Zagonetka Strossmayerovih vatikanskih govora

(2000)

Uza sve zanimljivosti i kontroverze, o kojima se 2000. godine pisalo povodom beatifikacije dvojice “koncilskih papa”, Pija IX i Ivana XXIII, osoba i djelo prvoga od njih nudila je i jednu povijesnu evokaciju posebno zanimljivu iz perspektive hrvatske i bosansko-hrvatske javnosti, crkvene i svjetovne podjednako. Nisam primijetio da je igdje spomenuta. Riječ je o događaju koji je u svoje doba potresao cijelu evropsku javnu scenu, a jedan od njegovih protagonista bio je “naš čovjek”. Riječ je, naravno, o Prvom vatikanskom koncilu 1869-70. godine, koji je sazvao Pio IX, i o Josipu Jurju Strossmayeru, biskupu bosanskomu iliti đakovačko-srijemskomu (u starinskoj titulaturi, koja čuva uspomenu na pradavni bijeg biskupa bosanskoga i preseljenje biskupske stolice u Đakovo 1244), koji je na tom koncilu bio najotvoreniji i najprincipijelniji protivnik službenoga proglašenja dogme o nepogrešivosti rimskoga pape, te ga je evropska javnost doživjela kao karizmatičnoga predstavnika modernih strujanja u crkvi. Orleanski biskup Dupanloup rekao je da je Koncil u njemu našao svoga čovjeka, a ugledni franjevački povjesničar dr. Berislav Gavranović ustvrdit će sto godina kasnije: “Bio je prvi govornik i intelektualni vođa opozicije u jednom važnom pitanju”.

Nezahvalno je mjeriti stupanj socio-kulturne indikativnosti ove specifične vrste zaborava i ogluhe, ali da je postjugoslavenska, novohrvatska, hrvatsko-katolička kulturna matrica (od Zagreba, do Sarajeva i Mostara) ideološki alergična na svaki vid strossmayerovske baštine, i da ju sustavno nastoji zatrti u kolektivnom pamćenju i narodnoj povjesnici – lako se da dokazati.

To, uostalom, i nije neki novum, nego je uobičajeni način ponašanja malih, provincijalnih balkanskih nacionalnih kultura: stalno voluntarističko prekrajanje i herostratsko reduciranje vlastite povijesne i kulturne baštine, isključivanje jednih vrijednosti, nekritičko napuhivanje drugih, te cikličko, do dosade predvidljivo, zamjenjivanje mjesta prvih drugima i obratno, već prema trenutnoj ideološkoj modi, uvijek u strahu smrtnomu od pluralizma. Primjera takvoga ponašanja, navlas jednakoga i u Hrvata i u Srba i u Bošnjaka (da se zadržim samo na najbližima), toliko je mnogo, da bi mogli biti predmetom cijele jedne žalosno-humorne kronike…

O Strossmayerovom borenju protiv dogme o papskoj nepogrešivosti od samoga završetka Prvoga vatikanskog koncila počela se stvarati jedna fantastična historija polemika, interpretacija i dezinterpretacija, mistifikacija i falsifikata, koja je zapravo otišla u zaborav a da nije doživjela hladan i nepristran pravorijek. Rezultat cijeloga tog mutljaga jest činjenica, da danas postoje dvije verzije najvažnijega Strossmayerova govora na Koncilu 2. lipnja 1870. (a održao ih je pet, sve na klasičnoj latinštini, svaki briljantniji od drugoga), kojima se služi kako tko hoće.

Verzija, za koju službeni crkveni tumači tvrde da je apokrifna, podmetnuta, nastala je brzo nakon Koncila i potom je dugo kolala po evropskoj štampi na njemačkom, talijanskom, hrvatskom, ruskom, češkom jeziku. U naše vrijeme postala je pristupačna u srpskoj jezičnoj redakciji, tako što je uvrštena u antologiju beogradske “Kulture” Besede – izbor iz svetskog besedništva (1968).

Prava, “kanonska” verzija trebala bi biti ona, koju je u originalnom latinskom tekstu i u hrvatskom prijevodu publicirao Janko Obreški u Zagrebu 1929. a po službenom tumačenju priređena je prema stenografskom zapisniku Koncila.

Fra Berislav Gavranović objavio je obje verzije, uz svoju kraću studiju o Strossmayeru, u godišnjaku Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine Dobri pastir 1968. godine, i to je, koliko je meni poznato, jedini put u našoj publicistici uopće da se netko studiozno pozabavio tim pitanjem.

Već i na prvi pogled jasno je da se radi o dva potpuno različita teksta. Prvi je mnogo kraći, izgovoren u veoma dramatskoj, gotovo mesijanskoj intonaciji, a u predmet zadire mnogo dublje, jer ne negira samo definiciju o papskoj nepogrešivosti, već ustvari radikalno osporava i samu ustanovu papstva, pozivajući se na Sveto pismo i ne ostavljajući oko toga nikakvu dilemu. Ako bi se htjelo drukčije, uzvikuje taj zagonetni pseudo-Strossmayer, “morali bismo sve Sveto pismo spaliti ili ga prezreti”. U skladu s dramatičnošću tona, tekst je gusto posijan “stenografskim” napomenama u zagradama: Prekidanje, vika. Nije istina, nije istina! Ćuti, bezbožniče, ćuti! Zapušite mu usta, dole s njim! Ćuti, besramni protestante! Prokletstvo otpadniku! U ovoj verziji govornik dodiruje (uz krajnje negativan stav) i drugu temu Koncila, raspravu o proglašenju dogme o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, o čemu u službenoj verziji nema ni riječi.

Druga verzija je mnogo duža, s mnogo detaljnijom i smirenijom, eruditskom argumentacijom, polemičnost je u njoj veoma otmjena, iako govornik na početku traži ispriku za eventualnu “manje promišljenu riječ”, koja može “nehotice ispasti iz ustiju”. Jer: “Običajem, pa i ne mogu drukčije, da napamet govorim” – kaže on, u doista karakterističnoj strossmayerovskoj gesti čovjeka, koji je cijeloga života morao svećeničkom poslušnošću krotiti grandseigneursku oholost, što je dolazila iz snažnoga personaliteta i svijesti o vlastitoj vrijednosti.

Osnovna ideja, koju Strossmayer razvija nasuprot dogmi o papskoj nepogrešivosti, jest izvornost biskupske službe, te neka vrst permanentnoga zasjedanja “općenitih sabora”, na kojima bi se mirno rješavala sva crkvena pitanja. Tu bi se mogao nazirati neki implicitni, duboko potisnuti “antipapizam”.

„Duh crkve – kaže Strossmayer – jest duh savjeta i bratskog suglasja, kojega nam uzor ostaviše apostoli u Jeruzalemu… Ja pak držim, da se ne može ništa divnije i veće zamisliti u crkvi Božjoj, nego li je prizor, kad biskupi zajedno sabrani sa sviju strana svijeta oko svoga glavara vijećaju u općenitim saborima o promicanju slave Božje i spasenja duša… No ako se, prečasni oci, ustali osobna i apsolutna nezabludivost rimskoga biskupa, po mom sudu biva očevidno, da će biti gotovo izlišni i beskorisni općeniti sabori. (Znaci negodovanja.)“

Osim univerzalne motiviranosti, intelektualne i načelne, Strossmayerov stav imao je i duboko utemeljenje u njegovoj domovinskoj i narodnoj orijentaciji, onako kako ju je on doživljavao – u širokim, vizionarnim potezima, sa snažnom općeslavenskom emocijom. Odatle njegovo uporno zalaganje za jedinstvo crkava, i osjećaj da bi službeno proglašenje dogme o papskoj nepogrešivosti bilo kobno. “Istočni raskol ne mora se više zvati grčkim, nego nažalost slavenskim, jer Slavena živi 80 milijuna izvan krila katoličke crkve. Oni veoma ljube svoju samostalnost, svoja zasebna prava, i ničega se toliko ne boje, koliko toga, što bi moglo u njima pobuditi i najmanju sumnju, da su u opasnosti njihova samostalnost i njihova prava…”, uznemireno dijagnosticira Strossmayer.

Kako su u ono doba crkveni aspekt i državna politika bili tijesno vezani, i kakva je okapanja Strossmayer imao zbog svojih slavensko-crkvenih, političko-vjerskih ideja, odlično ilustrira neugodni incident sa carom Franjom Josipom, koji opisuje fra Berislav Gavranović u svojoj studiji.

Kada se u Kijevu u ljeto 1888. godine svečano slavila 900. obljetnica kristijanizacije Rusa, Strossmayer je rektoru Univerziteta sv. Vladimira u Kijevu poslao telegram srdačne i oduševljene čestitke. Isti dan ga šalje i Franji Račkomu, uz napomenu: “Ljutit će se na to i u Zagrebu, i u Pešti, i u Beču, a možebit i kratkoumnici i kratkovici u Rimu, ali je zabadava.” Doista, sa svih tih adresa na Strossmayera se sručila bjesomučna hajka zbog kijevskoga telegrama, te je morao na sve strane slati službena objašnjenja.

No, kulminaciju uvrede doživio je u susretu sa carom Franjom Josipom. Bilo je to kad je ovaj dolazio u Bjelovar na velike vojne manevre u rujnu 1888. i kad je Strossmayer dobio poziv da dođe na poklonstvo s ostalim crkvenim i državnim velikodostojnicima. Znao je da ga čeka poniženje, a bojao se i gorega. Uoči odlaska piše Račkomu kako se boji uzvišenih crkvenih i državnih formula, pod kojima se “sto i sto nepravdi skriva”, kojima će ga pokušati maknuti i “u privatni život otpremiti”.

Pri prvom pozdravljanju car ga je – piše opet Strossmayer Račkomu – uvredljivo mimoišao, a kad se je vozio na stan, narod ga je prepoznao i cijelim putem klicao: “Živio biskup Strossmayer!” Tako su gromoglasni bili uzvici, da su se, kaže biskup, mogli čuti i u odajama Njegovoga Veličanstva.

Tada je uslijedila službena audijencija. Kad je stigao do Strossmayera, car je jetko procijedio: “Opet ste učinili nešto, o čemu moram misliti da ste zbilja bili bolesni kad ste to učinili. Morali ste biti bolesni kad ste poslali svoj brzojav u Kijev.”

Kratki, svađalački dijalog, u kojemu car demonstrira frapantnu sitničavu paranoičnost, ovako je dalje išao:

- Ne, Veličanstvo – odgovara Strossmayer – poslao sam brzojav u Kijev pri potpunoj svijesti; moja je savjest čista i potpuno mirna.

- Ne, mislim zbilja da ste morali biti bolesni.

- Ja ponavljam, Veličanstvo, moja je savjest potpuno mirna i ja sam se već o tome izjasnio Svetom Ocu. I kad bi mi moglo biti priušteno, o tome mirno razgovarati s Vašim Veličanstvom, nadam se, da će mi uspjeti Vaše Veličanstvo potpuno umiriti.

- Djelo kijevskoga sastanka bijaše djelo najgorih revolucionara; tamo se našao pravi odrod revolucionarnih elemenata. Tamo se kovala urota protiv katoličke crkve i protiv pape. Sve bijaše demonstracija protiv ruske i austrijske vlade.

- Ne, Veličanstvo, ja to ne mogu vjerovati.

Razgovor je završio tako, što je zagrebački kardinal opomenuo Strossmayera da ne protuslovi caru, koji je nervozno otišao dalje, dobacivši samo: “Das kann ich Ihnen konstatieren!”

Vratimo se Koncilu i donošenju “definicije” o papinskoj nepogrešivosti. Uslijed dramatičnih zbivanja, u kojima je papa izgubio svjetovnu krunu i državu, Koncil i nije uspio okončati ništa drugo nego to jedno pitanje. Strossmayer i “opozicija” u toku rasprave imali su znatnoga uspjeha u argumentaciji. To je pokazalo glasanje: “konzervativna” većina imala je 451 glas, ali je čak 88 biskupa glasalo protiv definicije, a 66 ih je glasalo potvrdno, ali uvjetno. Međutim, to je bilo tzv. preliminarno glasanje, koje je tek moglo pokazati stanje duhova. Prije konačnoga odlučivanja na različite načine stvari su postavljene “na svoje mjesto”. Ostalo je samo 55 dosljednih protivnika dogme. No, da ne bi kvarili glasanje, njima je, uz papin blagoslov, omogućeno da prije završetka otputuju kućama! Tako je uz 533 glasa za i, ipak, 2 protiv, prihvaćena konstitucija Pastor Aeternus, koja sadržava nauku o primatu i nepogrešivosti rimskoga pape.

Strossmayer se vratio kući ovjenčan kontroverznom slavom, a zahvaljujući njegovim govorima i brojnim komunikacijama i vezama, koje je ostvario, prvi put se na mnogim stranama čulo za Hrvatsku i Hrvate.

Osim crkvenih poslova i velikih organizacijskih i graditeljskih pothvata u kulturno-znanstvenom području, bosansko-đakovački biskup, prisvitli vladika, kako su ga u pismima i posvetama titulirali bosanski franjevci, bacio se i u  stranačku politiku, i jedino na tom polju podbacio, ali temeljito!

Fama o “vođi opozicije” na Prvom vatikanskom koncilu, koji je tako žestoko osporavao papu i njegov autoritet da su ga razbješnjeli kardinali silom maknuli s govornice, širila se nezadrživo Evropom, i uz nju famozni tekst krivoga govora. Ostarjeli Strossmayer u jednomu pismu uoči svojega velikog jubileja, 50. godišnjice biskupovanja, potvrđuje svoju bezrezervnu odanost papi, kategorično opovrgava autentičnost toga teksta, i završava:

„… To je razjašnjenje, to je moja otvorena ispovijed. Rado bih da se za to sazna po cijelom svijetu, a osobito među slavenskim narodom, kojemu pripadam i kojega osobito ljubim, kojemu iz svega srca podpunu sreću, slobodu i slavu želim.“

A kada ga je Eugen Kumičić u pravaškom Hrvatskom Pravu pokušao pobiti, dokazujući da je Strossmayer na Koncilu ipak govorio protiv papinstva, razvila se duga, mnogostruka i zamorna polemika, u kojoj je, međutim, izronio jedan zagonetan detalj. Jedan od polemičara, naime, citira objašnjenje, koje je Strossmayer objavio još 1882. u glasniku svoje biskupije. Ono u cijelu priču unosi živi drhat intrige, do danas nerazjašnjene, pa ga vrijedi citirati:

„Prije nekoliko godina kolao je pod mojim imenom skoro po cijelom svijetu neki govor, koji je oblikom i sadržajem svojim meni tako tuđ bio, kao što mi je tuđe ono mjesto u Južnoj Americi, u kom je zabludjeli neki svećenik skrušeno priznao, da je meni taj govor podmetnuo, ponudiv mi po rukih svoga ispovjednika svaku zadovoljštinu. Premda je taj govor očevidne i nedvojbene znakove na sebi nosio, da je podmetnut, ipak se je mnogi njim smutio, ne znajuć valjda da se moji kakvi takvi govori čuvaju u javnih hraništih, do kojih pristup nije lagan.“

Tko je “zabludjeli svećenik” i koje je to “mjesto u Južnoj Americi”, a tko je pak njegov ispovjednik, koji Strossmayeru donosi ponudu zadovoljštine? S kakvim motivima i u kakvim okolnostima nastaje apokrif govora, koji je, uostalom, tako dobro napisan, da bi vrijedilo znati nešto više o njegovu autoru? Možda je u nekom neistraženom kutu Strossmayerova arhiva još moguće naći odgonetku. A što, opet, ako je priča o Južnoj Americi i “zabludjelom svećeniku” samo neka kapriciozna biskupova igra zametanja tragova?

Tko će znati, možda je sve ipak mnogo više građa za dobar fiction, nego za smrknuto egzaktno znanstveno istraživanje. Nekako mi se ta mogućnost čini jako nalik na prisvitlog vladiku i njegov moćni smisao za automistifikaciju.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.