Komesarski o jeziku na Federalnoj televiziji

Televizija Federacije BiH emitirala je 21. siječnja političku emisiju „Pošteno“, u kojoj se razgovaralo o prijedlogu zakona o osnivanju tv-kanala na hrvatskom jeziku. Katastrofalno nizak nivo razgovora, te elementarna inkompetentost i neiznijansiranost u pristupu nimalo jednostavnim a važnim kulturnim i političkim pitanjima, bili su povod za pismo koje sam poslao voditeljici emisije, novinarki Duški Jurišić.

Gospodjo Jurisic,

Ne znam jeste li svjesni kolika kolicina opake arogancije, neznanja, zlonamjernih tvrdnji, kao i prijetvorne kvazimultikulturalne politike je proizvedena u Vasoj emisiji u prosli ponedjeljak.

Ideju „hrvatskoga kanala“, koji bi bio medijska ekstenzija HDZ-ove politike, javno sam razoblicavao i odbacivao i prije deset i prije pet godina, i ni danas ne mislim drukcije, niti je nekakva velika mudrost misliti drukcije. Ali, ako se ta ideja ikada ostvari, za to ce biti zasluzan, mnogo vise od namjera i mogucnosti HDZ-a,  izmedju ostaloga i nacin na koji se iz sarajevskoga studija Federalne televizije pogrešno i površno taj zahtjev interpretira. Boljega mu opravdanja i preporuke ne treba! A razgovor o nacinima i mogucnostima ostvarivanja prave i pune nacionalne ravnopravnosti u medijskom prostoru jest vazan i neodlozan, ali trazi sasvim drukciji pristup i drukcije kompetencije.

Vrhunac, pak, nekompetentnosti bio je nastup sociologa Slave Kukica, koji misli i tvrdi, i to bas, kako kaze, sa „socioloskoga stajalista“, kako je u Bosni i Hercegovini samo jedan a nikako tri jezika. Nesretnik, da ima imalo znanja o sociolingvistici, znao bi da je sam sebi objema nogama skocio u trbuh. Jer, upravo je sociolosko, tj. sociolingvisticko stanoviste ono, s kojega se moze i mora govoriti o trima jezicnim standardima u Bosni i Hercegovini, dok je, obrnuto, sa strukturno lingvistickoga stanovista to jedan jezik. Taj tip priprosto komesarskog i politički tendencioznog neznanja ukida svaku mogućnost da se o tim delikatnim pitanjima govori onako kompleksno kako ona zahtijevaju.

Jezik, sa svojim dvjema razlicitim funkcijama, simbolicko-politickom i komunikacijskom, bio je i ostao jednom od kljucnih tema kulturne i nacionalne ravnopravnosti, i to ne od jucer, nego i u razdoblju „bivse“ BiH i Jugoslavije, i u jos starijim razdobljima moderne BiH, sve tamo do Austro-Ugarske prije vise od stotinu godina. Potreba da se o tome nesto zna nije kod nas nikada bila tek akademski privilegij uskoga kruga, nego zivo pitanje nasega zajednickog politickoga opstanka, danas pogotovo.

Nije s Vase strane bilo bas nikakve reakcije na takve teze. To je, zapravo, ono sto najvise zabrinjava. Ako se o ovako osjetljivim i vaznim pitanjima prosjecan gledalac ne moze osloniti na „svoju“ televiziju, odnosno ako mu ona prosljedjuje i presutno potvrdjuje ovakve grube antipluralističke teze, bez ikakva komentara, cemu se uopce mozemo nadati?

Moj glas poodavno vec ne pripada medju javno pozeljne, pa se ni ne nadam da bi ovo pismo moglo postati javno. Sto Vam ga ipak saljem, stvar je elementarnoga gradjanskog nemirenja s politikom manipulativnoga neznanja.

Ivan Lovrenović

Sarajevo, 23. 1. 2013.

Komentari nisu dozvoljeni.