Mirko Marjanović, Dvije skice: Lovrenović, Jergović

DVIJE SKICE ZA DVA PORTRETA SUVREMENIKA DVAJU NARAŠTAJA

Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943.), Hladna voda na sanjivo lice

Ivan Lovrenović je i prije rata pisao vrlo lucidne analize našega ukupnog života, posebno akcentirajući u njima suvremene kulturne prilike i našu kulturno-povijesnu prošlost. To je nastavio i u ratu i poraću. I u tome razdoblju napisao je bezbroj izuzetno pametnih tekstova o našoj zbilji, kasnije vrlo znalački raspoređenih u autorske knjige, s kojima je u publicistici naše regije svrstan u vrhunske autoritete. Teško je naći tip intelektualne analize najbitnijih  tema naše stvarnosti sličan njegovome. Ivan Lovrenović je od prvih dana u takvoj svojoj ulozi dosljedan vlastitom moralnom i umjetničkom konceptu svjedoka vremena čije su kritičke prosudbe vrlo cijenjene. Sve što je do sada u ulozi takvoga svjedoka i kritičara svoga vremena Lovrenović uradio označeno je visokim stupnjem intelektualnog poštenja i prema sebi i prema drugom i drugačijem. Rijedak je autor koji u toj oblasti ima vlastiti program i strogo izgrađene kriterije vrednovanja od kojih ne odstupa ni u najtežim trenucima. Motivaciju za stajališta koja brani uvijek pronalazi u svojoj ljubavi prema ovoj zemlji i njezinoj kulturnoj prošlosti, na koju podsjeća s velikim znanjem i sjajnim poznavanjem njezinoga duha. Lovrenovićeve analize su britke i precizne, gotovo nepogrešive u procjenama. U njima ne dozvoljava emociji da ga zavede, uvijek nastoji biti objektivan i dobronamjeran. Temeljit je i izrazito svoj u svakome povodu, bilo da piše o aktualnoj politici, društvenim zbivanjima, kulturi, umjetnosti bosanskohercegovačkog prostora ili prostora bivše nam države, pa i izvan njih, prostorima Europe i svijeta. U svakome svome tekstu potvrđuje se i kao veliki stilist i jezični znalac. Sve njegove analize naših političkih prilika, kako onih u ratu i poraću tako i onih ispred njih, imaju i književnu težinu. To su male studije, eseji o našim naravima i aktualijama u kojima se ne mogu naći nikakvi jeftini i površni sudovi, u kojima je njihov autor duboko zamišljen nad sudbinom svakoga građanina ove zemlje.

Ni u svojim književnim ostvarenjima, s pravom, Lovrenović ne želi isključiti svoj intelektualni ego i njegov dragocjeni kapital. Tip njegovoga književnog djela je u svemu antitradicionalan, svi njegovi atributi računaju na neko pismenije vrijeme od vremena u kojemu je nastao. Zato njegova književna djela i jesu u tome smislu vrlo specifična, njihova budućnost, čini mi se, tek treba doći. Nažalost, nisam ih sva pročitao, najviše sam pratio njegove polemičke tekstove s kojima je hrabro ulazio u različite bitke, ne gubeći ih nikad. Dobivao je s njima briljantne pobjede, a tjerao na poraz vrlo ugledne autoritete, kao i nacionalistički ostrašćene opskurne nasrtljivce. U polemičke bitke nikad nije ulazio zapjenjen, usmjeravao je svoju raspravu na predmet, nije jurišao na čovjeka. Juriš ad homo njemu je posve stran.

U književnom životu javio se s poetskom prozom Obašašća i basanja (Sarajevo, 1975, Zagreb 2004.). U njegovome književnom opusu, pak, posebno mjesto zauzimaju romani Putovanje Ivana Frane Jukića (Mostar 1977, Sarajevo 1984, Zagreb 2003, Banja Luka 2005.) i Liber memorabilium (Zagreb 1994, 2003.). Objavio je još šesnaest knjiga eseja i kulturnopovijesnih eseja, kronika, polemika, putopisne proze, pregleda kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, kao i ilustriranih monografija. U svim ovim knjigama Lovrenović je iskazao svoju sjajnu naobrazbu, izrazit dar umjetničkog kazivanja čiji je temeljni ton obojen tragičnim iskustvom što je odlika gotovo svih nas s ovih prostora, zaljuljanih njegovim povijesnim turbulencijama. Postigao je do sada vrlo ujednačen opus koji još nije ocijenjen, jer je malo onih koji su mu dorasli.

Iz sarajevskog stana na Grbavici, iz kojeg je u ratu protjeran, nestali su njegovi dragocjeni rukopisi za više novih knjiga, od kojih mu je tek nekoliko vraćeno u poraću. Na temelju njih nastalo je njegovo djelo Nestali u stoljeću objavljeno 2013. godine u zaprešićkoj „Frakturi“ i zagrebačko-sarajevskom „Synopsisu“.

Dijelio sam s Lovrenovićem više radnih godina u predratnoj vrlo moćnoj izdavačkoj kući „Svjetlost“, sve navedene odlike njegove stvaralačke ličnosti upoznao sam izbliza. Bilo je to vrijeme velikih dometa u izdavaštvu, kojemu je Lovrenović u toj izdavačkoj kući dao izuzetan doprinos. Jedan veliki izdavački projekt potpisivali smo zajednički (Lovrenović kao glavni urednik, a ja kao odgovorni urednik) u vrijeme kad je u spomenutoj izdavačkoj kući, na čelu njezina izdavačkog dijela bio Gavrilo Grahovac. Bila je to biblioteka „Savremeni yu roman“ koja je pokrenuta 1988. godine. U četiri godine trajanja u njoj je objavljeno 27 romana od 17 autora. U tom zlatnom razdoblju izdavaštva zajednički smo potpisali više izabranih i sabranih djela najznačajnijih pisaca s prostora bivše države, među kojima su i izabrana djela Mirka Kovača.

Kao autor, Lovrenović je gotovo u svim književnim oblicima u kojima se do sada ostvarivao istovremeno i umjetnik i znanstvenik. Perfekcionist. U njegovome stvaralačkom temperamentu duh znanstvenika stalno održava svoju ulogu: ona je kao hladna voda kojom se zapljuskuje sanjivo lice da ne bi ostalo krmeljavo i bunovno. Da bi u dan među ljude krenulo što čistije. Svijetla obraza u svakome pogledu. S nesumnjivim vrijednostima ma o čemu govorila kreacija.

 

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.), Pobjednik

Malo je pisaca koji sve svoje protivnike pobjeđuju tako lako. Usput. Jedan od tih rijetkih jest Miljenko Jergović. Istina je, zapravo, da Jergović protivnika i nema mnogo, kao vrlo čitan i cijenjen pisac, poštovalaca ima kudikamo više. Njegov je najveći protivnik onaj u njemu samome: on mu ne da mira kad bira teme svojih djela a ni kad ih umjetnički oblikuje. On je u njegovome temperamentu, ali i u osjećanju pravičnosti i pune slobode i demokratičnosti. U tom smislu Jergović je vrlo nemilosrdan spram svih tabua i predrasuda. Nemilosrdan je i spram takvih taloga nasljedstva u samome sebi, u svom intelektualnom i stvaralačkom biću. Izlaže se svim opasnostima kada ih pronalazi u društvu i pojedincu, ponajprije u programima institucija svih profila. Napada žestoko sve što je u njima nazadno, neprimjereno vremenu i dosegu demokracije. U svojim vrlo čitanim prozama, ali i u kolumnama, ne štedi ni sebe ni svoje najbližnje, u svim životima pronalazi i nakaradno i poetsko. Ne razmišlja mnogo je li ili nije stoposto u pravu, nastoji zatalasati sve što je u žabokrečini. Pišući preispituje vlastitu savjest, ali i savjest hrvatskog društva u svim njegovim ćelijama. Čini to vrlo hrabro, prodire u najosjetljivije društvene teme čak i kad piše pjesme. Žanrovski je vrlo razuđen, s intelektualnom energijom rasipan. U tom je smislu pravo energetsko vrelo, a teško je utvrditi kako je postao njegov vlasnik. Kako je stekao to ogromno znanje kojim ga napaja. U tom svom intelektualnom vrelu posjeduje znanje starca s više završenih fakulteta, a koristi ga poput rasipnog mladića koji je odlučio u svim oblastima života zavesti potpuno novi red.

Otkako je iz Sarajeva preselio u Zagreb njegova hiperproduktivnost me i zadivljuje i zbunjuje i čudi. Dokle će se u javnosti uspjeti održati kao tvornica za proizvodnju tekstova? Dokle će se tako nemilice rasipati i po novinama? I dokle će izdržati i pohvale i osporavanja? Hoće li ga uspjesi uspavati, osporavanja ušutkati?

Pratim ga s radoznalošću kako i o čemu piše i uvijek zaključujem da sve obavlja profesionalno i vrlo uvjerljivo. Vrlo otvoreno piše o svemu. Briljantnim stilom. Bez kalkulacija. Ni o čemu bez dobrog poznavanja materije. Ne čitam baš sve što njegovo pero napiše, povremeno se zaputim u šumu tih njegovih briljantnih tekstova i zašutim. Čitam kritike o njegovome peru, na temelju svega toga slažem u sebi sve komponente mišljenja o njegovome radu. Dugo taj proces u meni traje, završava konačnim prihvaćanjem svega što radi. I sve što radi branim u sebi šutke, bezrezervno. Ponekad ne smijem ni samome sebi priznati to potpuno prihvaćanje. Onda ga opet ga nastavljam pratiti s divljenjem s kojim sam sebe šutke častim. I tad se pitam: kad je to taj mladi čovjek stigao tako dobro prostudirati, kad je o tome o čemu piše uspio izgraditi tako precizna stajališta. Nema kod Jergovića ni u jednoj obrađenoj temi praznih prostora, i o onoj najbanalnijoj ispisuje sjajne studije sa snažnim osobnim pečatom. Za svoje godine napisao je dosta proznih djela, kolumna nevjerojatno mnogo. Ali, niti u jednom svom tekstu nije ostavio neprofesionalizam, niti u jednom nije ziheraš i nekreativac bez vlastitog stava. Pa se često i zamislim: hoće li ga njegova nekalkulantska mišljenja koštati skupo, hoće li zbog njih nastradati od primitivaca koji ne poštuju ničiji drukčiji govor.

S mnogim njegovim stajalištima, dakako, može se polemizirati, ona su izazovna u svakome pogledu, ali ona svome autoru, prvenstveno argumentima i uvjerljivom obranom demokratskih normi i civilizacijskih dostignuća, čvrstinom i zrelošću stajališta o svemu tome, unaprijed osiguravaju obranu, a protivniku poraz. U svakoj temi hrabro gazi duboku vodu bez straha da će ga dubine povući i potopiti.

Počeo je s poezijom (Opservatorija Varšava, 1988.), nastavio s pričama (Sarajevski Marlboro, 1994.), člancima, ogledima, esejima, dramom (Kažeš anđeo, 2000.), novelom (Buick Rivera, 2002.), pa tek petnaest godina kasnije i s romanom (Dvori od oraha, 2003.) nakon kojega su došla još četiri. Sve druge njegove knjige pjesama, priča, članaka, ogleda, eseja, novinske kronike, kolumna, feljtona, projekata, skica, nacrta i izabranih priča gotovo je nemoguće na malom prostoru i ispisati. Od 1988. do 2013, u tih 25 godina stvaralačke prisutnosti, sve je to javnosti darovao s duhom čovjeka čija je energija neiscrpna. Gotovo sve što je Jergović do sada napisao prevedeno je na više stranih jezika (21) i počašćeno s više međunarodnih nagrada. To je veliki uspjeh ovoga mladog pisca.

Gotovo svih tih proteklih godina koliko ga pratim nisam se ni ja prestajao čuditi  toj njegovoj produkciji bez osjećanja da žuri (eh, da nisam žurio, danas bih sigurno imao bar jednu savršenu knjigu, i dosta!), ali i čuđenje i moje osjećanje da žuri pobijedio je kvalitetom. Iako nikad nisam bio njegov protivnik, iako sam uvijek bio samo njegov radoznali čitatelj, poražen sam i raznovrsnošću tog njegovog opusa. I njome me je pobijedio, ali i svojom sjetom, duhovitošću i provokacijom. I njima je pobijedio i moju povremenu uzdržanost i moj povremeni oprez. Tako je pobijedio i sve koji su njegovo intelektualno i umjetničko rasipništvo svrstavali u manu, kao i njegovu žurbu. Koji su erupciji njegovoga dara proricali skoru sušu. Sve je pobijedio Miljenko Jergović, pa i sama sebe, jer je za 47 zemaljskih godina sjajnim stilom, lucidnom mišlju, savršeno uradio mnogo više i vrjednije nego li što su to neki izvikani hrvatski pisci za dvostruko više ljeta života. Pobijedio je sve svoje protivnike Miljenko Jergović, baš sve. A njegovi protivnici nisu samo osobe koje se povremeno jave da mu ospore ovo ili ono, njegovi protivnici su razni životi koje je proživio on i koje su proživjeli drugi i koje književno oblikuje stalno. I kad spava i kad je budan. I kad piše i kad s prijateljima uz kavu dodiruje razne teme.

Pobijedio je sve sitne duše, svojim bogatim i vrlo uvjerljivim i vrlo postojanim opusom, dakle, Jergović je već pobijedio i vrijeme. Već. A toliko je godina pred njim, još. Još!

 

Komentari nisu dozvoljeni.