Treće poluvrijeme sv. Marije

(2006)

Paralelno s nastojanjem da se Jajce i službeno upiše u planetarnu baštinu kod UNESCO-a, traju i davno započeti poslovi oko revitalizacije jednoga od najmarkantnijih objekata jajačkoga naslijeđa – ostataka franjevačke romaničko-gotičke crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke, koja je u turskome vaktu bila pretvorena u džamiju. Projektom je određeno da taj graditeljski kompleks postane funkcionalan multimedijalni centar, arhitektonski tako zaštićen i dizajniran da ostanu vidljivi svi njegovi kulturnopovijesni slojevi. Eminentni talijanski arhitekt Andrea Bruno, koji ima veliko iskustvo s oživljavanjem historijskih spomenika diljem svijeta, izradio je sjajno rješenje i ono je službeno prihvaćeno. No, budući da su ovdje simboličko-identitarni momenti često važniji od ičega drugog, na marginama ovoga značajnog događaja javila su se nezadovoljstva i zanovetanja, koja se tiču – a čega bi drugoga! – vjersko-etničkoga značenja tako obnovljenoga i prenamijenjenog objekta i imena pod kojim spomenik službeno figurira. Od početka, zapravo, svi jednako rogobore – i katolički i muslimanski vjerski  predstavnici. Jajački su fratri još prije tri-četiri godine, pozivajući se na predosmansku katoličku tradiciju, pustili glas kako bi valjalo tražiti da se crkva vrati prvobitnoj namjeni. Biskup banjalučki Franjo Komarica, u čijoj se biskupiji sve događa, potiho ali sugestivno gunđa: mene nitko ništa nije pitao! Ljudi iz jajačkoga medžlisa, pak, osporavaju te katoličke pretenzije, pozivajući se na drugo historijsko „poluvrijeme“ kada je to bila džamija, te na formalnopravni status građevine kao vlasništva Islamske zajednice.

Veoma pažljivo i rafinirano rastvorivši sve postojeće elemente crkve-džamije, učinivši ih čitljivim, Bruno je na ravnom „lebdećem“ krovu, stilski potpuno neutralnom, predvidio dva uska svjetlosna proreza koji se asimetrično sijeku, tako da jedan obilježava pravac od ulaznih vrata nekadašnje crkve prema mjestu gdje joj je stajao oltar, a drugi označava pravac od vrata koja su probijena za džamiju prema mjestu gdje je stajao džamijski mihrab. No, ta suptilna vizualna akcentuacija i afirmacija jednoga i drugog „identiteta“ ove građevine neke je predstavnike islamske zajednice u Jajcu najedila, jer, eto, „netko nam je podvalio križ“. Bez obzira na očevidnu paranoičnost ove primjedbe, komisija koja je odlučivala o Bruninom projektu zamolila je arhitekta da taj detalj rješenja modificira, kako ne bi pala nikakva sjena na kasniju, koliko javnu toliko i intimnu recepciju obnovljenoga spomenika.

Ali onda se javio glavni imam jajačkoga medžlisa da ospori ime pod kojim se spomenik već više od stotinu godina službeno vodi: Crkva sv. Marije sa zvonikom sv. Luke. Argumentacija je više nego rječita: „Tu je 305 godina bila džamija, i danas je 1/1 vlasništvo Islamske zajednice, a zove se crkva, ima li tu logike?“ Kada bi glavni imam imao formata da se posluži nešto drukčijom logikom u vezi sa značenjem naslijeđa i u vezi s ulogom vlastite zajednice u njegovome očuvanju, mogao bi stvar okrenuti ovako: nije li zasluga Islamske zajednice u Jajcu to što je kroz 305 godina baš crkvu i zvonik sačuvala u njihovome stilsko-materijalnom obličju, promijenivši im samo simboličko-ritualnu funkciju? Utoliko više, što se radi o jedinstvenom slučaju u cijeloj Bosni i Hercegovini: tek djelomično to se dogodilo s gotičkom crkvom sv. Ante u Bihaću (sadašnja Fethija džamija), te s Bijelom džamijom u Srebrenici. Sve ostale crkve po Bosni, pa i onih nekoliko u samome Jajcu za koje se pouzdano zna iz dokumenata, uništene su, a još jedini kampanil osim tornja sv. Luke, koji u sve ruševnijim i neprepoznatljivijim ostacima strši iznad tla, nalazi se u selu Koluniću pokraj ceste Bosanski Petrovac – Drvar, i o njemu jedinu brigu vode ovce koje se tu sklanjaju od suhomrazice. Ono, dakle, što se u Jajcu danas vodi pod imenom crkve i zvonika, nije više, nije odavno, sakralni sadržaj, još manje funkcija, nego stilska, umjetnička, kulturnopovijesna forma, vrijednost i graditeljski pojam, koji, baš kao takav, neodvojiv od svojega izvornog imena, morfološki pripada jednome razdoblju iz evropske kulturnopovijesne periodizacijske skale.

I inače, Jajce je jedina urbana sredina u Bosni i Hercegovini, a možda i u cijeloj unutrašnjosti zapadnoga Balkana, s arhitektonsko-plastičkim i urbanističko-ambijentalnim ostacima iz kojih se i danas mogu razgovijetno čitati svi glavni slojevi evropskoga graditeljstva i kulture iz razdoblja prije turskih osvajanja. A toposi te „čitanke“ naročito su gusto posijani na onome relativno malom prostoru staroga grada s Hrvojevom tvrđavom i zaravankom ispod nje, na kojemu stoje spomenuta crkva sv. Marije sa zvonikom sv. Luke, Medvid-kula i „katakombe“. Kad se tome dodaju dobro očuvane zidine što od tvrđave padaju na dvije strane prema prirodnoj zaštiti koju čine kanjon Vrbasa i tok Plive s vodopadom (tako da i danas u grad možete unići samo kroz jednu od dviju tvrdih gradskih kapija u tim zidinama), slobodno se može reći da u cijeloj Bosni i Hercegovini nema povijesno evokativnijega i uzbudljivijeg ambijenta. A da doživljaj bude pojačan i upotpunjen, „zadužen“ je pejsaž koji vas okružuje, s vratolomnim okolnim brdima i s uvijek nekim drukčijim a jednako čudesnim lomom svjetla.

Monumentalni sarkofazi, veliki reprezentativni mitrej (u blizini srednjovjekovnoga grada) i brojni drugi nalazi svjedoče o civiliziranom životu već u antičko doba, no Jajce je svoj kulturni i politički apogej dosegnulo u onih stotinjak godina s kraja 14. i u 15. stoljeću, otkako ga je Hrvoje Vukčić Hrvatinić osnovao i utvrdio, prenijevši stolicu Hrvatinića iz neosvojivoga ali zabačenog Sokola na rječici Sokočnici, a bosanski kraljevi nakon Hrvojeve smrti izabrali za omiljeno kraljevsko sjedište. U tijesnoj privrednoj, kulturnoj i političkoj simbiozi sa Splitom i drugim srednjodalmatinskim komunama, Jajce se razvijalo kao tipičan, u nekim elementima i reprezentativan grad, po svim standardima kasnosrednjovjekovne evropske kulture. A kako često biva, dani slave i sjaja bili su istovremeno i predigra katastrofi. Od 1463, kada ga prvi put osvaja sultan Mehmed II, smaknuvši kralja Stjepana Tomaševića i uništivši Bosansko Kraljevstvo, do 1527/28, kada ga Turci definitivno uzimaju u svoje ruke – Jajce je čitavih šezdeset pet godina krvava granica svjetova i poprište permanentnih napada i herojske obrane. Sa širenjem otomanske države i teritorija sve do Pečuha i Budima, pa i kasnije, kada se granica dvaju carstava „vraća“ i utvrđuje na Savi, Jajce u urbanističkom smislu stječe funkcije i organizaciju osmanske kasabe, ali ostaje bez osobitog strategijskog položaja i važnosti, te tone u anonimnost (a)historijske svakodnevnice.

Njegov tadašnji razvoj upravo modelski ilustrira genijalne, a u naše mitomanijsko vrijeme sasvim zanemarene, sociopolitičke i kulturološko-historijske uvide i analize profesora Nedima Filipovića o krucijalnoj ulozi gradova u procesu islamizacije u Bosni i Hercegovini. Filipović, tako, na jednom mjestu u svojoj posthumno objavljenoj knjizi Islamizacija u Bosni i Hercegovini piše: „To znači da su i za­tečeni gradovi potpadali pod takav tretman i to ukazuje na to da je grad u istorijskoj perspektivi morao postati islamska sredina par exellence, jer je tu žila kucavica duhovnog, vjerskog i političkog bića muslimanske civilizacije. To znači da su već od samog početka osmanske vlasti počeli pritisci za stvaranje nove, orijentalne fiziono­mije grada i za potiskivanje dominantne uloge hrišćanskih trgovaca i zanatlija. Kako je grad [...] bio u isto vrijeme uporište organizacije katoličke crkve, to se pritisak koji se vrši nad gradom osjećao i kao pritisak vjerskog prozelitizma.“

Još dvaput će Jajce obasjati usmjereni snop historijskoga svjetla: 1878, kada se u njemu i oko njega odigrava prava drama pri ulasku austrougarskih okupacijskih trupa (o čemu je izvanredno plastično autorsko svjedočanstvo ostavio fra Anto Knežević, a objavio Miroslav Karaulac u Beogradu 2001), te u novembru 1943, kada u njemu partizanski maršal Tito s drugovima udara temelje Drugoj Jugoslaviji.

A pedeset godina kasnije, u jesen 1992, činilo se da Jajce, zajedno s tom Jugoslavijom s kojom je njegovo ime bilo povezano gotovo sinonimno, nestaje s lica zemlje. Svježe presvučena Karadžić-Mladićeva JNA tukla ga je svime, čak i avionima, a kada ga je uzela, iz grada je u biblijskome egzodusu, drevnim planinskim putem priko Karaule izbjeglo petnaestak tisuća ljudi, ostavivši za sobom sablasno pust grad. (U nekim ljetopisnim zapisima ostala je zapamćena slika, koja kao da dolazi iz mitske prošlosti, u kojoj pred tom beskrajnom kolonom ljudi s plastičnim vrećicama, stupa pokojni fra Pero Jurišić, noseći u rukama drveni kip sv. Ive Krstitelja iz prastare crkvice u Podmilačju.)

Arheologija priča da je na mjestu današnje crkve-džamije najprije postojala samostanska romanička crkva, građena po prilici u 13. stoljeću. Na njoj je potom u početkom 15. stoljeća nadograđena, s elementima gotičkoga stila, nova, veća crkva, a nešto kasnije i veličanstveni zvonik uz nju. U arheološkim istraživanjima u crkvi sv. Marije 1949-53. i 1960-61. ustanovljeni su, između ostaloga, i tragovi motiva „mrtvačkog plesa“, jedinstveni u historiji bosanskohercegovačkoj slikarstva.  Stilski, zvonik sv. Luke je pomalo bizarna kombinacija gotike i romanike, s elementima renesanse, ali tako da su svi ti stilovi izmiješani skoro u „obrnutom“ redoslijedu, s romaničkim elementima na samome vrhu, u tri niza skladnih trifora na svim četirima stranama. Usporediv s kampanilom hvarske katedrale, a stariji od njega, zvonik sv. Luke jedina je sačuvana građevina te vrste u unutrašnjosti Balkana, i po tomu predstavlja neocjenjivu vrijednost u kulturnoj memoriji kao i u vidljivom urbanom i civilizacijskom pejsažu Bosne i Hercegovine. Toranj se u pučkoj predaji imenom počeo razlikovati od svoje crkve (još jedan bosanski bizaritet) po tomu što su 1461. u nj bile pohranjene moći sv. Luke Evanđelista. A njih je u miraz bosanskome prijestolonasljedniku Stjepanu Tomaševiću iz bijeloga Smedereva donijela Jelena, kći srpskoga despota Lazara Brankovića, koja je udajom promijenila vjeru i ime, postavši katolkinja Mara. Putešestvije kostiju sv. Luke, pak, posebna je priča, dostojna kakvoga balkanskog Umberta Eca. Ukratko, despot ih je kupio od sultana za 30.000 dukata, a poslije propasti Jajca i Bosne, dospjele su za uvredljivo male novce u Mletke, gdje, međutim, i danas čame čekajući okončanje viševjekovne parnice o autentičnosti koju su zapodjenuli padovanski benediktinci čim su kosti stigle u Veneciju.

Po konačnom osvojenju Jajca 1528, Turci su crkvu pretvorili u džamiju. Nije imala status džematske nego carske, što znači da se o njezinu održavanju nije brinula općina vjernika, nego jedna obitelj (Karahodžići iz sela Bulića) iz prihoda s imanja koja im je sultan za tu svrhu dao u timar. (Fratarske kronike aludiraju da su i ta imanja ranije bila samostansko vlasništvo.) Kada se u pobuni Huseina Gradaščevića protiv centralne vlasti 1832. jajački kapetan stavio na njegovu stranu, u Jajce je stigla sultanova vojska (po zlu upamćeni „Arnauti“) i, ne imajući kamo, smjestila se u crkvu-džamiju. Nepažnjom ili obiješću, tko bi to sada mogao znati, vojnici su izazvali požar, i građevina je izgorjela do golih zidova.

Kako tada, tako i sada – otkako su timari ukinuti, skoro puna dva stoljeća nitko na njezin popravak nije dao ni prebijene pare. No, duhovi se, baš kao i danas, uzbune svaki put kada se osjeti mogućnost da rivalska strana nešto dobije, odnosno kada se javi ideja da se s ovom ruševinom – nultim spomenikom kulture nešto korisno napravi izvan i iznad tih rivaliteta. Zadnji put to se događalo kad su, dolaskom Austro-Ugarske, fratri pomislili da bi mogli imati podršku „katoličke Monarhije“ da crkvu vrate u predstanje. No, muslimani su se odmah pobunili, efektivno dokazujući svoje vlasništvo (iako svih prethodnih desetljeća nisu imali ni snage ni volje da ruševinu poprave i ožive džamiju). Okupacijska vlast je dobro savladala kolonijalnu mudrost ekvidistance: dala je ruševinu upisati u zemljišne knjige kao javno dobro pod pokroviteljstvom Zemaljskog muzeja, a u imovinsko-pravnim odno­sima kao posjed Vakufa. U biti isti takav status, samo nešto pojačan u smislu „općedruštvenoga dobra“ i „zaštićenoga spomenika kulture“, crkvi-džamiji potvrdila je i vlast socijalističke Bosne i Hercegovine 1949/50. godine. Za cijelo to vrijeme – od austrougarske odluke do današnjih planova o revitalizaciji – nikakvoga spora nije bilo. A za to isto vrijeme, spomenik je stajao nezaštićen, izložen propadanju, praktično zaboravljen od sviju osim od rijetkih stručnjaka-istraživača. To govori da kod mnogih predstavnika vjerskih i etničkih zajednica zapravo ne postoji civiliziran osjećaj za autonomne vrijednosti naslijeđa kao kulturnoga dobra i kao zajedničkoga dobra, ali je zato do hipertrofije razvijen osjećaj vlasništva i rivaliteta, često svedenoga na negativni vid (ako ne može biti naše, neka nije ni njihovo).

Danas, u Jajcu je još uvijek puno ruševina, u samoj Švedskoj, recimo, živi cijelo jedno alternativno izbjeglo Jajce, u gradu je život potežak, promijenili su se ljudi kao što su se promijenili u svoj Bosni, ali kao rijetko gdje u Bosni grad je čvrsto odlučio da živi, da se obnovi. Pa i projekti s početka ovoga teksta – nominacija za UNESCO-ovu listu i plan revitalizacije crkve sv. Marije – mogu se itekako promatrati kao manifestacije te volje. A clochemerleovska zanovetanja koja smo ovdje ukratko opisali, nadat se, samo su prolazne i marginalne pojave, koje neće nauditi ostvarenju ovih planova.

Napomena, sedam godina kasnije: Ni od nominacije za UNESCO ni od revitalizacije crkve-džamije do danas nije se dogodilo – ništa. Projekt Andrea Bruna stoji neostvaren i potpuno zaboravljen. Crkva-džamija  u Jajcu po svemu sudeći prije će se stopiti sa crnom zemljom i prekriti travom zelenom, nego obnoviti i početi život u novom ključu.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.