Ammiel Alcalay, Nagrada okupiranog grada

(Dani, 11. 5. 2001)

Susan Sontag, koju pamtimo po dolasku i boravku u opsjednutom Sarajevu, dobitnik je ovogodišnje nagrade Jerusalema. Da li ta nagrada predstavlja sve ono protiv čega se Sontagova svojevremeno, dolazeći u napadnutu BiH, borila?

Izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres najavio je 13. marta da je Susan Sontag laureat nagrade Jerusalema za 2001. godinu. I pored toga što je novčani dio nagrade samo 50.000 američkih dolara, ova se nagrada smatra prestižnom i dodjeljuje autorima koji pišu o slobodi pojedinca u društvu; dodjeljuje je gradonačelnik Jerusalema (Ehud Olmert) na Sajmu knjige u Jerusalemu, koji će se ove godine održati devetog maja. Prethodni laureati su, između ostalih, Simone de Beauvoir, Bertrand Russell, Jorge Semprun, Isaiah Berlin, Mario Vargas Llosa, Jorge Luis Borges, J. M. Coetzee i Don DeLillo.

Kao jedan od trojice sudija koji nagradu dodjeljuju, Peres je za Sontagovu kazao: ”Ona je, prvo, Jevrejka, drugo, spisatelj, i, treće, Amerikanka. Ona voli Izrael sa osjećanjima, a svijet sa obavezom.” Bosancima i Amerikancima definitivno ne treba predstavljati Susan Sontag. Ali, možda treba predstaviti zemlju u kojoj generali postaju premijeri i ministri vanjskih poslova (nije riječ o diktaturi), i sudije koje dodjeljuju nagradu koja se uručuje na Međunarodnom sajmu u okupiranom gradu. Izraelski politički aktivisti su apelirali na Sontagovu da ne prihvati nagradu, ili da je, ako je prihvati, barem iskoristi kao priliku da upozori na stravična kršenja ljudskih prava Palestinaca zahvaljujući izraelskoj politici kolektivne kazne, konfiskacije zemljišta, uništavanja kuća, slobode kretanja, akademskih sloboda, kao i u nizu drugih pitanja.

Ironično je da je najoštrija osuda došla od Koalicije žena za pravedan mir, organizacije koja uključuje devet manjih izraelskih i palestinskih udruženja žena. U pismu upućenom Sontagovoj, članice Koalicije pišu: “Želimo Vam skrenuti pažnju da Vaše prihvatanje nagrade i prisustvo u Jerusalemu predstavljaju prešutnu legitimaciju okupacije i brutalne politike protiv Palestinaca ovog grada koju vodi gradonačelnik Olmert. Time ćete također prouzročiti ozbiljan nazadak feminističkog pokreta, kao i izraelskog pokreta za građanska prava u cjelini.”

Jedan od najuspješnijih proizvoda američke industrije pristanka je skoro sveti status koji Izrael i cionizam uživaju u medijima i intelektualnom diskursu. Mada ima mnogo nijansi, ovaj sveti status temelji se na poricanju jednog temeljnog fakta: formiranje države Izrael je uzrokovalo uništenje države Palestine. Možete reći šta god želite o čemu god želite pod kapom nebeskom, ali kada se dotaknete ovog pitanja, svi zašute. Ugledni američki intelektualci koji se usuđuju progovoriti o tome (i preispitati sva vanjska i domaća pitanja koja su posljedice ove činjenice) mogu se nabrojati na prste jedne ruke, a među njih, kao najvažniji, spadaju ljudi poput Edwarda Saida i Noama Chomskog.

I pored toga što ne postoji prava zavjera, ovaj konsenzus funkcionira onako kako bi trebala funkcionirati prava propaganda – čini se potpuno prirodnim i sva odstupanja od norme izgledaju užasno. Naprimjer, sasvim je prirodno da Jevrej rođen u Kijevu ili Brooklynu izađe iz aviona na aerodromu Ben Gurion i dobije izraelsko državljanstvo utemeljeno na pravu na vjekovnu domovinu s kojom nisu imali nikakvog kontakta generacijama, a u nekim slučajevima, i cijeli milenijum. Ali, sasvim je nezamislivo da palestinskom Arapinu rođenom u Jerusalemu, Jaffi ili Haifi, ili u jednom od 400 naselja izbrisanih sa lica zemlje, bude dopušteno da posjeti mjesto u kojem je odrastao. A samo palestinsko pravo na povratak je tabu.

Pozivi u Jerusalemu na međunarodne festivale ili skupove ove ili one vrste, dodjeljivanje nagrada kao što je nagrada Jerusalema, pomažu da se “proizvede pristanak” i onemogući svaka liberalna kritika. Susan Sontag sigurno razumije odgovornosti koje dolaze sa javnim radom i prilikom da se njen glas čuje. Dolazeći u Sarajevo pod opsadom, ona je tu svoju privilegiju upotrijebila da privuče svjetsku pažnju na sudbinu opsjednutog grada i neizrecive zločine počinjene nad civilima. Sontagova je u Sarajevu uspjela diktirati kako će biti predstavljena u medijima koristeći svoj identitet pisca i građanina kao primjer. Odlazeći u Jerusalem, Sontagova sebi dopušta da bude smještena u unaprijed određenu sliku svijeta u kojem se poruka slobode prenosi u kontekstu surove vojne represije nad civilnim stanovništvom. Usto, tamo će biti pozdravljena i prihvaćena prije svega kao američka Jevrejka i stupiti direktno u perverznu hijerarhiju izraelske isključivosti i prava na žrtvu. Nesuprotstavljanje nametanju tog identiteta u ovom kontekstu, i svim implikacijama koje to ima, predstavlja pravi nedostatak intelektualne hrabrosti. Takvu hrabrost je ispoljila Nadine Gordimer prije nekoliko godina kada je odbila nagradu Jerusalema kazavši da ne vidi potrebu da iz jedne države apartheida ide u drugu. To što je Gordimerova pokazala potpuno odsustvo suda u tekstu pohvala na račun Kusturicine nagrade na filmskom festivalu u Cannesu, jeste druga priča, za drugo vrijeme.

Da se vratimo predmetu: hajde da kažemo, rasprave radi, da Susan Sontag ne vjeruje u univerzalne principe, nego bira između naroda i principa. Tako Palestinci, sa svojom izgubljenom domovinom, izbjeglicama, opsjednutim izbjegličkim kampovima, korumpiranim vodstvom, otporom, žilavošću, patnjama i humanošću, naprosto nisu važni. A šta sa Izraelcima, sa otmicom nuklearnog tehničara Mordekhaija Vannunua i nehumanim uslovima u kojima je bio zatvoren više od deset godina kao zatvorenik savjesti, sa njihovim buldožerima i mecima ispaljenim na njihove građane, politikom torture, evakuacije, progona i uništavanja koju odobravaju najviši sudovi, sa njihovim Ženama u crnom koje godinama protestiraju protiv okupacije, a ni one nisu važne? To je tako prosto.

Ali, šta sa Bosancima, za koje je Sontagova već ispoljila takvu hrabrost i integritet? Da li će se sjetiti beskičmenjačkog, demagoškog i oportunog stava spram rata u Bosni tadašnjeg premijera Rabina i ministra vanjskih poslova Peresa? Gledanje izraelske televizije ili čitanje izraelskih novina između 1991. i 1995. nije se nimalo razlikovalo od gledanja ili čitanja srpske nacionalističke propagande. Štaviše, poricanje počinitelja zločina u Bosni nije bilo, jednostavno, stvar javnog mnijenja, nego zvanične politike koja je dovela do priznanja Srbije i prodaje oružja. Nakon svega, u Izraelu postoji monopol na genocid i žrtvu, kao što se vidi u odsustvu svakog javnog priznavanja Dana sjećanja izraelskih Jermena. Da li i to treba prihvatiti?

Konvencijski centar u Jerusalemu, u kojem se tradicionalno održava Sajam knjige, izgrađen je na ruševinama sela koje se jednom zvalo Khirbet al-Umma, u zemlji koja se jednom zvala Palestina. To je bilo prije nekih pedeset godina. Skoro decenija je prošla od genocidnog napada na Bosnu i Hercegovinu – za nekih četrdeset godina, kada se neko pojavi da dobije nagradu Banje Luke, da li će biti ikoga da podsjeti publiku da je sala u kojoj sjede bila jednom mjesto na kojem je stajala džamija Ferhadija?

Ammiel Alcalay (1956), pjesnik, prevodilac, kritičar i znanstvenik. Bavi se bliskoistočnom, balkanskom i sefardskom kulturom sa širokim spektrom tema – od dijaspore, sjećanja i modernizma, do svetih tekstova. Na Queens Collegeu u New Yorku predstojnik je Odsjeka za klasične, bliskoistočne i azijske jezike i kulture, a na City University of New York predaje na studiju medievistike. Autor je znamenite kulturološke studije After Jews and Arabs: remaking Levantine culture (1993), proze The Cairo Notebooks (1993), antologije Keys to the Garden: new Israeli writing (1996), zbirke eseja Memories of our Future (San Francisco 1999), knjige pjesama From the warring factions (2002). Preveo je na engleski Sarajevo: Ratni dnevnik (1994) Zlatka Dizdarevića, Sarajevske portrete (1995), Deseti krug pakla (1996) Rezaka Hukanovića, Sarajevo Blues (1998) i Devet Aleksandrija (2003) Semezdina Mehmedinovića

Komentari nisu dozvoljeni.