Odisej bipolarnoga svijeta

7. 5. 2010.

Umro je prije trideset godina, prije skoro dvadeset neslavno je propala država koju nazivaju  njegovim imenom, a Tito, Josip Broz, ni danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za života u Jugoslaviji jest bio predmet kulta ličnosti, ali, kako je primijetila historičarka Latinka Perović (i sama svojevremeno, kao političarka, žrtva toga kulta): „Danas nema kulta, ali je ostala ličnost koja intrigira, polarizuje, zahteva istraživanje“. Što god rekli o Titu – a o njemu se može reći baš sve, i uvijek parcijalno biti u pravu – samo se s uistinu velikim i važnim povijesnim ličnostima može dogoditi to: da ostanu ličnosti i kad nestane njihove države i kulta.

Jugoslaviju Tito nije napravio, on je učinio nešto još veće i teže: uskrsnuo ju je i ponovo sastavio nakon što je u monarhijskoj verziji (1918-1941) bila iznutra temeljito kompromitirana, pa politički uništena u okupaciji 1941, te užasno zakrvljena i razorena u Drugome svjetskom ratu. Tu svoju i našu zemlju i njezine građane uveo je u svijet i načinio subjektom svjetske politike kao nitko do tada u našoj historiji. Odisejski domišljato bordižajući u bipolarnom svijetu između Scile Istoka i Haribde Zapada, do toplih luka „trećega svijeta“, Tito je od Jugoslavije napravio jedinstvenu političku i ideološku strukturu i mjesto življenja: istočnjacima bila je istovremeno ideološki trn u oku i predmet žudnje, zapadnjacima bila je po volji kao napuklina u sovjetskom monolitu (između ostaloga: nečlanica Varšavskoga pakta!) i tolerabilna slika „meke diktature“, „socijalizma s ljudskim licem“…

Iz perspektive današnje atomiziranosti, nevažnosti, provincijalne zaturenosti u okrajke evropske i svjetske politike, te strukturalne bijede i beznađa – osobito kad se gleda iz Bosne i Hercegovine – Titova epoha doista se može doimati kao mitsko zlatno doba, i to sve više i sve bajkovitije, što se više od njega vremenski odmičemo, a u svome, realnom vremenu sve više propadamo. Temeljna činjenica na kojoj počiva ta slika jest – socijalni mir i sigurnost koju je Tito, nakon strašnih dana poslijeratne političke i ekonomske drame, uspio namaknuti svojoj zemlji i ljudima u njoj. Cinici će reći: panem et circenses, i možda Titova formula doista nije bila drugo nego sistemski domišljena i proširena ta stara cezarska vještina vladanja, no, ako ćemo pravo, zar je tzv. narodu ikada bilo išta važnije od toga? I nije li to u zemlji kakvom je vladao Tito zapravo najviši mogući i ostvarivi ideal! Cjelokupno naše iskustvo od 1990. do danas o tome najbolje svjedoči, na negativan način.

Otuda, vjerojatno, i onaj fenomen svojevrsne titolatrije u Sarajevu i u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, koji kao da se opire ocjeni Latinke Perović o nestanku kulta. Ipak, ovdje valja pažljivo razdvajati dvije razine: privatno-individualnu od političke. O prvoj, osim već rečenoga što se mahom odnosi na starije generacije, koje su Titovo doba upamtile kao vlastiti bolji život, može se još dodati da Tito u percepciji novih generacija živi na način vječno mladoga strip-junaka, shematizirane mitske figure nepobjedivoga borca za slobodu, pravo i pravdu, dakle, kao tipičan lik iz supkulturnoga repertoara, za kakvim uvijek postoji nasušna potreba, a Tito je upravo idealan prototip za nj.

Drugu, posve drukčiju razinu predstavlja političko oživljavanje, idealiziranje i aktualiziranje Tita malne kao inspiracije i uzora za rješavanje naših današnjih političkih problema, što se zna čuti iz nekih stranačko-političkih foruma, esdepeovskih prije svega, i općenito iz javnosti koja sebe doživljava kao patriotsku. To, zapravo, govori o pomanjkanju sposobnosti i vizije da se o problemima misli iz njih samih, da se sa svojim vremenom suočava hrabro, kreativno i odgovorno, s njemu primjerenim i iz njega iznađenim idejama i solucijama (baš onako kako je radio Tito u svojim najlucidnijim trenucima, i po čemu je bio veliki), napokon, to govori o kroničnom pomanjkanju ličnosti koje bi se na taj način znale suočavati s vlastitom stvarnošću. Reanimirani Tito tu ništa ne može pomoći, makar ga dozivali na spiritističkim seansama, na što ponekad, uistinu, znaju sličiti prigodni partijsko-politički govori o Titu i povodom Tita.

Takva zakašnjela idealizacija, to posmrtno produžavanje kulta ličnosti znači, osim toga, i stvaranje javne klime u kojoj biva nepoželjno i omraženo kritičko i istraživačko preispitivanje procesa, događaja i ličnosti. A takvo preispitivanje, kojemu su jednako strani i divlji revizionizam, i sheme naslijeđene iz službene jugo-historiografije, nasušno nam je potrebno. Kod autora koji njeguju takav pristup otvara se mnogo aspekata u kojima se Titova ličnost, njegovi postupci i odluke, ukazuju kao etički problematične i politički regresivne. Pri tome ne radi se o nacionalistički ostrašćenim i ideološki apriorno antititovski nabrijanim autorima, nego o istraživačima i piscima kojima je glavni cilj objektivnost i širina povijesne slike i konteksta, a spram Tita, kao svjetske ličnosti, i Jugoslavije imaju generalno blagonaklon odnos.

U monumentalnoj knjizi američkog historičara Joze Tomasevicha Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Okupacija i kolaboracija (završenoj 1994, a objavljenoj nedavno u Americi, skoro istovremeno sa zagrebačkim izdanjem) čitalac će na hiljadu stranica, koje se čitaju u dahu, naći – u našoj historiografiji doskora sasvim nepoznatu – znanstvenu iscrpnost, akribičnost i sveobuhvatnost u istraživanju. Zajedno s monografijom o četnicima istoga autora (objavljenom još 1979. u zagrebačkom Liberu), ova knjiga je jedan ljekovito deideologiziran pogled na Drugi svjetski rat i revoluciju u Jugoslaviji, iz kojega bismo mogli s pouzdanjem sasvim iznova učiti ono što smo učili nekad, kao službenu verziju historije rata, NOB-a i revolucije. Paradoksalno, upravo u tako objektiviranom i činjenično uravnoteženom prikazu, u kojemu se ništa ne prikriva i ne retušira, i veličina partizanskog antiokupacijskog pokreta i uloga Tita u njemu dobivaju na jasnoći i istinitosti mnogo više i uvjerljivije, životnije i plastičnije, nego u ideološki retuširanim i ukrućenim apologijama i hagiografijama.

A Slavko Goldstein, Titov partizan, potonji publicist i legendarni zagrebački urednik i izdavač, u svojoj kapitalnoj memoarskoj knjizi 1941 – godina koja se vraća iznijet će cijeli katalog izvanredno artikuliranih i sumiranih glavnih grijeha Titovoga jugoslavenskog režima, među koje spadaju i masivni zločini počinjeni nad pobijeđenim kvislinškim vojnicima, ali i običnim građanima 1945. godine (kao i kasniji progoni Talijana u Istri, folksdojčera i Madžara u Vojvodini, itd.), krvava represija nad vlastitim otpadnicima (šifra: Goli Otok), te „teror jednoumlja“ nakon rata kada su „pobjedničkim osvetništvom“ i „sistematskom političkom represijom“ za samo nekoliko godina „nanesene štete od kojih se narod i zemlja neće sasvim izbaviti ni narednih četrdeset godina“. Što se pak tiče Titove lične odgovornosti za spomenute zločine, čije se žrtve broje na stotine hiljada, danas, kada imamo iskustvo haških optužnica po konceptu zapovjedne odgovornosti, moglo bi se s nešto sarkazma zaključiti da je dobro prošao… Goldstein resko zaključuje: „Antifašistička vojska i politika pod komunističkim vodstvom znala je pobijediti u ratu, ali nije umjela biti mudar pobjednik u miru.“

Goldstein s jednako izoštrenim refleksom za pronicanje u historijsko-političke procese piše i o možda najfatalnijem Titovom koraku – sprečavanju liberalizacije i demokratizacije jugoslavenskoga društva početkom sedamdesetih godina. „Pojavili su se – piše Goldstein – hrvatski proljećari, srpski liberali, slovenski ‘cestari’, pristaše reforme i liberalizacije i u drugim republikama SR Jugoslavije. Otvoreno su zagovarali ustavne reforme, unapređivanje građanskih prava, daljnju demokratizaciju javnoga života. Zaustavio ih je i onemogućio Josip Broz Tito uz pomoć okoštalih dogmatičara i režimskih poslušnika. Time je propala posljednja šansa da se pod egidom komunističke vlasti provedu reforme koje bi preduhitrile ratna stradanja 1991-95. godine i vjerojatno omogućile sporazume o mirnome razlazu ili zajedničkom ulasku u demokratsku Europu, u društvu s prvim zemljama bivšega komunizma, a ne s posljednjima. Nereformirani jugoslavenski komu­nizam, nesposoban da preživi nadolazeću krizu, pao je u beznadnu agoniju osamdesetih godina. Svojim neuspjesima u višenacionalnoj SR Hrvatskoj i SR Jugoslaviji otvorio je put nacionalizmima, sa svim posljedicama koje su iz toga uslijedile.“

Mogli bismo ovome dodati i činjenicu da su glavne, par excellence nedemokratske poluge vlasti kroz cijelo trajanje Titove Jugoslavije bile – strogi jednopartijski sistem, policija (posebno ona „tajna“: UDBA, kasnije SDB) i vojska, JNA, kojoj je Tito do smrti bio „vrhovni komandant“. Podruku s time išlo je sistemsko proizvođenje neprijatelja, kao demonske figure bez koje nijedan ideološki režim ovakvoga tipa (bio on „meki“ ili „tvrdi“, sasvim svejedno) ne može postojati ni opstajati. Konkretni, pak, pojedinci i njihove obitelji, koji su na svojoj sudbini iskusili tako napakovani status neprijatelja, znali su dobro kako se ne radi ni o kakvim apstrakcijama. Strukture o kojima govorimo bile su u velikoj mjeri parazitske, s tajnim ili netransparentnim budžetima, s ogromnom društvenom i političkom moći i privilegijama, izvan kontrole demokratskih institucija. JNA je čak i u partijsko-organizacijskom smislu bila sistem za sebe, „država u državi“. Treba li podsjećati u što se je sve to izrodilo 1991-92. godine! A izrodilo se zakonomjerno.

Pa i pored svega toga, u historiji naših zemalja razdoblje Titove Jugoslavije ostat će kao vrijeme sistematske modernizacije društva, uvođenja u civilizirani svijet, a proboj iz sovjetskoga monolita koji je Tito napravio 1948. godine, kaže Latinka Perović, „bio je izuzetno važan trenutak koji je celu Jugoslaviju deprovincijalizovao, otvorio je prema svetu i na neki način je humanizovao u realsocijalističkom svetu. Tito je čovek balansa u jednoj zemlji ekonomskih i socijalnih protivrečnosti, nacionalno heteregenoj, multireligijskoj, u zemlji između dva bloka i uz to čovek jakog instinkta vlasti. Sve je to kondenzovano u njegovoj ličnosti i zato se on otima svakoj banalizaciji“.

Britanski historičar Allan John Percival Taylor u svojoj knjizi o dinastiji Habsburga (Habsburška Monarhija 1809-1918. Povijest Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske), objavljenoj u drugome izdanju još 1948. godine, na izuzetno je zanimljiv način politički stilizirao pojavu Tita kao „posljednjega Habsburgovca“, te na još zanimljiviji način postavio pitanje  o budućnosti (s kojim knjigu i završava): „U prvom njemačkom ratu Česi i Slovaci borili su se rame uz rame u Čehoslovačkoj legiji, dok su se Srbi i Hrvati borili jedni protiv drugih. U drugom njemačkom ratu malo se Slovaka uopće borilo, a rame uz rame sa Česima ni jedan. Srbi i Hrvati borili su se zajedno u velikom partizanskom ratu, i to je stvorilo Jugoslaviju, kao što je rat s Francuskom 1870. stvorio Njemačku. Demokratska Federativna Jugoslavija je u praksu pretvorila onu veliku ‘možebitnost’ habsburške povije­sti. Maršal Tito bio je posljednji Habsburgovac: vlada­jući s osam različitih naroda, dao im je kulturnu auto­nomiju i obuzdao njihove nacionalističke antagoniz­me. Stara Jugoslavija htjela je biti srpska nacionalna država; u novoj Jugoslaviji Srbi su dobili samo nacional­nu ravnopravnost, pa su naginjali tome da se smatraju potlačenima. Više nije bilo ‘državnog naroda’; novi su upravljači bili ljudi bilo koje narodnosti koji prihvaćaju komunističku ideju. Od Habsburgovaca se više od sto godina tražilo da pođu takvom linijom: Metternicha su u Galiciji 1846. optuživali za komunizam, a Bacha 1850. za ‘nešto još gore od komunizma’. Nakon Josipa II nijedan Habsburgovac nije preuzeo taj rizik; lojalnost dinastiji bila je preslaba snaga da bi se upustila u takvu suradnju. A maršal Tito, sretnije ruke od Habsburgova­ca, našao je ‘ideju’. Samo će vrijeme pokazati hoće li socijalna revolucija i ekonomski napredak izgladiti međunacionalne suprotnosti, i hoće li marksizam dati Srednjoj Evropi onaj smisao za zajedništvo koji mu kontrarevolucionarni monarhizam nije mogao dati.“

Mi znamo ono što A. J. P. Taylor 1948. godine nije mogao znati; nama je vrijeme pokazalo!

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.