Prije 20 godina: spaljivanje Vijećnice

Sjećanje na dan kada je, 25. augusta 1992, artiljerija Radovana Karadžića, sarajevskoga doktora psihijatrije, i Nikole Koljevića, redovnoga profesora sarajevske Univerze, pod komandom  generala Ratka Mladića spalila sarajevsku Vijećnicu (Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine) opisao sam 1993. u tekstu Ubojstvo Mozarta. Mnogo kasnije saznao sam da je taj tekst objavljen i na engleskom u New York Timesu, (pod naslovom The hatred of memory), a onda sam obaviješten i o reakciji koju je tome listu poslao čitatelj (japanskoga imena i prezimena). Gospodin je sablažnjen kako je to list mogao objaviti: to što se u tekstu opisuje izmišljotina je i laž! Dokaz? Neoborivo čvrst: takvo što nije moguće da se dogodi!

Autoru, naravno, nisam odgovarao. Žao mi je što danas, dvadeset godina nakon događaja, nemam njegov tekst; rado bih ga objavio, bez komentara. On je na dijaboličan način u pravu: zaista je nemoguće da se to može dogoditi. Historija civilizacije, njezin hod u napredak, potvrđuje da je to: vjera da se takva stvar ne može dogoditi, jača od činjenice da se dogodila, da se događa. Činjenice su – naučili smo na vlastitoj koži (a sami smo krivi što to, lažno superiorni, nismo znali uvijek) – najnesigurnija roba na tržištu historije.

 

Ubojstvo Mozarta

22. ožujka 1993.

Cijele te duge, vedre ljetne noći Sarajevo bilo je jarko obasjani požarom Vijećnice. Cijele noći letjeli su i padali i po udaljenijim četvrtima crni, garavi, još vrući ljepljivi leptiri – to su gorjeli papiri i knjige, blago Nacionalne i sveučilišne biblioteke Bosne i Hercegovine, smještene u ovom drevnom zdanju. Iz okolnih ulica i sokaka sletjelo se je pola staroga Sarajeva: izgladnjeli i unesrećeni ljudi, izmučeni dugotrajnom i okrutnom opsadom, pohitali su, ne osvrćući se na opasnosti da spašavaju dušu svojega grada.

Ništa se nije moglo učiniti: prvo je na krov staroga zdanja palo na stotine zapaljivih granata iz srpskog topništva s brda što strmo nadvisuju grad, a kada se požar neronski razbuktao, prilaz Vijećnici bio je onemogućavan stalnom bjesomučnom paljbom iz mitraljeza i minobacača.

Stotine tisuća knjiga, godišta svakovrsne periodike, rukopisi, unikati, nenadoknadiva dokumentacija – s prvim svitanjem, svega toga nestalo je zauvijek. Uništeno je i najreprezentativnije, upravo amblematsko sarajevsko zdanje, koje je samo po sebi u malome bizarna i paradoksalno spletena moderna povijest ovoga grada. Bila je to velebna građevina, čudna trokutnog tlocrta, s oktogonalnim atrijem poduprtim monumentalnim mramornim stubovima, izgrađena krajem prošloga stoljeća u raskošnoj imitaciji maursko-španjolskog stila što ga je tadašnja autrougarska uprava sustavno uvodila, unoseći u ionako pitoreskan urbanizam i arhitekturu bosanskih gradova elemente novih zanimljivih spojeva i kontrasta…

Na isti način zapaljen je i uništen Orijentalni institut u Sarajevu, sa cijelim svojim knjižnim fondom. Tisuću godina ispisivani i kaligrafirani u miru tko zna kojega skriptorija, od Samarkanda do Cordobe i od Kaira do Sarajeva, tu su u jednoj paklenoj noći u vatri nestali unikati planetarne vrijednosti. Bilo ih je nekoliko stotina.

Samostan, crkva i zgrada Franjevačke bogoslovije u sarajevskom naselju Nedžarići bili su pravo znanstveno i umjetničko bogatstvo. Na tisuće knjiga u zajedničkoj i osobnim profesorskim knjižnicama, skulpture, vitraži, mozaici, slike najboljih modernih bosanskih i hrvatskih umjetnika – sve je to godinama mukotrpno, strpljivo i radosno skupljano, naručivano, građeno, istim onim marom kojim to franciskani u Bosni čine punih sedam stoljeća. Sve je to bilo javno dobro; time se je svatko slobodno služio, i svi su u ovoj kući bili rado viđeni gosti i prijatelji. Nitko, pak, od domaćina nije znao da su se u istom tom naselju godinama odvijali tajni radovi drukčije vrste. Vojska bivše Jugoslavije, pripremajući se za zločin koji sada čini, od svih kuća u ovom srpskom naselju blizu sarajevskog aerodroma napravila je fantastičan sistem podzemnih bunkera, hodnika, skladišta municije, teškog oružja, postavljena na pomno kamufliranim hidrauličnim liftovima… Pa kad je srpska vojska sve to stavila u pogon i otvoreno okupirala Nedžariće, nestalo je franjevačkog dobra i ljepote u ciglih dvadesetčetiri sata. Profesori i osoblje brutalno su otjerani, a sve ostalo temeljito opljačkano i razneseno. Kažu, da se na štandovima beogradskih tržnica mogu naći u bagatelnoj prodaji skupocjeni primjerci knjiga sa žigom Franjevačke bogoslovije u Sarajevu.

U požaru i ruševinama propalo je u Sarajevu na tisuće privatnih knjižnica, ateljea, zbirki umjetnina, fondova s neprocjenjivom dokumentacijom, osobnih arhiva, ili jednostavno, nezamjenljivih uspomena…

Pričao mi je poznanik, izgnanik s Grbavice, nevjerojatni događaj sa slikama renomiranoga slikara M. Ć.Bijesni što je maestro, iako Srbin, pobjegao u neokupirani dio grada, srpski vojnici grubo su provalili u njegov atelje, tražeći novac, tehničke aparate itd. Međutim, razbjesnila ih je islamska levha, što ju je slikar kao izuzetno atraktivni likovni detalj, držao na zidu. Skinuli su je i uz pogrde iskasapili noževima. Potom su iznijeli sve slike, crteže i skice majstorove, poredali uza zid pred kućom i “egzekutirali” ih rafalima iz automata dotle dok se sve nije pretvorilo u dronjke…

Kad smo, još u svibnju 1992. godine, morali bježati sa Grbavice u slobodni dio grada, spašavajući gole živote, nisam mogao ponijeti ni olovku… Knjige, rukopisi, dokumenti, skice, fotografije, arhivalije – sve, nad čime se je decenijama bdjelo kao nad dragim kamenom, sve je moralo biti prepušteno sudbini. Rukopisi: desetak kilograma dnevnika, pisana četvrt stoljeća, nedovršen roman, brdo skica za pripovijetke, eseje, studije, sinopsisi za nekoliko književnobiografskih monografija… Četiri-pet tisuća knjiga: beletristika, povijest, rječnici, enciklopedije… Latinska biblija, vulgata iz 1883. godine, naslijeđena od amidže-djeda, latinsko-hrvatski rječnik iste starosti i iz istoga izvora, “šćavet”, lekcionar po drevnom bosanskom običaju, tiskan 1857. u Trstu, s potpisima starih varcarskih nabavljača i vlasnika Stipančića, jedan fragmentarni i predragocjeni primjerak katekizma fra Matije Divkovića, prvoga bosanskog izdavača i tiskara, iz 1611… Osim spisateljskoga, bio je tu i poseban obiteljski “odjel” – dokumenti, isprave, uspomene. Kroza sve potrese i kataklizme, još od posljednjih “turskih” ratova iz prošloga stoljeća, pa preko dvaju svjetskih ratova, kroz permanentno pustošenje i propadanje obitelji u oba represivna režima, u prvoj Jugoslaviji kralja Karađorđevića i u drugoj maršala Tita, uvijek se nekako uspijevalo sačuvati ponešto: poneka starinska knjiga, osobni dokument, pisma, rijetke fotografije smeđega fona (kao ona iz 1908., na kojoj su ukočeni i uparađeni u novo odijelo a la turca, s fesovima na glavi, djed i njegova braća, baba i prababa, te neka nepoznata dječurlija, vjerojatno kasniji ujaci, tetke…)

Mjesecima, dok smo lutali Sarajevom, nakratko se smještajući po tuđim praznim stanovima nisam se prestajao potiho nadati da će se najvažnije od svega toga ipak nekim čudom spasiti, isplivati… Prevario sam se. Potcijenio sam bio užasnu dosljednost barbarske mržnje na pamćenje, na civilizaciju, one iste koja je spalila Vijećnicu, koja je strijeljala slike! Jednoga dana, naime, došao je glas: spalili su ti knjižnicu! I vjerovao sam, i nisam. Poduzeo sam sve, da saznam punu i pravu istinu. Uspio sam je sastaviti, nakon nekoliko mjeseci propitivanja i traganja, od nekoliko nepovezanih i nezavisnih očevidaca. Ne samo da je sve spaljeno, već je oko toga bio upriličen čitav ritual! Naoružani ljudi tjerali su stanare iz četvrti, kao na kakvu predstavu, da “gledaju kako gori ustaška biblioteka Ivana Lovrenovića”!

Prizor lomače na kojoj gore knjige nije nepoznat u evropskoj povijesti. No, u evropskoj povijesti knjige su zadnji put gorjele u ideološkim, totalitarističkim režimima-logorima, a upravo je decenij, što je za nama, bio epohalni radosni trenutak propasti takvih režima i država. Zato je sarajevsko i bosansko iskustvo još strašnije: ono pozornicu postkomunističke evropske civilizacije obasjava užasnim plamenom aleksandrijske biblioteke! Doista, može li ijedan pravi zapadnjak, istinski svjestan svoga civilizacijskog identiteta, ostati spokojnim pred postojanjem te mržnje koja je spalila Vijećnicu, koja strijelja slike, koja pali privatne biblioteke i intimne uspomene! Kad bi joj bilo dopušteno, ta bi mržnja spalila čovjekov Svijet.

Išao sam jedne prohladne večeri, u sam smiraj, do Vijećnice, kao na kakvo žalobno hodočašće. Samo strmi, visoki zidovi. Iznad atrija – vedro nebo, i na njemu pokoja zvijezda, od onih najjačih. Snažni mramorni stubovi nevjerojatno, groteskno stopljeni u strašnoj vatri, smežurani kao u fantastičnim Dalijevim vizijama. Nigdje ničega smislenoga. Preskačem potrgane, zamršene cijevi, žice, kablove, izlomljene dijelove metalnih polica – sve je ružno, prljavo, mokro od nedavne kiše. Stanem pred poluzatrpanim vratima podruma. Čujem neke glasove. Osvijetlim upaljačem: u me gledaju neka musava, sluđena dječja lica, prekinuta usred zalogaja. Privijaju uza se komade kruha, kao u strahu da ću im oteti. Ostavljam ih u njihovu spasonosnu mraku. Prisjećam se Saint-Exuperyja: “U svakoj od ovih glavica ubijen je po jedan Mozart.”

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.