Ilija Kaurin

Doznaješ: sve su tvoje egzistencijalne brige riješene, primljen si na institut „Ruđer Bošković“ za stalno. Nemaš pojma što ćeš tamo raditi, što uopće možeš tamo raditi, ali to ti ne smeta, ne kvari sreću i osjećaj konačnoga smirenja. Vijest saznaješ na mostu Vrbanja, s kojega se preko Marindvora u daljini, na brdu, vidi institut Ruđer Bošković, a čovjek koji ti to radosno i zadovoljno saopćava je – Ilija Kaurin. I u snu sasvim jasno znaš koliko je to čudno: Ilija Kaurin je osoba iz davnog djetinjstva, iz osnovne škole u Mrkonjiću, srpsko siroče iz Šehovaca koje su u svoju staru posrnulu bosansku kuću primili Ruža i njezin otac starac Mijo, također iz Šehovaca, zadnji katolici koji su napustili to daleko selo poslije onoga rata. Na osobu Ilije Kaurina nisi pomislio nikada, iz tvojega života nakon osnovne škole izgubio se sasvim, kao i ti iz njegovoga, a ni kao djeca niste bili bliski. Ilija je bio dijete čupavo, nespretno i zadivljalo, uz to spore pameti i dobrodušan, kad se još doda da je bio siromašan do golotinje i bosotinje – dušu dao za porugu. A ta je u „gradske“ djece iz vremena koje pamtiš,  nemilosna kao ljuto gvožđe. Bila je, u stvari – mržnja. Ona najgora od svih – mržnja prema slabijemu, samo zato što je slabiji, što je bespomoćan. I zato što je „seljak“, za razliku od nas, „građana“.

Sve to i u svome snu znaš, i još se više zbog toga čudiš: kako se i otkuda sad pojavio Ilija Kaurin! Sve je na njemu drukčije: nije više dijete, naravno, jer nisi ni ti, odjeven je ležerno ali promišljeno, veliki je faktor u „Ruđeru Boškoviću“, a ti nepogrešivo prepoznaješ  isti dobrodušni osmijeh kao u onoga čupavog dječaka, koji je žudio da bude primljen u igru, i kojemu smo se nemilosrdno rugali kad viče da je lopta otišla u „korijen“ umjesto u korner.

Ide san i dalje: vodi te Ilija svojoj kući, sav se lomi da ti ugodi, tu je i neka njegova čeljad, pitoma kao i on, a ta kuća najedanput je u starome našem susjedstvu, na Zborišću, slična onoj u kakvoj su živjeli Ruža i starac Mijo – drvenjara s badžom i sa zidovima od čatme, sva već izvan geometrije pravih kutova…

Pjesma kaže: „San je laža, a Bog je istina“, a ti znaš: više je istine u ovome začudnom snu nego iukakvim doktrinarnim zanovijetanjima.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.