Semezdin Mehmedinović

Semezdin Mehmedinović bavi se gledanjem/proučavanjem/opisivanjem sebe, kao što Cezanne gleda/proučava/slika jabuke na stolu. Semezdinu Mehmedinoviću piscu, Semezdin Mehmedinović fizičko i psihičko biće zanimljiv je kao tema, kao objekt. Zato je njegovo JA u tekstu tako radikalno, gotovo šokantno lično i iskreno, i u isti mah tako radikalno ne-privatno. Koga čovjek može bolje znati, koga može tako temeljito i detaljno pretresati, kao onoga tko nastanjuje njegovu kožu 24 sata na dan! To se podrazamijeva, to je notorno. Ali u Mehmedinovića je čudo ono drugo: imati moć da stanara svoje kože gledaš kao što bi gledao unutrašnjost motora, ili sata: egzaktno, bestrasno, tako nadmoćno odvojen od sebe.

Zato, ako se o Mehmedinovićevim zapisima može govoriti kao o autobiografskim, to skoro da iziskuje neku novu definiciju autobiografskoga pisma; takvu iz koje mora biti isključen svaki egotizam i svaki narcisizam. Nešto kao – antiautobiografija, ako je takvo što uopće moguće… Radije bih, ipak, o Mehmedinovićevim zapisima mislio kao o sasvim posebnoj vrsti putopisa; onoj koja otkriva kako nam se najveća tajanstva kriju u najpoznatijemu, i koja pokazuje kako je najizazovniji putopis onaj po putovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno. Mehmedinović na svoj potpuno inovativan i individualan način potvrđuje ono o čemu književnost svjedoči od svojega praskozorja – da je putopisni princip u samomu temelju njezinoga otkrivalačkoga smisla.

Mehmedinović putuje i promatra – putuje i kad osluškuje otkucaje vlastitoga tijela (tada je najodvojeniji od sebe, demonstrirajući krajnji stupanj nepotkupljivosti i odgovornosti za tačnost opisa), putuje i kad se vozi na posao i s posla. Zbog opisane moći i načina promatranja, zbog te sposobnosti pro-ziranja u unutarnju, atomsku strukturu prizora, događaja, ili vlastitoga doživljaja prizora, događaja, u Mehmedinovićevim zapisima mi dobivamo zapanjujuće izvještaje, oblikovane ohlađenom tačnošću bakrorezačke igle, objektivirane do savršene komunikativnosti, i istovremeno ispunjene drhtajima tajne, neizgovorenom strepnjom.

Ovakvoga pisca naše književnosti nisu imale. Pitanje je imaju li ga i sada, jer Mehmedinović, ovakav, doista je samo-svoj; niti on zna što bi s „našim književnostima“ i u njima (s njima dijeli samo jezik, a i to tek prividno), niti one znaju što bi s njime. Ne znam za njih; za Mehmedinovića sam siguran: taj status za njega je najidealniji.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.