REFIK LIČINA

Stolice kao u teatru, u kaotično  izlomljenim redovima, prostor ogroman i gaudijevski negeometričan, čas mi baca na Kolarca, čas na (nikad viđen) Baljšoj teatar. Probijam se između redova i kroz gužvu, sa Stevanom sam Tontićem. Pita me čitam li što dobro u zadnje vrijeme, kažem snokta: Refika Ličinu na jergovic.com! Zemanci, na primjer! Stevan me dobrohotno ispravlja, izgovara zemanci s naglaskom pomaknutim na prvi slog, kao, on zna! Kakogod, kažem, zapis je čudesan, uzmi, eto, samo prvu rečenicu: „Po zalasku sunca, kad se smire ptice na lijeglima i smrknu se bašče i avlije, Šavčani izlaze na oranice i ledine da čekaju krtice.“ Rekao bi, jednostavna, možeš po njoj u osnovnoj školi poučavati gramatiku: subjekt, predikat, priloške oznake, sve je tu, sve na svome mjestu. A, ovamo, udara iz nje čista metafizika. Atmosfera gusta od strepnje i jeze.

Čas poslije, u gluho doba, probudim se, ali san se ne izgubi i ne potone, kao inače, u neki ne-svijet gdje počivaju neupamćeni snovi (čekaju li i oni dan uskarsnutija prislavnoga, kako piše na starim bosanskim grobnim pločama?), nego ostane i, evo, potpuno svjež preživi u sutrašnji dan, na suncu.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.