja, to je njoj, da bi ove ustanovila, potreban jedan stanoviti kvantum podataka na osnovu kojih bi ona došla do svojih zaključaka. Ona se u pravilu ne bavi punktualnim i izoliranim fenomenima, a ako to i čini, onda ona pretpostavlja jedan njihov slijed koji se da statistički obuhvatiti.[311] Što je historijski period stariji, to je problem statistike veći. Neki autori govore čak i o predstatističkim izvorima, pa bi prema ovima i čitav srednji vijek spadao u tu fazu. Znači li to da bi se ovaj period izmicao istraživaču povijesti mentaliteta? Sigurno to ne znači, premda su teškoće ovdje znatno veće. Rafiniranim metodama i vješto postavljenim pitanjima da se i iz naoko blijedih izvora saznati mnogo o mentalitetu jedne epohe ili grupe.

Svjedočanstva o bosanskim franjevcima u srednjem vijeku ponajvećma su papinske bule, zatim akti dubrovačke kancelarije i dokumenti općefranjevačke provenijencije. Narativnih izvora, koji bi za našu temu bili od izuzetnog značaja, nema. Postojeći dokumenti, dakle, ili su strogo formalizirani akti ili svjedočanstva izvana. K tome dolazi još jedna važna činjenica: da bi se mogao istražiti mentalitet jedne grupe, mora postojati njezin kontinuitet kao preduvjet. Takav kontinuitet kod franjevaca bosanske vikarije bio je relativan. Kako franjevački red ne poznaje stabilitas loci, to i život bosanske vikarije karakterizira dinamičnost i fluktuacija osoblja. Bilo je misionara koji su ovdje djelovali po deset ili čak i više godina, ali je za najveći dio njih bosanska misija bila privremenost. Tek postupno (kako i kojim tempom, nije još sasvim jasno) etablirao se domaći sloj franjevaca da bi koncem 15. stoljeća oni u potpunosti bili nosioci franjevačke zajednice ovdje. I jedan od prvih dokumenata koji franjevce bosanske vikarije apostrofira kao domaće jest izvor koji kao da je pisan za povjesničara mentaliteta. Riječ je o kronici Bernardina Akvilanskog u kojoj se govori o konfliktu između bosanske i dalmatinske braće. Prema vani i u službenoj interpretaciji bio je to konflikt između konventualizma i opservancije. Kroničar nalazi za to i konkretno tumačenje u redovničkom odgoju odnosno pastoralnoj praksi, ali nama neće promaći to da se ovdje radi zapravo o sukobu dvaju mentaliteta. Akvilanskom su naravno bliži Dalmatinci, dok on za Bosance tvrdi, “quod sunt vires duplices et suspecti”:

“Ideo familia inter ipsos et Dalmatinos nunquam bonam concordiam componere potuit. Dalmatini simplicius incedunt, utpote quia magis a fratribus Italicis in bonis moribus educati sunt; illi vero Bosnenses cum saecularibus magis domestici sunt, utpote qui curam parochialem habere a Romana curia compulsi sunt, eo quod in partibus illis nulli saeculares sacerdotes neque alterius cujusquam religionis habeantur. Ideo invisem concordare nunquam potuerunt; quia in moribus discordant, nequeunt esse in voluntate concordes.”[312]

“Bosnenses sunt in partibus illis parochiales, et ideo saecularibus continuo conversantur; et ideo, quando ad partes Dalmatiae veniunt, statim totam percurrunt civitatem et hominum et mulierum cito familiaritatem capiunt. Dalmatini vero, qui ad mores Italiae educati sunt, tales familiaritates fugiunt. Cum itaque differant moribus, et voluntate non possunt esse uniti in caritate.”[313]

Kada se govori o mentalitetima obično je riječ o mentalitetu jedne grupe ili vremena (“čaršijski mentalitet”, “trgovački mentalitet”; “mentalitet baroka” itd.). Postavljanje bilo koje od ovih kategorija podrazumijeva njihovo razgraničavanje od drugih jednakih kategorija. U citiranom primjeru riječ je o mentalitetu franjevaca bosanske vikarije u 15. stoljeću. Tu dolazi do izražaja još jedna treća kategorija, naime kategorija prostora koja se ovdje može označiti kao regionalizam. Ova je kategorija vrlo važna, budući da je često susrećemo u franjevačkoj bosanskoj povijesti. Pored ovog bosanskog vs. dalmatinskog regionalizma dobro nam je poznat i onaj bosanski vs. slavonski tj. “prikosavski”. Promatraču se ovdje neodoljivo nameće podjela ovog prostora na kulturne odnosno antropološke zone: mediteransku, dinarsku i panonsku. Međutim, regionalizam se može slijediti i dalje. Sukobi između franjevaca s bosanskog područja na jednoj i s hercegovačkog na drugoj strani, koji je završio koncem prošlog stoljeća diobom na dvije provincije, tek je u drugom redu političko-administrativne prirode. Svesti “Barišićevu aferu” na jedan unutarfranjevački politički konflikt, znači opisivati ideologiju, a zanemariti mentalitet; to – s Theodorom Geigerom rečeno – znači opisivati odjeću, a ne gledati na kožu i ono što je ispod kože.

Mogli bismo još i dalje razrađivati ovu tezu o regionalizmu i mentalitetu i zalaziti u još finije strukture ovoga prostora, čak do “dištriktizma”. Ali to bi sada bilo preuzetno. Historičar se mora ponašati kao ratar: on svoju njivu mora najprije uzorati, a tek je onda podrljati.

Ne samo da povijest mentaliteta zahtijeva nove izvore, nego ona traži da se već poznati i uobičajeni izvori iznova čitaju. Moguće je kombinirati različite vrste izvora i ispitivati ih pod određenim aspektima, ali je isto tako moguće da se uzme samo jedna vrsta izvora i njoj zadaju pitanja koja nas zanimaju. Naravno, ovo drugo ima samo onda smisla ako raspolažemo s dovoljnim brojem takvih izvora i ako ovi pokrivaju jedan duži vremenski period. Mentaliteti su fenomeni dugog trajanja, pa prema tome se mora ravnati i korištenje izvora. Premda Baltićeva kronika kao historijski izvor nudi mnogo, nju je samu za sebe teško uzeti kao izvor za istraživanje franjevačkog bosanskog mentaliteta. Tek kada se nju stavi u sklop Lašvaninove, Bogdanovićeve i Benićeve kronike i drugih izvora, moći će se ustanoviti konstante mentalnih struktura kako kod kroničara tako i kod sredine iz koje su potekli i o kojoj svjedoče.

Iako mentaliteti spadaju u kategoriju “longue durée” oni podliježu promjenama. Pitanje je samo, kako ove ustanoviti. Povijest mentaliteta ne izbjegava doduše ni punktualna istraživanja (case studies), fiksirana na jednu osobu, jedan događaj ili jedan kratki period,[314] ali ona ipak radije pribjegava temama i izvorima koji se mogu pratiti kroz jedan što je moguće duži vremenski slijed. Međutim, mentaliteti se daju kudikamo teže obuhvatiti i opisati nego što se to daju ideje, ideologije, socijalna stanja ili politička zbivanja. O ovoj teškoći svjedoče svi istraživači povijesti mentaliteta, pa čak i začetnici i tvorci ove škole koji mentalitete opisuju, ali ih ne definiraju. Treba, dakle, naći načina kako ustanoviti spomenute mentalitetske metamorfoze, pa makar to, kao u slijedećem izlaganju, bilo i samo vrlo parcijalno.

S obzirom na karakter franjevačkog reda i njegovo kršćansko obilježje nameću se historičaru biblijski tekstovi kao prikladan materijal za istraživanje mentaliteta. Biblijski tekstovi, kojima obiluju kronike, pisma i svi drugi spisi franjevačkih autora, čine jednu konstantu. Oni se ne mijenjaju; može se izmijeniti samo njihova interpretacija i način upotrebe, a upravo u tome leži njihova informativnost za historičara koji dakako neće smjeti zaboraviti konzultirati i egzegezu. Neka to pojasni ovaj primjer. Biblijska slika o grabežljivim vukovima, ovcama i dobrome pastiru, koju nalazimo kod Mateja, Marka i Ivana, sigurno spada među omiljenije citate ne samo u propovjedničkoj i katehetskoj literaturi. Ona je lijepa i sadržajna. Njome se služio Divković, njome su se služili i drugi franjevački pisci i kroničari; nju će i danas propovjednici rado uzeti u usta, a nije slučajno ni to da i jedan poseban vid franjevačkog djelovanja u Bosni i Hercegovini u najnovijem vremenu stoji pod znakom Dobrog Pastira. Ako na toj biblijskoj konstanti ispitamo kroz stoljeća njezine interpretacijske mijene, dobit ćemo zacijelo i uvid u ono što smo nazvali mentalitetom. Šta su različiti autori u različitim vremenima podrazumijevali pod “vukovima”, šta pod “ovcama”, a što pod “(dobrim) pastirima”? Egzegeza, sociologija ili politička povijest lako će na ovo dati odgovor čim spomenute slike identificiraju u njihovom kontekstu. Povjesničar mentaliteta morao bi krenuti dalje. On će u tim slikama i njihovom argumentacijskom razmještaju moći prepoznati – vraćam se ponovo na Geigerov opis mentaliteta – i duhovno-duševne dispozicije, stavove i usmjerenosti autora tj. franjevaca. Ja sam spomenuti primjer uzeo kao model, bez da sam sistematski skupljao te citate i ispitivao njihov kontekst. Stoga je teško reći šta će oni konkretno ponuditi, ali to nas ne priječi da im već sada postavimo određena pitanja. Vuk u alegorijskom govoru stoji za: silu, nasilje i samovolju, pa konačno i za vlast. Imaju li franjevci u odnosu prema ovima jedan ili više stavova koji se mijenjaju? Kada nastupaju pomaci ili promjene i u kom pravcu? Jesu li “vuk” i “ovce” iz perspektive autora sudbinske ili varijabilne kategorije? Šta sugeriraju autori u odnosu na njih? Tko su i šta su pastiri? Dovode li franjevci ovu sliku i funkciju sa sobom u vezu i kako to interpretiraju? Ovo je posebno važno, jer bi iz te interpretacije proizlazila njihova predstava o samima sebi i o svojoj ulozi. To bi bilo autentično svjedočanstvo o njihovoj svijesti koje se ne može nadomjestiti nikakvim viđenjem izvana. Ako neka grupa u bilo kom obliku artikulira svijest o samoj sebi, ona samim time izriče što ona nije ili ne želi biti i povlači relacije prema svijetu izvan svoga (djelo)kruga. To opet determinira djelovanje grupe prema vani i uvjetuje njezine postupke. Prema tome: da bi povjesničar mogao istraživati mentalitet jedne grupe, on će, osim svjedočanstava kao onih upravo citiranih, uzeti i ona iz svakodnevnog života. To je jedna od velikih zasluga povijesti mentaliteta da je “male” stvari događajnog svijeta (“histoire événementielle”) promulgirala u historijske izvore prvoga reda. Geste, riječi, naoko periferne navike i običaji u životu, tradicionalni i novi obredi i svetkovine, pjesme, pučka literatura, vicevi, glasine itd. – sve to izražava način mišljenja, tj. mentalitet. I sve oblikuje čovjeka. Mogli bismo, po gornjem uzoru, uzeti kao primjer instituciju braka i obitelji, djetinjstvo, starost, bolest ili smrt i uz pomoć etnologije (a naravno i antropologije) istražiti kako se mentalitet (dugo trajanje!) realizira i očituje u svakodnevnom životu (događajnost!). Moguća pitanja bi glasila: Kako jedna grupa zamišlja idealnim spomenute institucije, stanja ili fenomene? U kom trenutku idealno prelazi u deformacije i kako se ona odnosi prema tim deformacijama? Što znače u svijesti bosanskog čovjeka, bosanskog katolika i franjevca npr. poštenje, siromaštvo, beskućništvo, tjelesne i duševne mane, raspuštenice, izopćenici[315], vanbračna djeca[316], obitelj bez djece? Dokle prema njihovoj svijesti teče “blagoslov”, a kada nastupa “kazna”? Kako je stalo sa sudbinskim poimanjem svijeta i života i šta se suprotstavlja sudbini?

Odgovori na ova pitanja upravo provociraju primjenu onih istraživačkih metoda koje za etnologiju nisu nipošto nove (terenska istraživanja, Feldforschung, interview, enquete, exploration, demoskopija, demodoksologija), a koje i povijesna znanost sve više uzima u obzir (oral history). Međutim, profesionalni historičari teško izlaze iz svojih skriptorija; njima bi stoga, uz vješto organiziranu suradnju, u prikupljanju izvora obilno mogli pomoći profesionalni “terenci”: kapelani, katehete, “ujaci”. Kateheza, u svojim različitim oblicima, nudi istraživaču mentaliteta obilje dragocjenog materijala. Navodim ovdje samo primjer pastirskih poslanica[317] koje su i za historičara mnogo sadržajnije nego što to njihov žanrovski karakter na prvi mah odaje. Tu se radi o propisima, a oni, svejedno, da li ih se prihvaćalo ili odbacivalo, oblikuju čovjeka.[318] Pa i kada pastirske poslanice ne bi bile tako bremenite informacijama, moglo bi se njima dobro okoristiti. Jedan od najznačajnijih predstavnika povijesti mentaliteta u Njemačkoj, Rolf Sprandel, demonstrirao je kako se jedan jedini izvor (Gesta Romanorum), i to takav koji je za naše poimanje premalo historijski a odveć legendaran, može uz potreban senzibilitet i vještinu obilno eksploatirati u smislu povijesti mentaliteta. K tome tu se radi još o izvoru iz sredine 14. stoljeća.[319] Ja sam gore, možda i odveć prebrzo, srednjovjekovne izvore o Bosni i franjevcima (povelje, bule i akta iz dubrovačke kancelarije) koji su osnova za našu političku i socijalnu povijest, označio kao jedva plodne za pitanja povijesti mentaliteta. Poučeni Sprandelovim primjerom, međutim, ne bi se smjelo isključiti da će se, i pored svih gore navedenih ograda, naći netko tko će iz suhe drenovine ovih historijskih akata iscijediti vodu mentaliteta.[320]

***

Ne može se povijesti mentaliteta odreći svježina i živahnost koje je ona unijela u historijsku znanost. Mislim da je u ovom prilogu, koji je ujedno i neka vrsta pledoajea za takav znanstveni pristup, to jasno izraženo. Na koncu bi ipak trebalo dati izraza i skepsi koju provocira povijest mentaliteta kao teorijski okvir jednako kao i historiografska praksa.

U svojim nastojanjima da sagleda i opiše “normalno”,  povjesničar mentaliteta ne kreće se naravno u apstraktnim sferama nego poseže za vrlo konkretnim elementima: primjerima, imenima, zbivanjima i fenomenima. I dok tako postupa on i ne primjećuje kako ide stopama upravo one historiografije koju zapravo kritizira. Sada ni njegovi primjeri nisu više obični. Samim time što ih on izvlači iz anonimnosti i stavlja u središte svoje analize on njih stilizira u nešto posebno, izvanredno i, u konačnoj liniji, natprosječno. Čim nešto odveć dospije u središte pažnje, ono i ne htijući gubi na svojoj normalnosti.

Pođimo od toga da će u budućem bavljenju fenomenom bosanskog franjevaštva biti uvaženi principi povijesti mentaliteta i da će se prema tome pažnja istraživača okrenuti prema prosječnom, malom i običnom. To bi značilo da za 19. stoljeće ne bi bili reprezentativni samo Ivan Franjo Jukić ili Grgo Martić nego, recimo, i Ivo Kresić, franjevac koji je svojom biografijom, svojim sposobnostima i duhovnim profilom sigurno bio kudikamo bliži franjevačkom bosanskom prosjeku negoli su to bili Jukić ili Martić.[321] O Kresiću imamo sasvim malo podataka, ali ipak toliko da možemo dati konture njegova lika. O drugim franjevcima njegova statusa i profila postoji znatno manje podataka (i to uglavnom takvih koji nam neće mnogo pomoći).[322] Kako onda istražiti onaj željeni prosjek? Vjerojatno ćemo se opet skoncentrirati na Kresića ili njemu slične primjere i počinit ćemo opet ono što povijest mentaliteta zapravo zabacuje: i osrednjost ćemo stilizirati u nešto posebno, upast ćemo opet u krug iz kog smo zapravo htjeli izaći.

Budući da se povijest mentaliteta po svome interesu razlikuje od tradicionalne historiografije, to je i njezin jezik nužno nešto drukčiji. Za nju, kako je rečeno, nema “velikih” i “malih” tema; za nju postoje psihičke realnosti koje valja istražiti u njihovim svakodnevnim transformacijama i realizacijama. Povijest mentaliteta je sklona više opisivanju, a samim tim je i prikladnija za pripovijedanje. Podsjetimo na to da je historiografija dugo vremena tretirana kao dio retorike. Suvremeni francuski i, nešto manje od njih anglosaksonski, povjesničari pišu jednom živahnom i elegantnom prozom koja zna doseći visoke književne kvalitete. Danas više nije sramota i znanstvene tekstove pisati zabavno.[323] Međutim, tu se krije i opasnost. Povjesničar mentaliteta, koji manje operira s datumima i neumoljivom faktografijom, neće uvijek moći sačuvati željenu disciplinu i nužnu distancu. On će se nerijetko dati zavesti pripovjednim fluidom i u jednom trenutku preći na to da pripovijedanje prakticira pripovijedanja radi. Pri tome će povijest dakako ostati po strani.

Povijest mentaliteta nije teorija; ona je više nešto kao “prijedlog za razmišljanje”. Doduše ona ne ostaje na razini apstrakcije nego vrlo konkretno zahtijeva primjenu u praksi. Ono što je do sada uz njezinu pomoć postignuto u sagledavanju historijskih procesa i razumijevanju historijskih fakata veoma je mnogo i legitimira je kao najozbiljniji prilog historijske znanosti u našem stoljeću.[324] Nedvojbeno je da bi ovoj historiografskoj perspektivi vrijedilo podvrgnuti i našu domaću povijest: kako u globalu tako i u pojedinim njezinim segmentima.

Ne treba se, međutim, zavaravati. Politička ili socijalna povijest, na čiji je račun ovdje pala pokoja kritička riječ, bave se prošlošću trudeći se i tvrdeći da je vjerno opisuju. Ali jezik kojim se to čini jest jezik našeg vremena i kulture. Povijest mentaliteta ima u tom pogledu veće ambicije. Ona nastoji biti što bliže vremenu koje istražuje. Ipak – ovo ne bi smjelo zvučati kao rezignacija – i povijest mentaliteta mi možemo istraživati samo iz svoga vremena i svoje kulture. Pobjeći iz svoga jezika ne možemo.

Zusammenfassung

Mentalitätengeschichte – ein historiographischer Ansatz in der Erforschung des Phänomens der bosnischen Franziskaner

Mit der Geschichte des Franziskanerordens in Bosnien, wo dieser kontinuierlich seit sieben Jahrhunderten (seit 1291) bis heute wirkt, befassen sich zahlreiche Arbeiten. Insbesondere die älteren dieser Arbeiten stellen vorzugsweise die Verbundenheit der Franziskaner mit dem (bosnischen) Volk heraus. Vieles spricht für die Richtigkeit dieser Behauptung; es ist lediglich zwischen der aufgestellten These und der Argumentationsweise in der erwähnten Literatur eine Diskrepanz festzustellen. Während die Autoren die Nähe der Franziskaner zum Volk nachweisen wollen, betonen sie eigentlich jene Merkmale (Bildung, sozialer Status, wirtschaftliche und gesellschaftliche Emanzipation), die eine solche Beweisführung wenig unterstützen. Will man von einer Verbundenheit zwischen den bosnischen Franziskanern und dem Volk reden, muß man in erster Linie die Mentalität berücksichtigen, die ihnen gemeinsam ist.

Der vorliegende Beitrag ist ein Versuch, die Vorteile der Mentalitätengeschichte (histoire de mentalités) für die Erforschung des Franziskanerordens in Bosnien aufzuzeigen. Da die bisherigen Arbeiten über die Geschichte der bosnischen Franziskaner diesen historiographischen Ansatz nicht berücksichtigen, können hier erstmals einige einschlägige Überlegungen angestellt werden, die allesamt konkreter Prüfung und Ausarbeitung bedürfen.

Am Anfang der Ausführungen werden die Genese der “Mentalitätengeschichte” und ihre Grundpositionen geschildert. Die französische Annales-Schule und insbesondere das dreiteilige Modell der Geschichtsverläufe, wie es Fernand Braudel vorgeschlagen hat, werden vorgestellt.

In dem zweiten Teil werden punktuelle Fragen formuliert, die dazu dienen sollen, die Problematik der Mentalitätengeschichte zu erkennen. An einigen konkreten Beispielen (Terminologie des Alltags- und Ordenslebens; Zahlen als Indikator für die gesellschaftliche Größe und als Faktor der Bewußtseinsformung; Katastrophen und ihre Bewältigung; Geschichtserlebnis und die subjektive Position in der Geschichte; die geopolitische Lage und ihre psychologischen Implikationen; das Leben in “zwei Kulturen” usw.) wird in etwa gezeigt, wie mit diesem historiographischen Ansatz die Geschichte der bosnischen Franziskaner interpretiert werden könnte.

Daraufhin wird das Problem der Quellen angesprochen. Da die Mentalitätengeschichte neue Fragen gestellt hat, so hat sie auch neue Quellen entdeckt nzw. die schon bekannten Quellen einer neuen Lesart unterzogen. Auch hier wird an einigen konkreten Beispielen (biblische Texte, Pastoralbriefe bzw. Predigten, Folklore) demonstriert, was für Möglichkeiten die Mentalitätengeschichte einem Forscher der Geschichte der Franziskaner in Bosnien bieten kann.

Zum Schluß wird auf die Grenzen und Unzulänglichkeiten der Mentalitätengeschichte eingegangen.

 [Znanstveni skup Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291–1991. Zbornik radova, Sarajevo 1994, str. 233–252]

 

STOLJEĆE FRA GRGE MARTIĆA
Dihotomija svjetova franjevaca Bosne Srebrene

Historiografija, koja se bavi bosansko-hercegovačkim prostorom, lako će ukazati na praznine, odnosno na neobrađena područja i teme. Ipak tema bosanski (čitaj: bosansko-hercegovački) franjevci ne spada u bijele mrlje ove historiografije, nego među relativno dobro obrađivana područja. O franjevcima, njihovoj misiji, organizaciji, kulturnom i političkom djelovanju znamo, opet valja naglasiti, relativno dosta, toliko da više o njima ne možemo tako olako govoriti kao o jednoj monolitnoj zajednici. Unatoč tomu prikazi povijesti bosanskih franjevaca skloni su o njima govoriti kao o jednoj upravo takvoj zajednici, koju na okupu drže redovnička pravila, crkveni propisi i proklamirani misionarsko-pastoralni ciljevi.

Nasuprot takvoj kolektivističkoj tezi u ovom prilogu želi se u franjevačkoj zajednici Bosni Srebrenoj uočiti i naglasiti upravo one komponente koji tu zajednicu prezentiraju kao višeslojno, polifono, kompleksno, a nipošto “zatvoreno” društvo.[325] Upravo na primjeru stoljeća, u kome se rodio i djelovao fra Grgo Martić, to se može lako pokazati. Mislim da time i fra Grgin lik dobiva na svojoj jasnoći.

Znanstveni diskurs u smislu naslovljene teme dakako nije nov, ali on se pretežno bavio političkim i kulturnim (literarnim) aspektima. Stoga će ovi biti sada ostavljeni po strani, a težište izlaganja postavljeno na problem unutarnje (ne)jedinstvenosti Bosne Srebrene i svih onih implikacija koje iz toga proizlaze. Prije toga nekoliko glavnih odrednica koje karakteriziraju 19. stoljeće i bosansko franjevaštvo u njemu, koje će pomoći boljem razumijevanju naslovljene teme.

Devetnaesto stoljeće

Devetnaesto stoljeće važi u više pogleda kao prijelomno u bosansko-hercegovačkom društvu, pa tako i u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Ovo je vrijeme razmeđa – tako ga jednodušno opisuje moderna historiografija, a što je još važnije: tako su ga doživljavali i suvremenici (“privrtanija” u onovremenim franjevačkim pismima). Evo bitnih točaka na kojima se zasniva gornja tvrdnja o 19. stoljeću:

Raspad Osmanskog carstva nisu mogle zaustaviti promjene kakve je obećavao tanzimat niti spremnost Porte da učini političke ustupke kakvi u prethodnom stoljeću nisu bili ni zamislivi. Istovremeno s ovim općim kriznim tokovima rasle su i napetosti unutar bosanskog pašaluka čiji je rezultat bio podjela na dvije administrativne jedinice: bosanski i hercegovački pašaluk.

Paralelno, ali dakako neovisno o ovima, tekle su napetosti unutar bosanske franjevačke zajednice; njihova kulminacija bila je odcjepljenje Hercegovine od provincije Bosne Srebrene godine1847/1852.

Ovo je bilo vrijeme novih ideja i ideologija na kojima su i franjevci u različitom intenzitetu i s različitom zauzetošću participirali. Po svojoj širini i prisutnosti najznačajniji je bio tu svakako ilirski pokret koji se posebno očitovao na literarnom području i uopće području knjige. U političkoj frazeologiji franjevaca sve više su u upotrebi bili “dom i rod”, pri čemu simpatije prema Zagrebu nisu bile bez kritičkih stavova i oporbe.

“Prosvitljeni 19. vik” na različite načine zaokupljao je bosanske franjevce. Prepoznatljivi su i daleki odjeci ideja francuske revolucije. Oni su izraženi na jednoj strani u izričitom pozivanju na princip bratstva, jednakosti i slobode ili pak na drugoj strani u odbacivanju “francuskog” duha kao pogubnog.[326] Liberalne ideje samo su teško i sporo nailazile na prijem među franjevcima. Martić je čak i Jukićevog Bosanskog prijatelja (3. svezak) ocijenio kao djelo “pisano u smislu slobodnom” i preporučio da se ono ne izdaje![327]

Što se tiče usmjerenosti prema izvanjskim centrima moći, politike, utjecaja i kulture, to franjevci nisu bili fiksirani isključivo prema jednome od tih centara. Rim, Beč, Zagreb, Pešta, Beograd i Carigrad imali su u različitim razdobljima i različito značenje, pa čak i u jednome istom razdoblju među franjevcima različito vrednovanje.

Ovo je također vrijeme “sekularizacije” u obzorju franjevačkog, prije svega kulturnog, djelovanja i života. U franjevačkoj literarnoj produkciji, na primjer, sve se češće sreću teme i naslovi koji ne spadaju u religiozne, moralno-poučne ili didaktičke žanrove; povijesne, zemljopisne, političke, etnografske i dr. teme tvore sve više zauzetost franjevačkih spisatelja. Jednako važi i za njihovu lektiru kojom, koliko se to da zaključiti iz sačuvane korespondencije, dominiraju novine i časopisi, dakle publicistika koje na domaćem tlu nije bilo. Uzmimo primjerice knjižni inventar fra Grge Martića, kako ga je autopsički napravio fra Augustin Čičić. Na osnovu inventara ove biblioteke teško bi bilo zaključiti da je njezin vlasnik bio klerik, teolog. Također što se tiče stručnog nivoa teško će se koje djelo teološkog ili religioznog sadržaja moći mjeriti s Jukićevim Bosanskim prijateljem ili Batinićevim Djelovanjem franjevaca.

U svezi s književnim djelovanjem bosanskih franjevaca valja reći i to da je 19. stoljeće bilo i vrijeme postupnog nestajanja latiniteta u njihovom stvaralaštvu. Upadno je kako u franjevačkoj korespondenciji i kronistici iščezavaju latinska sintaksa i latinsko-hrvatska makaronština. Ova promjena bila je odraz nove literarne kulture i nove lektire. U beletristici pak franjevci će se samo vrlo sporo odvajati od tradicionalnih formi; epika će ovdje ostati dominantni model (fra Grgo Martić).

Na području školstva franjevci su sve više bili zaokupljeni instaliranjem škola sa sekularnim karakterom. Ivan Franjo Jukić pokušao je štaviše etablirati školsku pouku na višenacionalnoj osnovi. Isti Jukić poslao je u Zagreb na naukovanje jednoga mladića iz Bosne koji se je trebao obučiti u tiskarskoj vještini i nakon toga vratiti u Bosnu. Od propasti katoličkog trgovačkog sloja u 17. stoljeću ovo je prvi poznati pokušaj da se među katolicima u Bosni svjesno i izvan crkvene domene oživi srednji sloj (Mittelstand).

Ovo je bilo vrijeme u kojem su se među franjevcima profilirali pojedinci kao organizatori, predvoditelji, graditelji, kulturni djelatnici i dr. (Šunjić, Jukić, Martić, Bakula).[328]

Franjevačka zajednica odnosno katolička crkva u Bosni i Hercegovini, koristeći novonastali politički prostor i slobode, po prvi put je nakon više stoljeća sistematski počela podizati nove sakralne objekte u većem broju i time i na vanjski način očitovati znakove novog vremena. Poslije 1878. ovo će biti samo još neusporedivo potencirano.

Te godine evropska diplomacija dovela je u bosansko-hercegovačko društvo u raspadu Austro-Ugarsku monarhiju. Godina 1878. bila je najznačajniji politički datum na ovom prostoru. Fra Grgo Martić je aktivno sudjelovao u zbivanjima posebno prije, a u manjoj mjeri i poslije ovog datuma.

Na crkveno-političkom planu središnji događaj bio je uvođenje redovite crkvene hijerarhije 1882. god. Franjevci su do tog datuma kao jedini katolički kler bili glavni kulturni i politički činilac među hrvatskim pučanstvom u Bosni i Hercegovini. Poslije toga oni gube ovaj ekskluzivni položaj. Te okolnosti uvjetovale su da su oni sada prema vani morali jasnije nego inače artikulirati svoju poziciju, ali da su to istovremeno morali učiniti i prema unutra, prema samima sebi. Ovaj je datum imao značenje takoreći jedne katarze.

(Tro)jedinstvo Bosne Srebrene

U administrativnom ustrojstvu provincije “Bosne Srebrene” u 19. st. dominirala je trojna struktura koju su tvorila tri najstarija samostanska sjedišta: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. U franjevačkoj upravnoj terminologiji bile su to kustodije odnosno (od 1897. godine) distrikti. Svakoj kustodiji pripadao je određen broj župa za čiju pastorizaciju su se one brinule, dok bi dotične župe, u većem ili manjem opsegu, ekonomski uzdržavale ili podupirale matične samostanske kuće. Ova praktična i čisto organizacijska mjera dovela je tijekom vremena do sve većeg unutarnjeg diferenciranja, pa čak i do konflikata. Doduše ovakva podjela nije produkt 19. stoljeća, ona je već i u vremenu prije toga funkcionirala po istim principima, ali je u ovom stoljeću zbog spleta okolnosti došla posebno do izražaja. Osnivanje novih samostana (Livno, Guča Gora, Plehan, Tolisa i Rama) djelovalo je samo na prvi pogled kao razbijanje ustaljene trojne podjele. Novoosnovani samostani su izmijenili ekonomski položaj triju bivših matičnih kuća, ali nipošto i njihov mentalitet. Štaviše oni su se u svojoj praksi ponašali po uzoru na te svoje matične kuće.

Problem (ne)jedinstvenosti Bosne Srebrene najbolje će ilustrirati primjer tzv. agencija: Sa svrhom rješavanja važnih i za Provinciju odlučujućih problema franjevci su četrdesetih godina prošloga stoljeća osnovali u Carigradu svoje predstavništvo ili agenciju. Agencija se nalazila u carigradskoj četvrti Galati, uz nju je bila kapelica sv. Jurja. Bila je to neka vrsta diplomatskog zastupništva koje je trebalo održavati kontakt između Provincije i političkog upravnog središta i zastupati interese svoje zajednice i naroda.

Godine 1856. osnovana je, na nižoj razini, slična agencija u Sarajevu čiji je djelovoditelj više godina bio fra Grgo Martić.[329]

Ovi primjeri upućuju na to da je Bosna Srebrena prema vani nastupala kao kompaktna zajednica. Međutim, neki drugi detalji pokazuju kako su iza ove kompaktnosti stajale i druge strukture u smislu teze ovog referata. Sarajevska agencija imala je svoje sjedište u Latinluku, sarajevskoj katoličkoj četvrti, uz crkvu sv. Ante. Župna kuća bila je ujedno i sjedište agencije. Zanimljivo je, međutim, da su kako fojnički tako i sutješki samostan u toj istoj četvrti imali svoje zasebne kuće u kojima su odsjedali njihovi članovi kada bi poslovno dolazili u Sarajevo.[330]

U slučaju carigradske agencije ova podijeljenost prema vani nije bila tako vidna, ali iza kulisa odvijao se isti scenarij. Fojnički franjevci su rezidenciju sv. Jurja u Carigradu tretirali manje ili više kao svoju domenu. Fra Grgo Martić je, dakako u kontekstu unutarprovincijskih sukoba, nastojao “da sv. Juro postane stečevina sve Provincie”. Fra Joso Radoš, ondašnji (1868) voditelj carigradske rezidencije, opirao se tome i u pismu svome istomišljeniku provincijalu Kalamutu opravdavao to razlozima koji ostavljaju dojam jednog krajnje uskogrudnog regionalizma: “Znate i to, da štogod sam trudio, trudio sam se za korist i poštenje naše kustodie i za istu pripravan sam sve žrtvovat; a za one koji su se odrekli grianja dok je vatra pušila, kao Kreševljaci, nikad; nit za one koji su na vatru vodu lievali, kao Sutieščani [...] bolje je koristit kuštodii svojoj.”[331]

U slučaju spomenutih franjevačkih kuća u Sarajevu kao i u slučaju dispute o carigradskoj rezidenciji ne radi se nipošto o praktičnim razlozima nego upravo o izrazu lokalnih tradicija na koje su se dotični samostani pozivali. Da li su te tradicije bile uistinu tako različite, teško je reći; za nas danas one se očituju u vrlo slabim obrisima, ali u svijesti njihovih nosilaca one su postojale i bile naglašavane do te mjere da je citirani Radoš za provinciju Bosnu Srebrenu upotrijebio sintagmu iz hrvatske državnopolitičke terminologije: “trojedna Država”, regnum tripartitum: Fojnica, Kreševo, Sutjeska.[332]

Izrazi ovih tradicija su i kolektivna imena “Kreševljaci”, “Sutješčani”/”Sutiščani”, “Fojničani”: “on [Vujica] bo je usve i posve odan i prignut Fojničanim, a ovi svi na nas Sutisčane mrze”.[333]

Fra Blaž Josić se u pismu A. T. Brliću okomljuje na “partaje njeke posavačke koju je fra Martin Nedić podigo [...] On bo hoće u Tolisi in patria sua da manastir gradi i odcipiv od Sutiske posavačke župe, uništi ono starinsko naše gniezdo; ja pako držeći se starog miesta, ne dam ovog miesta i starine naše a njemu ne branim nek se on ciepa samo druge da u miru ostavi…”[334] Marko Karamatić s pravom govori o “lokalističkom mentalitetu” i lokalpatriotizmu koji je išao tako daleko da su fratri iz jedne kustodije/jednog distrikta zvali druge tuđincima.[335]

Ali to nije sve. Tijekom vremena unutar same provincije oblikovale su se u odgoju i redovničkoj stezi različite životne prakse koje su suvremenici itekako registrirali kao takove. U pismu gore spomenutoga Radoša iz Carigrada provincijalu fra Marku Kalamutu u Fojnicu 1868. veli se:

“Vi znate M. P. O. da gvozdje i srebro nigda se ujediniti ne može prem[d]a su metala obodvoje i u sebi imadu njeke proprietates communes, jer kolikogod ga kovo i grio čovik, opet se vide žilice male, biele i čiste, i potlje, kad ga ujedini silom, gvozdie će vazda na srebro, ma najčistie bilo, hrđu navlačiti.

A pari, naša fojnička educatia sasvim je druga od kreševske i sutinske, dopuštajuć njeke proprietates communes. Ova educatia, prorsus alia, ne dopušta sjedinjenje među nama namišljeno učinit, tj. da se stopimo u jednu kustodiu kao što čujem za program njekih. Kovač se pitat mora, koliko je gvozdje tvrdo i koliko crni ruke.”

Radoš naglašava kako svoj sud temelji na iskustvima s dotičnim franjevcima i poznavanju njihove ćudi, morala, vrijednosti itd. Njegov je zaključak da se treba međusobno poštivati i pomagati, no u administrativnom pogledu i s obzirom na gornje razlike – “svako svoje i duga ljubav”.[336]

Ovo je, između ostaloga, bilo uobičajeno i na području školstva. Franjevački podmladak je rekrutiran tako da su pojedine župe slale dječake u samostane svoga područja, pri čemu u ovom postupku nije bilo jedinstvene prakse. Dok je fojnički samostan zahtijevao da mladi kandidati dođu s osnovnim znanjem u čitanju i pisanju, drugi to nisu postavljali kao preduvjet.[337] Tako je i osnovno obrazovanje ovih učilišta bilo neujednačeno, što se poslije pokazalo, kada bi isti mladići otišli na bogoslovne studije izvan granica Bosne. A i pri ovome se očitovao regionalizam unutar franjevačke zajednice: svaki je samostan svoje pitomce slao na studije u centre po vlastitom izboru: u Dubrovnik, Italiju, Đakovo itd.[338]

Naravno, različiti studijski centri u inozemstvu imali su različite odgojne sisteme i svoje specifičnosti i kao takvi nudili i različite obrazovne mogućnosti. Bosansko-hercegovački pitomci, vraćajući se iz ovih središta, donosili su sa sobom ne samo teološko znanje nego u manjoj ili većoj mjeri i političke ideje iz dotičnih sredina. Ovo samo po sebi nije bio razlog za konflikte, ali je to pospješivalo postojeće i novonastale suprotnosti i davalo im određenu ideološku notu. Tijekom vremena i ova bosansko-franjevačka dihotomija pretvorila se u strogo kontrastne parove, pri čemu su na jednoj strani stajali “talijaši”, a na drugoj “prikosavci”. Ovako je u spisu Borenje Daržave Bosne Srebrenite s’ Biskupom G. Rafom Barišićem skicirana ova opozicija:

“Već u ono vrime njeka cipanja u Provincii medju Redovnicim biahu se porodila, i to s’ toga: što jedni u Italii, a druggi u Cessarovim Däržavama nauke svàršuju. S’ toga reko, mallo po mallo porodile su se dosti ružne zlobe, i unaticanja medju njima tako: da prenda svi jedne otačbine, i Provincie Sinovi, ništanemanje posve su različitog duha, koga mladići osobito vrativse u Bosnu običaju pokazivat. Duh pako, koga u tudjinam zacârpe evo kakav je: oni, koi u Italii uče u obće govoreći (:drugačie s’ obe strane ima Redovnikah pametnih, naučnih, i uprav kripostnih; njeki pako: ako što i zafate od neosnovanog duha s’ vremenom u Bosni pobace:) običaju biti: u naucim slabii, s’ toga za velikih poslovah neprikladnii, al kolikosu slabii, tolikosu ponositii, i za dostojanstvim pohlepnii, više su za se, neggo za obćinu, umijuse prodavat za druggo, nego su, i tajnost pomnjivie čuvaju. Oni pako, koi u Cessarovim Kraljevinam uče nauke: jesu u naucim izvârstitii, s’ toga za poslovah svoga stanja prikladnii; i štojim je na sârdcu, to je i na jeziku, odkud s’ jezika kao djetlići često gube (glave) svaka. – Buduć dakle, da od oniuh, koi u Italii uče od njekoliko godinah broj manji postade, a drugiuh broj se uzmnoža, i po redu poče se i njima put otvarat, da mogu dostignut starešinstvo kako u Provincii. Nut! odveć krivim okkom gledahu ovu njiovu sreću oni, koi su talianskim duhom napunjeni.”[339]

Citirani dokumenat je apologetističke naravi, ali on ipak donosi dovoljno elemenata s pomoću kojih možemo rekonstruirati stajališta i jedne i druge strane. Bit suprotnosti je na jednoj strani u uvjerenju da su jedni kontrahenti zaraženi liberalnim idejama, da im nedostaje duha crkvenosti, a time i franjevaštva (da u njima “neima više ni osinja od obsluženja Regule S. Franciška”), pa čak da su i u vjerskom pogledu problematični (“klapavi u viri”, “da neimaju pri sebi pravog, i obćenog Carkve Katoličanske nauka”);[340] a na drugoj strani, da su njihovi kontrahenti slabe naobrazbe, da su karijeristi i dvolični. Tako autor spisa citira i jedno pismo fra Rafe Barišića još iz god. 1829. u kojem on za “Redovnike, koi su u Cessarovim Däržavam bili na naucim” veli da su “ubärljani njekim otrovnim naukom”. Barišiću i njegovim pristalicama “svaki smrad talianski pràvi mirhu; svaka pako i najizvärstitia kripost, ako nije potekla iz Italie, njima je jedno ništo. Odkud svaki Redovnik, koji je učio u Italii, makar bio slipa kärticza, kod njia je mudri Salamon, i makar koje činio prigriške, kod njia je Sveti Anto; a oni, koi su u Cessarovini učili, ma neznam koliko bili naučni, i kripostni, njima su zli i t. d.”[341]

Moglo bi se navesti još dosta primjera za separatizam, frakcionaštvo i podijeljenost unutar provincije “Bosne Srebrene”, ali sve to zaostaje za onim što je došlo do izražaja u sukobu između Barišića i franjevaca (“Barišićeva afera”!) kao i u posljedicama tog sukoba, tj. izdvajanju Hercegovine u zaseban vikarijat (1847) i zatim kustodiju (1852). Štaviše ova je podjela sve druge podjele i razmimoilaženja potisnula u drugi red ili zaborav:

“Što sam kazao [...] od onog otrovnog, i pogibeljnog duha koim se sinovi jedne otačbine, i Provincie, zlobe, i nenavide zato, što jedni u Italii, drugi u Cesarovini nauke slišaju, sad ovdi imam kazati da je oni zlobni duh, i miso od kad je Barišić počeo tärti Fratre, kod mnogi pojevtinio; a osobito u ovim okolnostim, i nevoljam sa svim je pristala ona zloba, niti se pita tko je bio u Italii, tko li u Ungarii, tko je učio u Rimu, tko li u Srimu? Nego se samo pita i traži: tko je Pootenovac, i Barišićevac, tko li je sin Provincie?”[342]

Vrlo teško je ustanoviti, šta iza ovih manje ili više plakativnih prigovora u stvarnosti stoji. Neki od njih pripadaju nedvojbeno retoričkom arsenalu, verbalnom oružju u ljutim svađama, pa su prema tome i uzajamno primjenjivi. “Barišićevci” su za “provincijaliste” samovoljni, gramzljivi, amoralni…, “provincijalisti” za “Barišićevce” isto tako.[343] U ovom kontekstu nije tako važno ispitati opravdanost takvih optužbi; važno je jedino ustanoviti da su one oblikovale svijest kontrahenata, a time oblikovale i život onovremene franjevačke zajednice.

Međutim, ni ova podjela nije nastala tek Barišićevom pojavom; ona je već i prije toga bila zacrtana. Autor spisa Borenje o tome veli: “U ovim privârtaniama Fratri Ercegovci, koji su odavna na stranu revali, jedva dočekaše odavno željno vrime za odilitise od Bošnjakah, i u svemu se odcipit od manastira Kreševskog.”[344]

Ako se ova unutarnja podijeljenost ima u vidu, onda ne začuđuje da franjevci u političkim pitanjima nisu prema vani mogli uskladiti svoje stavove. Osim toga ovi stavovi kod njih nisu nikada ni predstavljali neku konstantu, oni su podvrgavani mijenama. Tako Pešta, Beč, Beograd, Zagreb, Carigrad ili Rim variraju u njihovoj optici. Protivnici Barišićevi bili su i protiv Beča i Rima, a navodno i sultana. Međutim, to je bio samo politički oportunizam i trenutačna logika, ponekad samo čisti verbalizam. Za vrijeme Barišićeve afere beogradske novine su pokazivale poseban interes za dotična zbivanja i redovito o tome izvještavale, uglavnom u smislu Barišićevih protivnika. Nije čudno da su ovi svoje vanjskopolitičke opcije u tim uistinu za njih teškim trenucima usmjerili prema Srbiji. Fra Blaž Josić naručuje kod prijatelja T. Kovačevića Novine biogradske: “Mi želimo, jerbo čuli smo da se sve u Biogradskim može pečatit o našim rasprima i da su jur njeka poslana tamo, jerbo u Peštanske više se neće slati budući one su porekle.”[345]

Primjer Beča također je ilustrativan. Dok je Josić vikao: “Anatema prokletom gniezdu izmeta niemačkog [tj. Beču]! Doli s njim!”[346], franjevci su svi manje ili više priželjkivali[347], a napokon i pozdravili okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. god. Fra Grgo Martić je, doduše naknadno, pokušao svoju ulogu u tome prikazati čak i vrlo značajnom.[348]

“Mi” – “oni”

Ova unutarnja podijeljenost potpomagana je i izvana, dakako iz drugih pobuda i s drugim namjerama. Imenovanje apostolskih vikara zaokupljalo je iz razumljivih razloga franjevce, pri čemu su se očitovali svi njihovi temperamenti i političke orijentacije. Ali istovremeno ova su imenovanja bila predmetom angažiranog interesa i drugih stranaka. Godine 1864, kada su se još jednom rasplamsale rasprave i svađe na ovu temu, Josić bilježi slijedeće: “austriski [konzul] hoće jednog, francezki drugog, vezir trećeg, a fratri od tih neće nijednog, jerbo tko je njiov, nije naš ni našega puka. Rim međuto što misli ne znamo…”[349]

Pozadina ovog stava je imenovanje Paškala Vujičića za bosanskog biskupa. Isti Josić piše kratko poslije toga istome adresatu Brliću: “Što bi trebalo radit, molim Vas, sovjetujte mi i molite Strosmajera našega, ako igda, sad nek nas pomogne i tuđina s vrata skine. A Bošnjak, koi bio da bio, svi će ga sad prifatit i, ako nie Propagandi po volji kandidacia, nek ište drugu dok sve ne izbroimo i, na koga ona hoće, ne nagazimo. Ja sam pito odma koga ona želi, nek nam javi, pak bi baš njega definitorium kandidalo, a tuđina nipošto.“[350]

U ovoj rečenici sadržani su opozicioni parovi mi/oni; domaći/strani; naš svijet/tuđi svijet itd. Ove se opozicije ne smije nipošto mjeriti geopolitičkim ili crkvenopolitičkim kategorijama našega stoljeća. Ako je “tuđin” mogao biti i confrater iz susjedne kustodije, onda nije nikakvo čudo da je, na primjer, Dalmacija iz ove perspektive bila tuđina par excellence, a Dalmatinci stranci čija se slika pretvara u negativni stereotip. Dalmatincima se niječe poznavanje bosanskog duha i običaja, pa se stoga i dodjela visokih crkvenih funkcija njima smatra neprikladnom. Ovakva argumentacija mogla bi i stajati, ali se rijetko ostaje kod takve objektivnosti. Diskvalificiranje dalmatinskih kandidata ide dotle da se na njih primjenjuje krajnje pojednostavljeno čitav katalog negativnih ocjena, nastao u onovremenim socijalno-političkim okolnostima: Dalmatinci hajdukuju, kradu, robe, ubijaju, prose itd. Prosidba u argumentaciji Bosanaca nije samo socijalni već i moralni problem, jer dalmatinsko siromaštvo navodno je samo hinjeno siromaštvo; dalmatinski prosjaci simuliraju ubogost, dok u stvari kod kuće žive u izobilju, a sve to na račun Bosanaca (“po Bosni kruha prose, a u Dalmacii toke nose”). Prostodušni Bosanci, premda turski sužnji i siromašan svijet, ne bi to nikada učinili.[351]

Tako se, (disk)kvalificirajući protivnika, formulira i drugi, pozitivni stereotip: onaj o samima sebi. Pri tom su kao “udarni” argumenti uvijek u upotrebi, kao nekoć kod Lastrića, povijest i starina (provincije), a povrh svega svijest da kvalitetom, kakva im se nudi izvana, Bosanci uvijek mogu parirati.[352] Pa i onda, kada se Bosni pripisuju negativni predznaci, čini se to s uvjerenjem da je to nešto njoj nametnuto, a nipošto svojstveno. Tako franjevci, uočavajući i formulirajući dvojakost svijeta, znaju i Bosnu poistovjetiti sa svijetom nepravde, bezakonja i samovolje; ono što se kod njih događa, drugdje – “u Prajskoj, Engleskoj, Rusiji ol i u drugim kraljevstvim”[353] – ne bi bilo moguće. Ali kada se pobliže vide uzroci ovakvog stanja, oni uvijek, misle franjevci, dolaze izvana: od “turske ćorde” ili “rimske pravde”. Vlastita slika ostaje netaknuta.

*

Povijest bosansko-hercegovačkih franjevaca tijekom 19. stoljeća puna je dinamike karakteristične za unutarnje napetosti i vanjske izazove. Ovdje opisanu nejedinstvenost provincije “Bosne Srebrene” skloni smo prebrzo okarakterizirati kao trajno krizno stanje, dakle kao negativum.

Međutim, to stanje, upravo zbog spomenute dinamike, može se i treba shvatiti i drukčije: u dinamici je rast, u dinamici je život.  Potvrđuje to i cjelokupna povijest franjevačkog reda koja je prepuna unutarnjih sukoba i reformi (“ordo semper reformandus numquam reformatus”). Povijest bosanskih franjevaca opet obiluje papinskim bulama koje aranžiraju franjevački modus vivendi s mjesnim uvjetovanostima. Tu o svemu može biti govora, samo o statičnosti ne.

Gore opisani “dištriktizam” nije bio i bez nekih pozitivnih strana. On je bio izraz administrativne strukturiranosti “Bosne Srebrene”, a ona se konačno pokazala funkcionalnom. Manjak strogog centralizma omogućavao je da svi dijelovi Provincije dođu kako u sistemu uprave tako i u djelatnim mogućnostima dođu do izražaja. U takvoj organizaciji sadržan je visok stupanj demokratičnosti kakva je karakteristična za čitav franjevački red.[354] Zatim naglašeni regionalizam među članovima “Bosne Srebrene” proizveo je i jedan određeni natjecateljski duh za koji bez oklijevanja možemo reći da je bio konstruktivan.[355]

Sve gore opisane podijeljenosti ne smiju nas zavarati da zaboravimo kako se iza njih kriju pojedinci, ljudi s vlastitim biografijama i temperamentima, s individualnim psihičkim, mentalnim i intelektualnim svojstvima.

Skicirane dihotomije su šema koja se nama kao promatračima nameće, ali nju tvore individualne osobe kojih se ta naša šema ne tiče i čak koji svojim različitim stavovima nerijetko narušavaju naš napor oko jedne klasifikacije. Stoga je dobro govoriti o općim i globalnim konturama, ali jednako tako i o pojedincima preko kojih te konture prepoznajemo. Stoga je dobro govoriti (i) o fra Grgi Martiću.

Najznačajniji konflikt unutar “Bosne Srebrene”, naime onaj s Barišićem, Martić je proveo na teološkom studiju u Stolnom Biogradu/madž. Székesfehérvár (1841–1844), dakle prostorno daleko od mjesta sukoba, a također i starosnom dobi kao i svojim rangom u Provinciji bez predispozicije da bude involviran u ovaj sukob. Interesantne su, međutim, dvije stvari. Prvo, Martić ovo pitanje nigdje, niti u svojim pismima niti u Zapamćenjima, posebno ne tematizira – kao da ono za njega nije ni postojalo. Drugo, kada se, kao izravna posljedica ovih sukoba, god. 1846–1852. od Bosne Srebrene otcijepila Hercegovina i postala samostalnom kustodijom, Martić, koji je porijeklom bio Hercegovac, ostao je u Bosni. S hercegovačke strane nastojalo se njega privoljeti na to da se priključi hercegovačkoj kustodiji;[356] on je, međutim, do konca života ostao članom kreševskog samostana. Razlozi za ovakav njegov postupak nisu poznati. Da li je tu u pitanju bio samo zakon inercije, bijeg od konfliktnih situacija, uvjerenje ili pak samo čisto pragmatična odluka, ne znamo. Meni se najuvjerljivijom čini pretpostavka da je on u tolikoj mjeri bio etabliran u bosanskom podneblju, da hercegovačka alternativa za njega nije predstavljala poseban izazov.

Dok u biografijama mnogih bosanskih franjevaca 19. st. upravo strše pitanja pripadnosti (samostanu, kustodiji, stranci, političkoj ideji) i napetosti u svezi s dotičnim identifikacijama, Martiću je uglavnom uspijevalo sačuvati ravnotežu između tih oprečnosti. U tome pogledu njega bi se moglo čak označiti kao jednom od integrativnih figura među bosanskim franjevcima svoga vremena.

U gornjem izlaganju pod sintagmom “dihotomija svjetova” obuhvaćena  je samo jedna od više mogućih komponenata iz života bosansko-hercegovačkih franjevaca. Međutim, s jednakim pristupom temi moglo bi se uzeti i neke druge komponente i njihovom analizom doći do sličnih zaključaka o polifonom karakteru te franjevačke zajednice. Kao primjere navodim ovdje samo dva takva problemska polja:

Problem redovničke prakse: Franjevačka provincija “Bosna Srebrena” predstavljala se tijekom stoljeća kao opservantska (“od opsluženja”), tj. ona koja u tumačenju franjevačkog Pravila i u redovničkom životu zastupa strožu liniju. Međutim, bilo je to više deklarativno nego stvarno, jer u njezinoj praksi mi ćemo otkriti mnoge elemente upravo one blaže struje, tj. konventualizma. Između deklarativnog franjevaštva i onoga u svakodnevnom životu postojale su uvijek razlike. Analizom bi trebalo naći razloge za to i pokazati kako su to pitanje tematizirali sami franjevci.

Problem “pučkog” i “elitarnog” u životu i svijesti bosanskih franjevaca: Jedan od najčešće korištenih atributa bosanskog franjevaštva jest njegov “pučki” karakter. Ne niječući nipošto argumente za ovakvo kvalificiranje, valja istaći kako su franjevci ipak svojim obrazovanjem, socijalnim i ekonomski položajem kao i svojom sviješću o vlastitom statusu predstavljali “elitu”.

To, međutim, neka ostane za neku drugu priliku.

Résumé

Nasuprot sklonosti dijela publicistike pa čak i znanstvene literature da se  franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu promatra kao monolitnu zajednicu, želi se ovim prilogom naglasiti upravo one komponente koji tu zajednicu očituju kao otvoreno, višeslojno i polifono, a nipošto zatvoreno društvo. U razradi teme ostavljaju se po strani politički i kulturni aspekti, a težište izlaganja stavlja na problem unutarnje (ne)jedinstvenosti Bosne Srebrene.

Kako je 19. stoljeće u mnogom pogledu bilo prijelomno u bosansko-hercegovačkom društvu (reforme u Osmanskom carstvu i slom tog carstva; nastup Austro-Ugarske kao nove političke moći i preustrojstvo u crkvenoj organizaciji s tim u svezi; prodor novih ideja i ideologija itd.), tako su i franjevci Bosne Srebrene bili prinuđeni da odgovore na izazove svoga vremena. Oni su pri tome samo prema vani nastupali kao kompaktna zajednica, dok su unutar te zajednice pokazivali upadnu šarolikost stavova i uvjerenja. Ovaj pluralitet pospješivalo je na poseban način administrativno ustrojstvo Bosne Srebrene u kom je dominirala trojna struktura, naime podjela provincije na tri područja (kustodije odnosno distrikti), pri čemu su središta tih područja tvorila tri najstarija franjevačka samostana: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. (Osnivanjem novih samostana u drugoj polovici 19. st. ove su strukture postale diferenciranije, ali dominacija triju najstarijih samostanskih središta kao i postojeći lokalistički mentalitet ostali su i dalje na snazi.) Iz ove prvotno upravne podjele nastala je podijeljenost koja je bila vidna u školstvu, odgoju, organizaciji pastorala, pa čak i redovničkoj praksi. Ona je tijekom vremena prerasla i u oštre konflikte koji su kulminirali u sukobu s biskupom Rafom Barišićem (tzv. Barišićeva afera). U ovom sukobu izašla je na vidjelo i konfrontacija između različitih odgojnih sustava, pri čemu su na jednoj strani stajali franjevci školovani u Italiji, a na drugoj oni školovani u austrijskim zemljama.

Na koncu se pokušava smjestiti i fra Grgu Martića u kontekst ovih podijeljenosti te korigirati uvjerenje kako su ove krizne pojave imale isključivo negativne učinke na život Bosne Srebrene. U ovom referatu njih se shvaća kao dinamične, pa prema tome i kao produktivne.

[Zbornik radova znanstvenog skupa Fra Grgo Martić i njegovo doba. Zagreb: Zavičajni klub Posušje 1996, str. 45–55. – Objavljeno također u: Bosna Franciscana, god. IV (Sarajevo 1996) br. 6, str. 93-105]

 

IZ PRVE RUKE O VOJNOM POHODU EUGENA SAVOJSKOG NA BOSNU 1697.

 Ovo je nešto izmijenjeni tekst predavanja koje je u povodu 300. obljetnice Eugenova pohoda na Bosnu održano u Münchenu, Zagrebu i Augsburgu. Predavanje je bilo popraćeno projekcijama slikovnog materijala, koji ovdje na žalost ne može biti reproduciran. Taj je materijal (dnevnik i crteži) pripremljen za tisak i bit će uskoro cjelovit objavljen kao faksimil-izdanje. Ovaj tekst će u znatno proširenoj verziji služiti ujedno i kao predgovor tom izdanju.

U povijest habsburško-osmanskih ratova spadaju i upadi na tuđi teritorij, to jest vojnički poduhvati, u pravilu kratkoga daha, ali uspješni kako zbog svoje nepredvidivosti tako i zbog brzine kojom su izvođeni. U osmanskoj strategiji bio je to akın, dok njemačka/austrijska vojna terminologija poznaje pojmove Streifzug i Raubzug, od kojih prvi označava poduhvate izviđačkog, izazivačkog i kaznenog karaktera, drugi one s pljačkaškim namjerama. I jedno i drugo značenje sadržano je u riječi četovanje, koja je opet bliska njemačkom Freischärlertum (hajdučija). Ove ad hoc poduzete akcije mogle su biti sprovedene uz znanje i pristanak višeg vojnog upraviteljstva, ali isto tako samovoljnom odlukom kadra u graničnom području. Bosanski pašaluk doživljavao je takve upade ne samo s austrijske nego i s mletačke, tj. dalmatinske strane (uskoci). Neki od njih, kao npr. onaj onaj Ludwiga Badenskog do Niša i Skoplja i Nikopolja 1689., zadirali su duboko u tuđi teritorij; ali uglavnom su se oni odigravali u uskom graničnom području.[357] Neki su čak bili tako sprovedeni da su, dakako uz profitabilne uvjete, inscenirani uz pristanak lokalnih moćnika.[358] Poznati su brojni upadi, ali nijedan od njih nije ni približno tako dobro dokumentiran kao onaj princa Eugena Savojskog u Bosnu 1697. god. Za ovaj događaj imamo prvorazredne izvore iz prve ruke, k tomu još u riječi i slici.

Journal de la marche en Bosnie

Početkom mjeseca listopada 1697. pisao je princ Eugen Savojski caru Leopoldu I. iz svojih tabora u Szántovi (kod Mohácsa u Madžarskoj) i Osijeka da sa izabranim jedinicama namjerava upasti u Bosnu.[359] Na ovo ga je potakla pobjeda nad osmanskom vojskom kod Sente 21. rujna iste godine. U pobjedničkom trijumfu njemu je ovakav poduhvat bio gotovo usputan. On je iskoristio pogodan trenutak poraza protivnika, kombinirajući to još s faktorom iznenađenja – prodorom do u sâmo središte Bosne, do Sarajeva. S time se na bosanskoj strani nije uistinu računalo, a upravo tu bosansku sigurnost htio je Eugen poljuljati i time psihološki i vojnički naglasiti svoju prednost. Eugenova strategija je bila ta da upadom u Bosnu izazove kod tamošnjih garnizona strah i pometnju, da poruši gradove i utvrde i na taj način prisili bosanske Muslimane da se zaokupe svojom sigurnošću i isključi ih kao pomoć osmanskim trupama u predstojećim akcijama. Eugen nije sumnjao u uspjeh ovog poduhvata, premda jesensko vrijeme, s kišama i lošim putovima, za ovakve akcije nije bilo nipošto prikladno. Tako je on, tada 34godišnjak, dobivši odobrenje cara i dvorskog ratnog vijeća (Hofkriegsrat), krenuo u Bosnu na čelu vojnog sastava od 4000 konjanika, 2500 strijelaca/pješaka i grenadira (bombaša), topnika, 12 običnih i 2 teška topa. K ovima su se u brodu priključili tamo stacionirani graničari.

Za vrijeme ovoga pohoda na Bosnu Eugen Savojski vodio je vlastoručno iz dana u dan dnevnik koji se danas čuva u bečkom Ratnom arhivu (Kriegsarchiv). Tekst je pisan na francuskom, materinjem jeziku Eugenovom (on se rodio u Parizu 1663. god.) i jeziku kojim su u ono vrijeme govorili gotovo svi viši i obrazovaniji krugovi evropskog društva. Dnevnik je u obliku bilježnice veličine 34 x 22,5 cm i ima 16 listova, odnosno 32 stranice. Omot bilježnice ima na sebi naslov u rukopisu iz 19. st.: Journale / Des Feldzugs in dem Königreich Bosnien, von 13. October bis 8. November 1697, in französischer Sprache, von Prinzen Eugenio von Sauoy. / Vom Prinzen eigenhändig geschriebenes Originale.[360] Sâm pak tekst dnevnika nema posebno istaknutog naslova, nego počinje izravno s vojničkim raportom:

Journal da le marche en Bosnie, commencée le 13 octobre 1697 avec 4000 chevaux, 2500 hommes de pied, 12 pièces de canon et deux mortiers. La cavalerie ayant du pain et de l’avoine jusqu’au 22, l’infanterie jusqu’au 20, et sur les chariots de provinade jusqu’au 24, pour tout le détachement. Le cavalerie a passé la Save sur de grands bateaux à une grande heure audessous do Brod, l’infanterie et l’artillerie à une demie heure audessous du dit Brod, la première dans des schaiques et schanacles et l’artillerie sur un ponton. (Fol. 1r) [Dnevnik vojnog pohoda na Bosnu započetog 13. listopada 1697. s 4000 konjanika, 2500 pješaka, 12 običnih i 2 velika topa. Konjaništvo je imalo do 22. [listopada], a pješaštvo do 20. zobi i kruha i na kolima za opskrbu bilo je dovoljno zalihe za čitav odred do 24. Konjaništvo je prešlo Savu na velikim čamcima dobar sat niže od Broda, dok su pješaštvo i topništvo prešli rijeku pola sata niže od Broda. Pješaštvo se pri tome poslužilo tzv. šajkama i čamcima, topništvo pak pontonom.]

Dnevnik se, dakle, odmah usredotočuje na izvještaj o prelasku vojske preko Save, zanemarujući onaj dio maršrute koji su on i njegove jedinice morale prijeći od Sente na Dunavu, preko Darde, Osijeka i Đakova do Broda. Zatim slijedi dan za danom opis pokreta vojničkih jedinica, logorovanja, rasporeda trupa, mjesta kroz koja se marširalo, opisi puta i vojničkih aktivnosti za vrijeme marša itd.

Nakon prelaska Save kod Broda 12. listopada marš je išao do Doboja, a zatim dolinom Bosne dalje preko Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice, Kaknja, Semizovca do Sarajeva. Na prodoru do Sarajeva Eugen nije nailazio na otpor. Osim poteškoća s lošim putovima sve je teklo po njegovom planu. Prva žrtva pala je tek u Sarajevu kada je Eugen gradskoj upravi poslao glasnike s pismenom porukom da se preda. Dnevnik događaje oko Sarajeva bilježi ovako:

23. [listopada] marširao sam Sarajevu. Sat i pol daleko od tabora sreo sam zastavnika, kojeg sam jučer bio poslao, s pet rana, dok je trubač bio ubijen za vrijeme divljeg bijega stanovnika iz Sarajeva. Marširao sam, dakle, ravno prema gradu, a jedinice sam rasporedio na visove u samoj blizini grada po dugoj liniji fronte. Odavde sam poslao pljačkaška odjeljenja. Turci su doduše ono najbolje već sklonili na sigurno mjesto, ali su ipak ostale još velike količine najraznovrsnijih stvari. Pred večer je započeo požar. Grad je vrlo velik, sasvim otvoren i ima 120 vrlo lijepih džamija. Turci su potpuno zbunjeni i, da su kojim slučajem poduzete odgovarajuće mjere, mogli smo s lakoćom zauzeti čitavo kraljevstvo i zadržati ga. [...] (Fol. 10v)

24. [listopada] ostao sam kod Sarajeva. Grad i svu okolicu pretvorili smo u plamen. Naše patrolne jedinice, koje su progonile neprijatelja, donijele su sa sobom plijena i dovele mnogo žena i djece, nakon što su pobili više Turaka. Cjelokupni kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu i mole za dozvolu da smiju sa svojim stvarima doći u tabor, budući da žele napustiti zemlju i poći za nama. Ja se također nadam da ću sve kršćane, koji se nalaze u zemlji, moći odvesti preko Save. (Fol. 11r)

Nakon Sarajeva slijedilo je povlačenje istim onim putem niz dolinu Bosne do Broda i dalje preko Save. Za vrijeme tog povlačenja razrušene su utvrde i mjesta kroz koja je vojska prošla. Utvrde su minirane, a naselja popaljena.

Kod Maglaja jedan odred vojske odstupio je od glavne maršrute i odvojio se u pravcu Tešnja, bombardirao tamošnji grad i ponovno se spojio sa stožerom vojske kod Doboja. Dnevnik završava opisom povratka jedinica preko Osijeka odnosno Đakova, kroz šume i močvarna područja u zimske logore u Slavoniji, gdje je već bila utaborena glavnina Eugenove vojske.

Dnevnik je trezvena lektira, bez i daška literarnosti ili intimnosti svojstvene tom žanru. To je profesionalni vojnički raport, podsjetnik za eventualne kasnije izvještaje i vlastitu evidenciju vojskovođe.

Marsch und Campementen – vedute s vojnog pohoda na Bosnu

U kartografskoj zbirci bečkog Ratnog arhiva, u kom se čuva dnevnik Eugena Savojskog, nalazi se i serija albuma s vedutama koje ilustriraju neka od mjesta Eugenovih ratnih pohoda i boravaka, a u okviru tog djela[361] kao Andertes Buch odnosno Livre Second dva sveska koja se tiču Bosne odnosno Eugenova ratnog pohoda na Bosnu 1697. god. Naslov i tekst jednog albuma su njemački, drugoga francuski. Njemački naslov glasi:

A[nn]o 1697 / ANDERTES BUCH / folget eben in diesen Jahr ohn das Vorige Buch, Doch aber nicht mit der gantzen Armée sonderen nur mit Kayserlich-Commandirten, welches eben unter Commando Seiner Hochfürstlichen Durchleücht Prince Eugenio von Savoye nach Vollendung der Zenter Schlacht desgleichen auch Bis Seralia durch Sclavonien bosnien und wieder zuruck Solches vollzogen haben. [Godina 1697. KNJIGA DRUGA. Slijedi i u ovoj godini prethodnu knjigu, ali sada ne uzimajući u obzir čitavu armiju, nego samo carske jedinice koje su pod komandom Njegovog Kneževskog Presvijetlog Visočanstva princa Eugena Savojskog, nakon završene bitke kod Sente, u jednakom poduhvatu prošle preko Slavonije, Bosne, do Sarajeva i nazad.]

Naslov albuma s francuskim tekstom glasi: Livre Second / Contenant La Suite des Marches et Campemens dans le Roïaume de Sclavonie et Bosnie jusq‘a Seralia. Par des Troupes Choisies et Volontaires sous le même Commandement de Son Altesse Serenissime Le Prince Eugene de Savoie. [Knjiga druga. Sadrži redoslijed marševa i logorovanja u kraljevstvu Slavonije i Bosne do Sarajeva, koje su obavile izabrane i doborovoljačke jedinice pod komandom Njegova Presvijetlog Visočanstva princa Eugena Savojskog.]

Osim naslovnih listova s kartušama u onovremenom baroknom stilu, svaki od svezaka sadrži po 27 crteža. Na crtežima su prikazana mjesta kroz koja je prolazio i u kojima je logorovao princ Eugen prilikom svog pohoda na Bosnu i natrag. Evo tih motiva u redoslijedu i numeraciji iz albuma. (Navodim ovdje geografska imena iz njemačke verzije albuma [u uglastoj zagradi današnji oblik tih imena].)[362]

1.   Werisch Mardon [Zmajevac u Baranji, na Dunavu]

2.   Darta [Darda]

3.   Essek [Osijek]

4.   Peterwuka [Beketinci, između Đakova i Osijeka, pored rijeke Vuke]

5.   Jacowar [Đakovo]

6.   Gusa [vjerojatno dio današnjeg Đakova, između Đakova i Osijeka]

6a. Brod an den Saw [Slavonski Brod]

7.   Peratofche [Donji Višnjik, kod Žeravca/Derventa]

8.   Catur [Kotor(sko)]

9.   Dowoy [Doboj]

10. Magolei [Maglaj]

11. Schepse [Žepče]

12. Veranduk [Vranduk]

13. Esenitze [Zenica]

14. Topaia [Doboj kod Kaknja]

15. Seriniak [Semizovac]

16. Seralia [Sarajevo]

17. Visoka [Visoko]

18. Hann [Kakanj]

19. Essenitze [Zenica]

20. Verantuk [Vranduk]

21. Schepse [Žepče]

22. Magoley [Maglaj]

23. Teschen [Tešanj]

24. Dowoya [Doboj]

25. Peratofche [Donji Višnjik]

26. Brod

Sadržaj albuma, dakle, odgovara do u pojedinosti sadržaju dnevnika, s tom razlikom da su u albumima prikazani i dijelovi maršrute po Slavoniji koji su u dnevniku reducirani samo na nekoliko rečenica.

Razlika između dnevnika i albuma je i u tome što je ovdje na djelu bio drugi autor i što u albumima u prvome planu ne stoje tekstualni nego slikovni opis marša na Bosnu. Na jednoj stranici (desno) donesen je crtež mjesta ili kraja, a na drugoj suprotnoj (lijevoj) opis istih. Uz crtež Sarajeva, na primjer, popratni tekst u prijevodu glasi ovako:

Kroz sredinu grada teče rijeka Bosna [!] preko koje prelaze mnogi mostovi. Tu se nalazi preko 200 turskih crkava i tornjeva. Taj grad, zvan Sarajevo, premda je opsegom vrlo velik, nema ni s jedne strane šančeva i u njega se može slobodno ući. Nađen je potpuno prazan i bez stanovništva, koje je već pobjeglo, kuće pozatvaralo i u njima sve ostavilo. Ipak je uhvaćeno nekoliko Židova i Turaka koji su zakasnili, također kršćana, koji su na taj način spašeni. Vojska se dočepala svakojakog bogatog plijena. Od pokućstva, kojega je u tom velikom gradu bilo u neopisivom izobilju, svatko je odabrao samo najvrednije ćilime i druge predmete. Zatim je zbog kratkoće vremena i predstojećeg povratnog marša grad Sarajevo pretvoren u prah i pepeo.

Zadnji crtež i tekst nose datum 5. studenog, a prikazuju i opisuju logorovanje kod Broda odnosno povlačenje jedinica putem prema Đakovu i Osijeku preko Drave.

Problem autorstva

Dok o piscu dnevnika nema dvojbe – dnevnik je autograf princa Eugena –, nastanak crteža ostavlja neka pitanja otvorenim. Crteži nisu signirani, a u dnevniku o njemu nema spomena. Kao autor u literaturi se navodi François Nicolas de Sparr[363], umjetnik koji se rodio godinu dana prije Eugenova pohoda na Bosnu!

O osobi de Sparra imamo malo podataka. Znamo samo toliko da se rodio 16. studenog 1696. godine u mjestu Pont-à-Mousson/Francuska i da je bio crtač i bibliotekar Karla Lotrinškog. S Karlom je iz Lunéville-a 1736. došao u Beč. Tu je 1742. izradio panoramu Beča (Vue, et Prospect de la Ville de Vienne…), a to kao dio jednog zamašnog atlasa koji prikazuje tok Dunava od Ulma do Vidina i koji je on posvetio Karlu.[364] 1750 de Sparr se vodi kao bibliotekar i s titulom „N. comte de Sparr“ (grof). Nakon toga on se ponovno vratio u Nizozemsku, gdje je 1753. izradio album s crtežima parka i dvorca Treverun kod Bruxellesa.[365] Umro je u Bruxellesu 14. studenog 1774. god.

Bečki Ratni arhiv čuva, osim spomenutog atlasa, još neka djela koja se pripisuju de Sparru: jednu seriju planova i karata[366], te svezak Memoires sur les attaques et défences des places…[367] Od karata je za nas svakako najznačajnija ona koja je očito nastala u sklopu s albumima i u koju su unesena mjesta i logori s Eugenovog pohoda na Bosnu: Carte de la Bosnie, Croatie, la Morlaquie, partie des confins maritimes, partie de la Dalmatie, partie de la Servie, et partie de l’Esclavonie. La marche de l’armée imp[eria]le dans la Bosnie p[ar] l’execution de Seraille. Les plans particuliers des principalles places situes dans la ditte carte.[368] Sve je to, kao i albumi s bosanskim motivima, dio ostavštine Karla Lotrinškog, po čijem nalogu i u čijoj sredini su i nastala.[369] Karlo Lotrinški stupio je u carsku vojničku službu 1736. godine, dakle točno u godini smrti princa Eugena. Bez sumnje Eugen je za njega kao i za druge njegove suvremenike predstavljao osobu vrijednu divljenja i oponašanja. Karlo se svojom službom našao u direktnom nasljedstvu Eugenove tradicije, a fasciniranost njegovim likom pokazala se i u slikarskim projektima kojima je kao u nekoj vrsti apoteoze želio ilustrirati i zabilježiti Eugenove vojničke poduhvate. To je, najkraće rečeno, idejna pozadina nastanka likovnih djela vezanih za Eugenovu biografiju. O njihovoj konkretnoj izvedbi ostaje za sada još mnogo otvorenih pitanja.

Nakon pitanja o autorstvu trebalo bi odgovoriti i na pitanje o autentičnosti slikovnih prikaza odnosno informacija na koje se je crtač oslanjao pri svome radu. Analiza crteža dopušta zaključak da oni posjeduju visok stupanj autentičnosti. To ne znači da su oni bez stilizacija i reducirane perspektive, ali u svojim bitnim iskazima oni su pouzdani. I kada znamo da oni pripadaju među prve i rijetke slikovne prikaze bosanskih mjesta, onda njihovo značenje postaje time još veće.

Kako je gore rečeno, crteži s Eugenova pohoda postoje u dvije verzije koje smo, budući da se nalaze u zasebnim albumima, označili kao verziju A i B. Zašto je umjetnik izradio dvije verzije? Odgovor i na ovo pitanje mora ostati samo hipotetički. Može se poći od toga da je verzija A starija i da je nastala kao predradnja za verziju B. U ovom smislu se i u inventarima Ratnog arhiva verzija A označava kao “original”, a verzija B kao “kopija”.[370] U albumu A crteži su uglavnom detaljniji i nude više informacija kako topografskog tako i vojnog karaktera.[371] Ta činjenica me je u prvi mah navela na zaključak da je album A nastao na licu mjesta, to jest za vrijeme marša princa Eugena na Bosnu, a da je onda prema njemu izrađena verzija B, kolorirana i priređena za salonske svrhe.

Međutim, kako se de Sparr rodio 1696. godine, to otpada mogućnost njegova sudjelovanja na pohodu, a ne postoje nikakve indicije da je on u toj zemlji ikada bio. Preostaje, dakle, jedino mogućnost da je on imao u rukama još jednu stariju verziju ili da je, služeći se raznim predlošcima, izradio naknadno vedute i opskrbio ih detaljima koji sugeriraju autentičnost crtačke perspektive.

Takva praksa poznata nam je i iz slikovnih prikaza nekih Eugenovih bitki koje su umjetnici radili prema uputama i opisima samog Eugena, a ne iz viđenja. Takvu praksu ilustrira i de Sparrov Atlas du Cours de Danube sa 199 izvedenih (od ukupno 230 planiranih) crteža. Za jedan dio ovih crteža može se pouzdano kazati da su samostalni de Sparrovi radovi; kod drugih on se izravno kao predloškom koristio čitavo stoljeće ranije nastalim djelom Topographia (1642. ss.) bakroresca Matije Meriana.[372]

Koje je predloške koristio de Sparr prilikom izrade albuma s bosanskim motivima, ne znamo. To će trebati tek ispitati, a to znači prikupiti poznati raniji slikovni materijal na tu temu i usporedbom pokušati odrediti ovisnosti i filijacije. Možemo poći od toga da je i sâm princ Eugen prilikom svoga pohoda na Bosnu raspolagao ne samo političkim i geografskim izvještajima o zemlji,  nego i kartografskim materijalom i barem skicama najvažnijih mjesta i utvrda.[373] Nešto od ovog materijala stajalo je kasnije sigurno i de Sparru na raspolaganju.

Što se tiče Sarajeva tu nam je poznata panorama grada koju je kao dodatak karti Corographia del Regno di Bosna argentina con suoi confini… (1738) izradio Melchiori i naslovio s: Prospetto della cittá del Seraio dalla parte meridionale.[374] Oko dvije godine kasnije (1740) nastao je jedan kolorirani plan Bosne koji se pripisuje Johannu Philippu Frastu i u koji su uneseni podaci o Eugenovom pohodu na Bosnu: Carte de la Bosnie… La marche de l’armée imperiale dans la Bosnie pour l’exécution de Seraille, a njemu je pridodan i prikaz Sarajeva.[375]

U svrhu rješenja ovog pitanja valja upozoriti na crteže koji se čuvaju u ostavštini Luigia Marsiglia u Sveučilišnoj knjižnici u Bolonji.

Luigi Ferdinando Conte di Marsigli (Marsili) rodio se 1658. god. u Bolonji, a tu je i umro 1730. god. Svoj interes za Osmansko carstvo i prirodne znanosti umio je uspješno spojiti tako što je svoj boravak u Carigradu 1679-80. iskoristio kako za prirodoslovna istraživanja tako i za kontakte s poznatim osmanskim učenjacima. Njegov interes ga je doveo zatim u austrijsku vojnu službu, gdje je stekao glas izvrsnog vojnog tehničara i kartografa. God. 1683. zarobljen je od Turaka i u zarobljeništvu doživio je kao očevidac opsadu Beča iste godine. Put do slobode i izbavljenja iz sužanjstva vodio ga je i preko Bosne. Nakon toga ponovno se vratio u Ugarsku. Vrhunac njegove karijere predstavljalo je sudjelovanje kod sklapanja Karlovačkog mira 1699. god. i povlačenja granica između Austrije i Osmanskog carstva. Marsiglijeva vojna služba okončana je fijaskom i degradiranjem 1703. god. Nakon toga on se svom energijom posvetio znanstvenom radu. U svome rodnom gradu osnovao je znanstveni institut (Istituto delle Scienze di Bologna, 1711.) koji i danas postoji i u kom se čuva njegova bogata ostavština, među njom i mnogo turskih djela i dokumenata koje je on spasio ili sakupio prilikom povlačenja osmanske vojske iz Ugarske. Od najznačajnijih Marsiglijevih djela treba ovdje barem spomenuti njegov Danubius Pannonicus Mysicus (6 svezaka, Amsterdam 1726.) i Stato militare dell‘Imperio Ottomano. L‘état militaire de l‘Empire Ottoman (posthumno, Amsterdam/Den Hag 1732.).[376]

U Marsiglijevoj ostavštini čuva se i jedan album koji i po veličini (53 x 36 cm) i po izvedbi kao i nekim motivima sliče de Sparrovim albumima. Naslov Marsiglijevog albuma glasi Ichonographia fortalitiorum limitaneorum, quae, vigore pacis Carlovitzensis, plurimam partem sunt destructa aut evacuata; uti quidem Relationes huc spectantes clarius docent, a sadrži 78 akvareliranih crteža mjesta i utvrda na prostoru direktno ili indirektno pogođenom Karlovačkim mirom 1699. god. Serija crteža počinje vedutom Slankamena, a završava prikazom Jajca. Za usporedbu dolaze u obzir crteži br. 6-7 (Brod), 72 (Doboj), 73 (Tešanj), 74 (Maglaj), 75 (Vranduk), 76 (Visoko) i 77 (Sarajevo).[377]

Marsigli je umro 1730. a de Sparr je došao u Beč tek negdje oko 1735. Da li je de Sparr imao u rukama Marsiglieve crteže ili su se pak i jedan i drugi služili drugim predlošcima? I ovo pitanje mora za sada ostati otvorenim, s tim što valja upozoriti na slijedeće:

U Marsiglijevoj ostavštini nalazi se i jedna kolorirana karta Bosne, točnije rečeno toka rijeke Bosne s mjestima od Broda do Sarajeva. Prostor za naslov karte ostavljen je prazan, tako da nam nedostaju dodatne informacije o njoj, ali i bez toga da se zaključiti da ona stoji u direktnoj svezi s pohodom Eugena Savojskog na Bosnu.

To pokazuje prije svega izbor prikazanih mjesta: Brod, Peratofce, Catvr, Dowoya, Deschen, Maglei, Schepse, Kakania, Prantvk, Essenitze, Topay, Han, Wisoka, Seriniak, Seralia. Prostor koji nije obuhvaćen ovim mjestima prikazan je u obliku stiliziranih brežuljaka bez ikakvih topografskih ambicija. Uz sâma pak navedena mjesta uneseni su pravokutnici kao oznake za mjesta logorovanja. Sve to upućuje na vojnu pozadinu prikaza, što na koncu potvrđuje još i činjenica da je najveći broj navedenih mjesta prikazan u plamenu – i to upravo oba mjesta koja je Eugen na povlačenju iz Bosne zapalio ili digao u zrak!

Ovdje valja upozoriti i na već spomenuti podatak da se među de Sparrovim (?) djelima nalazi i nekoliko karata, a jedna od njih, uz Hrvatsku i Morlačku, prikazuje i Bosnu (omjer 1 : 440.000). Karta je nastala 1740. što bi moglo značiti da su i albumi nastali u to vrijeme.[378]

Usporede li se crteži bosanskih mjesta iz Marsiglijeve Iconographia i onih iz de Sparrovih albuma, njihova međusobna sličnost i ovisnost sasvim je evidentna.

Veduta Maglaja nosi u prednjem desnom odnosno lijevom kutu oznake „Campement de 17. Octob. anno 1697“ i „Campement de 30. octob. 1697“, što točno odgovara datumima Eugenova logorovanja u tome mjestu.

Također na veduti Sarajeva stoji natpis „Campement de 23 et 24. Octob. Anno 1697“ što također odgovara činjenicama s Eugenova pohoda. Osim toga rijeka Miljacka je na ovoj veduti označena kao „Bosna Fl[umen]“ – pogreška koaj se ponavlja i u de Sparrovom albumu (A). Itd.

Značenje izvora

Na koncu treba odgovoriti i na pitanje, kakvog značenja imaju za nas ovi dokumenti danas.

• Dnevnik je izvor iz prve ruke o jednom detalju bosanske povijesti čije značenje daleko nadilazi njegov vremenski okvir i kontekst. Eugenov pohod na Bosnu dogodio se u sjeni zamašnih habsburško-osmanskih sukoba i samo kao jedna mala epizoda u tome sklopu; pa ipak on je odraz tih globalnih struktura kako u političkom tako i u vojnom pogledu. Dnevnik tu konstelaciju dobro ilustrira.

• Dnevnik može poslužiti i istraživačima vojne povijesti. U njemu su sadržani podaci o organizaciji vojske i načinu vođenja vojnih akcija na tuđem terenu. 17. stoljeće bilo je vrijeme uvođenja nove vojne tehnike i isprobavanja novih metoda u taktici ratovanja. Bosna nije bila „tipičan“ teren za takve eksperimente, ali na stranicama Eugenova dnevnika iščitavaju se i ti momenti. Veliki Eugenovi poduhvati protiv osmanske vojske odvijali su se uz Dunav i u ravničarskim predjelima. Teško prohodni bosanski predjeli zahtijevali su osim drukčije taktike i dobru mjeru improvizacije kako u logistici tako i u forsiranju terena. Dnevnik sadrži dosta informacija o putevima i mostovima u Bosni, o njihovu stanju i održavanju.

• Posebno važne su informacije o bosanskim naseljima i utvrdama, njihovom izgledu, stanju i vojnoj jačini.

• S demografskog aspekta od iznimnog su značenja zapisi: K nama dolaze brojni seljaci kršćani koji traže našu zaštitu i žele nam se priključiti ako bismo napustili zemlju. (Fol. 8v) Ili: Cjelokupni kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu i mole za dozvolu da smiju sa svojim stvarima doći u tabor, budući da žele napustiti zemlju i poći za nama. Ja se također nadam da ću sve kršćane, koji se nalaze u zemlji, moći odvesti preko Save. (Fol. 11r)

• Svojevrsno svjedočanstvo predstavljaju crteži. Mi o Bosni imamo vrlo malo starijih slikovnih izvora. Drvorezi u putopisu Benedikta Kuripešića iz godine 1530. s prikazima Krupe, Kamengrada, Ključa, Sokola i Višegrada u znatnoj su mjeri stilizacije svojstvene onom vremenu i drvoreznom žanru. Za slike s Eugenovog pohoda na Bosnu može se reći da su dosta vjerni prikazi bosanskih mjesta. Upada u oči da je autor, kada je riječ o samim mjestima, precizniji, dok okolinu (brda) i krajolike odveć stilizira. To sasvim odgovara namjeri djela koje se interesira za topografiju samo utoliko ukoliko je ona značajna za konkretni poduhvat. Prostor izvan toga za njega je nebitan. Takva praksa poznata nam je i iz kartografije, kako smo to vidjeli i na prikazu toka rijeke Bosne od L. Marsiglija. Pa iako nema nikakvih dokaza de je de Sparr boravio u Bosni i da je skice svoga djela o Bosni radio de visu,[379] on je pri ovom poslu morao koristiti predloške koji su nastali ranije i na licu mjesta. Tako nam i de Sparrovi crteži iz oko god. 1740. donose posredno izgled bosanskih mjesta iz vremena prije tog datuma.

Sada se povjesničarima svih struka i usmjerenja otvara mogućnost da druge izvore o dotičnim mjestima usporede s crtežima i potvrde ili korigiraju njihove prikaze. Tako bismo dobili još potpuniju sliku Bosne 17. stoljeća.

LITERATURA

Charles-Alexandre de Lorraine – L’homme, le maréchal, le grand maître [katalog izložbe] Europalia 87 Österreich. Bruxelles 1987.

FRATI, Lodovico
Catalogo die Manoscritti di Luigi Ferdinando Marsili conservati nella Biblioteca Universitaria di Bologna. – La Bibliofilia, XXVII (1925), 6-7 – XXX (■

GAŠPAROVIĆ, Ratimir
Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX vijeka. Sarajevo 1970. (= ANU BiH, Djela, knj. XXXVII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 22.)

HILLBRAND, Erich
Ein Bildwerk über den bosnischen Streifzug des Prinzen Eugen. – U: Prinz Eugen. Eine donauschwäbische Gedenkschrift zum 300. Geburtstag des Prinzen Eugen. Red. Nikolaus Britz, Wien 1963, str. 80-104.

HILLBRAND, Erich
Oberösterreich in Sparrs Donauatlas. – Mitteilungen des Oberösterreichischen Landesarchivs, 8 (1964), str. 298-307.

PALDUS, Josef
Eine Ansicht von Wien und seiner Umgebung aus dem Jahre 1742. – Berichte und Mitteilungen des Altertums-Vereins zu Wien, Bd. 46-47 (1914), str. 5-8.

[SPARR, François N. de]
Livre concernant les endroits les plus remarquables du Château royale de Terrevure, et de son plan général relevé en perspective: le tout dessinné sur les lieux par F. N. de Sparr en 1753. – [Nachdruck der Ausgabe] 1753. [Bruxelles]. Societé des Bollandistes, 1987. [35 Bl.], nur Illustr. + Beil.

[Bosna Franciscana, god. VI (Sarajevo 1998), br. 9, str. 137-148]

 

„GESCHICHT VON DER TURCKEY“ JÖRGA IZ NÜRNBERGA S IZVJEŠĆEM O PROPASTI BOSNE 1463. GODINE

I.

Među suvremenim svjedočanstvima o propasti Bosne 1463. godine nalazi se i kronika koju je napisao i 1482. ili 1483. objavio u južnonjemačkom mjestu Memmingenu puškar ili topolivac Jörg iz Nürnberga. Posebna vrijednost ovog izvora leži u tome što on potječe od osobe koja je zbivanja u zemlji promatrala iznutra i sasvim neposredno, to jest kao očevidac. Rumunjski povjesničar Constantin J. Karadja, koji je između ostaloga istraživao i Jörgovo djelo, ustanovio je da je za povijest Rumunjske vrlo malo domaćih izvora i da je stoga nužno pribjeći stranim izvorima koje valja ispitati krajnje pažljivo, uzimajući pri tome u obzir čak i one male i naoko nebitne detalje u njima.[380] Karadjin postulat vrijedi također za povijest Bosne i Hercegovine i za kroniku Jörga iz Nürnberga.

U istu kategoriju izvora kao i Jörgov spis daju se svrstati Janičareve uspomene ili turska kronika „Raca“ Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice. Djelo je nastalo između 1497. i 1501. godine; njegov se originalni rukopis nije sačuvao, a do nas je dopro u brojnim prijepisima, prijevodima i preradbama na poljskom i češkom jeziku iz 16.-18. stoljeća.[381] Oznaka „janičar“ nije nadimak nego funkcija koju je Konstantin, nakon što su ga Turci zarobili prilikom osvajanja Novog Brda, obnašao u sultanovoj vojsci. U ovom svojstvu on je sudjelovao i u ratnom pohodu na Bosnu 1463. Poslije pada Bosne ostao je kao zapovjednik tvrđave Zvečaj na Vrbasu. Zvečaj je, zajedno s Jajcem, povratio kralj Matija Korvin i uključio ga u Jajačku banovinu. Tom prilikom bio je zarobljen i Konstantin. Put iz zarobljeništva doveo ga je preko Budima konačno u Poljsku u kojoj je proveo još više od trideset godina. Ali kako ni Poljska nije bila pošteđena od turske opasnosti, to su u preventivnim i obrambenim mjerama našli mjesta i izvještaji svjedoka, očevica i sudionika u turskim ratovima Konstantina iz Ostrovice. U takvom kontekstu nastala je njegova Kronika Turecka koja svakako nije mogla zaobići ni zbivanja u Bosni.

Očevidac osvajanja Bosne bio je također pjesnik, diplomat i biskup Ivan Česmički/Janus Pannonius (1434–1472) koji je u pratnji Matije Korvina („me regia castra sequentem“) bio svjedokom borbe za Jajce kasne 1463. god.[382] Neposredno iz tog doživljaja nastale su dvije poeme Se ipsum excusat quod non praelia tractet i Threnos de morte Barbarae matris.[383] Naravno, stihovi Česmičkoga ne govore ništa konkretno o opsadi i osvojenju Jajca uoči Božića 1463. Prva pjesma je humanistička refleksija o ratu i nasilju; druga: tužbalica nad majčinom smrću koja je vijest iz Pécsi autora stigla ispod zidina kraljevskoga grada u jeku borbe, 10. prosinca. Tu je doživljaj majčine smrti stopljen u doživljaj umiranja na bojnom polju, a kao suprotnost oštrici smrti ocrtan je idealan lik majke umrle u 60. godini života.

Svjedokom bosanske propasti bio je konačno i biskup Nikola Modruški koji je u Bosni boravio u dva navrata (1461. i 1463.) kao papinski legat kod kralja Stjepana Tomaševića i o tome ostavio zapise autobiografskog karaktera.[384]

Postoji i čitav niz drugih suvremenih izvještaja o propasti Bosne, ali su njihovi autori boravili izvan  zemlje i pisali na osnovu drugih izvora kako je to npr. činio Pio II. odnosno Eneja Silvio Piccolomini.[385]

Suvremeni izvor prvoga reda svakako predstavlja i diplomatički i drugi materijal različite provenijencije, ali se on ovdje ne tematizira.[386] Ovdje nas zanimaju samo narativni izvori, a iz kategorije tih izvora konkretno kronika Jörga iz Nürnberga.

II.

Jedini izvor za Jörgovu biografiju jesu oskudni podaci sadržani u njegovom djelu. Prema ovima on je 1456. došao u službu Stjepanu Vukčiću Kosači (1405–1466) kao puškar i topolivac („buchsenmaister“).[387] Rodom je iz Nürnberga, grada koji je na njemačkom prostoru – uz Augsburg, Braunschweig i Dresden – slovio kao jedan od najznačajnijih centara za proizvodnju vatrenog oružja.[388] Praksa angažiranja stručnjaka za oružje iz inozemstva bila je u to doba uobičajena, pri čemu su na glasu bili posebno talijanski i njemački majstori. Nalazimo ih jednako u vojnotehničkoj službi kod Osmanlija kao i država koje su ovi nastojali osvojiti. Sultan Mehmed II. bio je u potrazi za takvim stručnjacima. Osmanlijska vojska bila je dobro organizirana i vrlo pokretljiva, ali je zaostajala za evropskim oružnim standardom; njega je vrijedilo dostići. U vojni uspjeh Osmanlija na evropskom tlu ugrađen je i doprinos ljudi kakav je bio i Jörg iz Nürnberga.

Nakon jedne pobune Vladislava, sina hercega Stjepana, protiv svoga oca Jörg je dospio u osmanlijske ruke. On sâm kao godinu za ovaj događaj navodi 1460.[389] Konstelacija je bila takva da je Vladislav stajao u nekoj vrsti koalicije sa sultanom, tako da mu je kao obol mogao izručiti i uhićenoga Jörga.

Jörg, međutim, u službi Mehmeda II. nije bio sužanj nego dobro plaćeni oružar: und macht mir guten solt (i dobru mi plaću davaše).[390] U ovoj službi proveo je punih dvadeset godina, sve do jednog naloga koji ga je 1480. odveo u Aleksandriju. Tu je Jörg stupio u kontakt s tamošnjim franjevcima i uz njihovu pomoć pobjegao u Veneciju.[391] Poslije toga nalazimo ga također u službi oružara kod pape Siksta IV. (1471–1484), nekadašnjeg franjevca i generala Franjevačkog reda. Siksto IV. je 8. travnja 1481, godinu dana nakon što je Mehmed II. zauzeo Otranto u Apuliji, enciklikom Cogitur iubente altissimo pozvao kršćansku Evropu da organizira flotu uz čiju pomoć bi se Turci protjerali iz Italije. U sklopu ovih nastojanja treba vidjeti i Jörgov angažman; Siksto je htio iskoristiti ne samo Jörgovo tehničko umijeće nego i njegovo poznavanje ustrojstva i stanja u sultanovoj vojsci.

Kakva je dalje bila Jörgova sudbina, ne zna se. Ali činjenica, da je njegovo djelo tiskano na njemačkom jeziku i kod njemačkih tiskara, dopušta zaključak da se on iz Italije vratio u zemlju svoga rođenja i da je tu umro.[392]

III.

Jedino djelo Jörga iz Nürnberga jest njegova kratka povijest Turske, čije je prvo izdanje objavljeno oko 1482/83. pod naslovom: Geschicht von der Turckey u Memmingenu kod izdavača Albrecht Kunne-a u kvart-formatu (širina: 13,2 x visina: 18,2 cm). Izdanje ima svega osam listova. Primjerak, koji je meni stajao na raspolaganju, nalazi se u rukopisnom odjeljenju Bavarske državne biblioteke (Bayerische Staatsbibliothek) u Münchenu (signatura: 40 Inc. s. a. 901m). Izdanje je rubricirano. Kartonski uvez potječe iz 19. stoljeća.[393]

Drugo izdanje se pojavilo 1496. kod istog izdavača, jedanke veličine kao i prvo izdanje i rubricirano, ali sada s predgovorom i dodatkom, bez drvoreza, te prošireno (sada 30 listova). Primjerak ovog izdanja iz Bavarske državne biblioteke (signatura: 40 Inc. c.a. 1310) sadrži rukopisne bilješke na rubu teksta.[394]

Treće izdanje objavljeno je 1500. s proširenim dodatkom u Nürnbergu kod Peter Wagnera, također u kvart-formatu (14 x 19,5 cm), ali sada sa 78 listova, te sa sporadičnim glosama na rubu, ali rjeđim nego kod drugog izdanja. (Signatura primjerka u Bavarskoj državnoj biblioteci: 40 Inc. c.a. 1780w.)[395]

Sva tri navedena primjerka iz Bavarske državne biblioteke imaju exlibris „Bibliotheca Regia Monacensis“ koji F. Dressler datira s oko 1840. godinom i pripisuje knjižnom fondu bavarskog kralja Ludwiga I. (1825–1848).[396]

Prvo izdanje Jörgova djela (u primjerku Bavarske državne biblioteke) nema naslovne stranice. Na prvome (verso) od ukupno osam listova nalazi se preko čitave stranice drvorez s prikazom otmjeno odjevenog konjanika koji bi po nekim detaljima (skeptar, kruna) mogao predstavljati evropskog velikodostojanstvenika ili vladara, a po nekima (sablja) i sultana. U lijevom donjem dijelu slike prikazana je neka bajoslovna životinja slična najviše slonu. Moguće da ova životinja ima ulogu maskote ili talismana; međutim, ako se tu radi o (vrlo nespretnom) prikazu slona, onda on u kompoziciji slike služi apoteozi konjanika naočigled čijih dimenzija se slon čini sićušnim.[397]

Kako se u djelu ne navodi godina izdanja datiranje je uslijedilo prema vodenom znaku (volovska glava) na papiru.

Sâm tekst u münchenskom primjerku počinje (naknadno dodanim) natpisom Ayn tractat von der türckey, a zatim prologom koji je ujedno i sažetak djela:

Es ist zewyssenn das maister [Jörg][398] von Nurnbergk ycz vnnwers hailigen vatters buchsenmaister diese her nach geschrybne geschicht von der Turckey hat gemacht, wann er bey .XXX. iaren dar inn gewondt hat. Itē zum ersten wie die Turcken auffkomē sein. Zum andern̄ wie ein yetlicher Turckischer kaiser sein volbracht. vnd was landt vnū stete vnd anders sc. gewonnen̄ hat. Zum drytten ein winig von irem gesatz oder glauben vasten vnd peten. Zum viertem wie sie die armen gefangen behalten kauffen vnd verkauffen. [Fol. 2r]

Neka se zna da je majstor [Jörg] iz Nürnberga, sada puškar našeg Svetog Oca, složio/sastavio ovu naknadno napisanu povijest Turske u kojoj je proveo 30 godina. Prvo o tome kako su se Turci pojavili. Drugo šta je koji turski sultan činio, te koje zemlje i gradove i drugo je osvajao. Treće nešto o njihovom zakonu ili vjeri, postu i molitvi. Četvrto kako drže, kupuju i prodaju siroto roblje.

Odmah nakon prologa autor izlaže podrijetlo Turaka, to jest Osmanlija, i njihove početke vidi u Anatoliji: Ein slos gelegen in dem Landt Natolia mit namen Ottman̄, da von ein yetlicher kaiser den namē behalten hat. (Dvorac u zemlji Anatoliji zvan Ott(o)man, prema kojemu su svi vladari primili to ime.) Ovim izlaganjem Jörg se uklapa u obilnu literaturu turcica čiji su autori aktualna i povijesna zbivanja spajali s genealoškim pitanjima. Pri tome se i u genealogiji otkrivalo željene elemente: za neke su autore turski počeci u znaku moći i bogatstva, za neke u znaku divljine i nasilja. Tako je bilo i s imenom Turčin koje je postalo metaforom snage i hrabrosti, ali i barbarstva. Historiografi su se upuštali u etimologiziranje tipa: Turck < lat. torquere ili tortura ili: Turck < lat. trux (opor, divlji, mrk).[399] Mašti pojedinaca nije bilo granica. Jedan od rijetkih koji je nad ovim pitanjem rezignirao bio je historiograf Johannes Sambucus (1531–1584): „Varie multa scribuntur de ortu eorum, sed dicendum, quod est scriptum propter peccata dem gentem, cuius nec originem nec linguam scimus, immissurum.“[400] Göllner čitavo jedno poglavlje posvećuje temi „porijeklo i ime (Turaka)“ i donosi obilje bibliografskih podataka s citatima i dokazima za filijaciju pojedinih djela. U tome sklopu on obrađuje i Jörga iz Nürnberga.[401]

Povijesni opis kod Jörga nastavlja se nabrajanjem i kratkim karakterizacijama Osmanovih nasljednika, u prvome redu navodima o vojnim uspjesima. Najveći dio povijesti zauzima opis vladanja Mehmeda II. (1451–1481), osvajača Konstantinopola, Srbije, Peloponeza, Trapezunta, te uspješnog protivnika Venecije. U vrijeme njegove vladavine desio se i pad Bosne i gubitak njezine državne samostalnosti. Posebno ovaj dio traktata, unatoč svim manjkavostima,[402] ima za nas veliku vrijednost kao povijesni izvor.

Na koncu djelo sadrži kratak prikaz vjerske prakse islama kao i nekoliko podataka o trgovini robljem u Osmanskom carstvu: Item Hie nach volget von irem gesacz oder glauben̄ vasten vnd peten (Potom slijedi [izlaganje] o njihovom zakonu ili vjeri, o postu i molitvi); Item Hie nach volget wie sie die armen gefangen̄ behalten kauffen vnd verkauffen (Potom slijedi [izlaganje] o tome kako hvataju bijedne zarobljenike, kako ih kupuju i prodaju). Kao izvor za ove prikaze koji zauzimaju opseg od samo dvije stranice Jörgu je mogao poslužiti Tractatus de moribus, conditionibus et nequicia Turcorum (oko 1480) dominikanca Georgiusa de Hungaria (Captivus Septemcastrensis; oko 1422–1502).[403] U drugom i trećem izdanju djela koja su znatno opsežnija posebno ovi zadnji dijelovi su prošireni. U njih su sada još bili uključeni prikazi Muhamedova života, zapravo izvod iz djela Speculum historiale Vincentiusa Belovacensisa (iz Beauvaisa; između 1184/94–1264),[404] te židovstva i istočnog kršćanstva.

Što se tiče bosanskog dijela Jörgova izvještaja to ovaj ne zadire u daleku povijest zemlje nego počinje njegovim dolaskom hercegu Stjepanu i zbivanjima nakon toga. Riječ je, dakle, o svjedočanstvu suvremenika, ali svjedočanstvu koje je pismeno zabilježeno naknadno (her nach geschrybne Geschicht).[405] Da li je Jörg pri tome osim vlastitog sjećanja koristio i neke pismene izvore nije poznato. Pa iako je djelo pisano s velikom vremenskom distancom od zbivanja sjećanja na njih mogla su biti u bitnim crtama pouzdana. Treba imati na umu da Jörg nije bio dalek i neutraln promatrač nego čovjek koji je po svojoj funkciji bio blizu strukturama vlasti za koje je bila vezana njegova egzistencija. Ova okolnost daje težinu njegovu izvještaju, ali upozorava i na oprez pri čitanju izvještaja: nije li upravo ova blizina određivala kroničarev duktus i perspektivu? Takav zaključak dao bi se npr. izvesti iz opisa oca hercega Stjepana i sina Vladislava. Za Jörga je ovaj drugi „pravi heretik i protivnik svome ocu; on se udruži s Turcima i … odvede mnogo naroda svome ocu“ (fol. 3v).

Historiografija je vrlo kasno otkrila Jörgovu Geschicht von der Turckey kao izvor. Doduše već je Ludwig Hain u svom Repertorium bibliographicum (Stuttgart 1826-38) identificirao sva tri gore navedena izdanja (br. 9379, 9380 i 9381), ali su povjesničari tek u našem stoljeću posegli za tim tekstovima kao relevantnim dokumentima.[406]

Što je do sada pisano o Jörgovu djelu, to su uglavnom sumarni prikazi, s izuzetkom nekoliko priloga koji se bave samo određenim aspektima tog djela. Među prvima koji su Geschicht von der Turckey uočili kao značajan povijesni izvor bio je Richard Loewe sa svojom etnološkom studijom o reliktima Germana na Crnome Moru.[407]

1934. god. u zagrebačkom listu Morgenblatt na ovo djelo upozorio je njemački orijentalist Franz Babinger.[408] I Babingeru je do tada Jörgova kronika bila nepoznata. On se njome pozabavio tek nakon odgovarajućeg upita ruskog bizantologa s američkog sveučilišta u Madisonu (Wisconsin) A. Vasilieva.[409]

Agostino Pertusi podvrgao je kritičkoj analizi samo ona mjesta koja se tiču najstarije turske/osmanlijske povijesti;[410] ovima je svoju pažnju posvetio također Carl Göllner u 3. svesku svoje vrlo pregledne i informativne zibirke Turcica. Jörgovu kroniku kao izvor za povijest Rumunja istraživao je Constantin I. Karadja.[411]

Odreda svi autori koji su pisali o Jörgu iz Nürnberga, pa čak i oni koji su ga spominjali usputno, ukazivali su na važnost njegova djela.[412] Vasiliev i Pertusi su k tomu još sugerirali ponovno izdanje i komentirani prijevod na neki od suvremenih jezika ovog izvora.[413] U našem prilogu transkribirani su i prevedeni naravno samo oni dijelovi iz Jörgova teksta koji se odnose na Bosnu. Međutim, kako je ovo djelo danas vrlo rijetko, a opsegom u svome prvom izdanju i malo, to u dodatku donosimo faksimil tog izdanja u originalnoj veličini, s ciljem da istraživačima tako ponudimo taj izvor.[414]

Sima Ćirković navodi da je fototipsko izdanje Jörgove kronike donio rumunjski povjesničar Constantin Caradja u zborniku posvećenom njegovom kolegi Joanu Lupaşu 1943.[415] Ćirković također tvrdi da je izdanje Jörgove kronike „priredio zajedno s prevodom“ Zoran Konstantinović,[416] ali ne navodi nikakvih daljih podataka.

O recepciji Jörgove kronike teško je reći bilo što pouzdanoga. Činjenica da je ona doživjela tri izdanja govori ipak za sebe. Drugo izdanje bilo je znatno šire od prvoga, a treće opet opsežnije od drugoga. To pokazuje da je za takvu vrstu literature postojao interes kod izdavača i publike. Proširenja izdanja nisu se ticala prvog, povijesnog, dijela nego upravo onih dijelova koji su u prvom izdanju obrađeni vrlo kratko i u kojima je govora o nauci i praksi islama, civilnim i vojnim običajima Turaka itd. Da u redakciji ovih dvaju izdanja nije bio proširen i povijesni dio leži jednostavno u činjenici da je u atmosferi naočigled turske opasnosti („Türkengefahr“) povijest imala drugorazredno značenje. Sada je sasvim nebitno bilo pitanje porijekla kuće Osmanovića, ali je zato od eminentne važnosti bilo npr. pitanje kako Turci postupaju sa zarobljenicima. (Tako drugo i treće izdanje i s obzirom na Bosnu ne donosi ničeg novoga.) Ova pragmatička usmjerenost Jörgove kronike uostalom karakteristična je za sva Turcica kao tip evropske literature 15. i 16. stoljeća.

Jörgovo djelo nije bilo prevedeno na latinski, jezik koji je literaturi „Turcica“ jamčio široku čitalačku publiku. Ali i izdanja na njemačkom bila su dovoljna da kronika dođe u mnoge ruke. Za Kroniku turecku Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice, koja je kao štivo sadržavala mnogo više informacija, a i u literarnom pogledu daleko nadilazilo Jörgov izvještaj, to se ne može reći; ona je zbog ograničene upotrebe češkog odnosno poljskog jezika ostala pristupačna tek uskom krugu potencijalnih čitatelja u zajednici evropskih naroda ugroženoj od Turaka.

Evropski čitatelji, zainteresirani za povijest Osmanskog carstva te religioznog i političkog fenomena islama, davali su nedvojbeno prednost djelu Georgiusa de Hungaria koje je, osim na latinskom originalu, bilo šireno i u brojnim prijevodima.

IV.

Dok Jörg početke osmanske dinastije i njezine predstavnike samo sumarno opisuje, vladavini Mehmeda II. Osvajača (1451–1481)[417] posvećuje relativno dosta prostora. To je i razumljivo, budući da je to vladar Jörgova vremena koji je bitno odredio ne samo političku sudbinu jugositočne Evrope, pa tako i Bosne, nego i životnu sudbinu Jörga sâmog. Odgovarajući tekst glasi u njemačkom izvorniku[418] i hrvatskom prijevodu ovako:

Fol. 3v

[...] Itē in dē LI. iar do gewan er Constantinopel. darnach vber drewiar zog er fur krvchenweissenburgk da ward er schentlich zerbrochen. Nach dem vber zway iar zog er in die wallachye den thet er vil schadens. darnach zog er wider den konig vū Bossna die machten fryd mit einander. Hinnach krieget er auff die Albania vn̄ liess albegin der zeit reiten̄ in vnger land den thet er vil schadens.

Item in dem .LVI. iar ward ich maister Jorg gesandt zu herczog Steffan in Bossna dem gosse ich ettlich buchsen̄ vnd stund ettlich iar by im.

Item in dem .LX. iar do hete herczog Steffan ain son mit namen Ladislaua der was ein rechter haide vnd was albeg wider sein vatter vn̄ gesellt sich zu den turken vnd in kurczen zeyten kam er mit .XL. tausendt mannen vnd furte vil volks seinem aigen vatter hinweg. In dem wart ich maister Jorg mit weib vnd kinden gefangen vnd gefurt fur den turcken vnd do er erhort das ich ein buchsenmaister was liess er mich leben vn̄ macht mir guten soldt.

Darnach in dem .LXI. iar do zog der turck vber den konig von Trapisonda. vnd gewan im an sein landt vnd fing in mit weib vnd kinden vn̄ todt die eines schnoden todts nach drew iaren.

Item Es begab sich das der konig von Bossna krigt wider den konig von vngeren̄ do sprach des konigs von Bossna bruder zu seinē son dein vatter ist vast ein alt man vn̄ wil dich nit regiren lassen. wil du mir ettlich slosser schencken so wil ich den vatter vmb brinen̄ das geschach das wartinnē der turck vnd zog von stundt an vber den konig vn̄ do er kam vor sein stat Seycza [Jajce] do begert er die stat vnd froget nach dem konig sie antworten vnd sprachen herr̄ die stat ist ewr aber ir sollent vor darumb grussen̄ vnsernn herrn̄ als pald schickt hinweg der turck sein haubtman mit .LX. tausendt mannē das erweder esse trunck oder slieff bis das er den konig funde do er nu kam vor das slos Glucz [Ključ] do sass der konig in einner kirchen vntter dem slos vnd schreyb briff seinen edellewtenn das er dem Turcken wider stien muchte [Fol. 4r] aber in dem schryben do kam der haubtman̄ zu pald vnd stryten mit ein ander er erslug dem konig all sein volk nymand kam daruon dan̄ allein er mit einem knaben̄ in das slos. er volgt im nach vnd verschrayb im ein sichers gelayd das er zu im kemfur das slos als pald er kam do fing er in vnd furte ine fur den Turcken der wolt in nit an sehen sunder er hiess im ab slahen sein haubt.

Potom godine [14]51. [Mehmed II.] osvoji Carigrad. Poslije toga nakon tri godine krenu na Beograd, ali bi sramotno potučen. Dvije godine kasnije krenu na Vlašku i nanese joj velike gubitke. Zatim krenu protiv bosanskog kralja, te sklopi s njime mir. Nakon toga povede rat protiv Albanije i u isto vrijeme upade u Ugarsku kojoj nanese veliku štetu.

Potom godine [14]56. bih ja, majstor Jörg, poslan hercegu Stjepanu u Bosnu; njemu lijevah topove i ostadoh nekoliko godina kod njega.

Potom godine [14]60. dogodi se da herceg Stjepan imađaše sina imenom Vladislav koji bijaše pravi heretik i protivnik svome ocu; on se udruži s Turcima i za kratko vrijeme dođe s četrdeset tisuća vojnika i odvede mnogo naroda svome rođenom ocu. Tada ja, majstor Jörg, bih sa ženom i djecom uhvaćen i odveden Turcima koji me, kada saznaše da sam oružar, ostaviše na životu i dobru mi plaću davaše.

Potom godine [14]61. krenuše Turci protiv kralja Trapezunta, zauzeše njegovu zemlju i uhvatiše njega sa ženom i djecom i sramotno ih pogubiše nakon tri godine.

Potom se dogodi da bosanski kralj zarati protiv ugarskog kralja. Tada brat bosanskog kralja reče njegovom sinu: „Tvoj je otac već gotovo starac, ali ti ne daje vlasti. Ako mi dadneš nekoliko dvoraca, ja ću ti oca smaknuti.“ To se i dogodi. To sazna Turčin i krenu odmah protiv kralja i kada stiže pred njegov grad Jajce zatraži grad i upita za kralja. Odgovoriše mu: „Gospodaru, grad je vaš, ali biste trebali odati počast našemu vladaru. Na to Turčin posla svoga kapetana sa šezdeset tisuća vojnika koji niti jedoše niti piše niti spavaše dok kralja ne nađoše. I kada [kapetan] dođe pred tvrđavu Ključ, kralj bijaše u crkvi pod tvrđavom i pisaše pismo svojoj plemenitoj gospodi da se želi oduprijeti Turčinu.∥ Međutim, dok on to pisaše stiže kapetan i oni zapodješe boj. [Kapetan] pobi kralju svo njegovo ljudstvo i nitko ne umače osim njega [kralja] i jednoga sluge koji se spasiše u tvrđavu. Kapetan pođe za njim i zajamči mu slobodu ako iziđe pred tvrđavu. Ali kad on dođe, on ga uhvati i odvede pred Turčina. Ovaj ga ne htjede vidjeti nego naredi da mu odsijeku glavu.

U daljem tekstu riječ je o Mlečanima koji su [14]63., s promjenljivom ratnom srećom, vodili bitke za „stat Metelin“, to jest za otok Lesbos u Egejskom moru.[419]

Nakon toga slijedi podatak o venecijansko-turskom ratu za poluotok Moreju (= Peloponez), što Jörg (ispravno) datira godinom 1463. Zatim se autor ponovno vraća zbivanjima u Bosni:

In dem iar do gewann der vngerisch konig wider die stat Seycza [Jajce] in Bossna der turck zog wider vor die stat vnd gosse vier grosse buchsen vor der Stat vnd bestreyte die er mocht der nit gewinnē. Er erhort wie der vngerisch konig widerumb kom do besorgt er er wurd in dem tal beslossenn vnd warff die buchsen in das wasser Trina vnd zog dar von. Darnach zog der vngerisch konig fur die statt Yskoydinck aber der turcke kom mit grossem volk vn̄ vertrayb ine vn̄ zog wider haim do volgt im nach ein Cristen haubtman̄ mit namen Sekenderbeg vnd was er der Turcken an der lecz fandt die erslug er vnd zog in Sophya vnd nam vil vichs.

Te [1463.] godine osvoji ugarski kralj ponovno grad Jajce u Bosni. Turčin opet dođe pred grad i dade da se tu saliju četiri velika topa i udaraše na grad koji ne mogaše osvojiti. On ču da je ugarski kralj ponovno došao, te ga to zabrinu i on se nađe okružen u dolini, [stoga] baci topove u rijeku Drinu [pogrešno mjesto: Vrbas] i povuče se. Nakon toga krenu na grad Yskoydinck [Zvornik ?], ali Turčin dođe s velikom vojskom, otjera ga i opet se vrati [u prijestolnicu]. Za njim pak krenu jedan kršćanski vojskovođa zvan Skenderbeg i pobi sve Turke koje nađe kod Lješa [?]; uđe u Sofiju i zarobi mnogo stoke.

Jörg u svome djelu ne govori ništa više o Bosni nego nabraja dalje mjesta i zemlje s kojima je sultan ratovao i koje je osvajao: Albaniju, kneževinu Karaman (Armenija), Indiju [?], Negroponte (Euboea), Vlašku, Kafu (Feodosija na Krimu), Srbiju, Ugarsku, Rodos, Veneciju itd. Povijesni dio završava autobiografskim izvještajem, koji glasi:

Fol. 7r [...] Dar nach in dem .LXXX. iar do sandt aus der Turck drew here. eins fur Rodis. das ander in Naplas. das dritt in Allexandria. do sandt mich d Turck in Alexandriam das ich beschauen solt das landt ob ich das gewynnen mochte vnd was ich dar zwbedorfft das wolt er mir schicken also sandt ich geystlich bruder in Allexādria sandt Franciscen orden den peychtet ich. die hulffen vnd rieten mir mit sampt anderen kauff leuten von venedig das ich dar von kam vnd kome gen venedig mit den kauffleuten Darnach ward ich gesandt zu vnserm̄ hailigen vatter dem Babst Sixto quarto des buchsenmaister ich worden pin etc.

Nakon toga godine [14]80. Turci poslaše tri vojske: jednu na Rodos, drugu na Naupliu [Nauplion], treću na Aleksandriju. Tom me zgodom sultan posla u Aleksandriju da vidim zemlju da li bi je mogao osvojiti i šta bi mi bilo za to potrebno. To je bila svrha moga poslanja. U Aleksandriji nađem duhovnu braću reda sv. Franje i njima se ispovjedim. Oni mi pomogoše i savjetovaše da odatle odem s ostalim mletačkim trgovcima. I tako dođoh s trgovcima u Veneciju. Nakon toga bih poslan našemu sv. Ocu papi Sikstu IV. čiji oružar postadoh.

Sve u svemu Jörgov izvještaj o Bosni može se okarakterizirati kao trezven, u svakom slučaju trezveniji od onog Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice koji obiluje narodnim predajama i legendama.[420] Elemente legende kod Jörga nalazimo u izvještaju o ratu bosanskog kralja protiv ugarskog kralja (fol. 3v–4r). Okvir zbivanja koja su kulminirala smrću kralja (Tomaša 1461.) jest vjerodostojan, ali njihovu dramatizaciju, koju kroničar postiže upravnim govorom i dijalozima, treba svakako smjestiti u sferu legendarnoga. Akteri drame jesu kraljev brat (Radivoj) i sin (Stjepan Tomašević) koji kuju komplot za smaknuće starog i oboljelog kralja. Stjepan će poslije očeve smrti sjesti na kraljevsko prijestolje; time je topos ocoubojstva, kojim obiluju srednjovjekovne kronike i biografije vladara, u ovoj bosanskoj verziji dobio svoj završni čin. Zna se da je Tomaš sredinom 1461. tražio liječničku pomoć iz Dubrovnika, ali točne okolnosti njegove smrti ostale su nejasne. Upravo ta nejasnoća bila je humus pogodan za legendu u koju su kasnije uključeni također Matija Korvin i sultan Mehmed.[421] Na možebitnu objekciju da između konkrentih povijesnih zbivanja i nastanka kronike nije bilo dovoljno vremena za oblikovanje legende može se odgovoriti ukazivanjem na iskustvo iz našeg stoljeća u kome su sa svim ratnim izvješćima paralelno bile kolportirane i legende.[422]

Opis tragedije kralja Stjepana Tomaševića u Ključu korespondira u najbitinijim crtama s drugim poznatim izvješćima. Zapadni izvori znaju da je kralj bio u tvrđavi sa svojim trinaestogodišnjim nećakom, dok turski izvori kao pratnju spominju brata kraljeva.[423] Također smaknuće kralja „na prevaru“ ima svoju podlogu i potvrdu u drugim pisanim izvorima i tradiciji. Prema ovima Mehmed je uz sebe vodio šejha Bestamija koji je na sultanovo obećanje da će kralju poštedjeti život izdao fetvu koja je ovo obećanje stavila izvan snage. Navodno šejh sâm bio je onaj koji je kralju odrubio glavu.[424]

V.

Jörg iz Nürnberga spada u red autora čija su djela kroz stoljeća oblikovala sliku kršćanske Evrope o Osmanskom Carstvu i Turcima. Premda njegovo djelo nije originalno, to je on ipak u njega unio i svoja iskustva i svoje viđenje stvari. Nakon boravka u Bosni dospio je u tursko sužanjstvo i dijelio sudbinu Konstantina iz Ostrovice, Hansa Schiltbergera, Bartolomeja Georgijevića, Hansa Ulricha Kraffta, Georgiusa de Hungaria (Captivus Septemcastrensis) i dr. Svi oni opisali su narod, povijest, religiju i običaje zemlje svoga sužanjstva, te tako stvorili jedan tip „sužanjske“ literature.[425] Njihova djela nastala su dakako ne kao dnevnički zapisi nego duže ili kraće vrijeme nakon zarobljeničkog iskustva kao „memoari“ i u političkim sredinama kojima je takva literatura bila egzistencijalno potrebita.

Što se tiče historiografskih postupaka Jörgova djela, to ono u sebi sadrži karakteristike više žanrova: kroničarskog izvještaja, povijesne kompilacije, neposredno doživljenog, legende itd. Sve ovo čini djelo vrlo slojevitim i za upotrebu nipošto jednostavnim. Ako bismo to djelo trebali odrediti s obzirom na njegove glavne odlike i intenciju autora, onda bi ono zaslužilo kvalifikaciju historijsko-političkog djela.

Pertusi je u svojoj kritičkoj analizi izvještaja o (naj)starijoj povijesti Osmanlija pokazao da Jörg miješa imena i akcije pojedinih vladara. Jednako vrijedi i za ona mjesta na kojima je govor o srpskoj historiji u vrijeme turskih upada.[426]

Zbivanja u Bosni bila su Jörgu mnogo poznatija, a osobe koje stoje u središtu njegova izvještaja, Stjepan i Vladislav, bile su sigurno u njegovoj blizini. Od mjesta on spominje Jajce i Ključ, od drugih geografskih pojmova rijeku Drinu u koju su po njemu Turci, povlačeći se ispod Jajca, pobacali topove. Praksa u onovremenoj vojnoj tehnici bila je takva da su se topovi za opsadu gradova lijevali na licu mjesta, a u slučaju povlačenja tu i uništavali.[427] Konstantin iz Ostrovice, za koga Đ. Živanović veli da se u geografiji „nije najbolje snalazio“[428], opisuje isti događaj riječima: Sultan „naredi da se topovi dovuku do vode koju zovu Vrbas blizu varoši, i da ih tamo bace gde voda sa stene pada, da ih niko ne može izvući“.[429]

Oblik Yskoydinck za mjesto koje je sultan oteo Matiji Korvinu 1464. može se odnosti samo na grad i utvrdu Zvornik.[430]

Nije sasvim jasan geografski pojam „an der lecz“ (fol. 4r) koji Jörg spominje u svezi sa sukobima između Skenderbega i sultana 1463. Biograf Mehmeda Osvajača Franz Babinger veli za ovaj period albanske povijesti: „O pojedinim fazama borbe na albanskom tlu poznato je veoma malo što bi se moglo smatrati pouzdanim.“[431] Godine 1457. turska je vojska potisnula do mjesta Lesha (Alessio; Lješ). Zna se da je 2. rujna iste godine Skenderbeg Turcima nanio veliki poraz kod Tomorice. O turskom porazu kod Lesha 1463. nema podataka, ali je najvjerojatnije da Jörg pod „lecz“ misli upravo na Lesh/Lješ.[432]

Podatak iz Jörgove biografije da je bio topolivac i da je u tom svojstvu došao u službu hercega Stjepana nije za nas nebitan. Jörg je došao iz Nürnberga, grada koji je sredinom 15. st. slovio među najznamenitije proizvođače oružja na južnonjemačkom prostoru. Da je Stjepan iz jednog takvog središta doveo sebi majstora oružara, pokazuje dokle su sve dosezali poslovni dodiri, a indirektno pokazuje također s kakvim vojnotehničkim standardom je Stjepan mogao raspolagati.

Kada je Jörg zarobljen s njime je bila zarobljena i njegova obitelj (mit weib vnd kinden), a ta činjenica upućuje na to da je njegov boravak u Bosni bio planiran na duže vrijeme.

O Jörgovom djelovanju kod hercega Stjepana nema u drugim dostupnim izvorima nikakva spomena. Ali oznaka Vladislava kao „protivnika svome ocu“ koji „odvede mnogo naroda svome rođenom ocu“[433] dopušta zaključak da je Jörg u svojoj prosudbi konflikta na Stjepanovoj strani. Da je on kojim slučajem odobravao Vladislavove postupke, sigurno bi odnos oca i sina bio opisan drugim riječima. On bi tada zacijelo spomenuo i činjenicu da je i herceg sâm podržavao Turke u njihovim akcijama protiv Zete i Albanije te bio spreman sultanu pružiti i vojnu pomoć.[434]

Kvalificirajući Vladislava Jörg mu pridjeva epitet „ein rechter haide“ (pravi nevjernik, heretik), što se može shvatiti prije svega u smislu političkog odmetništva. Međutim, on se na toj činjenici dalje ne zadržava, za razliku od neznatno kasnije objavljenog Liber cronicarum Hartmanna Schedela (1440-1514)[435] čiji se cjelokupni izvještaj o Bosni svodi zapravo samo na njezinu „heretičku“ komponentu. Bit će da Jörg ovdje argumentira isključivo politički, jer da je on imao stvarno na umu crkvenost oca i sina, onda sigurno ne bi mogao poštedjeti ni Stjepana – morao bi i njega svrstati u kategoriju „pravih heretika“.[436]

Kada Jörg opisuje Vladislavovo udruživanje s Turcima, a protiv svoga oca hercega Stjepana, to nije prvenstveno autorovo stiliziranje negativnog lika pobunjeničkog sina nego odgovara činjenicama. Naravno, u kroničarevoj nužno reduciranoj naraciji dobiva se dojam kao da je riječ o jednokratnom postupku; međutim zna se da je vrludanje Vladislava između lojalnosti ocu, protivljenja njemu i traženja oslonca u Turcima trajalo dugo i bilo izloženo mijenama. Također Jörg zna samo za Vladislava kao pobunjenika, ne spominjući ni jednom riječju drugoga Stjepanovog sina, Stjepana, koji je također bio involviran u obiteljske sukobe oko podjele hercegovih zemalja.[437]

Zusammenfassung

Die „Geschicht von der Turckey“ des Jörg von Nürnberg mit dem Bericht über den Fall Bosniens 1463

Zu den seltenen zeitgenössischen Berichten über den Fall Bosniens unter die osmanische Herrschaft im Jahr 1463 gehört der Bericht des Jörg von Nürnberg in seiner „Geschicht von der Turckey“ (Memmingen 1482/83). Jörg, der als „buchsenmaister“ mehrere Jahre in Diensten bei Stjepan Vukčić-Kosača (1405–1466) verbrachte, geriet um 1460 in osmanische Gefangenschaft, verdingte sich im Sultansheer ebenfalls als Büchsenmeister und erlebte in dieser Funktion als Augenzeuge den Zusammenbruch des bosnischen Staates und die osmanische Eroberung des Landes. Der entsprechende Bericht in „Geschicht von der Turckey“ nimmt in der kleinen Schrift verhältnismäßig viel Platz ein; er ist zwar nicht ganz frei von Legenden und Ungenauigkeiten, seine Kernaussagen jedoch sind sachlich und lassen sich in Einklang mit den schon bekannten Fakten über diese Ereignisse bringen.

Die Geschicht von der Turckey erlebte noch zwei erweiterte Auflagen (Memmingen 1496; Nürnberg 1500), wobei die Erweiterungen den Bericht über Bosnien nicht betrafen.

Wegen der Seltenheit der Schrift und wegen ihres hohen Quellenwertes wird im Anhang ein Faksimile der ersten Ausgabe von „Geschicht von der Turckey“ gebracht.

[Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo - Fojnica 2000, str. 239-258 + (faksimil 259-273)]

ZEMLJOPIS PO KARLU MAYU
Knjiga balkanskih crteža Uda Scholza

Naslov knjige*, koja je zamišljena kao popratna publikacija uz istoimenu izložbu, aludira svjesno na roman Karla Maya In den Schluchten des Balkan (U balkanskim gudurama), u kome se u romantičarskoj fikciji radnja smješta u brdski krajolik koji bi se trebao nalaziti negdje na prostoru između Albanije, Makedonije i Kosova. Sugestivnost ove fikcije bila je toliko jaka da je mladi Udo Scholz (rođen 1913. u moravskom mjestu Dolní Studánky/Schönbrunn, odrastao u Moravskoj Ostravi; umro 1989. u Bavarskoj) za vrijeme čitanja Mayevih avanturističkih romana pred sobom držao otvoren atlas, kako bi mogao identificirati topografiju svoje lektire. Ova ga je lektira konačno potakla da, sâm ili u pratnji, u vremenu između 1931. i 1938. krene više puta u potragu za mjestima opisanim u toj literaturi. Scholzovo zanimanje za Balkan proisteklo je iz literature, ali je on svoj susret s ovim krajem razradio ne literarno, nego likovno.

Scholzovo prvo putovanje po Balkanu (u Bugarsku i Tursku) uslijedilo je nakon njegove mature 1931. godine. Sljedeće godine upisao je studij geografije i likovne umjetnosti na njemačkom sveučilištu i na njemačkoj Tehničkoj visokoj školi u Pragu, ali je istovremeno pohađao i grafičku klasu na praškoj Akademiji za likovne umjetnosti. U vrijeme studija poduzeo je još dva putovanja po Balkanu (1933. i 1935.) koja su ga odvela u Srbiju, Kosovo, Makedoniju, Crnu Goru, sjevernu Albaniju i sjevernu Grčku, a prošao je i dijelovima Dalmacije i Bosne. Nakon završenog studija dobio je mjesto asistenta na njemačkoj Tehničkoj visokoj školi u Pragu (1936–1938). Zatim su uslijedila još dva daljnja putovanja na njemu tako dragi jug (1936. i 1938.). Sa svakoga od ovih putovanja kući je donio blokove sa skicama, crtežima i akvarelima na kojima su u prvome redu prikazani ljudi i arhitektura. Za vrijeme putovanja 1936, osim toga, skupljao je materijal za diplomski rad iz geografije o demografskoj slici i naseljima Stare Srbije.

Velik dio likovnih radova nastalih za vrijeme ovih putovanja nestao je, između ostaloga i Scholzov dnevnik. Sačuvale su se samo neke zabilješke koje je pisac kasnije sâm, budući da su bile pravljene nesistematski ili stenografski, dešifrirao i transkribirao. U njima je najviše riječ o prelascima granica, vožnjama i pješačenjima, konacima s ušima ili bez njih, prijaznim ljudima i manje prijaznim činovnicima. Mjestimice se tu osjeti nešto i od atmosfere koja je u to vrijeme vladala u srednjoj Evropi, tako u zapisima iz 1938. za vrijeme vožnje parobrodom po Dunavu: Česi, Slovaci, Moravci, Poljaci – svi su imali jasne predodžbe o svojoj političkoj budućnosti i svi su ih strastveno i glasno zagovarali (str. 73). U Travniku morao je Scholz zatražiti pomoć zubara i dospio je u ordinaciju Sefarda Mike Salomona: „Doktor je natucao njemački, a prema meni se ponio najljubaznije, premda je saznao da sam sudetski Nijemac.“ (27. lipnja 1938, str. 77.)

Scholzov interes nije bio usmjeren prema političkim mijenama u Evropi nego balkanskoj romantici ili onome što se obično pod time razumijeva. Ali unatoč tome ne možemo a da njegovo djelo, naočigled aktualnih zbivanja na Balkanu, ne promatramo i čitamo danas isljučujući i ovu perspektivu. Ni Scholzu nije moglo promaći da na Balkanu između pojedinih etničkih grupa vladaju međusobne predrasude i netrpeljivost (usp. str. 26, 30, 43, 51 i 61). Bilo bi sigurno pretjerano posegnuti za dnevničkim zapisima ovoga tada mladog čovjeka i koristiti ih kao „dokaz“, ali se isto tako i njegova usput načinjena zapažanja ne smiju okvalificirati kao adnotacije apolitičkog i nevještog promatrača; povijesna znanost zna i ovakve „male“ iskaze iskoristiti kao svjedočanstva i ugraditi ih u jednu širu sliku.

Ipak, prema Scholzu treba biti pravedan i na prvome mjestu istaći umjetničku stranu njegovog djela koje sadrži uglavnom crteže olovkom, ugljenom i perom, zatim nekoliko akvarela – ukupno oko 60 originalnih crteža. Blokovi sa skicama nisu se nažalost sačuvali, ali su se zato sačuvali snimci i fotografije prema kojima je Scholz kasnije na transparentnom papiru izradio crteže malog formata i ove prilikom svojih predavanja koristio za dia-projekcije. Ove minijature rađene su u manirima karikature – s malo poteza i ograničene samo na najnužnije – ali u svojoj izražajnosti pokazuju Scholza kao suverenog crtača i darovitog promatrača. Pri tome treba naglasiti da su ovi „dia-crteži“ nastali mnogo godina nakon viđenog i doživljenog, no umjetnikova ruka nije nikada došla u napast da rekonstruira ili oblikuje bez pokrića. Svaki detalj ima svoju podlogu. Stoga crteži djeluju vrlo uvjerljivo, a s obzirom na neobičnu tehniku i vrlo simpatično.

U knjizi, koja je ujedno i neka vrsta izložbenog kataloga, doneseno je oko 60 crno-bijelih reprodukcija Scholzovih radova, što je sasvim dovoljno da se o ovom umjetniku, zaljubljeniku u Balkan, dobije jasna slika. Knjiga sadrži osim toga i uvodne tekstove: „Tko je bio Udo Scholz?“ i „Odakle potječe materijal za izložbu?“, jedan povijesni uvod te popis objekata izložbe. Najveći dio zauzimaju opisi pojedinih putovanja, čija se rekonstrukcija oslanja uglavnom na dnevničke zapise; izvodi iz ovih zapisa su ilustrirani odgovarajućim crtežima. Premda u središtu Scholzova interesa Bosna i Hercegovina nije stajala na prvome mjestu, ona je ipak i u njegovom djelu i u ovoj publikaciji/izložbi dobro zastupljena. Reproducirani su sljedeći bosansko-hercegovački motivi: Sava kao kulturna granica između Bosne i Slavonije; Džamija u Mostaru; Scholz i drug na kamionu u dolini Bosne; Panorama Travnika; Stara džamija („stara crkva“) u Travniku; Besim-beg Teskeredžić iz Travnika; Mlin za žito i crepulja za pečenje kruha; Bogumilski nadgrobni spomenici kod Jajca; Kula u Jajcu; Drvena džamija u Jezeru kod Jajca. Omot knjige krasi akvarel Jajca, a kao popratni materijal uz izložbu tiskana je i razglednica s akvareliranim prikazom kule u Jajcu. Iz Scholzovih zapisa treba posebno spomenuti one iz Travnika, gdje je bio gost kod obitelji direktora travničke Građanske škole Barbarića: „… Direktor me je osim toga upoznao s Besimbegom Teskeredžićem koji je prije agrarne reforme bio najbogatiji travnički beg. Izuzetno inteligentan, nekoć austrijski poslanik u Carigradu, samosvjesni musliman koji nikada ne skida fesa, oduševljeni prijatelj prirode i osnivač mnogobrojnih turističkih svratišta u bosanskim planinama … Bio sam s njime četiri sata na Vlašiću … Izvanredno je interesantan čovjek i već se radujem razgovoru s njim. Današnje prijepodne proveo sam u visokom društvu upravitelja ovdašnjeg isusovačkog kolegija.“ (29. srpnja 1938; str. 78.)

Da bi se bolje razumjelo kulturnu i estetsku perspektivu našeg putnika po Balkanu za preporučiti je studija autorice Mechthild Golczewski Der Balkan in deutschen und österreichischen Reise- und Erlebnisberichten 1912–1918 (Balkan u njemačkim i austrijskim putopisima i svjedočanstvima), Wiesbaden 1981. Za dalje usporedbe vrijedi pozabaviti se putopisima Engleskinje Mary Edith Durham (1863–1944) Through the Lands ofthe Serbs (1904), The Burden of the Balkans (1905), High Albania (1909), Some tribal Origins, laws and Customs of the Balkans (1928) i dr. Kao crtačica Durham ne može naravno konkurirati sa Scholzom, ali ono što je njima zajedničko, to je oduševljenje Balkanom i sposobnost da nas upozore na detalje koje – bez njihove pomoći – vjerojatno ne bismo bili u stanju zamijetiti. Ako iz mnoštva drugih ovdje navodim samo Durham, to je iz razloga što je ona nepravedno zaboravljena, a to ni po čemu nije zaslužila; nema joj spomena ni u knizi Omera Hadžiselimovića: Na vratima istoka. Engleski putnici o Bosni i Hercegovini od 16. do 20. vijeka, Sarajevo 1989. Ona je jedna od rijetkih strankinja koje su se usudile zaći i u naj-zabitnija balkanska mjesta i opisati ih. To valja i zbog toga istaknuti, budući da je Durham kao žena u mnogim stvarima imala perspektivu drukčiju od one njezinih muških kolega. Osim toga pisala je lijepo, a imala je i istančan osjećaj za politička zbivanja u ovim krajevima. O Bosni je pisala u knjigama Twenty years of Balkan Tangle (1920) i The Sarajevo Crime (1925).

Romani Karla Maya bili su Scholzov baedeker, a tko s takvom lektirom krene na put, taj će  tražene junake i krajolike ili stvarno naći ili ih fiktivno pronaći. U Prizrenu Scholz je u više navrata bio gost kod mjesnog katoličkog biskupa „koji s oduševljenjem govori o Karlu Mayu“ (str. 32). S prijateljem Walterom Kutscherom Scholz je posjetio jednoga pašu koji je svoje franačke goste primio u konaku i dočekao s plesačicom i talambasima – sve to naravno ne u stvarnosti nego u fantaziji crtača (ilustr. na str. 11). Na slici su Scholz i Kutschera prikazani kao dječaci, pokraj njih stari paša i elegantna plesačica; u ovoj sceni očituju se ne samo romantičarske sanjarije načitanog mladića nego i fini humor koji se kod Scholza ne može previdjeti (usp. crtež kako Scholz fotografira na tržnici, str. 22, zatim crtež susreta s bugarskom ciganskom čergom na str. 27. ili crtež aromunskog pastira na str. 36. i dr.).

Bilo bi zanimljivo saznati iz čega se još, osim romana Karla Maya, napajala Scholzova slika Balkana. Iz njegovih dnevničkih zapisa o tome ne saznajemo ništa. Da li je on nešto znao o svojim prethodnicima koji su s jednakom otvorenošću i sličnom prizmom krenuli iz Češke u „balkanske gudure“, prešli ih uzduž i poprijeko i oslikali? Da ovdje navedemo samo neke od njih: Jaroslav Čermák iz Praga (1830–1878), student münchenske likovne akademije koji je gotovo čitav svoj život preveo u inozemstvu, pa u inozemstvu (u Parizu) i umro. Poznati su prije svega njegovi crteži iz ustaničke Crne Gore, motivi koji korespondiraju s jednim drugim Čermákovim tematskim kompleksom, njegovim prikazima husitske ustaničke prošlosti. U tematskom pogledu i političkoj perspektivi Čermák je bio vrlo bliz piscu i novinaru Josefu Holečeku (1853–1929). František Bohumír Zvěřina (1835–1912), crtač i slikar koji je obišao sve balkanske zemlje i o svojim putovanjima izvještavao u slici i riječi u časopisima Globus, Leipziger Illustrierte Zeitung ili Gartenlaube (njegove je ilustracije kod nas donosio često i zagrebački Vienac). Ludvík Kuba (1863–1956), također učenik münchenske akademije, pisac i folklorist koji je svoje boravke na Balkanu koristio i za muzikološka istraživanja. Ova bi se lista mogla proširiti s još mnogim imenima različitih zvanja, koji su svi porijeklom iz Češke, a koji su imali velikog udjela u otkrivanju i upoznavanju balkanskog prostora. Jedno sistematsko istraživanje ovog doprinosa u znanosti, književnosti, umjetnosti, fotografiji, etnografiji i dr. nije još obavljeno. Stoga je i iz ovog razloga izložba posvećena Udi Scholzu, kao i popratna publikacija uz tu izložbu, vrlo dobrodošao poduhvat za koji treba prije svega zahvaliti umjetnikovom sinu, Herbertu Scholzu.

[Forum Bosnae 5 (Sarajevo 1999), str. 287-291]

Bilješke:

[1] U tekstu se ne navodi uvijek puno ime Bosna i Hercegovina odnosno bosansko-hercegovački, nego samo Bosna i bosanski. Ovo nema nikakvog drugog značenja osim retoričke, tekstualne pragmatike. Ondje, gdje bude posebno govora o Bosni ili o Hercegovini, bit će to izričito naznačeno.

[2] Časopis je pod tim imenom počeo izlaziti 1946. Od 1970. Naslovljen je kao Étnopsychologie. Revue de psychologie des peuples, a od 1984. Kao Cahiers de sociologie économique et culturelle s podnaslovom Étnopsychologie. Časopis ima i posebnu imagološku rubriku.

[3] O tome Hugo Dyserinck u: Imagologica Slavica. Bilder vom eigenen und dem anderen Land. Hrsg. von Elke Mehnert. (= Studien zur Reiseliteratur und Imagologieforschung, Bd. 1). Frankfurt am Main  1997, str. 16-17.

[4]Usp. H. Dyserinck u: Imagologica Slavica, str. 18.

[5] Usp. Peter Brang: Reisen und Reisetexte in philologischer und poetologischer Sicht, u: Fakten und Fabeln. Schweizerisch-slavische Reisebegegnung vom 8. bis zum 20. Jahrhundert. Hrsg. von Monika Bankowski [i dr.], Basel, Frankfurt a. M. 1991, str. 14-15.

[6] Carsten Goehrke: Reisen und Reisetexte aus der Sicht der Geschichtswissenschaft, u: Fakten und Fabeln (v. bilj. 5), str. 30.

[7] Ovoj tabli posvećen je zbornik Europäischer Völkerspiegel. Imagologisch-ethnographische Studien zu den Völkertafeln des frühen 18. Jahrhunderts, hrsg. von Franz K. Stanzel, Heidelberg 1999; usp. takoper Franz K. Stanzel: Europäer. Ein imagologischer Essay, 2. Aufl., Heidelberg 1997.

[8] Johann Wolfgang Goethe: Faust I, dio prvi, druga scena: „Vor dem Thore“.

[9] Kako su granice Zapad – Istok zapravo samo vlastite projekcije podložne prije svega političkim mijenama, pokazuje primjer njemačko-francuskog antagonizma nakon rata 1870/71. U francuskoj publicistici „Zapad“, to jest „civilisation“, bila je Francuska; prostor od Rajne sve do Urala, dakle i Njemačka, bio je „Istok“, dok je odatle dalje bila Azija. Posebno angažiran primjer ovakve slike svijeta jest u Francuskoj u svoje vrijeme vrlo utjecajna knjiga Défense de l’Occident (Paris 1927) autora Henri Massis-a.

[10] [Matija Mažuranić]: Pogled u Bosnu, ili Kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40. po jednom Domorodcu, Zagreb 1842, str. III-IV.

[11] Slavoljub Bošnjak [= Ivan Frano Jukić]: Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851, str. VII.

[12] Ratimir Gašparović: Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX vijeka, (= ANUBiH; Djela, knj. XXXVII; Odjeljenje društvenih nauka, knj. 22), Sarajevo 1970, passim.

[13] Belsazar Hacquet kaže za Tabula geographica gentium alpinarum … da ju je mogao ispraviti „za dobru trećinu“. Belsazar Hacquet: Physikalisch-politische Reise aus den Dinarischen durch die Julischen, Carnischen, Rhätischen in die Norischen Alpen, bearb. von Hedwig Rüber und Axel Straßer, hrsg. vom Deutschen Alpenverein (= Alpine Klassiker, Bd. 12), München 1989, str. 16; Otto Sendtner: Reise nach Bosnien. Von einem botanischen Reisenden, u: Das Ausland, Nr. 118 (1848), str. 476.

[14] Ernst von Hesse-Wartegg: Die Balkanstaaten und ihre Völker. Reisen, Beobachtungen und Erlebnisse, Regensburg 1917, predgovor.

[15]  Kolikogod su vodiči bili pomoć pri putovanju (vademecum), oni su na svoj način fiksirali sliku zemlje tako što su propisivali pravce putovanja i normirali šta je vrijedno pažnje („sehenswert“). U ovim vodičima nisu samo nabrojene i opisane znamenitosti nego je o njima donesen i vrednosni sud, tako da su putnici već na neki način bili „indoktrinirani“.

[16] Mostar–Ragusa – im Automobil, u: Robert Michel: Fahrten in den Reichslanden. Bilder und Skizzen aus Bosnien und der Hercegovina, Wien und Leipzig 1912, 63-76.

[17] Usp. Die Freude in der Hercegovina, u: R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 53-61. (moj prijevod: Radost u Hercegovini, u: Napredak. Hrvatski narodni kalendar za 1994., Sarajevo 1993, str. 112-115).

[18] [Joseph M.] Baernreither: Ein Herbstausflug in die Dinarischen Alpen, u: Österreichische Rundschau, Bd. XXXVII, H. 4/1913, str. 266.

[19] Gerhard Stappen: Faltboot, Zelt und Hammelbraten. Auf den wilden Wassern der Drina, Wien, München, 2. Aufl. 1962, str. 154.

[20]E. von Hesse-Wartegg: Die Balkanstaaten und ihre Völker, 256. Autor s pravom ističe zasluge Austrijanaca za razvoj turizma u Bosni i Hercegovini.

[21] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 191.

[22] Maximilian Hölzel: Balkan in Flammen. Unter Helden, Göttern und einfältigen Weisen, München 1939, str. 17.

[23] August Schlipköter: Unter den Bosniaken. (Erinnerungen), u: Der Heiden Licht. Bilder aus der Heidenmission. Dargeboten für unsere heranwachsende Jugend, hrsg. von A. Schlipköter, Stuttgart 1925, str. 159.

[24] A. Schlipköter: Unter den Bosniaken, str. 158.

[25] M. Hölzel: Balkan in Flammen, str. 81-82.

[26] M. Hölzel: Balkan in Flammen, str. 76. O autoru Hölzelu inače znamo vrlo malo; najviše podataka neći će se u upravo citiranoj knjizi koja ima autobiografski karakter.

[27] Interesantno kako oberst Friedrich Witousch ovo svojstvo dovodi u vezu s navodnim simpatijama stanovništva prema okupacionoj vojsci. Kao kontrast tome on zapaža odbojnost stanovništva prema civilnim službenicima, unatoč tome što su ovi bili Slaveni i govorili nekim od slavenskih jezika. Die Einser Bosniaken, hrsg. vom Kameradschafts-Verband des Regimentes, Erstes Heft [Wien] 1931, str. 7.

[28] Die Einser Bosniaken, str. 18.

[29] M. Hölzel: Balkan in Flammen, str. 13-14.

[30] Heinrich Penn: Hadschi Loja und die schwarze Sultanin von Trebinje. Die österreichische Occupation Bosniens. Zeitgeschichtlicher Sensations-Roman, Brün [bez. god.], str. 460.

[31] [Anonymus]: Erlebtes in Bosnien. Aus dem Tagebuch eines k.k. Officiers. (Juli und August 1878), Wien 1878, str. 14.

[32] H. Penn: Hadschi Loja, str. 885; usp. Enver Imamović: Historija bosanske vojske, Sarajevo 1999, str. 283-284.

[33] Od kćerke Roberta Michela, Agate Michel-Mosettig, iz Beča dobio sam svojevremeno iz autorove ostavštine kopiju njegova članka „Lärm bei Kalinovik“ (Buka kod Kalinovika), u kojem su sadržani opis i fotografija takvih kola. Na žalost, nisam mogao ustanoviti gdje je i kada članak objavljen.

[34] H. Penn: Hadschi Loja, str. 538-9; 544.

[35] H. Penn: Hadschi Loja, str. 685.

[36] H. Penn: Hadschi Loja, str. 314.

[37] H. Penn: Hadschi Loja, str. 18-19; 273-274. (pjesma „Bosnisch Weidlingau“); v. također Zeitschrift des Vereins für Volkskunde, god. IV, Berlin 1894, str. 90. (pjesma „Die Sonne strahlt im Westen“ prema zapisu Antona Englerta).

[38] Npr. [Anonymus]: Erlebtes in Bosnien.

[39] A. Retlaw: Die Catastrophe von Banjaluka. Trauerspiel in drei Aufzügen, Leipzig 1878; Anton Feimann: Heimkehr. Episode aus der Okkupation Bosniens und der Herzegowina im Jahre 1878. In einem Aufzuge, Wien 1914.

[40] Carl Balog von Mankobück: Kriegs-Bilder-Skizzen aus dem bosnisch-herzegowinischen Occupations-Feldzuige 1878 von der Marschlinien Brood, Sarajevo, Visegrad bis an den Limm, Wien [1879].

[41] Tekst proklamacije donosi Berislav Gavranović: Bosna i Hercegovina u doba austrougarske okupacije 1878. godine (= ANUBiH, Građa, knj. XVIII; Odjeljenje društvenih nauka, knj. 14), Sarajevo 1973, Str. 254-257.

[42] Pennovo opsežno djelo ni po najlabavijim kriterijima ne zaslužuje oznaku „roman“. Ni strukturalno ni stilski ni tematski ono ne ispunjava preduvjete za ovaj žanr. Iz primjerka iz Österreichische Nationalbibliothek u Beču koji sam imao u ruci može se zaključiti da je knjiga izlazila u nastavcima u obliku malih svezaka i da je naknadno samo uvezom pretvorena u „roman“. Moguće je da su njegovi dijelovi izlazili i u nekim njemačkim novinama u Brnu, gdje je Penn radio kao novinar i urednik. Kao nakladnik slovi „Verlag von Fr. Karafiat“ iz Brna (o nakladniku v. Biographisches Lexikon zur Geschichte der böhmischen Länder, Bd. II, München, Wien 1980, str. 103-104). Da je djelo računalo s čitalačkom publikom upravo ovog mjesta vidi se i iz toga da se u njemu upadno često opisuju vojne jedinice i pojedinci iz Brna i Moravske. Usp. npr. str. 452-453, 461-462, 495-497. i dr.

[43] H. Penn: Hadschi Loja, str. 497; usp. slično kod M. Hölzel: Balkan in Flammen, str. 83.

[44] H. Penn: Hadschi Loja, str. 537-538.

[45] To je indirektno izraženo i kod Baernreithera koji kao preteče Steinbeißovih putova kod Drvara prepoznaje rimske ceste: „Tlo je pokriveno ostacima prošlosti šuma koje možda ljudske ruke nisu nikada dodirnule, na nekim mjestima moguće zadnji put kada su Rimljani kroz ovu divljinu gradili svoje putove.“ J. M. Baernreither: Ein Herbsausflug, str. 266.

[46] H. Penn: Hadschi Loja, str. 545.

[47] Usp. npr. Geschichten vom Hadschi Loja, Wien 1879; Hadschi Loja oder Die Verschwörung zu Sarajewo. Eine historisch-romantische Erzählung, Wien 1878.

[48] To vrijedi ne samo za njemačke nego i za hrvatske pisce 19. st. Usp. Hrvatski putopisi, prir. Vinko Brešić, Zagreb 1966, str. 10.

[49] Julius Kolatschek: Evangelisazion in Bosnien, Agram 1887, str. 4.

[50] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 115-116.

[51] Robert Michel: Die Wila, Roman, Wien 1948, str. 89.

[52] Joseph von Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches. Die südslawische Frage und Österreich-Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin 1928, str. 58.

[53]August Leiss: Durchs Land der Tausend Inseln. Fahrten durch Dalmatien, München 1930, str. 90-91: „Na podnožju [brda] stajala je slobodno i samosvjesno krasna džamija, prva na ovom putovanju, krajnja predstraža polako iščezavajuće šačice muslimana koja, daleko od bilo kakve povezanosti s članovima istoga naroda i iste vjere, sanja možda o onim danima kada je polumjesec gospodario sve do Jadrana.“

[54] [Friedrich] Poths-Wegner: Dalmatien, Montenegro und Albanien, 2. Aufl., Leipzig 1899, str. 8.

[55] Na istom mj., str. 19.

[56] Hermann Bahr: Dalmatinische Reise, Berlin 1912, str. 34.

[57] Na istom mj., str. 113.

[58] Max Frisch: Wenn Frauen verhüllt sind. Brief aus Sarajewo, u: Neue Zürcher Zeitung, Nr. 851 (11. 5. 1933), str. 5.

[59] O njemu vidi Ivan Pederin: Murad Efendi – Franz von Werner, u: Südost-Forschungen 32 (1973), str. 106-122.

[60] On se čudi da usred hercegovačkih gradova još uvijek strše u nebo džamije i munare kao „simboli nekulture i propasti“. E. v. Hesse-Wartegg: Die Balkanstaaten, str. 258.

[61] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 122.

[62] Usp. s mnogim primjerima Ivan Pederin: Austrijska putopisna djela o Bosni i Hercegovini, u: Treći program Radio Sarajeva, 11 (1982), br. 38.

[63] Rothenburg ob der Tauber, gradić u Bavarskoj, s dobro očuvanom gradskom utvrdom i gotičkim i renesansnim građevinama; gotovo sinonim za „romantično“ i slikovito mjesto.

[64] Misli se na veliki požar iz godine 1903. O tome Martin Udovičić: Travnik u vrijeme Austro-Ugarske (1878-1918), Travnik 1981, str. 213-215.

[65] J. M. Baernreither: Ein Herbstausflug, str. 355-356. O arhitekturi grada Sarajeva stoji u Baernreitherovim memoarskim zapisima: „Ali cjelina ostavlja ipak evropski utisak sa slikovitim pojedinostima jednog proteklog svijeta. Stil kojim se ovdje gradi nije na žalost lijep. Nesretne reminiscencije na ’orijentalne’ oblike izmjenjuju se s najbanalnijim fasadama. Propuštena je prilika da se iskoriste lijepi motivi muslimanskih kuća.“ J. v. Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches, str. 59.

[66] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 139-140.

[67] A. Leiss: Durchs Land der Tausend Inseln, str. 94.

[68] A. Leiss: Durchs Land der Tausend Inseln, str. 92.

[69] Milena Preindlsberger-Mrazović: Bosnisches Skizzenbuch. Landschafts- und Kultur-Bilder aus Bosnien und der Hercegovina, Dresden, Leipzig 1909, str. V-VI.

[70] Tiposkript dnevnika, koji mi je stajao na raspolaganju, nosi naslov Reise nach Jugoslawien. April 1939 čuva se u Etnografskom odjeljenju Bavarskog nacionalnog Muzeja u Münchenu (Abteilung für Volkskunde, Bayerisches Nationalmuseum, München). Navedeni citati na str. 72. i 94.

[71] Na ovome mjestu valja ponovno podsjetiti na kritički stav autora, kao što su npr. Michel ili Baernreither, koji arhitekturu austrijskog tipa za bosanske prilike smatraju narušavanjem postojećeg sklada.

[72] Bosnien als Neuösterreich, Leipzig 1886.

[73] H. Penn: Hadschi Loja, str. 881.

[74] Arthur Achleitner: Reise in den slavischen Süden (Dalmatien und Montenegro), Berlin 1913, str. 126.

[75] H. Dyserinck, u: Imagologica Slavica (v. gor bilj. 3), str. 22.

[76] Usp. npr. karikaturu „Bosanac i Reichsgesetzblatt“ [Reichsgesetzblatt = Službene novine; državni zakonik] sa sljedećim tekstom: Evo da se kladimo da će Bosanac prije razumjeti bambusovu šibu nego što će naučiti napamet naš Službeni glasnik.Kikeriki, god. XVIII, br. 59 (Beč, 25. 7. 1878). Karikatura uvjerava da se politička „nezrelost“ može nadomjestiti batinom. Slično je u slučaju Čeha tvrdio povjesničar i nobelovac Theodor Mommsen: „U češku glavurdu neće razum, ali hoće toljaga!“ Berthold Sutter: Theodor Mommsens Brief „An die Deutschen in Österreich“ (1897), u: Ostdeutsche Wissenschaft 10 (1963), str. 160.

[77] Kiril Petkov: Infidels, Turks, and Women: The South Slavs in the German Mind ca. 1400–1600, Frankfurt am Main 1997; F. K. Stanzel (Hrsg.): Europäischer Völkerspiegel, str. 21-22.

[78] Prije 1878. Bosna i Hercegovina su samo sporadično i uglavnom  u jednom širem kontekstu bile tema u karikaturama; okupacija 1878. i aneksija 1908. godine dale su i karikaturistima povoda i motiva za obradu. Austrijski satirički časopisi posvećuju neusporedivo više pažnje Bosni i Hercegovini nego što to čine njemački.

[79] Vidi Jozo Džambo: Die Slawen – deutsche und österreichische Zerrbilder, u: Gleiche Bilder, gleiche Worte. Deutsche, Österreicher und Tschechen in der Karikatur (18488–1948). Ausstellungskatalog, München 1997, str. 29-44.

[80] Gertrud Fussenegger: Das Haus der dunklen Krüge, Stuttgart 1958, str. 462.

[81] Pisma se čuvaju u Literarnom arhivu bečke Nacionalne biblioteke (Österreichische Nationalbibliothek, Österreichisches Literaturarchiv) i tiču se uglavnom problema premještaja Mileninog muža Josepha iz Sarajeva u Beč.

[82] J. v. Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches, str. 117.

[83] J. v. Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches, str. 117.

[84] J. v. Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches, str. 164.

[85] Die Einser Bosniaken, str. 4.

[86] M. Hölzel: Balkan in Flammen, str. 19-20.

[87] M. Hölzel: Balkan in Flammen, str. 20. Za katolike kaže Hölzel da nisu nikada prekinuli idejnu vezu sa Zapadom i da su “u svim zvanjima marljivi, pouzdani i vjerni”. Ovom karakterizacijom on vjerojatno u prvome redu misli na stav katolika prema austro-ugarskoj vlasti u Bosni i Hercegovini.

[88] M. Hölzel: Balkan in Flammen, str. 19-20. U „viteški“ karakter muslimana Hölzel se mogao uvjeriti kao zapovjednik pandurskih odjela na graničnom području oko Foče. Lik Omerage, koji je zbog otpora Austrijancima 1878. godine više godina bio utamničen u Olomoucu, njemu se činio kao „dostojan predstavnik bosanskog viteškog vremena“. Omeragina navodna prijetnja, upućena (u tekstu kao direktan govor) Crnogorcima s druge strane granice, čita se kao epski motiv o osveti, nasilju i krvološtvu. Inače svoje podređene pandure Hölzel opisuje sa simpatijama, ne krijući da se njihovo „junaštvo“ ponekad iscrpljuje u otimačini i pljački. Krađu stoke oni lukavo opravdavaju postupkom koji su, kažu, naučili od Austrijanaca: za otetu stoku vlasnicima izdaju potvrde. M. Hölzel: Balkan in Flammen, str. 54-58.

[89] J. v. Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches, str. 62-3. Usp. ibid., str. 166. Baernreitherovu karakterizaciju triju bosansko-hercegovačkih konfesija.

[90] Die Einser Bosniaken, str. 3.

[91] Die Einser Bosniaken, str. 4.

[92] H. Penn: Hadschi Loja, str. 884.

[93] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 118. – Michelovi sudovi o Bosni idu čak do egzaltiranosti, tako npr. kada tvrdi da čovjek čudo mostova, njihov smisao i simboliku može shvatiti tek u ovoj zemlji! Na istome mj., str. 10.

[94] Kikeriki, god. XVIII, br. 23 (Beč, 21. 3. 1878). – U karikaturi naslovljenoj s „Njemački element u Austriji“ kaže Austrijanac-Nijemac: Ako sad dobijemo još i Bosance, među svim ovim Slovacima, Hanacima i Bosancima mene se neće više ni vidjeti!Kikeriki, god. XVIII, br. 39 (Beč, 16. 3. 1878) (Hanaci = Česi iz Hane, dijela Morave; u jeziku karikature često s pejorativnim prizvukom. Karikaturist izražava strah Nijemaca u Monarhiji od „slaviziranja“.)

[95] Simplicissimus, god. XIII, br. 31 (München, 2. 11. 1908), str. 509. (crtež: Rudolf Wilke). (Šlaviner = u južnonjemačkom i austrijskom govoru pogrdno ime za Slavene, u prvome redu Čehe i Slovake. Postoji u različitim oblicima: Slawiner, Schlawiner, Schlawuzzen, Schlawaken. Ima također značenje: prefriganac, lukav čovjek; sitni lopov, prevarant.) J. Džambo: Die Slawen – deutsche und österreichische Zerrbilder, str. 29-44.

[96] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 57-58.

[97] Die Einser Bosniaken, str. 34-35.

[98] Die Einser Bosniaken, str. 36.

[99] Termin „Naturvölker“ prevodi Antun Jeglič u svojoj „narodopisnoj studiji“, u kojoj sa stajališta katoličke teologije svoga vremena polemizira s učenjem Rousseaua i Darwina, doslovno s „narodi prirode“. Antun Jeglič: Narodi prirode, u: Vrhbosna, god. VII (Sarajevo 1893), br. 1-12. Njegov je zaključak da ti narodi „nisu ni tako bezazleni i nevini i sretni, a opet ne tako divlji, surovi, živinjski [...]. Posvuda opazismo znakove, da su divlji narodi spali sa višeg stepena na niži u svojem cjelokupnom životu, da su spali osobito u pogledu ćudorednom, a da im je ipak ostala iskra boljeg osvjedočenja, koju ni najgora razuzdanost posve utrnuti ne može. Jao Europejcem, koji su divlje narode još više pokvarili [...]“ (Str. 185)

[100] H. Penn: Hadschi Loja, str. 540. upotrebljava pojam „Halbcultur“ (polukultura) koji nas podsjeća na kulturnu odrednicu „Halbasien“ kako ju je definirao galicijanski književnik Karl Emil Franzos (1848–1904).

[101] Isusovac Anton Puntigam apelirao je 1906. god. na članove svoje provincije da crkveno ruho i predmete poklone crkvama u Bosni „umjesto da ih čuvaju u ormarima ili šalju u Afriku“. P. [Anton] Puntigam: Ein Bittgesuch für den armen Heiland in Bosnien, u: Nachrichten der Österreichisch-Ungarischen Provinz S. J., Nr. 3, Weihnachten 1906, str. 28.

[102] H. Penn: Hadschi Loja, str. 544-545.

[103] J. v. Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches, str. 117.

[104] J. v. Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches, str. 53. navodi riječi upravitelja zeničke kaznionice koji smatra da se Bosanci daju popraviti i voditi, samo ako ih se mirno i odlučno vodi.

[105] Arthur Achleitner: Aus Kroatien. Skizzen und Erzählungen, Leipzig 1920, str. 5.

[106] Max Kleiber: Abseits der Touristen-Straße. Reisebilder aus Dalmatien, München 1899, str. 92, 31, 99.

[107] Nijemac iz Češke Udo Scholz čitao je Mayeve romane s atlasom u ruci i već kao maturant pošao u potragu za tim slikama. O svojim balkanskim putovanjima ostavio je teško čitljive dnevničke zapise od kojih su svakako bolji njegovi crteži. Na jednome od njih on je čak sebe smjestio u ambijent izravno pozajmljen od Karla Maya. Mit dem Skizzenbuch durch die Schluchten des Balkan. Ein Prager Student durchwandert die Balkanländer der 30er Jahre. Begleitbuch zu einer Ausstellung aus dem Nachlass von Udo Scholz (1913-1989) … Aus den Originalbüchern zusammengestellt von Herbert Scholz, München, Kempten 1997, str. 11; usp. moju recenziju: Zemljopis po Karlu Mayu, u: Forum Bosnae, br. 5/1999, str. 287-291. Usp. također G. Stappen: Faltboot, Zelt und Hammelbraten, str. 57-58. koji (o Sarajevu) piše: „Kada se po prvi put uđe u neku džamiju, spopadnu čovjeka različita sjećanja na Karla Maya.“

[108] Čak i kada radnju smješta u neko ranije vrijeme Michel se orjentira prema suvremenome: „U ono vrijeme kada u Bosni još nije bilo željeznica …“ Robert Michel: Halbmond über der Narenta. Erzählungen aus Bosnien und der Herzegowina, Wien 1947, str. 50 (pripovijetka „Die schwerste Probe“).

[109] Premijera filma bila je 8. veljače 1935. u Beču i 15. ožujka u Berlinu. Kopija filma nije se najvjerojatnije sačuvala. (Odgovor na moj upit kod Bundesarchiv, Filmarchiv, Berlin, od 15. svibnja 2001.) Na raspolaganju su mu stajali tiposkript scenarija, lista dijaloga, neke novinske kritike, reklamni i fotografski materijal te filmski plakat. Vidi Filmwoche, Jg. 13, Nr. 12 (Berlin, 20. 3. 1935), str. 386.

[110] „Dialogliste“ se čuva u Österreichische Nationalbibliothek, Wien, Theatersammlung (signatura: 790106–C). –  Autoru teksta očito nisu bili poznati tonski zapisi Matije Murka. – Usp. također Tondokumente aus dem Phonogrammarchiv der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, hrsg. von Dietrich Schüller: Gesamtausgabe der Historischen Bestände 1899-1950, Serie 4: Soldatenlieder der k. u. k. Armee (2 CD s popratnom dokumentacijom), Wien 2000.

[111] J. v. Baernreither: Fragmente eines politischen Tagebuches, str. 167.

[112] Usp. npr. kako franjevački kroničar Baltić opisuje Dželaludin-pašu: Fra Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, priredio Andrija Zirdum, Sarajevo 1991, str. 74.

[113] H. Penn: Hadschi Loja, str. 546.

[114] J. M. Baernreither: Ein Herbstausflug, str. 272. I dalje: „Tko pokuša prodrijeti u ove pojmove, otkrit će interesantna poimanja jednoga stranog svijeta, ali će s čuđenjem opaziti da u jednoj evropskoj zemlji još vlada Orijent.“ Na istome mjestu. Usp. E. Imamović: Historija bosanske vojske, str. 282-284.

[115] A. Schlipköter: Unter den Bosniaken, str. 162-163.

[116] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 124.

[117] U formacijama ove armije postojalo je prvotno 12 bosansko-hercegovačkih samostalnih pješadijskih bataljona koji su početkom 1894. transformirani u 4 pješadijske regimente prema 4 regrutna centra: Sarajevo, Banja Luka, Tuzla i Mostar. Međutim, garnizoni ovih regimenti nalazili su se u Beču odn. Trstu, Gracu i Budimpešti. E. Imamović: Historija bosanske vojske, str. 288-289.

[118] Vojna obaveza za Bosnu i Hercegovinu uvedena je po zakonu („Wehrgesetz“) iz 1881. godine, koji nije bio identičan sa zakonom za ostale dijelove Monarhije. Vojna služba trajala je tri godine odnosno devet godina u rezervi. Zakon je dopuštao i mogućnost zamjene služenja („bedel“). Die Einser Bosniaken, str. 7; E. Imamović: Historija bosanske vojske, str. 285.

[119] Die Einser Bosniaken, str. 8.

[120] E. Imamović: Historija bosanske vojske, str. 290-291. V. ulje slikara Oskara Brücha „Bosnisch-herzegowinische Infanterie“ (Bosansko-hercegovačka pješadija) iz serije „K. u. K. Heer 1895“ (C. i kr. armija 1895) u bečkom Ratnom muzeju (Heeresgeschichtliches Museum, Wien). Reprodukcija u publikaciji Das k[aiserlich] u[nd] k[önigliche] Heer 1895. Eine Bildserie von Oskar Brüch. Kommentiert von Günter Dirrheimer, Wien 1983.

[121] Novinski izvještaji o jedinicama nepalskih Gurkha u današnjoj engleskoj vojsci odaju takav stav. Usp. Lionel Caplan: Warrior gentlman. „Gurkhas“ in the Western imagination, Providence 1995.

[122] U austro-ugarskoj armiji služili su pripadnici svih bosansko-hercegovačkih konfesija; njihov život u uniformi i na bojištima opisuje, između ostalih, Pero Blašković u knjizi sjećanja pod naslovom Sa Bošnjacima u svjetskom ratu, Beograd 1939. (sada i kao pretisak Wien 1939). S obzirom na onovremeno nazivlje trebalo bi, dakle, pojam „Bosniake“/“Bosniaken“ prevesti s „Bošnjak“/“Bošnjaci“; danas, međutim, uvažavajući nacionalnu nominaciju bosansko-hercegovačkih muslimana kao Bošnjaka, smatram pojam Bosanac/Bosanci u gornjem i sličnim kontekstima ispravnijim, to jest preciznijim, premda je on kao takav lišen patine i zvučnosti k.u.k. vremena.

[123] Hans Fritz: Bosniak, Waidhofen a.d. Ybbs 1931, str. 98.

[124] Jednako i oberst August Planiscig: „Da su sve ostale regimente stare armije ostale čvrste u vjernosti do kraja poput Prve bosanske, mir bi za Monarhiju možda ispao drukčije.“ Die Einser Bosniaken, str. 5.

[125] Usp. slično kod P. Blaškovića: Sa Bošnjacima u svjetskom ratu, str. 54: „Što je situacija bila opasnija, to je Bošnjak bio bolji, kao i njegov jedinstveni bosanski konjić, koji je sve bolje nosio, što su terenske prilike postajale teže.“

[126] H. Fritz: Bosniak, passim.

[127] Npr. H. Penn: Hadschi Loja, str. 538-543. Usp. također R. Kriss: Reise nach Jugoslawien, str. 75.

[128] O. Sendtner: Reise nach Bosnien, str. 139.

[129] O. Sendtner: Reise nach Bosnien, str. 666. Sendtner je tako doživio ne samo bosanski nego i dalmatinski način pjevanja. Pjesma mornara činila mu se prikladnom da „do očaja dovede i čvrst nervni sustav“ (str. 94; usp. također str. 99). Njegov pratilac po Bosni, Dalmatinac Nikola, svojom je pjesmom „pridonosio više njegovoj muci nego dobrom raspoloženju“ (str. 801).

[130] A. Schlipköter: Unter den Bosniaken, str. 162.

[131] H. Penn: Hadschi Loja, str. 544.

[132] Ovako njemački knjiñevnik Karl Hans Strobl opisuje češki jezik: „Taj češki zvuči kao kad idu kola puna kamenja preko mosta, pa onda se u njemu čuje neko pištanje kao da kipi kotao pun vrele vode.“ Karl Hans Strobl: Die Fackel des Hus, München 1953. (prvo izdanje 1929), str. 19.

[133] Werner Schachinger: Die Bosniaken kommen! Elitetruppe in der k.u.k. Armee 1879–1918, Graz, Stuttgart 1989, str. 10.

[134] Slika Bosanaca kao vojnika nije tek austrougarski produkt. U pruskoj vojsci 18. st. postojale su također „Bosniaken-Regimenten“, ali su ove kako uniformom tako i podrijetlom kadrova bile šarenilo za koje se ne može reći da je bilo vrlo disciplinirano kako se to nekada želi sugerirati (E. Imamović: Historija bosanske vojske, str. 98-101). Usp. Richard Knötel: Uniformenkunde. Lose Blätter zur Geschichte der Entwicklung der militärischen Tracht, Rathenow 1899. (pretisak Buchholz i.d.N., Hamburg 1991) Jozo Džambo: Die Slawen – deutsche und österreichische Zerrbilder, u: Gleiche Bilder, gleiche Worte. Deutsche, Österreicher und Tschechen in der Karikatur (18488–1948). Ausstellungskatalog, München 1997, str. 29-44., Bd. X, Nr. 37 (Bosniaken-Regiment, 1792).

[135] Die Einser Bosniaken, str. 3-4.

[136] Eugen Brixel, Gunther Martin, Gottfried Pils: Das ist Österreichs Militärmusik. Von der „Türkischen Musik“ zu den Philharmonikern in Uniform, Graz, Wien, Köln 1982, str. 351; Emil Rameis: Die österreichische Militärmusik – von ihren Anfängen bis zum Jahre 1918. Ergänzt und bearb. von Eugen Brixel, Tutzing 1976, str. 55-56.

[137]  Werner Schachinger naslovio je tako i svoju knjigu s podnaslovom „Elitne trupe u k.u.k. armiji“ (v. gore bilj. 133).

[138] Ali ne tiče se to isključivo literature! Komemoracija bitke kod Monte Melette 7. lipnja 1916, u kojoj je sudjelovala Druga bosanskohercegovačka regimenta, pokazuje do kakvih paradoksa može dovesti nereflektirano pozivanje na vojnu tradiciju. Usp. Ivan Lovrenović: Na Allahovom putu, za domovinu Austriju! – Dani, br. 79, Sarajevo, juli/srpanj 1998. Enver Imamović bosansko-hercegovačke vojnike označava kao „junake na tuđi račun“, da bi im u istome dahu dao certifikat „da su ratnici za sva vremena, kakvi su bili i njihovi ilirski preci od prije 2500 godina, a u vrijeme njihovih banova i kraljeva u srednjem vijeku, isto kao u tursko doba kada su se jednom spašavali sultana i čitavo Carstvo na bojištima tri kontinenta.“ Historija bosanske vojske, str. 293. U istome tonu str. 10, 224, 280, 295 ss.

[139] [Anonymus]: Erlebtes in Bosnien, str. 22.

[140] M[ax] Kleiber: Zlato, München 1901. Kao podnaslov autor stavlja „Eine Herzegovinische Sage“ (priča iz Hercegovine), a u bilješci na kraju knjižice (str. 17) piše: „Bitni sadržaj priče autor ima zahvaliti ljubaznom priopćenju Mile Durs, supruge štabskog primarijusa u Mostaru. Dio tumačenja, posebno onih o vili i Marku, uzeti su iz knjige „Kraljević Marko“ od Carla Gröbera [Der Königssohn Marko (Kraljević Marko) im serbischen Volksgesang, Wien 1883]. – Višekratni posjeti i putovanja po hercegovačkim brdima i dojmovi stečeni za vrijeme ovih konačno su ponukali autora da se oduševi za obradu ove priče.“

[141] H. Penn: Hadschi Loja, str. 877.

[142] J. v. Baernreither: Ein Herbstausflug, str. 355-356.

[143] A. Leiss: Durchs Land der Tausend Inseln, str. 91, 93, 94. Na jednom groblju u Mostaru doživio je manjak pijeteta koji je potpuno stran „našem osjećajnom svijetu“. Na istom mj., str. 93.

[144] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 117.

[145] R. Michel: Fahrten in den Reichslanden, str. 139. – Tek pri završetku ovoga rada došao mi je u ruke članak o ovdje često citiranom književniku Robertu Michelu: Salko Šarić: Robert Michel „bosanski književnik“. Sto godina od dolaska austrijskog književnika u Mostar, u: Most, god. XXIV, broj 105/16 – nova serija (Mostar 1998).

[146] H. Penn: Hadschi Loja, str. 540.

[147] Usp. kako pojam Gavurluk tumači jedan moderni tursko-njemački rječnik: kršćanstvo, nevjernici, bezboštvo, nemilosrđe, okrutnost, surovost, svojeglavost. Karl Steuerwald: Türkisch-deutsches Wörterbuch / Türkçe-Almanca Sözlük, Wiesbaden 1972, str. 315.

[148] Friedrich Hebbel: Sämtliche Briefe. Historisch-kritische Ausgabe von R. M. Werner, Vierter Band 1847–1852, Berlin-Steglitz [oko 1913], str. 241.

[149] „Austrijska putopisna književnost o Bosni nije kao francuska posljedak i izdanak gospodarske, vojne i diplomatske suradnje, nego funkcija uspješne osvajačke politike. Zato se u njoj neće naći toliko podataka važnih za gospodarsku, vojnu, društvenu i diplomatsku povijest Bosne [...], ali će se naći više podataka važnih za kulturnu povijest i politička pitanja okupacije. Neki putopisci sugerirali su okupaciju i obrazlagali je u svojim djelima. Među njima će se naći manje diplomata i oficira, a više publicista, učenjaka i književnika.“ I. Pederin: Austrijska putopisna djela, 429.

[150] Georg Britting: Prosa 1930 bis 1940. Erzählungen und kleine Prosa, hrsg. von Wilhelm Haefs, München 1987, str. 57-72; prvo izdanje u zbirci pripovjedaka Das treue Eheweib. Erzählungen, München 1934.

[151] „Kleines Tagebuch einer Fahrt durch Bosnien, die Herzegowina, Dalmatien, Montenegro und Albanien im Mai 1930“ (str. 381-385); „Bosnische Mahl“ (str. 386-389), u: Prosa 1930 bis 1940.

[152] Ovome pitanju, na žalost, u ovoj skici nije moglo biti posvećeno pažnje, stoga samo ova kratka bilješka kao naznaka problema: Pogled na Bosnu izvana imao je svoje korelate i u pogledu iznutra. To znači: izvanjski stereotipi stajali su uvijek u negirajućem ili afirmativnom odnosu prema autostereotipima ili su se upotpunjavali i utjecali jedni na druge. Tako npr. smještanje Bosne i Bosanaca u sfere herojskoga bilo je zajedničko pogledima izvana i iznutra. Interesantan je također historijat pojma „Balkan“, koji je bio neutralan geografski pojam, a zatim tijekom vremena dobio izvan Balkana negativne konotacije, da bi ih kasnije kao takve preuzeli i sami stanovnici Balkana. O ovome pojmu i problemu v. izvrsno djelo bugarske povjesničarke Marije Todorove: Imagining the Balkans, Oxford 1997 (njem. izdanje: Die Erfindung des Balkans. Europas bequemes Vorurteil. Aus dem Englischen von Uli Twelker, Darmstadt 1999).

[153] Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum, Sarajevo, Zagreb 2003, str. 205.

[154] Reise nach Bosnien. Von einem botanischen Reisenden. U: Das Ausland. Ein Tagblatt für Kunde des geistigen und sittlichen Lebens der Völker, god. 21 (1848), br. 22 do 205, između str. 85. i 827. Citate i podatke iz ovog teksta navodim kraticom A (= Das Ausland) s odgovarajućom stranicom u uglastoj zagradi.

[155] Tako na primjer Prirodoslovnom muzeju u Beču (Naturwissenschaftliches Museum Wien). Usp. Čedomil Šilić: Naučna djelatnost u oblasti botanike. U: Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888–1988, Sarajevo 1988, str. 194.

[156] Biografski podaci uglavnom prema Hermann Ross: Otto Sendtner, u: Berichte der Bayerischen Botanischen Gesellschaft zur Erforschung der heimischen Flora, Bd. XII, München 1909–1910, str. 73–89. Detaljnije o Sendtnerovom životu i djelu, a posebno o njegovom putopisu vidi Jozo Džambo: Bavarski botaničar Otto Sendtner u Bosni 1847. godine. U: Spomen-spis povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana, ur. Jozo Džambo, Anto Jeličić i Ivo Pranjković, Zagreb 2004, str. 113–143.

[157] Na primjer o praznovjerju kod muslimana koje su od njih primili i kršćani da ubiti orla prouzrokuje nevrijeme, led i nerodicu (za što Sendtner korijene vidi u Egiptu gdje supovi čiste gradove od strvina i odatle uživaju glas svetih ptica) [A 778].

[158] Vidi na primjer A 782 gdje Sendtner, boraveći na Vlašiću, rezonira o aktualnom političkom stanju i budućnosti Bosne.

[159] Ovaj posao trebao bi uključiti i vrednovanje botaničarskih rezultata isusovca Erika Brandisa (1834–1921), te usporedbu njegovih spozanja s onima O. Sendtnera. –Upada u oči da u literaturi o Travniku Sendtneru nema spomena ni u povijesnom, pa čak ni u prirodoslovnom kontekstu. Usp. Martin Udovičić: Travnik u vrijeme vezira (1699–1851), Travnik 1973; Zbornik 3 (Zavičajni muzej Travnik, god. XVI), Travnik 1980.

[160] J. Baltić: Godišnjak, str. 205.

[161] Njemački Schwarzes Kohlröschen, Männertreu ili Mannstreu, hrvatski kotrljan, sikavac, rekeš, kolotrk, mrkoglavac.

[162] Njemački Weiche Silberscharte, Bisamdistel, Bisamblume (europska moškatka), hrvatski moškasti stričak (službeni botanički naziv nepoznat, ovdje ime prema prijevodu sastavnica njemačkog naziva). Za ovo kao i u gornjoj bilješci navedena tumačenja i pojmove zahvaljujem Anti Mati Ivandiću, prevoditelju i pjesniku iz Zagreba/Beča.

[163] Vidi o ovoj problematici aktualno Ivo Lučić: Milenijska tradicija nad provalijom. U: Svjetlo riječi, god. XXVII, br. 320 (Sarajevo, studeni 2009), str. 40−41.

[164] Premda u tome amater Sendtner je za vrijeme svojih putovanja pravio također skice i crteže, dakako stalno u strahu da bi ova „uhodnička“ aktivnost mogla značiti kraj njegovu boravku u Bosni [A 146, A 803]. Ovi uradci nisu se sačuvali, pa nam tako preostaje samo ono što je on ostavio u pismenom obliku.

[165] Tako Chaumette Des Fossés: Voyage en Bosnie dans les années 1807 et 1808, Paris 1816: „Njegova trgovina se sastoji samo od prodaje predmeta vezirovu konaku. [...] Položaj ovoga grada, kome je pristup vrlo težak, stalno će sprečavati da on postane centar znatne trgovine. Kad prestane da bude sjedište pašâ, opet će se on, za kratko vrijeme, vratiti u svoj prvobitni mrak.“  Ovdje cit. prema Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća, Sarajevo  1966, str. 248. Usp. M. Udovičić: Travnik u vrijeme vezira, str. 67–71. i dr.

[166] Usp. Avram Pinto: Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1987, str. 162, 177–179; M. Udovičić: Travnik u vrijeme vezira, str. 79–80.

[167] Travnik je imao tri hamama: jedan na Lončarici, drugi u blizini konaka (Ebu-Bekirbegov hamam) i jedan ženski hamam. V. Hamdija Kreševljaković: Banje u Bosni i Hercegovini (1462–1916). Drugo popravljeno i prošireno izdanje, Sarajevo 1952, str. 91–94. Koji je od dvaju muških hamama Sendtner posjetio ne može se iz teksta rekonstruirati. Usp. Enver Sujoldžić: Travnički hamami (2), u: Divan, god. XI (2009), br. 51 (u tisku).

[168] Usp. Mihovil Mandić: Vezirski grad Travnik nekad i sada, Zagreb 1931, str. 27–28; M. Udovičić: Travnik u vrijeme vezira, str. 18–21.

[169] Pozitivnu sliko o ovome paši ima i fra Jako Baltić: „Adži Ćamil-paša, rodom je Čerkez, čovik junak, slobodan i naočit, krupan, velikih očiu, ali u vladanju prav. Krstjani su imali kod njega pravdu, što bi moglo doći do njegovih ušiu. [...] Živio pravedni Adži Ćamil-paša! Ovaki nam veziri dolazili u Bosnu!“ J. Baltić: Godišnjak, str. 142.

[170] Kod Sendtnera Pellice, francuski pelisse = mantil s postavom od krzna; kod Sendtnera turski Kiürk, ispravno bi bilo kürk = muški kaput, postavljen i opšiven krznom; bunda, kožuh – ćurak.

[171] Ovdje kao i na nekim drugim mjestima Sendtner pravi usporedbu s odgovarajućim stanjem u „Europi“ odnosno Bavarskoj. Usporedbu travničkih kuća s europskim pravi i Jean Leclerc de Montpye u Mémoire sur la Bosnie (1808): „Sve su kuće građene od drveta ili od ćerpiča, na jedan sprat, i pokrivene su šindrom. Kuće velikodostojnika su po svojoj spoljašnjoj eleganciji jedva nalik na kuće bogatih seljaka u prosvjećenoj Evropi.“ Ovdje cit. prema Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća, Sarajevo  1966, str. 248.

[172] Cyprien Robert: Les Slaves de Turquie …, Paris 1844; ovdje prema Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni i u Hercegovini u XIX stoljeću (1836–1878) i njihovi utisci o njoj, Sarajevo 1981, str. 184.

[173] A. Boué: Recueil d’itinéraires dans la Turquie d’Europe II, Vienne 1854, str. 229; ovdje cit. prema Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni i u Hercegovini u XIX stoljeću, str. 184. Usp. također Ami Boué: La Turquie d’Europe, t. II, Paris 1840, str. 299; njemački prijevod: Ami Boué: Die Europäische Türkei, Tei II, Wien 1889, str. 520. I Ivan Franjo Jukić nema pohvalnih riječi o konaku: „Vezirski dvor, više naliči kakvoj štali europejske gospode, nego kući“. Slavoljub Bošnjak [I. F. Jukić]: Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851, str. 23. Fotografiju vezirskog konaka donosi Martin Udovičić: Travnik u vrijeme vezira (1699–1851), Travnik 1973, str. 55.

[174] J. Baltić: Godišnjak, str. 199.

[175] Baltić je od 1840. do 1847. bio župni pomoćnik i učitelj u Orašju (današnjem Ovčarevu) kod Travnika, da bi 1847. bio imenovan dušobrižnikom Hrvata u carigradskoj bolnici i zastupnik franjevaca Bosne Srebrene kod Porte. Anto Slavko Kovačić: Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo 1991, str. 49.

[176] J. Baltić: Godišnjak, str. 200.

[177] Na istome mjestu, str. 205.

[178] A. Boué: La Turquie d’Europe, t. II, str. 299 („qu’un vaste chenil“); njemački prijevod: A. Boué: Die Europäische Türkei, Teil II, str. 520 („gleicht einem geräumigen Hundestall“).

[179] Jednako tumačenje čitamo i koda A. Bouéa: La Turquie d’Europe, t. II, str. 299; njemački prijevod: A. Boué: Die Europäische Türkei, Teil II, str. 519.

[180] Sendtner bilježi kako je u tri sata poslije podne 17. srpnja s travničke tvrđave ispaljen je 21 topovski pucanj što je bila najava sultanova fermana kojim je Ćamil-paša smijenjen s vezirske dužnosti i određen za neku još nepoznatu službu u Carigradu. Njegovim nasljednikom bio je imenovan Tahir-paša, dotadašnji vezir u Adrijanopolu. [A 794] Usp. Antun Knežević: Carsko-turski Namjestnici u Bosni-Ercegovini (godine 1463–1878.), Senj 1887, str. 76, 83–5. Knežević kao godinu nastupa na vezirsku stolicu u Travniku navodi godinu 1848. Njegov opis ovog paše primjer je povijesne biografije u prenaglašenoj epskoj maniri. Baltić korektno navodi da je Tahir-paša postavljen na vezirsku službu u rujnu 1847. J. Baltić: Godišnjak, str. 146.

[181] Konak bosanskog vezira nije u tom pogledu bio iznimka. Usp. opis rezidencije srpskog kralja u Nišu koja je do 1878. bila sjedište Niškog pašaluka iz pera austrijskog novinara i publicista Heinricha Kannera (1864–1930). Heinrich Kanner: Ein Besuch beim König von Serbien. U: Die Zeit, Bd. I, Nr. 2 (Wien, 13. 10. 1894), str. 17–20, ovdje str. 18.

[182] A. Knežević: Carsko-turski Namjestnici, 83.

[183] O „ećimbaši“ Franzu v. također kod Baltića: Godišnjak, str. 197, 200.

[184] „Na 7. kolovoza [1847. godine] zovnu vezir svog ećimbašu, doktora Franza, komu naredi da piše fratrim da Knezovića za starišinu svoga ne poznaju; takva naredba da je došla mu iz Carigrada, koja novina fratre doveć obradova.“ J. Baltić: Godišnjak, str. 197. Također Baltićeva intervencija kod vezira u korist svoga župljanina Joze Klarića išla je preko dr. Franza. J. Baltić: Godišnjak, str. 200.

[185] Posebnu pažnju privukle su mu žene („neobično lijepa lica sa smeđim sjajnim očima“) i ženska nošnja („neobično lijepa“). On tu nošnju, kao i onu muškaraca, prilično detaljno opisuje, koristeći se pri tome i domaćim terminima (Gürtel = Kuschak; Pelice = Skurteljika; Schuhe = Terlik; Hosen = Czakshiere; Unterhosen = Gatie, türk. Donu; Gürtel = Kemer, Turban = Dulbend; Jelek itd.) što je znak da se on o tome podrobnije informirao.

[186] Tahir-paša, koji je naslijedio na vezirskoj stolici Ćamil-pašu, doveo je sa sobom također neke strance; tako Baltić spominje Grka Musurusa koji je imao funkciju ćehaje, te dvojicu Talijana imenom Manćini i bilježi „da ne bi Turcim drago što krstjane uza se ima“. J. Baltić: Godišnjak, str. 146.

[187] Sendtner tu ima pred očima mukotrpni put od Splita, preko Bijelog Brijega, Livna, Kupresa, Skoplja/Vakufa do Travnika.

[188] Nisam mogao ustanoviti o kakvom odjevnom predmetu se točno radi i odakle ovo ime potječe.

[189] Vidi Fojnički grbovnik. Fojnica Armorial Roll. Obradio Franjo Miletić, predgovor Dubravko Lovrenović, Sarajevo 2005, str. 251. grb obitelji Knežević (Knesovicch).

[190] Riječ je o mandragori ili alrauni (Mandragora officinarum) za koju hrvatski jezik poznaje sljedeće nazive: okoločep, bunovina, nadliška. Korijen ove biljke ima obličje čovjeka, pa kao takav animira pučku maštu i gatalačke sklonosti. Usp. Handwörterbuch des deutschen Aberglaubens, Bd. VIII, Berlin und Leipzig 1936/1937, st. 314–320. s. v. „Springwurzel“.

[191] Julijan Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, sv. II, Sarajevo 1915, str. 65; Ilija Kecmanović: Barišićeva afera. Prilog proučavanju istorije Bosne i Hercegovine u prvoj polovini XIX vijeka, Sarajevo 1954.

[192] J. Baltić: Godišnjak, str. 197.

[193] Franjevačka kuća u Docu bila je vlasništvo samostana Kraljeva Sutjeska, Kreševo i Fojnica čiji su članovi različite poslove vezane za njihove samostane i provinciju lakše obavljali boraveći u blizini vezirskog sjedišta. Marko Karamatić: Franjevačka provincija Bosna Srebrena (Šematizam), Sarajevo 1991, str. 89–90. Ta je okolnost staru rezidenciju Guča Gora, stradalu u požaru 1764. i obnovljenu 1768., učinila dolačkom kapelanijom, koja je god. 1840. postala župom. Na istome mj., str. 90.

[194] Usp. Ivan Kukuljević Sakcinski: Putovanje po Bosni, Zagreb 1858, str. 92–93; M. Mandić: Vezirski grad Travnik, str. 67–72.

[195] „von dem Kloster in Narenta (an der Gränze der Herzegowina)“ [A 230]. O kom samostanu je riječ, nije jasno.

[196] Usp. Vlajko Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Historijska usmena predanja – Zbornik predanja – Komentari. Priredio Miroslav Niškanović, Beograd 2003, str. 183, 637. i dr.

[197] Boué je kasnije imao priliku upoznati se sa Sendtenrovim putopisom i iskoristiti ga za svoje geografske studije. Usp. A[mi] Boué: Beiträge zur Erleichterung einer geographischen Aufnahme der europäischen Türkei. U: Sitzungsberichte der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften [in Wien], I. Abth., Bd. 55, 1867, str. 481 ss.

[198] Franz Kiener: Das Wort als Waffe. Zur Psychologie der verbalen Aggression, Göttingern 1983.

[199] Fra Ignacije Gavran: Bludna psovka. Povjesno-psihološka studija, Sarajevo 1962.

[200] Bogoslovska smotra, god. XXXIII, br. 2, Zagreb 1963, str. 158-159.

[201] Südostforschungen, sv. XXV (1966), str. 487-488.

[202] Tomislav Ladan: Ta kritika, Zagreb 1970. (Jezični tabu, str. 287-333). – Ignacije Gavran: Jezične kočnice i njihova opravdanost (Uz esej Tomislava Ladana „Jezični tabu“). Dobri pastir, god. XXI-XXII (1972), str. 203-218.

[203] H. Bausinger: Stereotypie und Wirklichkeit, u: Jahrbuch für Deutsch als Fremdsprache, 14 (1988), str. 160.

[204] Na opasnost da znanost proizvodi „stereotipe o stereotipima“ upozorava Klaus Roth: „Bilder in den Köpfen“. Stereotypen, Mythen, Identitäten aus ethnologischer Sicht, u: Das Bild vom Anderen. Identitäten, Mentalitäten, Mythen und Stereotypen in multiethnischen europäischen Regionen, hrsg. von Valeria Heuberger, Arnold Suppan, Elisabeth Vyslonzil, Frankfurt am Main 1998, str. 22.

[205] K. Roth: „Bilder in den Köpfen“, str. 24-25.

[206]Usp. Mirko Vid Mlakar/Ivan Mišković: Živio Mujo, samo u vicu. Novi list (Nova godina ̓98), str. 10-11.

[207] Oba pojma (vandalizam, azijatluk) npr. u članku „Protumadžarske demnostracije“ u: Hrvatski dnevnik, god. VII, br. 41 (Sarajevo, 20. veljače 1912), str. 1. – Evropska otkrića novih zemalja i kolonijalizam stvorili su u svijesti zapadnoga svijeta sliku o „divljim“ narodima, gradeći na toj podlozi istovremeno autostereotip o vlastitoj „civiliziranosti“. U širenju ovakvih slika natjecali su se jednako beletristika kao i znanstvena literatura. Usp. U. Bitterli: Die ‚Wilden‘ und die ‚Zivilisierten‘. Grundzüge einer Geistes- und Kulturgeschichte der europäisch-überseeischen Begegnung, München 1991.

[208] Pojam „Balkanisierung“ (balkanizacija) tumači jedan njemački rječnik stranih riječi kao „proces državne rascjepkanosti (Zersplitterung) i s tim u vezi zamršene političke odnose“. Duden. Das Große Fremdwörterbuch, Mannheim 1994, str. 179.

[209] Unatoč takvoj tendenciji ovaj pojam se fiksira još uvijek zemljopisno, pri čemu njime obuhvaćeni areal varira već prema vlastitom geografskom stajalištu i duhovnoj samoidentifikaciji: „Za Srbe on počinje negdje na Kosovu ili u Bosni, a oni se smatraju braniteljima kršćanske civilizacije protiv tog neevropskog; za Hrvate pak on počinje u pravoslavnoj, despotskoj i bizantskoj Srbiji, od koje Hrvatska brani svoje vrednote demokratske zapadne civilizacije; za Slovence on počinje u Hrvatskoj i mi Slovenci smatramo se čuvarima na krajnjim granicama mirne Srednje Evrope; za neke Talijane i Austrijance Balkan počinje u Sloveniji gdje i vlast slavenskih hordi; za neke Nijemce to carstvo počinje već u Austriji koja je već obilježena balkanskom korupcijom i nesposobnošću; za neke Nijemce sa Sjevera ni katoličko-seljačka Bavarska nije bez stanovitog balkanskog duha; poneki arogantni Francuzi asociraju s Njemačkom istočnjačku balkansku divljinu, a tako to ide dalje sve do ekstremnog slučaja nekih konzervativnih Engleza koji su protiv Evropske Unije i za koje čitava kontinentalna Evropa danas predstavlja neku vrstu balkansko-turskog carstva s Brüsselom kao novim Carigradom, hirovitim i despotskim središtem koje ugrožava englesku slobodu i suverenitet.“ Slavoj Zizek: Der Balkan im Auge. Was Peter Handke nach Ruritanien treibt. Süddeutsche Zeitung, München, 17. III. 1999. Usp. također Karl-Markus Gauß: Wo der Balkan beginnt. Literatur und Kritik, Nr. 307-308 (September 1996), str. 3-4. Maria N. Todorova: Imagining the Balkans, New York 1997, pos. poglavlje 1 (The Balkans – Nomen) i 2 („Balkans“ as Self-designation); njemački prijevod: Die Erfindung des Balkans. Europas bequemes Vorurteil. Aus dem Eng. von Ulli Twelker, Darmstadt 1999.

[210] Usp. također L. Kretzenbacher: Schimpfwörter aus nationaler und aus religiös-konfessioneller Gegnersachaft, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben. Beiträge zum Themenkreis Fremdbilder – Selbstbilder – Identität, Festschrift für Georg R. Schroubek zum 65. Geburtstag, hrsg. von Helge Gerndt (= Münchner Beiträge zur Volkskunde, Bd. 8), München 1988, str. 70.

[211] Encyclopédie, ou dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, [...]. Tome onzième, Neufchastel 1765, str. 36.

[212] Kao ilustraciju navodim ovdje sliku iz austrijskog Etnološkog muzeja (Völkerkunde-Museum, Wien) u Beču pod naslovom „Kurze Beschreibung der In Europa Befintlichen Völckern Und Ihren Aigenschafften“, nastalu oko god. 1700. Tu su u smislu gore rečenog prikazani i opisani najpoznatiji evropski narodi, pri čemu se nimalo ne štedi s negativnim svojstvima. Reprodukciju slike donosi Lew Kopelew: Fremdenbilder in Geschichte und Gegenwart, u: Russen und Rußland aus deutscher Sicht, 9.–17. Jahrhundert, hrsg. von Mechthild Keller, (= West-östliche Spiegelungen, Reihe A, Bd. 1.) München 21988, str. 11-34, prilog.

[213] Obilje naziva za različite etničke grupe u Americi donosi I. L. Allen: The language of ethnic conflict u poglavlju „The historical lexicon of ethnic epithets“, str. 45-73.

[214] V. Antisemitismus – Vorurteile und Mythen, hrsg. von Julius H. Schoeps und Joachim Schlör, Frankfurt am Main b. g. (oko 1995); tu posebno prilog Sander L. Gilman: Der „jüdische Körper“. Gedanken zum physischen Anderssein der Juden (str. 167-179).

[215] Zastupnici ovakvih teorija našli su u Darwinovom naučavanju o nastanku vrsta još dodatno potvrda za svoje stavove. Kao polje svoga rada frenolozi su koristili posebno zatvore i psihijatrijske ustanove. Mada se danas ovakve teorije zabacuju, nisu sasvim iščezle njihove „spoznaje“, sadržane npr. u izrazima „razbojnička faca“, „tipičan kriminalac“ itd.

[216] O historijatu različitih pokrivala za glavu (turbana, fesa, šešira itd.) u Turskoj, a posebno o kulturnim šokovima i ideološkim sukobima s njima u vezi vidi Jeremy Seal: A Fez of the Heart, London 1995. (njem. izdanje: Der Fez. Eine Reise durch die Türkei. Auf der Suche nach einem Hut, Stuttgart 1998).

[217] Karakteristična je u ovom pogledu oznaka „francuska bolest“ (morbus gallicus) za sifilis u velikom broju evropskih jezika; Francuzi naprotiv istu bolest nazivaju „španjolskom“, „firentinskom“ ili „pruskom“. Andreas Winkler: Ethnische Schimpfwörter und übertragener Gebrauch von Ethnika, u: Muttersprache, Jg. 104 (1994), H. 4, str. 331.

[218] L. Kretzenbacher: Schimpfwörter, str. 70, 73.

[219] Ovdje ne uzimam u razmatranje, ali napominjem da se neke od ovih oznaka mogu smatrati pogrdnima i uvredljivima, ukoliko ih drugi upotrebljavaju, pozitivnima pak ako se koriste kao samooznake. Pri tome ne treba zaboraviti ni povijesne i političke mijene koje utječu i na govor.

[220] Ovdje treba istaknuti časopis Maledicta. The International Journal of Verbal Aggression koji od 1977. izlazi u Americi u redakciji Reinholda Amana, rođenog Bavarca. Časopis sadrži dosta priloga i bibliografskih uputa koji se tiču naše teme. Posebna vrijednost mu je što obrađuje teme iz čitavog svijeta i svih kulturnih sredina i time nudi materijal za komparativni studij fenomena verbalne agresije. Izdavačevi predgovori („Dragi i prokleti čitatelji!“), popratni tekstovi i pogovori („Deo gratias!“) sa svojim šaljivo-ironičnim tonom očituju, možda i nesvjesno, kompleksan odnos prema psovci. Psovka zadire u područje tabua, a ironija olakšava pristup tom području.

[221] Usp. Arnold Suppan: Der Nachbar als Freund und Feind. Wechselseitige Geschichtsbilder und nationale Stereotypen im südslawischen und österreichischen Bereich, u: Österreichische Osthefte 29 (1987) 3, str. 295-322; usp. također John Algeo: Xenophobic ethnica, u: Maledicta, vol I (1977), br. 2, str. 133-140.

[222] O povijesti ovog pojma v. Etymologisches Wörterbuch des Deutschen. Erarbeitet unter der Leitung von Wolfgang Pfeifer, München 31993, str. 98.

[223] [Matija Mažuranić]: Pogled u Bosnu ili Kratki put u onu krajinu, učinjen 1839-40. po Jednom Domorodcu, Zagreb 1842, str. 58. Usp. također niže gdje je govor o Šijacima.

[224] Petar Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. III, Zagreb 1973, str. 606-609; Vladimir Mažuranić: Prinosi za pravno-povijesni rječnik, sv. II, Zagreb 1975, str. 1584-1586; Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice, Zagreb 1989, str. 1429; Etymologisches Wörterbuch des Deutschen, str. 1534 („Wallach) i 1554 („welsch“). U dubrovačkom govoru „vlasi“ su bili kozari iz planinskih katuna. Držić im je u svojim djelima dodjeljivao uvijek smiješne uloge.

[225] Lexikon für Theologie und Kirche, sv. V, Freiburg 1960, str. 67-68 („Heiden“).

[226]U tome smislu definiraju i (nacionalni) identitet književnici Claudio Magris i Danilo Kiš: „Svaki identitet ima i nečeg strašnoga jer, da bi mogao opstati, on mora povući granicu i odbiti svakoga tko dolazi s druge strane.“ (C. Magris u Microcosmi) – „Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja.“ D. Kiš: Čas anatomije. Djela Danila Kiša, Zagreb – Beograd 1983, str. 29.

[227]A. Winkler: Ethnische Schimpfwörter, str. 325-326.

[228]Vuk Stefanović Karadžić: Srpski rječnik (1852). (= Sabrana dela Vuka Karadžića, knj. 11.) Beograd 1986, str. 1137.

[229]Usp. brojne primjere u [Matija Mažuranić]: Pogled u Bosnu, str. 28, 52, 74. i dr. Odakle potječe sintagma „krst lipov“ nije jasno.

[230]Potvrdu za to dao mi je na primjeru Fojnice prije više godina pok. fra Bono Šapina. – Dodiri s protestantizmom mogli su u Bosni uslijediti preko stranog konzularnog osoblja, trgovaca, zanatlija i rijetkih pokušaja misioniranja. Usp. Fra Gro Martić: Zapamćenja (1829.–1878.), Zagreb 1906, str. 76-78. O konfesionalnim stereotipima u južnoj Njemačkoj i Švicarskoj („luttrisch“ – „kartholisch“) v. Karl.-S. Kramer: Konfessionelle Vorurteile, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 57-59. Austrijski slavist Joseph Matl zabilježio je pojam lutor 1955. čak u Crnoj Gori! Leopold Kretzenbacher: Schimpfwörter aus nationaler und aus religiös-konfessioneller Gegenrschaft također u zborniku Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 77.

[231] Theodor Schiff: Iz poluzaboravljene zemlje. Kulturne slike iz Dalmacije. Prijevod s njemačkog Ivica Duhović-Žaknić, Split 1997, str. 20. – Inače Nijemci su u stereotipnim predstavama mnogih naroda nespretni i smiješni. Usp. Die häßlichen Deutschen? Deutschland im Spiegel der westlichen und östlichen Nachbarn, hrsg. von Günter Trautmann, Darmstadt 1991, passim. Takvi su i u hrvatskoj renesansnoj komediji. Kod Marina Držića (Dundo Maroje) Udo Tudešak (Hug Nijemac!), gospodar, prikazan je kao pijanac i žalosno-smiješna figura, dok je njegov sluga, Pomet, mudro i pametno čeljade.

[232] Usp. Šimun Šito Ćorić: Hercegovci: Hrvati Hercegovine. Mitovi, predrasude, zbilja, Zagreb 1995, str. 214-217. i predgovor Ive Žanića, str. 7-8.

[233] U hrvatskoj literaturi poznati po satiričkim pripovijetkama Vilima Korajca Auvergnanski senatori.

[234] Herman Bausinger: Name und Stereotyp, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 16.

[235] Vrlo informativno o tome i s brojnim primjerima Dietz Bering: Der „jüdische“ Name, u: Antisemitismus – Vorurteile und Mythen, str. 153-166; isti: Der Name als Stigma. Antisemitismus im deutschen Alltag 1812-1933, Stuttgart 1991.

[236] Prema F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 38-39.

[237] Herbert Pfeiffer: Das große Schimpfwörterbuch, Frankfurt am Main 21997, str. 192.

[238] Lion Feuchtwanger: Moskau 1937. Ein Reisebericht für meine Freunde, Berlin – Weimar 21993.

[239] V. Antisemitismus – Vorurteile und Maythen, posebno poglavlje „Der Wucherer“ (Lihvar) i „Der Kapitalist“.

[240] Irfan Ajanović: Draga moja majko Bosno, Sarajevo 1996, str. 23. („podmukla latinska izdaja“). Usp. također Emil Čić: Izgubljena „Mitteleuropa“ – pregled jedne ideologije, u: Narod, Zagreb, 15. ožujka 1999, str. 22: „ideologija katoličke Srednje Europe [...] razgraničuje katolički svijet moralnih principa i zakona od pravoslavnog svijeta, koji se u praksi pokazao kao jedna vrsta divljeg istoka“. O drugim značenjima imena Latin i njegovim povijesno-teološkim implikacijama v. Leopold Kretzenbacher: Schimpfwörter aus nationaler und aus religiös-konfessioneller Gegnerschaft, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 69.

[241] Deutsches Schimpfwörterbuch oder die Schimpfwörter der Deutschen, Arnstadt 1839, str. 11.

[242] Jozo Džambo: Die Slawen – deutsche und österreichische Zerrbilder, u: Gleiche Bilder, gleiche Worte. Deutsche, Österreicher und Tschechen in der Karikatur (1848–1948). Ausstellungskatalog, München 1997, str. 43.

[243] Kurt Baldinger: Völker im Zerrspiegel der Sprache, u: Überlieferung und Auftrag. Festschrift für Michael de Ferdinandy zum sechzigsten Geburtstag, Wiesbaden 1972, str. 167.

[244] Puna izreka glasi: „Ein Böhme, ein Ketzer; ein Schwabe, ein Schwetzer, ein Meissner, ein Gleissner, ein Pole, ein Dieb; ein Ungar, der seinen Herrn verrieth.“ Deutsches Sprichwörter-Lexikon. Ein Hausschatz für das deutsche Volk, hrsg. von Karl Friedrich Wilhelm Wander, sv. I, Leipzig  1867, str 424.

[245] L. Kretzenbacher: Schimpfwörter, str. 76-77. Tu i brojni drugi primjeri.

[246] Stephen Burgen: Bloody hell, verdammt noch mal! Eine europäische Schimpfkunde, München 1998, 132. Engleski original Burgenove knjige objavljen je pod naslovom Your Mother̓s Tongue. A Book of European Invective, London 1996. Knjiga obiluje primjerima iz engleskog jezika, romanskih i nordijskih jezičnih područja te grčkog; područje slavenskih jezika ona sasvim zaobilazi.  Mnoštvo navedenih primjera odlika je ove knjige, međutim autoru nije uspjelo iskoristiti taj materijal u smislu komparativnog studija. Lakoća s kojom Burgen piše i stvara zaključke zavela ga je na štetu analize.

[247] P. Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. III, str. 407.

[248] Usp. Mihailo Marković: Izabrana dela, 8. tom: Osporavanja i angažovanja, Beograd 1994, str. 365-6, gdje se „pseudorealističko rasuđivanje [političkih zbivanja]“ i „defetistički“ mentalitet Čeha suprotstavlja srpskom historijskom „realizmu“ i „etici Kosova“.

[249] Usp. Ivan Čolović: Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji, Beograd 1997, str. 174-176. (o „prvom srpskom trivijalnom romanu o ratu u Bosni“ Tunel autora Vanje Bulića). – Ivo Žanić: Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu o BiH, u: Erasmvs, br. 18 (Zagreb, listopad 1996), str. 53. Usp. također Reinhard Lauer: Das Bild vom Anderen aus literaturwissenschaftlicher Sicht, u: Das Bild vom Anderen, str. 45-54, pos. 50.

[250] Gregor von Rezzori (rođ. 1914. u Czernowitzu/Bukovina). Prvo izdanje Maghrebinische Geschichten, Hamburg 1953; 1001 Jahr Maghrebinien. Neue Legenden, Schwänke und Anekdoten aus Balkanesien, Reinbek 1967. Usp. Kindlers Neues Literatur Lexikon, hrsg. von Walter Jens, Bd. 14, München 1988, str. 57-58.

[251] O ovome neka zapažanja iz prakse donosi Miklós Stier: Lehrbücher unter dem Aspekt von Stereotypenbildung, u: Das Bild vom Anderen, str. 241-246.

[252] Usp. literaturu navedenu kod Wolfgang Leiner: Das Deutschlandbild in der französischen Literatur, Darmstadt 21991; usp. također Mechthild Golczewski: Der Balkan in deutschen und österreichischen Reise- und Erlebnisberichten 1912-1918, Wiesbaden 1981. (= Quellen und Studien zur Geschichte des östlichen Europa, Bd. XVII.)

[253] Usp. Karl.-S. Kramer: Konfessionelle Vorurteile, u: Stereotypvorstellungen im Alltagsleben, str. 57-66. na primjeru etnografskih istraživanja hodočašća.

[254] Meyers großes Taschenlexikon, Bd. 18, Mannheim 41992, str. 286.

[255] J. H. Zedler: Großes vollständiges Universal-Lexikon, Bd. 62, Leipzig – Halle 1749, str. 525.

[256] V. Reinhold Aman: „They are a hairy, cruel, savage nation“. Ethnic slurs anno 1774. Maledicta 5 (1981), br. 1-2, str. 273-283. s primjerima iz Jacobus Barclay: An English Dictionary Upon a New Plan, Edmonton 1774.

[257] F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 212.

[258] Sigmund Freud: Der Witz und seine Beziehung zum Unbewußten. Der Humor. Frankfurt am Main 1992, str. 117.

[259] F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 32-35. uvrštava u svojoj studiji i kritiku kao znanstveni i publicistički diskurs u tip „borbenih“ žanrova. Dakako ovo se može odnosti samo na određenu vrstu kritike, ne svaku.

[260] Usp. Bernard Nežmah: The consequences of Yugoslav wars on the occurrence of swearwords in the mass media, u: Maledicta, vol. XII (1996), str. 115-118.

[261] Irenäus Eibl-Eibesfeldt: Liebe und Haß. Zur Naturgeschichte elementarer Verhaltensweisen, München 1970.

[262] O tome vrlo poučno David Hume u Treatise of human nature (1739/40) i sociolog Ferdinand Tönnies: Kritik der öffentlichen Meinung (1922).

[263] F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 41.

[264] F. Kiener: Das Wort als Waffe, str. 161.

[265] I „najbezazlenija“ riječ može kroz intonaciju, smještaj, popratnu mimiku ili gestiku primiti sasvim različite sadržaje. U određenim socijalnim slojevima intimni prijatelji znaju se oslovljavati pogrdnim riječima ili pozdravljati psovkom. (Zapisi iz moga bosanskog teftera: „Đe si, đubre jedno, što se ne javiš?“ „Zdravo, kurvin sine!“) Iste riječi u nekim drugim okolnostima shvatile bi se kao agresivni čin. Sve ovisi od situativne okolnosti i vrste partnerstva, to jest ovisi od intencije i odgovarajuće reakcije na tu intenciju. Ako između ovih nema sklada, onda se i najobičniji pojmovi pretvaraju u suprotnosti.

[266] P. Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. III, str. 406-7. Porijeklo ove riječi nije jasno; postoji za to više tumačenja; Skok ga izvodi iz rumunjskog şoácăţ = miš; poruga za zapadne Evropljane, posebno Nijemce, koji svojom odjećom odudaraju od sredine u kojoj se nalaze.

[267] V. karikaturu u češkom časopisu Šípy, god. XV (Prag, 5. 7. 1902), br. 30, gdje su Nijemci prikazani u obliku buba-švaba protiv koji bi kemičari trebali izumiti neki prašak: „Tome bi se radovao čitav svijet!“

[268] S. Burger: Bloody hell, str. 121-126.

[269] Prvi je ovu sintagmu („gesunkenes Kulturgut“) upotrijebio njemački etnolog Hans Naumann: Grundzüge der deutschen Volkskunde, Leipzig 1922.

[270] K. Roth: „Bilder in den Köpfen“, str. 38.

[271] Julijan Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, I. svezak, Sarajevo 1912, str. 5.

[272] Usp. Jeronim Vladić: Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882, str. 83, 90ss. i dr.; Martin Nedić: Stanje redodržave Bosne Srebrene poslije pada kraljevstva bosanskoga pak do okupacije: u četiri vieka, Đakovo 1884, str. 91.

[273] Usp. Srećko M. Džaja: Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskih franjevaca 19. stoljeća, u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knj. II, Sarajevo 1973, str. 26.

[274] Ovu tvrdnju s obzirom na obrazovanje ne treba posebno dokazivati. Što se pak tiče ekonomskog statusa, to će trebati još detaljno proučiti. Karakterističnom mi se u ovom kontekstu čini ovo mjesto u Baltićevom ljetopisu: „Kazivali su naši stari misnici, da su gladnih i zlih godina fratri varošane [fojničke] od gladi, da ne pomru, začuvali.“ Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, priredio [...] Andrija Zirdum, Sarajevo 1991, str. 125. To znači da je bilo kriza koje su pogađale puk, ali ne i franjevce.

[275] Theodor Geiger: Die soziale Schichtung des deutschen Volkes. Soziographischer Versuch auf statistischer Grundlage, Stuttgart 1932, str. 77-78. (= Soziologische Gegenwartsfragen, 1).

[276] Mentalitäten-Geschichte. Zur historischen Rekonstruktion geistiger Prozesse, hrsg. von Ulrich Raulff, Berlin 1989, str. 23-24 (Le Goff). Sama riječ „mentalitet“ pojavljuje se prvi put zapisana 1691. godine na engleskom (mentality), odakle su je preuzeli Francuzi. Od Francuza su je pred Prvi svjetski rat preuzeli Nijemci. Njome se služi i Hitler u svome djelu Mein Kampf. Danas se zaboravilo njezino englesko porijeklo; doživljavamo je kao francusku, velikim dijelom i zbog historiografske škole koja upravo nju ima u središtu. Volker Sellin: Mentalität und Mentalitätsgeschichte, u: Historische Zeitschrift, Bd. 241 (1985) 3, str. 555-556.

[277] Nerijetko se u sinonimnom značenju s ovim pojmom (neopravdano!) govori i o “Ideengeschichte”. – Interesantno je da sama njemačka znanost s određenom nelagodnošću upotrebljava pojam “Geistesgeschichte” upravo stoga što je njemački i govori radije o “Intellectual History” ili o povijesti “mentaliteta”. Ernst Schulin: Traditionskritik und Rekonstruktionsversuch. Studien zur Entwicklung von Geschichtswissenschaft und historischem Denken, Göttingen 1979, str. 145-146.

[278] Za književnost (beletristiku) ovo nisu bile nipošto sasvim nove stvari. Stoga je ona s pravom mogla postaviti pitanja poput onih koja su postavljena u pjesmi Bertolda Brechta “Fragen eines lesenden Arbeiters” (Pitanja radnika koji čita): Tko je gradio Tebu sa sedam kapija?/ U knjigama stoje imena kraljeva./ Jesu li kraljevi vuklji kamenje? [...] Bertold Brecht: Gesammelte Werke in acht Bänden, Bd. IV, Frankfurt am Main 1967, str. 656-657.

[279] U tome smislu treba shvatiti i bavljenje povijesti mentaliteta “velikim” imenima kao što su Luj Veliki (LeGoff), Luther, Des Périers, Marguerite de Navarie, Rabelais (Lucien Febvre). Jacques LeGoff: Comment écrire une biographie historique aujourd’hui?, u: le-débat, br. 54 (1989); njemački prijevod: Wie schreibt man eine Biographie? u: Fernand Braudel [i dr.]: Der Historiker als Menschenfresser. Über den Beruf des Geschichtsschreibers, Berlin 1990, str. 103-112. Povijest pojedinca, koji se kreće u determinantama mišljenja i djelovanja svoje sredine, ujedno je i povijest društva. Tako su Luj Veliki, Luther i dr. “istovremeno svjedoci i produkti kolektivne uvjetovanosti”; oni svojim djelima odražavaju svijest socijalne grupe kojoj pripadaju. Roger Chartier: Intellektuelle Geschichte und Geschichte der Mentalitäten [naslov originala: Intellectual history or sociocultural history?  The French trajectories], u: Mentalitäten-Geschichte, str. 77, 82.

[280] Usp. Heinrich Lutz: Braudels La Méditerranée. Zur Problematik eines Modellanspruchs, u: Formen der Geschichtsschreibung, hrsg. von Reinhart Koselleck, Heinrich Lutz und Jörn Rüsen, München 1982, str. 323-324 (= Theorie der Geschichte; Beiträge zur Historik, Bd. 4).

[281] Ovaj primjer uzimam iz priloga Liturgijski folklor Fra V[itomira] S[lugića] (Bosna Srebrena, god. XIIL, br. 1, Sarajevo, siječanj-veljača 1991, str. 28-36, ovdje str. 28) koji je znatno pripomogao mojim razmišljanjima o naslovljenoj temi.

[282] Ignacije Gavran: Bludna psovka: povijesno-psihološka studija. Sarajevo 1962, str. 13. Usp. također Liselotte Hansmann und Lenz Kriss-Rettenbeck: Amulett und Talisman. Erscheinungsform und Geschichte, München 1966, str. 192ss.

[283] Hans Naumann: Primitive Gemeinschaftskultur, Jena 1921, str. 4.

[284] O pojmovima, njihovim mijenama i upotrebi u različitim vremenima v. Marc Bloch: Apologie der Geschichte oder Der Beruf des Historikers [naslov originala: Apologie pour l'histoire ou Metier d'historien, Paris 1949], hrsg. von Lucien Febvre, München 1985, str. 30-31, 120ss. Bloch veli (str. 130): “Nije toliko etimologija ona koja sačinjava vrijednost neke riječi, nego njezina upotreba.”

[285] Berislav Gavranović: Kratki pregled šematizama bosanske franjevačke provincije, u: Franjevački vjesnik 2-3 (1940), str. 71-75. Bibliografske podatke vidi sada kod Ante S. Kovačića: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo 1991, str. 354-355.

[286] Marijan Bogdanović: Ljetopis kreševskog samostana (1765-1817), priredio [...] Ignacije Gavran, Sarajevo 1984, str. 78. Usp. također str. ibid., str. 45, 47.

[287] M.Bogdanović:  Ljetopis, str. 217.

[288] M. Bogdanović: Ljetopis, str. 217; usp. ibid., str. 191, bilj. 1.

[289] Usp. primjer (vjerojatnog) falsificiranja broja iseljenih katolika od strane sutjeških franjevaca koncem 17. st. Andrija Zirdum u monografiji: Plehan, Plehan 1987, str. 20

[290] M. Bogdanović: Ljetopis, str. 42.

[291] J. Baltić: Godišnjak, str. 62.

[292] J. Baltić: Godišnjak, str. 29-30.

[293] J. Baltić: Godišnjak, str. 185.

[294] Filip Lastrić: Pregled starina Bosanske provincije. Uvod i komentar napisao Andrija Zirdum. Preveli s latinskog i talijanskog Šimun Šimić i Ignacije Gavran, Sarajevo 1977, str. 58-59.

[295] F. Lastrić: Pregled starina, str. 143.

[296] M. Bogdanović: Ljetopis, str. 50.

[297] M. Bogdanović: Ljetopis, str. 62.

[298] M. Bogdanović: Ljetopis, str. 65.

[299] M. Bogdanović: Ljetopis, str. 81.

[300] J. Baltić: Godišnjak, str. 20.

[301] J. Baltić: Godišnjak, str. 22.

[302] Upravo tako glasi naslov studije Franza Kienera: Das Wort als Waffe. Zur Psychologie der verbalen Aggression, Göttingen 1983. Kiener u predgovoru svojoj knjizi ističe da je u svome radu obilno profitirao od gore citirane studije I. Gavrana: Bludna psovka.

[303] Usp. o ovome Jozo Džambo: Buchwesen in Bosnien und der Herzegowina (1800-1878). Zum Problem der Lesersoziologie, Frankfurt am Main i dr. 1984, str. 120-122. (= Arbeiten und Bibliographien zum Buch- und Bibliothekswesen, Bd. 2).

[304] J. Baltić: Godišnjak, str. 87.

[305] Usp. završnu misao u prilogu Srećka M. Džaje u ovom zborniku.

[306] M. Bogdanović: Ljetopis, str. 88. Nalazeći se između Scile i Haribde fratri su ovaj slučaj tako riješili da su napisali fiktivni izvještaj iz Splita i dostavili ga vlastima.

[307] Usp. opis djelovanja biskupa Miletića kod Borisa Baruna: Dušobrižnički rad biskupa fra Augustina Miletića (1763-1831). Izvadak iz doktorske dizertacije, Zagreb 1957, str. 46, gdje se za ovog biskupa veli da je “katkad prebivao na mjestima nedostojnim obrazovanog čovjeka”. Na istom mjestu (bilj. 14) citat iz Miletićeva dopisa Kongregaciji za raširenje vjere od 19. rujna 1828. iz Roškog Polja: “… sjedeći uz jasle u pojati.”

[308] Gregor Čremošnik: Ostaci arhiva bosanske franjevačke vikarije, u: Radovi Naučnog društva NR BiH, knj. II, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knj. II, Sarajevo 1955, str. 5.

[309] O problematici nazivlja etnologija, etnografija, folkloristika i o područjima njihova istraživanja v. Dagmar Burkhart: Kulturraum Balkan. Studien zur Volkskunde und Literatur Südosteuropas, Berlin 1989, str. 11-34 (= Lebensformen, 5). Autorica predlaže da se iz babilonske pometnje u ovoj terminologiji izađe tako što bi se pojam etnologija (Ethnologie) uzeo kao viši, dok bi njemu bili supsumirani pojmovi Volkskunde, Völkerkunde, Ethnographie i Folkloristik.

[310] Karakteristični su u tome smislu slijedeći naslovi: Dunja Rihtman-Auguštin: Etnologija naše svakodnevice, Zagreb 1988; Divna Zečević: Književnost na svakom koraku. (Studije i članci), Osijek 1986.

[311] U teologiji i crkvenoj povijesti dugo je vladala odbojnost prema statistici. Da je ova odbojnost neopravdana pokazao je npr. Roger Mols: Emploi et valeur des statistiques en histoire religieuse, in: Nouvelle revue théologique 86 (1964) 4, str. 337-354.

[312] [Aquilanus] B. Bernardini Aquilani Chronica fratrum minorum observantiae. Ex codice autographo primum edidit fr. Leonardus Lemmens O.F.M. Romae 1902, str. 104-105.

[313] Aquilanus: Chronica, str. 105-106.

[314] V. gore bilj. 9.

[315] Biskup Miletić je u svojoj pastirskoj poslanici pisanoj u Gučoj Gori 18. listopada 1811. naredio župnicima da nabave knjigu “Izopćenih” i da tri puta preko godine pročitaju njihova imena vjernicima! B. Barun: Dušobrižnički rad, str. 26. Usp. također Miletićevu poslanicu od 4. kolovoza 1816. Na istom mjestu, str. 28.

[316] Usp. o tome Petar Vlahović: Vanbračno dete i neke njegove osobine po našem narodnom predanju, u: Rad XIII-og kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Dojranu 1966. godine, Skopje 1968, str. 159-166.

[317] Samo je biskup Miletić izdao najmanje 21 pastirsku poslanicu. B. Barun: Dušobrižnički rad, str. 26-31. Miletićevo djelo Naredbe i Uprave (Split 1818; Rim 1828) je zbirka okružnica i naredaba kako njegovih predšasnika tako i njega samoga. Sama činjenica da je djelo doživjelo dva izdanja, da su ga župnici bili dužni tri puta preko godine tumačiti s oltara i da Miletić i ne spominje vrijeme njihova nastanka kao ni autore, svjedoči kako su ti crkveni propisi, formulirani za jedno konkretno vrijeme, poprimili normativni karakter i izvan tog vremena. – Biskup fra Marija Marković izdao je 31, a fra Jozo Garić 32 poslanice. Franjo Komarica: Pastoralne poslanice banjalučkih biskupa fra Marijana Markovića i fra Joze Garića, u: Nova et vetera, god. XXXI, sv. 1-2, Sarajevo 1981, str. 137-160, ovdje pos. str. 141. O poslanicama biskupa fra Grge Ili(ji)ća v. Srećko M. Džaja: Katolici u Bosni i Zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971, str. 178. i dr. (= Analecta Croatica Christiana, 2).

[318] Rivière, lik iz romana Vol de Nuit (Noćni let) francuskog književnika Antoine de Saint-Exupéry, razmišlja na jednome mjestu ovako: “Le règlement [...] est semblable aux rites d’une religion qui semblent absurdes mais façonnent les hommes.” (Propisi su slični religijskim ritualima: oni, pa i ako izgledaju apsurdni, oblikuju čovjeka.) Antoine de Saint-Exupéry: Oeuvres complètes, tome II: Vol de nuit, Paris 1985, str. 34.

[319] Mentalitäten-Geschichte, str. 97ss.

[320]Usp. također na ovu temu: Umberto Eco: Dalla periferia dell’Imperio, Milano 1977, str. 204 (poglavlje: Verso un nuovo Medioevo).

[321] O Kresiću v. H[ajrudin] Ćurić: Fra Ivo Kresić o akcijama Omer-paše Latasa u Bosni i Hercegovini, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, sv. XI, Sarajevo 1956, str. 5-28.

[322] To su prije svega podaci iz knjiga redovničko-crkvene administracije i odnose se na glavne biografske detalje (datum rođenja, stupanja u Red, zavjetovanja, ređenja i smrti).

[323] Usp. Vom Umschreiben der Geschichte. Neue historische Perspektiven, hrsg. von Ulrich Raulff, Berlin 1986, str. 88ss. (= Wagenbachs Taschenbücherei, 131).

[324] U gore citiranoj literaturi na dosta mjesta se kritički vrednuje taj prilog.

[325] Usp. Srećko M. Džaja: Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskoh franjevaca 19. stoljeća, u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knj. II, Sarajevo 1973, str. 26. (citat V. Maksimovića).

[326] Usp. npr. karakteristične stihove iz pjesme Pokret god. 1848 i 1849 fra Marijana Šunjića: “Prvi lanci pukoše u Franci, / u Beču se jeka odazvala. [...] Sloboda je, bratimstvo, jednakost, / Jur na ustim i djece slovenske. [...] Ravnopravnost nek istina biva, / A sloboda svim jednako siva / Vjera, jezik, svetinja narodna, / Nek je svima osigurana“. Cit. prema Rastislav Drljić: Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić 1810–1895, Sarajevo 1940, str. 67. Također Šunjić u pismu A. T. Brliću od 5.6.1859: “Daj, Bože, da se stvari razvedre i pravda naravna u sve narode, ko i pram svim narodim sa sv. mirom Isusovim u sva srca, nastani!” Andrija Zirdum: Pisma bosanskih franjevaca 1850.–1870., Plehan 1996, str. 153 (br. 98). Andrija Nikić: Književno djelo fra Petra Bakule (1816–1873), u: Godišnjak odjeljenja za književnost (Institut za jezik i književnost u Sarajevu), knj. III-IV, Sarajevo 1974–75, str. 72-73. Posebno u polemici Barišićevih pristalica pojam “republikanski”, koji oni pripisuju svojim kontrahentima, ima negativno značenje. Usp. A. Zirdum: Pisma, str. 57 (br. 1). Pismo Ivana Kljajića biskupu Rafi Barišiću od 9.3.1850. Usp. također Tugomir Alaupović: Ivan Frano Jukić. (1818–1857), Sarajevo 1907, str. 24; Ilija Kecmanović: Barišićeva afera. Prilog proučavanju istorije Bosne i Hercegovine u prvoj polovini XIX vijeka, Sarajevo 1954, str. 28, 29.

[327] Ivan Frano Jukić: Dokumentarna građa, Sarajevo 1970, str. 155.

[328]Zacijelo je među njima bilo osoba izuzetnih kako po idejama tako i po rezultatima svoga angažmana, ali i ovo treba smjestiti u pravi kontekst. Fra Jako Baltić je u jednom pismu biskupu Strossmayeru tvrdio da je smrt fra Marijana Šunjića za Bosnu značila cezuru: “Pod biskupom Marianom Bosna je progledala i novo lice dobila, od njega se poviestnica nova doba u Bosni voditi mora.” Taj sud može stajati, ali nipošto i onaj u istome pismu gdje se, ignorirajući upravo okolnosti u kojima je Šunjić djelovao, veli: “Marian tolika dobročinstva Bosni učini da svi – odkako Bosna Turcim dopade – za 400 godina učinili nisu.” (Pismo od 4.12.1865.) A. Zirdum: Pisma, str. 223 (br. 175).

[329] Hajrudin Ćurić: Zapisnik Agencije bosanskih franjevaca u Sarajevu, u: Prilozi bosansko-hercegovačkoj istoriji XIX vijeka, Sarajevo 1960.

[330]A[ugustin] Čičić: Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb 1930, str. 55.

[331]A. Zirdum: Pisma, str. 278. (br. 226). Fra Marko Kalamut gojio je ambicije da postane čak bosanskim biskupom, što su izgleda forsirali samo franjevci iz Fojnice. O tom fra Blaž Josić piše lapidarno: “Rodom je Fojničanin i zato ga oni žele.” A. Zirdum: Pisma, str. 238. (br. 192). (Pismo od 17. 8. 1866. A. T. Brliću.)

[332]A. Zirdum: Pisma, str. 278. (br. 226).

[333] Fra Blaž Josić A. T. Brliću 2.9.1867. A. Zirdum: Pisma, str. 261. (br. 214).

[334]A. Zirdum: Pisma, str. 225. (br. 176). (Pismo od 15.12.1865.)

[335] Marko Karamatić: Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878–1914, Sarajevo 1992, str. 133-4, 153.

[336] A. Zirdum: Pisma, str. 278. (br. 226).

[337] Usp. A. Zirdum: Pisma, str. 60–61. (br. 3; pismo iz 1851.).

[338] Usp. A. Zirdum: Pisma, str. 65. (br. 8).

[339]Borenje Daržave Bosne Srebrenite s’ Biskupom G. Rafom Barišićem (u daljem tekstu Borenje), prema: Josip Matasović: Fojnička regesta, u: Spomenik Srpske Kraljevske Akademije, LXVII, drugi razred, 53, Beograd 1930, br. 1531, str. 308–371, ovdje cit. str. 309. – Rukopis Borenja, koji je očito bio namijenjen za objavljivanje, čuva se u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pod signaturom 3917. Matasović ga je objavio bez prvog i drugog “razdiljka” (poglavlja), što on opravdava “odlukom Srpske Kraljevske Akademije”. Pripisivanje autorstva Borenja I. F. Jukiću, kako to Matasović čini (str. 308, 371), mislim da nije uvjerljivo. I jedna površna analiza stila spisa pokazuje da on nije iz Jukićeva pera. Borenje je po svoj prilici završeno 1845. god. kada je Jukiću bilo 27 godina. On je do tada doduše već pisao i objavljivao, ali iza Borenja stoji pisac drugog temperamenta. Ovdje je na djelu autor koji je dobro upućen u (crkveno)pravna pitanja, a metoda izlaganja mu je upadno skolastička.

[340] Borenje, str. 313, 331.

[341] Borenje, str. 309; usp. na istome mj., str. 317. (odgovarajući lat. tekst na str. 361).

[342]Borenje, str. 335.

[343] Barišić o svojim protivnicima: “da su lakomi, da Kärstjane gule, i globe, da se s’ odilom kitte, i gizdaju, da razpustno život provode, da piančuju, tärguju” itd. Borenje, str. 313. – Barišićevi protivnici o njemu: “Barišić i njegovi privärženici dobbri red pokvarivši, i nikoga nebojećise, po volji živu, po volji piju, po volji gudu, po volji sviraju, po volji igraju, po manastiru puške pale; uz istu korizmu u Barišića sobi tambura kucca” itd. Borenje, str. 319; usp. također str. 315.

[344] Borenje, str. 336. – S hercegovačkim secesionističkim težnjama koincidirala su vremenski i nastojanja hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića da Hercegovinu učini što neovisnijom od Bosne. Julijan Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, II. svezak (1780.–1878.), Sarajevo 1915, str. 58.

[345] Josić T. Kovačeviću 4.11.1843. Cit. prema I. Kecmanović: Barišićeva afera, str. 149. – Neke indicije, međutim, upućuju na to da su pri Novinama Sarbsko-peštanskim [tj. Srbska novina ili Magazin za hudožestvo, knjižestvo i modu, izlazile u Pešti od 1838.] pristaše Barišića imale svoj “lobby”. Stoga su se njegovi protivnici iz čistog pragmatizma okrenuli beogradskim novinama. K tome dolazi još i činjenica da su franjevci preko Beograda lakše nego preko drugih centara mogli komunicirati s francuskim diplomatskim predstavnicima. Francuska je prema kršćanima u Osmanskom carstvu gajila otvorene protektoratske ambicije, a time ujedno slijedila svoje vanjskopolitičke ciljeve. Tako su franjevci samo koristili aktualne političke konstelacije i nastojali profitirati od njih.

[346] A. Zirdum: Pisma, str. 256. (br. 209).

[347] Ovim pojmom, koji upotrebljava M. Karamatić: Franjevci Bosne Srebrene, str. 131, vrlo je dobro opisan stav franjevaca prema austrougarskoj okupaciji.

[348] Jozo Džambo: Bosanski franjevci i austrougarska okupacija BiH g. 1878., u: Nova et vetera, XXXI, Sarajevo 1981, str. 89-106. Usp. također Srećko M. Džaja: Politički profil fra Grge Martića, u: Bosna Franciscana, god. III, br. 4/1995, str. 54-67.

[349] A. Zirdum: Pisma, str. 204. (br. 159). (Josić A. T. Brliću 14.12.1864.)

[350] A. Zirdum: Pisma, str. 219. (br. 172). (29.listopada 1865.)

[351] A. Zirdum: Pisma, str. 217. (br. 171). ( Josić A. T. Brliću 19.10.1865.) – Još davno prije, u 15. stoljeću, postojala su između bosanskih i dalmatinskih franjevaca velika razmimoilaženja koja su se očitovala u redovničkoj praksi. B. Bernardini Aquilani Chronica fratrum minorum observantiae. Ex codice autographo primum edidit fr. Leonardus Lemmens, Romae 1902, str. 104.ss. Naravno, ukazujući na ovaj fakt, ne želi se sugerirati kontinuitet konflikta.

[352] A. Zirdum: Pisma, str. 217–218. (br. 171).

[353] Borenje, str. 353.

[354] Usp. Duško Barać: Uzroci nastanka i bitna obilježja franjevačkog reda i bosanske redodržave, u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knj. II, Sarajevo 1973, str. 15–23. – Međutim, i demokratičnost, doslovno i nefleksibilno shvaćena, može sputavati rast. Karakterističan primjer jest Đakovo, gdje su boravili i obučavali se bosanski franjevački klerici. Provincijska uprava uredila je stvar tako da je ovdje gvardijan trebao biti iz fojničke, vikar iz sutješke, a spiritual iz kreševske kustodije. (A. Zirdum: Pisma, str. 230. (br. 182). Pismo od 4.3.1866. fra Ive Tvrtkovića iz Đakova fra Grgi Martiću u Sarajevo.) Funkcije nisu, dakle, bile dijeljene prema sposobnostima nego prema samostanskoj pripadnosti.

[355]Ivanjski župnik fra Frano Ćurić u okružnom pismu katolicima u Bosanskoj krajini od 12. siječnja 1867. želi motivirati svoje vjernike na gradnju crkve tako što upućuje na aktivnosti drugih krajeva: “Ako ovaj cilj prid očima imati budemo i izgled susjedne bratje krstjana drugi mista ove naše Države, kao Travnjaka, Livnjaka, Fojničana i drugi pokraina među koim se jurve vide uzdignute plemenite crkve i ogromni samostani [...]“. (A. Zirdum: Pisma, str. 246. (br. 199).

[356] Usp. pismo fra Ante Vladića upućeno iz Guče Gore 17. kolovoza 1862. god. Martiću na Ponijevo: “U mnogoj mojoj egleni s kustodom Kraljevićem u Rimu, među ostalim reče mi, da će Tebe pozvat u ondašnju Kustodiu da se inkorporiraš i da Te svi onamo žele.” A. Zirdum: Pisma, str. 190. (br. 140).

[357]Usp. Miroslav Vanino: Izvješće iz Zvornika o radu vojnog svećenika 1688-89., u: Croatia sacra 1 (1931), str. 132.

[358]„Neki carski pukovnik, imenom Perčinlija, potajno je tada prijateljevao s nekim Turčinom iz Tuzle zvanim Tursunom, koji je u ono vrijeme kod Turaka imao mnogo upliva i ugleda. Tako su ova dva službenika sklopili nepošten sporazum i potvrdili ga teškom zakletvom: kad neki od njih htjedne sa svojim vojnicima opustošiti neki kraj, drugi treba da se pobrine da tada sa svojim vojnicima ode iz toga kraja u drugi i da mu čak dadne na znanje preko glasnika da je otišao. Tako bi onaj koji pustoši mogao smjelije i slobodnije provaliti na rečeno mjesto. Na taj su način oni vršili velika haranja.“ Fra Bono Benić: Ljetopis sutješkog samostana. Priredio fra Ignacije Gavran, Sarajevo 1979, str. 103, a. a. 1690.

[359]Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen: Feldzüge gegen die Türken 1697–1698 und der Karlowitzer Friede 1699. Bearb. von Moriz Edlen von Angeli, Wien 1876, str. 80-85.

[360]Arhivska signatura dnevnika glasi: Alte Feldakten/1697/Türkenkrieg/13/1. – Tekst dnevnika je prvi put objavljen u Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen (v. bilj. 2), str. 85-97. Njemački prijevod objavio je kapetan Zitterhofer u Mitteilungen des k. und k. Kriegsarchivs, 3. Folge, Bd. 8, Wien 1914, str. 7-24.

[361]Djelo nosi (njemački) naslov: Marsch und Campementen der kayserl[ichen] haubt armee in Hungarn unter commando ihro hochfürstliche durchleücht prince Eugenio von Savoye, den 12. July bis den 6. November anno 1697. Francuski: Marches et capemens de l‘armée imperiale en Hongrie sous le commandement de son altesse serenissime le prince Eugene de Savoie depuis le 12 de Jullet jusqu‘au 5 de Novembre en 1697. – Arhivska signatura cjelokupnog djela glasi: H IIIc 107.

[362]Za pomoć pri identificiranju pojedinih imena zahvaljujem dr. Stjepanu Sršanu, Povijesni arhiv Osijek i dr. fra Andriji Zirdumu, Plehan/Slavonski Brod.

[363]Josef Paldus: Eine Ansicht von Wien und seiner Umgebung aus dem Jahre 1742, u: Berichte und Mitteilungen des Altertums-Vereins zu Wien, Bd. 46-47 (1014), str. 5; Thieme/Becker: Allgemeines Lexikon der bildenden Künstler von der Antike bis zur Gegenwart, Bd. XXXI, Leipzig 1937, str. 335; Erich Hillbrand: Ein Bildwerk über den bosnischen Streifzug des Prinzen Eugen, u: Prinz Eugen. Eine donauschwäbische Gedenkschrift zum 300. Geburtstag des Prinzen Eugen. Red. Nikolaus Britz, Wien 1963, str. 82.

[364]Atlas du cours du Danube avec les plans, vues et perspectives des villes, châteaux et abbayes, qui se trouvent le long du cours de ce fleuve, depuis Ulm jusqu‘à Widdin, dessiné sur les lieux. Fait en MDCCLI. J. Paldus: Eine Ansicht von Wien, str. 5; Charles-Alexandre de Lorraine – L’homme, le maréchal, le grand maître [katalog izložbe] Europalia 87 Österreich, Bruxellex 1987, str. 144, 147 ss.

[365]Livre concernant les endroits les plus remarquables du Château royale de Terrevure, et de son plan général relevé en perspective: le tout dessinné sur les lieux par N. F. de Sparr en 1753. [Reprint, Bruxelles: Société des Bollandistes] 1987.

[366]E. Hillbrand: Ein Bildwerk, str. 82 (bilj. 5-7).

[367]Charles-Alexandre de Lorraine [katalog], str. 144-145. U ovom se djelu de Sparr sâm označava kao “Dessinateur de S[on] A[ltesse] S[erenissime] M[onsi]g[neu]r le D[uc] Charles de Lorraine”.

[368]Karta je rađena u omjeru 1 : 440.000. Signatura karte u kartografskoj zbirci bečkog Ratnog arhiva glasi: B IX a 934. Ovu kartu nisam imao u rukama, ali Hillbrandov opis upućuje na to da između nje i jedne druge slične karte (vidi niže bilj. 19) postoji ovisnost.

[369]Karlo Aleksandar Emanuel, princ od Lotringena (Lorrain, Loréna) i Bara (1712. Lunéville/Francuska – 1780. dvorac Treverun kod Bruxellesa) bio je mlađi brat cara Franje I., a preko njega djever carice Marije Terezije. Od 1736. služio je u carskoj vojsci, 1742. imenovan je glavnim zapovjednikom za Češku, 1744. namjesnikom (austrijske) Nizozemske. Karlovoj osobi i djelu bila je 1987. god. posvećena izložba Europalia u Bruxellesu. Vidi vrlo informativni katalog te izložbe Charles-Alexandre de Lorraine (bilj. 8.) – O Karlovom interesu za različita područja književnosti i znanosti svjedoči njegova biblioteka s oko 3500 knjiga. Claude Sorgeloos: La bibliothèque de Charles de Lorraine gouverneur-général des Pays-Bas autrichiens, u: Revue belge de philologie et d‘histoire, t. LX (1982), str. 809-838.

[370]Verzija A je popraćena tekstovima na njemačkom jeziku, materinjem jeziku de Sparrovom. I to ide u prilog tvrdnji da je ona služila kao nacrt, dok je verzija B (francuska) “prijevod” na jezik viših društvenih slojeva onoga vremena.

[371]Usp. na primjer prikaz Vranduka, Zenice ili Tešnja u albumu A s podacima kojih u odgovarajućim crtežima u albumu B nema. – Iznimku čini prikaz Sarajeva koji je u albumu A ostao samo kao skica, dok je u albumu B izuzetno dobro razrađen i predstavlja bez sumnje najatraktivniji prilog u cjelokupnom djelu.

[372]Erich Hillbrand: Oberösterreich in Sparrs Donauatlas, u: Mitteilungen des Oberösterreichischen Landesarchivs, sv. 8 (1964), str. 298-307, ovdje str. 299.

[373]O raspoloživim kartama tog vremena v. Ratimir Gašparović: Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX vijeka, Sarajevo 1970. (= ANU BiH, Djela, knj. XXXVII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 22), str. 54 ss. i passim.

[374]Beč, Kriegsarchiv, Kartensammlung, B IX a 925-2. – Slična ovoj, ali znatno pouzdanija, jest panorama Sarajeva nepoznatog autora i kasnijeg datuma (1783), također u Ratnom arhivu (signatura: G I h 621-10). E. Hillbrand: Ein Bildwerk über den bosnischen Streifzug, str. 96-97.

[375]Ove podatke navodim prema E. Hillebrand: Ein Bildwerk über den bosnischen Streifzug, str. 97, premda nije jasno, da li je to ista karta koju Hillebrand na drugome mjestu (str. 103) pripisuje de Sparru! Usp. gore bilj. 12.

[376]Ettore Rossi: Il secondo centenario della morte di Luigi Ferdinando Marsigli, u: Oriente moderno, XI (1931), str. 415-424.

[377] Lodovico Frati: Catalogo die Manoscritti di Luigi Ferdinando Marsili conservati nella Biblioteca Universitaria di Bologna, u: La Bibliofilia, XXVII (1925) 6-7, str. 199-200, br. 20.

[378]Charles-Alexandre de Lorraine [katalog], str. 144.

[379]Takvu tvrdnju iznosi kapetan Zitterhofer (v. gore bilj. 4) na str. 5 (“die an Ort und Stelle aufgenommenen Originalskizzen der Lager mit Ansichten der Ortschaften”), ali je ničim ne potkrepljuje.

[380] Constantin J. Karadja: Die ältesten gedruckten Quellen zur Geschichte der Rumänen, u: Gutenberg-Jahrbuch 1934, str. 114.

[381] Prvi put tiskano je 1565. na češkom jeziku, a na ovaj je prevedeno iz poljskog. Prvo poljsko izdanje pojavilo se tek 1828. Godine 1865. Janko Šafarik je prema češkom izdanju u Glasniku Srpskog učenog društva, XVIII (I), str. 25-188. objavio srpski prijevod kronike. Poslije toga slijedila su druga izdanja i prijevodi. O njima vidi Memoiren eines Janitscharen oder Türkische Chronik. Eingeleitet und übersetzt von Renate Lachmann. Kommentiert von Claus-Peter Haase, Renate Lachmann und Günter Prinzing. Graz, Wien, Köln 1975. (= Slavische Geschichtsschreiber, Bd. 8.), str. 20. i dalje; Konstantin Mihailović iz Ostrovice: Janičarove uspomene ili turska hronika. Priredio i preveo Đorđe Živanović (u daljem tekstu citirano kao: Janičarove uspomene), Beograd 1986, str. 223-233.

[382] Marianna D. Birnbaum: Janus Pannonius Poet and Politician, Zagreb 1981, str.144. i dalje.

[383] Janus Panonius: Poemes / Choisis. Choix, préface et notes de Tibor Kardos, Budapest 1973, str. 88, 100-110, bilj. str. 130-131.

[384] Vidi odgovarajući latinski tekst s hrvatskim prijevodom kod Srećko M. Džaje: Ideološki i politološki apsekti propasti bosanskog kraljevstva, u: Croatica Christiana Periodica, god. X (1986), br. 18, str. 213-214.

[385] Džaja dokazuje da se Piccolomini pri sastavljanju svoga djela Commentarii u opisu propasti Bosne služio izvještajem Nikole Modruškog. Džaja: Ideološki i politološki aspekti, s odgovarajućim tekstom iz Commentarii i hrvatskim prijevodom.

[386] O izvorima za propast Bosne 1463. v. Sima Ćirković: Istorija srednjovekovne Bosne, Beograd 1964, str. 307-309; S. M. Džaja: Ideološki i politološki apsekti, str. 206-207. (bilj. 1 i dr.).

[387] Ovako ovaj pojam tumači poznati Zedlerov leksikon: „Büchsenmacher, Büchsen-Schmidt, Arquebusier, so wird derjenige Handwercks-Mann genennet, welcher Büchsen, Flinten, Pistolen und dergleichen Schuß-Gewehr verfertiget, und wenn er das Eisen ausgearbeitet, auch die Einfassung von Holtz, oder den Schafft dazu machet, oder solches dem Büchsen-Schäffter überlässet.“ Johann Heinrich Zedler: Grosses Vollständiges Universal-Lexikon, sv. IV, Halle und Leipzig 1733, str. 1840. O zvanju puškara odn. topolivaca v. Lexikon des alten Handwerks. Vom späten Mittelalter bis ins 20. Jahrhundert, hrsg. von Reinhold Reith, München 21991, str. 55-59. (prilog Wolfgang Glage: Büchsenmacher und Büchsenschäfter). Usp. također Bernhard Rathgen: Das Geschütz im Mittelalter. Quellenkritische Untersuchungen, Berlin 1928, str. 373; 137 ss. – Pod Büchse može se jednako razumjeti puška kao i (laki) top. Johannes K. W. Willers: Die Nürnberger Handfeuerwaffe bis zur Mitte des 16. Jahrhunderts. Entwicklung, Herstellung, Absatz nach archivalischen Quellen, Nürnberg 1973, str. 5, 12s. i dr. Ali i najlakše puške iz tog vremena zbog njihove veličine i težine jedva da se mogu usporediti s puškama iz kasnijih stoljeća. Na istome mj., str. 6-7. Da je oznaka „Büchse“ značila (i) top nalazimo potvrdu kod sâmog Jörga (fol. 4r): „Te godine osvoji ugarski kralj ponovno grad Jajce u Bosni. Turci su opet došli pred grad i salili četiri velika topa (buchsen) pred gradom …“ Iz konteksta je jasno da ovdje nije riječ o puškama nego o topovima.

[388] J. K. W. Willers: Die Nürnberger Handfeuerwaffe. Usp. također B. Rathgen: Das Geschütz im Mittelalter, pos. pogl. XXVIII, str. 255–261. U Nürnberg kao centar oružarstva dolazile su molbe za pomoć iz područja ugroženog Turcima, tako iz Hrvatske 1522. i Ugarske 1535. Nürnberg je pružao svoju pomoć, dakako ne samo iz ekonomskih nego i strategijsko-političkih razloga – i sâmomu je 1529. prijetila neposredno opasnost od osmanskog prodora. Na istome mj., str. 176, 218–219.

[389] Fol. 3v.

[390] Fol. 3v. Slično je bilo i s Konstantinom Mihajlovićem iz Ostrovice koji je kao zarobljenik postao janjičar i napredovao u turskoj vojsci do zapovjednika utvrde Zvečaja. Janičarove uspomene, str. 33. Ne samo izrada nego i posluga topništva u turskoj vojsci bila je u rukama stranaca. Hans Joachim Kißling: Militärisch-politische Problematiken zur Türkenfrage im 15. Jahrhundert, u: Bohemica, V (1964), str. 114.

[391] Uz pomoć franjevaca iz Palestine pobjegao je iz sužanjstva i Bartolomej Georgijević oko 1540.

[392] Biografski podaci prema Peter Johanek: Jörg von Nürnberg, u: Die deutsche Literatur des Mittelalters. Verfasserlexikon. Hrsg. von Kurt Ruh. Bd. 4, Berlin, New York 21983, str. 867-869. Sljedeći njemački leksikoni starijeg datuma donose članke o Jörgu: Georg Andreas Will: Nürnbergisches Gelehrten-Lexicon, sv. 2, Nürnberg 1756; također u izdanju, Nürnberg 1805; Christian Gottlieb Jöcher: Allgemeines Gelehrten-Lexicon, sv. 2, Leipzig, Bremen 1787.

[393] Podaci prema: Bayerische Staatsbibliothek [München]: Inkunabelkatalog: BSB-Ink. Band 3, Wiesbaden 1993, str. 329, I-275. O drugim poznatim primjercima ovoga djela v. C. J. Karadja: Die ältesten gedruckten Quellen, str. 133; Constantin I. Karadja: Cronica lui Jörg von Nürnberg, u: Omagiu lui Joan Lupaş. Bucureşti 1943, str. 399-400.

[394] Podaci prema Inkunabelkatalog (v. bilj. gore), str. 329, I-276.

[395] Podaci prema Inkunabelkatalog (v. bilj. gore), str. 329, I-277. Ovo izdanje ima također jedan drvorez, ali ne identičan s onime iz prvog izdanja. Sada je konjanik smješten ispred kulise na kojoj se vide more, lađa i utvrda.

[396] Fridolin Dressler: Die Exlibris der Bayerischen Hof- und Staatsbibliothek. 17. bis 20. Jahrhundert, Wiesbaden 1972, str. 79. (s faksimilom exlibrisa).

[397] Albert Schramm: Der Bilderschmuck der Frühdrucke, Bd. XVI, Leipzig, 1933. donosi pod br. 929 faksimil ovog drvoreza u originalnoj veličini i pripisuje ga tiskaru Albrecht Kunne-u iz Memmingena. Nekoliko oskudnih podataka o tiskaru na str. 12-13.

[398] Dodano naknadno rukom.

[399] Carl Göllner: Turcica. III. Band: Die Türkenfrage in der öffentlichen Meinung Europas im 16. Jahrhundert. Bucureşti, Baden-Baden 1978. (= Bibliotheca Bibliographica Aureliana, 70.),  str. 249.

[400] Cit. prema C. Göllner: Turcica, str. 242.

[401] C. Göllner: Turcica, str. 244-245.

[402] Usp. Agostino Pertusi: Premières études en Occident sur l’origine et la puissance des Turcs. – Bulletin. Association Internationale d’Études du Sud-Est Européen, X (Bucarest 1972) 1, str. 49-94.

[403] 1438. dospio je u tursko sužanjstvo i u njemu proveo 20 godina. Poslije oslobađanja stupio je u dominikanski red. Tractatus se oslanja na vlastita iskustva i spoznaje i zamišljen je kao uputa onima koji bi mogli doći u sličnu priliku. Djelo je na poseban način u Njemačkoj, ali i izvan Njemačke, bilo dugo glavni priručnik za informiranje o Turcima. Čak je i Martin Luther napisao predgovor jednome izdanju. Peter Johanek: Georg (Jörg) von Ungarn, u: Die deutsche Literatur des Mittelalters. Verfasserlexikon, sv. 2, Berlin, New York 1988, str. 1204-1206. Vidi također C. Göllner: Turcica, str. 244. i 12. Raspolažemo sada s kritičkim i uzorno priređenim izdanjem ovoga djela: Georgius de Hungaria: Tractatus de moribus, conditionibus et nequicia Turcorum. Traktat über die Sitten, die Lebensverhältnisse und die Arglist der Türken. Nach der Erstausgabe von 1481. hrsg., übersetzt und eingeleitet von Reinhard Klockow. (= Schriften zur Landeskunde Siebenbürgens, Bd. 15.) Köln i dr. 1994. Nije isključeno da su se Jörg i frater Georgius u Rimu upoznali i izmijenili sužanjska iskustva; naime u Rimu su boravili u isto vrijeme. Na istome mj., str. 29.

[404] Speculum historiale jest jedan od četiri dijela enciklopedije Speculum maius dominikanca Vicentiusa Bellovacensisa (iz Beauvais; između 1184. i 1194. – 1264.), nastale oko 1256., a prvi put tiskane 1474. Djelo je neka vrsta kompendija cjelokupnog znanja onog vremena, konzultira grčku, latinsku, arapsku i židovsku literaturu (više od 400 poimenice navedenih autora!). Speculum historiale je pregled povijesti od biblijskih početaka pa sve do evropskih zbivanja autorova vremena. Karakteristično za ovaj prikaz jest da on crkvenu i profanu povijest ne dijeli nego shvaća kao jedinstvo. Kindlers Neues Literatur Lexikon, hrsg. von Walter Jens, sv. XVII, München 1992, str. 194.

[405] Jednako vrijedi i za kroniku Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice koju je njezin autor pisao tek pri kraju života, negdje kao sedamdesetogodišnjak. Za njega Tvrdi Đ. Živanović da „nije za pisanje svoga dela pribegavao nikakvim istorijskim izvorima“ i da „nije čitao istorijsku literaturu“. Janičarove uspomene, str. 66.

[406] V. literaturu navedenu kod P. Johanek: Jörg von Nürnberg, str. 869.

[407] Richard Loewe: Die Reste der Germanen am Schwarzen Meere. Eine ethnologische Untersuchung, Halle 1896. Loewe je na istome mjestu ukazao također na ta kako s oprezom treba uzimati brojke koje Jörg donosi u svojoj kronici. On to (str. 221-222) pokazuje na primjeru izvještaja o turskom zauzeću Mankupa koji Jörg zove „Sandtodoro“ (= Santo Theodoro) i u koji on smješta 15.000 stanovnika i branitelja, dok je broj svih gotskih branitelja u to vrijeme mogao iznositi 3.000!

[408] Franz Babinger: Eine unverwertete Quelle zur bosnischen Geschichte. – Morgenblatt, Jg. 49 (1934), Nr. 24, Zagreb, 28. Jänner 1934, str. 9.

[409] A. Vasiliev: Jörg of Nuremberg. A writer contemporary with the fall of Constantinople (1453). – Byzantion, sv. X (1935), str. 205-209.

[410] A. Pertusi: Premières études en Occident.

[411] C. J. Karadja: Die ältesten gedruckten Quellen.

[412] Usp. A. Pertusi: Premières études en Occident, str. 67-71.

[413] A. Vasiliev: Jörg of Nuremberg, str. 209; A. Pertusi: Premières études en Occident, str. 68.

[414] Naslov i nekoliko rubnih bilježaka u našem predlošku pisani su rukom i crnom tintom. Također rukom pisan je i inicijal E na lof. 2r; on je izveden crvenom tintom kojom su mjestimice izvedene i cezure između rečenica i markirani odnosno podvučeni počeci rečenica.

[415] Sima Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, (= SANU, Posebna izdanja, knj. 376; Odeljenje društvenih nauka, knj. 48), str. 241. Constantin I. Caradja: Cornica lui Jörg von Nürnberg, u: Omagiu lui Joan Lupaş, Bucureşti 1943, str. 398-409. Isto to tvrdi i P. Johanek: Jörg von Nürnberg, str. 868, doduše uz primjedbu da izdanje nije vidio. Ovaj je zbornik danas prava bibliotekarska rijetkost. Ja sam kopiju Caradjinog priloga dobio zahvaljujući ljubaznosti prof. Ion Marisa iz biblioteke „Astra“ iz Sibiu-a/Rumunjska, ali prilog osim faksimila drvoreza s konjanikom ne reproducira fototipski kroniku!

[416] S. Ćirković: Istorija srednjovekovne Bosne, str. 330; S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 241.

[417] Kod Jörga (fol. 3r): „Ottmanogel Embemmet“ = Osmanoǧlu Mehmet = Mehmed Osmanović.

[418] Transliteracija teksta slijedi uglavnom pravila koja je opisao Johannes Schultze: Richtlinien für die äußere Textgestaltung bei Herausgabe von Quellen zur neueren deutschen Geschichte. – Blätter für deutsche Landesgeschichte, Jg. 102 (1966), str. 1-10. U izvorniku su (rimski) brojevi godina i dr. pisani minuskulom, u našem prijepisu radi jasnoće uzeta je majuskula.

[419] Najveći od otoka u Egejskom moru; u srednjem vijeku zvan Mytilene prema glavnome gradu (grčki: Mitilini, turski: Midüllü). Lesbos je od 1354. bio u rukama đenovske obitelji Gateluzzio/Gattilusio, čiji je posljednji vojvoda Niccolò 1462. otok morao predati Mehmedu II.

[420] Janičarove uspomene, str. 12-13, 59. i dr.

[421] S. Ćirković: Istorija srednjovekovne Bosne, str. 323.

[422] Usp. Ulrich Raulff: Božica Klio i glasine, u Jukić, 19-20 (1989/90), str. 144-154.

[423] Joseph von Hammer-Purgstall: Geschichte des Osmanischen Reiches, Bd. 2, Pest 1828, str. 75-76.

[424] Na istome mj., str. 76-78. Termin kod Jörga „ein sichers gelayd“ (njem. sicheres Geleit ili freies Geleit) označava pravnu instituciju nastalu u srednjem vijeku prema kojoj se određenim osobama, u pravilu u obliku pisanog dokumenta, daje jamstvo („salvus conductus“) za osobnu sigurnost npr. kod sudbenih parnica, povratka u zemlju, predaje, prelaska preko neprijateljskog područja i dr. U slavenskim jezicima tome bi odgovarali pojmovi věra, věrni list, věrna knjiga. Usp. Vladimir Mažuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb 1908-1922. (pretisak Zagreb 1975), str. 1560-1563. I u osmanlijskom pravnom sustavu postojala je također slična institucija, ali istovremeno i mogućnost njezinog stavljanja izvan snage (tzv. mudârâ). O tome v. Hans Joachim Kissling: Rechtsproblematiken in den christlich-muslimischen Beziehungen, vorab im Zeitlater der Türkenkriege. Graz 1974. (= Kleine Arbeitsreihe des Instituts für europäische und vergleichende Rechtsgeschichte an der Rechts- und Staatswissenschaftlichen Fakultät der Universität Graz, Heft 7.)

[425] Usp. Franz Babinger: Die türkischen Studien in Europa bis zum Auftreten Josef von Hammer-Purgstalls, u: Die Welt des Islam, VII (Berlin 1919), sv. 3/4, str. 104. i dr.

[426] A. Pertusi: Premières études en Occident, str. 69-70. Također datiranje pojedinih događaja nije pouzdano. On npr. tragediju posljednjeg bosanskog kralja i zbivanja u Ključu stavlja u 1461. godinu. Usp. F. Babinger: Eine unverwertete Quelle, str. 9.

[427] Usp. Janičarove uspomene, str. 48, 141-142; H. J. Kißling: Militärisch-politische Problematiken, str. 111-112.

[428] Volker Schmidtchen: Bombarden, Befestigungen, Büchsenmeister. Von den ersten Mauerbrechern des Spätmittelalters zur Belagerungsartillerie der Renaissance. Eine Studie zur Entwicklung der Militärtechnik, Düsseldorf 1977, pos. str. 12-42; usp. Janičarove uspomene, str. 25.

[429] Janičarove uspomene, str. 142-143.

[430] Nicolae Jorga: Geschichte des Osmanischen Reiches, Bd. 2. Gotha 1909, str. 127.

[431] Franc [Franz] Babinger: Mehmed Osvajač i njegovo doba, preveo Tomislav Bekić, Novi Sad 1968, str. 132. (original: Mehmed der Eroberer und seine Zeit. Weltenstürmer einer Zeitenwende, München 1953, str. 162).

[432] Vidi Encyclopédie de l̕islam, tome V, Leiden, Paris 1986, str. 729. s. v. „Lesh“.

[433] Sultan je, prilikom upada u hercegove zemlje, samo za jedan dan odveo u ropstvo 30.000 ljudi. Vojni pothvat imao je također za cilj dovesti Vladislava na vlast. S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 252.

[434] S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 229-232.

[435] Potpuni naslov djela glasi: Liber cronicarum. Opus de temporibus mundi, Nürnberg 1493; iste je godine objavljen i njemački prijevod, također u Nürnbergu.

[436] Vidi S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 248-249. i dr.

[437] S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 243. i dalje; S. Ćirković: Istorija srednjovekovne Bosne, str. 331. i dalje; N. Jorga: Geschichte des Osmanischen Reiches, str. 119.

* Mit dem Skizzenbuch durch die Schluchten des Balkan. Ein Prager Student durchwandert die Balkanländer der 30er Jahre. Begleitbuch zu einer Ausstellung aus dem zeichnerischen Nachlass von Udo Scholz (1913–1989) … Aus den Originaltagebüchern zusammengestellt von [S crtaćim blokom kroz balkanske gudure. Praški student na putovanju po balkanskim zemljama tridesetih godina. Iz originalnih dnevnika sastavio] Herbert Scholz. Haus des Deutschen Ostens, München 1997. (= Veröffentlichungen des Hauses des Deutschen Ostens München, Bd. 8.) Kemplcn (Allgäu); Kulturamt der Stadt Kempten 1997, 96. str.

Komentari nisu dozvoljeni.