„Hrvatski vitezovi“ u Haagu

(Objavljeno 9. travnja 2004)

Za smrt, koja nekomu dođe da ga izbavi od nerješivih zemaljskih muka i briga, jezik naših baba i djedova smislio je izraz – lijepa smrt. Smrt koja je odnijela Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Matu Bobana, za njih je iz perspektive posljednje haaške optužnice bila baš to – lijepa smrt. Jer da su u životu, danas bi sasvim izvjesno bili u ševeningenskome kazamatu kao prvooptuženici u predmetu “udruživanje u zločinački pothvat”, čijim sudionicima se, osim jakih političkih kvalifikacija, pripisuju teške krivične inkriminacije: zločini protiv čovječnosti, teške povrede ženevskih konvencija, kršenje zakona i običaja ratovanja. Ovako, Tuđmana, Šuška i Bobana tamo će predstavljati tek njihovi bosanskohercegovački agenti i poslušnici: Prlić, Stojić, Ćorić, Praljak, Petković, Pušić.

Zločini, o kojima je u optužnici riječ, poznati su javnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatske oduvijek – bukvalno od dana u kojima su se događali, i nema nikoga tko je htio znati, da za njih nije mogao znati. Optužnica ih samo iscrpno i sistematski rekapitulira. Ta sistematizacija je sama po sebi tako ubitačna, da je i jednoga Praljka i Ćorića natjerala da kažu kako, eto, zločina bilo jest, ali ih oni lično nisu počinili. I svima je “savjest čista i mirna” – od Prlića do Petkovića. A ako u vezi s optužnicom ima nečega “šokantnoga” (izraz koji se ovih dana često susreće u dijelu hrvatskoga tiska), to onda može biti samo ova poražavajuća činjenica “šokiranosti” oduvijek poznatim krvavim činjenicama.

Simptom potpune moralne tuposti, nesposobnosti za etičku autorefleksiju, očevidno je zajednički svima koji dođu pod tretman optužnica Carle del Ponte. Zapravo, moglo bi se o njemu govoriti kao o općoj duhovnoj pošasti cijeloga postjugoslavenskog reljefa, koja je posve jednako transetnički i transreligijski “distribuirana” od Zagreba do Prištine, od Beograda do Sarajeva, od Banje Luke do Mostara, ali to je druga i veća tema… Ovdje ju je zanimljivo promatrati u mikro rasponu od Praljka do Prlića, inače potpunih antipoda, i simboličkih i osobnih. Prvi – bučni i groteskni miles gloriosus, gonjen nezajažljivom potrebom javnoga produciranja pa makar i na vlastitu štetu, drugi – tip stroja-čovjeka za sve režime, predanoga samo vlastitom interesu. (Karakterističan mu je bio i nastup pri izjašnjavanju o optužnici: u govoru koji je započeo držati dok ga sudac nije prekinuo, očigledno se pokušao distancirati od ostale petorice partnera u zločinačkom pothvatu: “Ja nisam bio jedan od gospodara rata…”)

Optužnica protiv šestorice Herceg-Bosninih funkcionera ima dvije dimenzije: političku i krivičnu. Politička se sastoji u utvrđivanju okvira: stvaranje Herceg-Bosne, “pripajanje tih teritorija kao dijela velike Hrvatske u kratkom roku ili tokom duljega razdoblja, tako što bi postale  dio Republike Hrvatske ili blisko povezane s njom”, a sve to uz “političko i vojno podjarmljivanje, trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i drugih nehrvata”… Da je u pitanju samo ono prvo, bio bi to, nakon referenduma 1992, u kojemu su se Hrvati listom izjasnili za samostalnu Bosnu i Hercegovinu, gnusan čin svojevrsnoga političkog izdajništva. Ali bi ostalo u okviru političkoga ponašanja. I tada bi čovjek – makar i sa čvrsto začepljenim nosom i zgrčenim želucem – ipak s nekakvim drukčijim, manje krvavim osjećajem mogao slušati objašnjenja poput Prlićevog o Herceg-Bosni kao o “izgradnji poštenog i pravičnog sustava”. Konačno, valja reći i ovo: nije glavni i najteži argument protiv Herceg-Bosne to, da je bila “paradržava”. Oni u Sarajevu, koji izgovarajući tu riječ podrazumijevaju najveći mogući krimen, samo svjedoče o vlastitoj opsjednutosti i ograničenosti idolom države i državotvornosti. Uostalom, nakon što su Izetbegović i SDA napustili Platformu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine iz proljeća 1992. (po svemu sudeći, i ne usvojivši ju nikad istinski, do li tek kao taktičko sredstvo), sve su državnopolitičke strukture u Bosni i Hercegovini praktično postale paradržavne.

No, “briljantni” Prlićev sustav nije bio samo politička gadost u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Nije bio ni samo politički grob za budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. (O ovome političkom krimenu nitko više i ne govori.) Bio je i generator zločina, a nije to ni mogao ne biti, kada je u samom njegovu političkom “sjemenu” zločin morao biti pretpostavljen kao nužno i nezaobilazno sredstvo ostvarenja takvoga “sustava”. Da, to je i takva je bila priroda kauzalne veze između Tuđmanove politike u Bosni, stvaranja Herceg-Bosne kao njezine agenture, i zločina koji su u njoj i u ime nje počinjeni, i u tomu je haaška optužnica u slučaju šestorice neumoljiva i, nažalost, precizna. Ako se netko iščuđava nad ovim optužnicama, ili tiho pati (kao što, sasvim neobjašnjivo, tiho pati sarajevsko Oslobođenje nad Prlićevom sudbinom), neka, umjesto imenâ, pogleda logiku strukture, i kako ona ujedinjuje odgovornost šestorice. Tu su pod istom optužnicom: premijer vlade, dva glavna zapovjednika vojske u doba zločina, zapovjednik vojne policije, ministar vojni, šef ureda za zatočene i nestale! U odsutnosti Mate Bobana, predsjednika “Republike”, ni jedna pozicija manjka, ni jedna viška!

Od Nuernberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Evropljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura. U ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice. Konkretno vaganje stupnja individualne krivice i odgovornosti možemo prepustiti sudu; on to može uraditi bolje ili gore, pravednije ili manje pravedno; nekoga, napokon, može i osloboditi od svake krivnje. No, za naše stanje duhova od toga je mnogo važnije, i poraznije, kako se tema konkretnih zločina i odgovornosti za njih skoro potpuno izgubila iz javnoga diskursa. Tako, naprimjer, novinari posljednju optužnicu nazivaju “procesom obrani Hrvata u Bosni i Hercegovini” (Večernji list), katolički svećenik povijesno, politički i moralno ekskulpira Tuđmanovu ideju komadanja Bosne i Hercegovine (Živko Kustić u Jutarnjem listu), hercegovački književnici apsurdno odmjeravaju “udio Hrvata” u Haagu prema njihovoj proporciji u stanovništvu Bosne i Hercegovine… Govoreći o pojmu moralne i metafizičke krivice, Jaspers piše: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina. Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica.”

Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno “zagristi” u Jaspersove argumente?

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.