Vučići iz Čipuljićā

Novinar sarajevskoga Dnevnog avaza topi se od milja dok intervjuira Aleksandra Vučića, najmoćniju političku figuru današnje Srbije. Ne topi se što mu je subesjednik nekad bio kolega, pa kao mlad novinar u ratu 1992. radio na Palama iznad Sarajeva, Avazov novinar bi rad da se to nekako zanemari, već se topi i zaljubljeno ibreti pred podatkom da je Vučić lični prijatelj s „bogatim šeikom Muhamedom, suverenom Ujedinjenih Arapskih Emirata“, koji „ulaže ogromne novce u Srbiju, kupio je veliko poljoprivredno dobro u blizini Beograda, suvlasnički ulazi u srbijansku aviokompaniju JAT, odnosno buduću Air Srbija“. To je dogovoreno, kaže Avazovom novinaru Vučić, kada ga je „prijatelj Muhamed“ nedavno primio na svom imanju u Škotskoj.

- Eh, zamisli, a gdje smo tu mi! – misli novinar u sebi žalovito, i pita Vučića budalasto: „Iz ugla Sarajeva doima se neobično da jedna muslimanska zemlja toliko ulaže u Srbiju, a istovremeno zaobilazi BiH. U čemu je tajna?“ Eh, eh, da se je novinarovu gazdi Fahrudinu Radončiću barem samo u putu sresti s „bogatim šeikom Muhamedom, suverenom Ujedinjenih Arapskih Emirata“! Ne toliko iz ugla Sarajeva, koliko iz privatnoga ugla.

No, ovo je samo usputna opaska, u intervjuu mi je zapravo pala u oči priča o porijeklu Vučićeve porodice. „Vučićeva porodica – obavještava nas Avaz – porijeklom je iz Čipurića kod Bugojna. Nedavno je, prvi put nakon 22 godine, boravio u Čipurićima, obišao je zgarišta i grobove svojih predaka. (Čipurići, pa Čipurići – siromah novinar, ne može nego pogrešno, a u tome nije usamljen – taj tip bazičnoga neznanja i nepoznavanja Bosne odlika je „metropolitanskih“ sarajevskih novinara, inače zagrcnutih patriotizmom i ljubavlju prema „jednoj i jedinoj domovini  Bosni i Hercegovini“.) – U ovom ratu Hrvati su spalili naše kuće i selo. U Drugom svetskom ratu ustaše su pobile sve muške članove naše porodice. Moj otac preživeo je slučajno. Moja baka bila je izbegla u Beograd, bila je trudna i tako je prst sudbine odredio da ovde u Beogradu rodi mog oca – pojašnjava Vučić. U Čipurićima, u centru mjesta, Vučići još imaju veliko imanje, finu zemlju i livade. Imaju i dosta šume. Ne žele je prodati iako se komšije, većinom Bošnjaci, interesiraju za kupovinu“ – dodaje Avaz.

Za našu priču o Čipuljićima zavirit nam je malo u izvore, a poslužit nam se i osobnim doživljajima.

Na prijelazu iz 19. u 20. vijek kod austrougarske uprave u Sarajevu sjedi Rumunj Teodor Filipescu. On je visoki činovnik u Puncovnom uredu za zlato i srebro, ustanovljenome 13. aprila 1896. kao jedan od baždarskih ureda koje nova uprava sistematski osniva od 1894. godine. Zakonom o mjerama i Redom o mjerama za Bosnu i Hercegovinu utvrđeni su propisi o obliku i sistemu mjera i sprava za mjerenje, te o granicama grešaka koje moraju kontrolirati baždarski uredi. Kantari i ostale stare mjere (oke, aršini, drami) moraju biti povučeni iz javnog prometa, a prekršitelji kažnjeni prema čl. 19. Zakona o mjerama. Sve nove mjerne sprave moraju biti ovjerene službenom puncom (žigom, biljegom); bosanskohercegovačka punca ima oblik zemaljskog grba.

Ništa ne znamo o uredskoj prilježnosti i napredovanju monarhijskog podanika iz Translajtanije, kojega je služba bacila u Sarajevo. Da je radio samo to, njegovo ime, kao ni imena tolikih drugih „švapskih“ činovnika u Bosni, ne bi bilo zapamćeno ni po čemu. Ali Teodor Filipescu bavio se za svoju dušu još nečim: „antropogeografskim“ proučavanjem i opisivanjem vlaških zajednica na Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini. Iako je to bavljenje imalo panrumunjsku političku tendenciju, Filipescu je njime osigurao makar skromno mjesto na jednome polju dalekom od baždarenja i punciranja – u balkanskoj etnografiji. Uz nekoliko manjih radova o rumunjskoj problematici, među kojima je i pregledni članak Karavlaška naselja u Bosni. Etnografsko-antropogeografsko proučavanje (Glasnik Zemaljskog muzeja, XIX, 1907), objavio je svoje životno djelo: Coloniile romane din Bosnia: Studiu etnografic si antropogeografic, Bucuresti 1906.  Nas ovdje posebno zanima članak iz Glasnika Zemaljskoga muzeja 1902. godine, čiji puni naslov glasi: Kalajdžije u Čipulićima. Priopćio Teodor Filipesku, hemičar i činovnik punciranja.

Smješteno uz drevni put u samome podnožju prašume Koprivnice, Čipuljići su staro naselje (to je odavno službeni oblik imena naselja, a Filipescuovi Čipulići bit će da nešto vjernije čuvaju rumunski sufiks –ul). Danas je integrirano u grad Bugojno, a do rata 1992-95. nije bilo važno nikomu osim samim njegovim stanovnicima, te arheolozima i etnografima. Doista, malo je takvih naselja: nema ni jednoga razdoblja iz starije kulturne povijesti Bosne koje se u Čipuljiće nije „upisalo“. Tu su pronađeni i evidentirani reprezentativni ostaci iz prahistorije, antike, ranoga kršćanstva,  srednjega vijeka. A na lokalitetu Pod nađen je najstariji zapis – vaza s fragmentom pisma, vjerojatno umbroetrurskoga, iz cca 600. godine prije Krista. U obimnoj znanstvenoj literaturi o različitim aspektima čipuljićkih kulturnih slojeva pisali su svi najvažniji bosanskohercegovački istraživači i znanstvenici, od pionirskih zapisa Ivana fra Frane Jukića polovicom 19. vijeka u kojima je Bosna prvi put samu sebe ugledala, do Carla Patscha, fra Otona Knezovića, Marka Perojevića, Joze Petrovića, Marka Vege, Esada Pašalića, Veljka Paškvalina, Pave Anđelića, Nade Miletić, Ive Bojanovskoga, Borivoja Čovića… Nije manje zanimljiva ni čipuljićka demografsko-identitetna priča. No, literatura o tome je oskudna, i tu dolazi na svoje naš „hemičar i činovnik punciranja“ Filipescu: svi koji su o Čipuljićima u vezi s tim išta napisali ili samo zabilježili, kao na primjer veliki Hamdija Kreševljaković, oslanjaju se na njegov spomenuti članak iz Glasnika Zemaljskog muzeja.

Poslušajmo kako Filipescu uvodi čitaoca u svoj rad o čipuljićkim kalajdžijama, njihovom jeziku i etničkom porijeklu:

Ko je u Sarajevu prvi put iz Baščaršije pošao u Kazandžiluk, tog je sigurno iznenadilo silno lupanje, koje dolazi iz radionica kazandžija, pa ako se onda malo okolo obazrio, vidio je kako se desno i lijevo u radionicama živo radi, kao da se svi u poslu nadmeću, ko će više uraditi. U jednoj radionici prave se kotlovi, u drugoj ibrici, u trećoj table i džezve, u četvrtoj se opet finije table, džezve i ibrici kalemle (cizeliraju) i bolje stvari glade (poliraju). Osim ovih radionica, u kojima se samo bakreno suđe pravi, ima jedna radionica, u kojoj se ništa drugo ne radi već se samo ove bakrene stvari i staro bakreno suđe kalajisava. Ova radionica je mnogo jednostavnija od kazandžijskih, jer se tu ne vide oni mnogi nakovanji, kalemi i drugi halat za izrađivanje suđa. U radionici vise obično na klincu šipke od kalaja, koje se iz daleka blistaju, a na podu ima po nekoliko novih suda, starih kotlova, sahanova i tepsija, dimirlija itd, od kojih se nekoji sudovi ribaju ili na vatri kalajisavaju. Ako su bakrene stvari namijenjene da se u njima ma kakovo jelo ili piće čuva, kuha ili peče, moraju se prije svega kalajisati. Kalajisati znači bakrenu površinu s kalajom (kositrom) prevući. Ova prevlaka od kalaja čuva da bakar ne oksidira, ako dode u dodir s jelom i pićem, i da ne nastaju oni bakreni spojevi, koji su ne samo za zdravlje štetni, već i za život ljudski pogibeljni. Pošto kazandžije svoje izrade ne umiju kalajisavati, to ih moraju kalajdžijama odnijeti. Akoprem imade kalajdžija po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer oni putuju po svojem poslu od mjesta do mjesta, osobito u jeseni, to sam siguran da je malo ko pobliže na čisto, ko su kalajdžije i kakav je taj jezik, kojim oni među sobom govore, i za to ću ovdje progovoriti o kalajdžijama i njihovom zanatu.

Prilikom jednog mojeg putovanja bio sam u Čipulićima, selu na jugozapadnoj strani od Bugojna. Čim se izađe iz Bugojna cestom, koja vodi u Livno, vide se Čipulici i toranj istočno-pravoslavne crkvice. Selo Čipulići je inače vrlo lijepo, a kuće koje su na cesti čine na prolazećeg putnika dobar utisak, jer su sve bijelo okrečene i lijepo uređene te se ovako Čipulići razlikuju od ostalih sela u Bosni. Veći dio kuća je na brijegu s lijeve strane ceste. Čipulići sa svojih 120 kuća imadu oko 450 stanovnika, od kojih su 2/3 same kalajdžije. Pošto sam se interesirao da vidim, kako ovi majstori rade, otišao sam pred jednu kalajdžijsku radionicu i gledao sam, kako kalajdžijski momak jedan stari kotao sa stučenim kamenom riba, a majstor na vatri drugi kotao okreće i kalaj po kotlu pamukom rastire. Kad je majstor kotao s vatre skinuo, metnuo ga je da se ohladi i uzeo je kotao, kojeg je momak do sada ribao, i pošto ga je iznutra i izvana dobro razgledao, dao ga je opet momku s riječima: „Frjakaj još koldara“ (to znaci: Ribaj još kotao). Momak je na to iznova poceo ribati, docim je majstor odmah vatru redio, a onda uzeo jedan sahan i htio ga na vatru metnuti. Ja sam medutim razmišljao o rijecima „Frjakaj još koldara“, te sam majstora, koji je baš vatru redio zamolio da mi kaže, kakav je to jezik, kojim je on malo prije sa svojim momkom govorio. On mi odgovori, da je to kalajdžijski jezik. Na to sam mu kazao, da sam i ja razumio što je malo prije momku rekao. Pošto mo majstor začudeno pogledao, pitao me odmah, odakle sam. Ja sam mu kazao, da sam iz Sarajeva i zamolio sam ga, neka mi kaže, gdje su oni taj kalajdžijski jezik naučili, pošto me to jako zanima. Sad mi je kalajdžija pripovijedao, da je to karavlaški (rumunski) jezik i da su oni taj jezik od svojih roditelja naučili, koji su ga u kući dobro govorili, ali da sadašnji naraštaj samo u zanatu kalajdžijski govori. Kazao mi je još i to, da samo stariji majstori umiju dobro kalajdžijski, ali da oni nijesu sada u Čipulićima, već da su po svijetu. Na to sam ga opet zamolio, da mi kaže pojedine riječi u kalajdžijskom jeziku, jer sam rad da ih napišem. Isprva ne htjede mi kazati, već me stao ispitivati, zašto mi to treba a kad sam mu rekao, da bi o tome nešto napisao, da svijet znade kako kalajdžije govore, počeo mi je odmah kazivati pojedine riječi, što sam i zabilježio. Osim majstora kazivao mi onda i njegov kalfa, što bi ga ja pitao, ili što je on sam htjeo. Za nekoliko časaka skupilo se oko radionice više mladića i jedan starac, koji su me radoznalo posmatrali kako pišem, što mi majstori kazivaju, te pošto su ispitivanjem od majstora doznali zašto pitam i ko sam, počeše mi i oni ponešto diktirati ali mi nije moguće bilo sve napisati što su mi kazali, jer je svaki od njih ponešto dovikivao te nijesam mogao razabrati sve a kamo li sve napisati, pošto sam za mnoge riječi morao pitati šta znače. Ja ću od riječi, koje sam notirao, jedan dio navesti, ali pošto se te riječi zbog poluvokala ne mogu dobro napisati našom azbukom, to sam prinužden dodati i rumunski pravopis. Čičore (ciciore) = noge, japuša (iapuşă) = kobila, buna sjara (bună siară) = dobro veče, budi buljaca (budi buliaţă) = dobro jutro, kaca (caţaă) = kuja (pseto), porkača (porcacea) = krmača, funtulja (funtulia) = kava, zakre (zacre) = šećer, berbeke (berbeche) = ovan, kapira (capĭră) = koza, vaklja (vaklia) = krava, krcula (crzula) = forinta, dziga (dzigă) = kantar, zur (zur) = budala, lokma (locma) = zemlja, kasa (casă) = kuća, apa (apa) = voda, kuljaša (culiaşă) = mamaliga ili polenta ili pura, tasa (tasa) = pita (gibanica), panje(pane) = hljeb, gorzulja (gorzulia) = kruška, grmare (grmare) = novci, orzula (orzula) = šenica, ivte (ivte) = zob, kubura (cubura) = tikva, mutrala (mutrală)= ogledalo, kacula (caciula) = šubara, purintan (purintan) = musliman, vurgar (vurgar) — kršćanin, šorko (şorco) = katolik, piščatlan (pişciatlan) = ibrik… Iz ovoga se razabire, da je kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dijalektu. U Čipulićima ima više kalajdžija s rumunskim prezimenima, no ovo je donekle slavizirano; od tih sam evo doznao: Dučić (duce) = odlazi, Prendić (prende se) = započmi, Kojdić (coidică) = repić.

Iz kazivanja svojih domaćina u Čipuljićima, čiju vjerodostojnost nam svjedoči samo njegova riječ, Filipescu izvodi zaključak da je „kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dialektu“, te „da su kalajdžije u Čipulićima potomci onih macedonskih Rumuna, koji su se svršetkom XVI. i početkom XVII. stoljeća u Bosnu naselili; to je bilo onda, kada su austrijske nadvojvode i Mlečani u pustim predjelima Primorja naseljavali Rumune iz Macedonije“.

Noel Malcolm u svojoj Povijesti Bosne osporava panrumunjske teze „jednoga zanesenog rumunjskog vlahofila“, misleći očito na Filipescua i njegovu studiju iz 1906: „Bilo je pokušaja da se dokaže kako je još na početku 20. stoljeća bilo u Bosni ljudi koji su govorili vlaški. U popisu stanovništva Bosne iz 1910. godine spominju se 16 sela u kojima se govori ‘rumunjski’, a godine 1906. jedan zaneseni rumunjski vlahofil objavio je čitavu knjigu o ‘rumunjskim kolonijama’ koje je ondje otkrio. Međutim, kad je vodeći njemački ekspert za Vlahe, profesor Weigand, otišao sljedeće godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim vlaškim selima žive ljudi koji su se doselili u 18. stoljeću iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj jezik. A seljaci koji ‘govore rumunjski’, poznati u tim krajevima pod nazivom ‘Karavlasi’ ili ‘Crni Vlasi’, zaista govore rumunjski, ali samo zato što uopće nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije.“

Zef Mirdita, pak, u svojoj velikoj sintezi Vlasi u historiografiji na jednome mjestu ovako kritički sumira: „Jedan od osnovnih nedostataka ovih historiografija, osobito bugarske, grčke i srpske, pa i rumunjske, jest to što se problematika srednjovjekovnog Balkana i njegovih naroda, koji se spominju u povijesnim vrelima toga doba, obrađuje s crkveno-pravoslavnog stajališta, dakako u političkoj funkciji opravdavanja, odnosno utvrđivanja ili proširivanja etnopolitičkih granica tih država.“

O Vlasima, starobalkanskom etničkom elementu koji je prožeo cijelu povijest jugoistočne Evrope i ucijepio se u etnogenezu i kulturu svih balkanskih nacija, napisana je ogromna literatura, a da se o zagonetki njihova porijekla nije došlo do nedvosmislena odgovora. Lingvistička istraživanja pokazuju veze njihovih narječja s latinskom osnovom, te s rumunjskim i albanskim jezikom, jednako kao što je u kasnijim stoljećima kroz socijalna miješanja i prilagodbe poprimio mnoge slavenske, turske i grčke jezične elemente. To je etnikum za koji se može pretpostaviti da je nastao dugim i složenim  procesima romanizacije autohtonih balkanskih naroda, pa se u vijekovima slavenskih najezdi sklanjao u središnje planinske predjele, prilagodivši se nomadskom stočarenju, da bi se u srednjem vijeku pojavio kao povijesno „vidljiv“ element, koji kroz novu socijalizaciju i kulturno-jezičnu asimilaciju ulazi u sve društvene procese, što se, potom, nastavlja i u otomansko-islamskom razdoblju Balkana i Bosne i Hercegovine. Baveći se važnim stočarskim i trgovačko-karavanskim poslovima, Vlasi su u Bosni i Hercegovini već u srednjem vijeku bili važan ekonomski faktor, i zauzimali veliki prostor, osobito u Hercegovini. Nakon što su iza turskih osvajanja ostala ogromna pusta zemljišta u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni s kojih su protjerani ili izbjegli starosjedioci, nova vlast na ta zemljišta masovno i planski naseljava vlaške rodove iz stare Srbije i Crne Gore. Taj novopridošli vlaški element u Bosni za prvih vremena turske vlasti mahom je pod vjerskom brigom Pravoslavne crkve, te će to u kasnijim procesima biti osnovom njegova političkog srbiziranja. Sva ta pomicanja i preseljavanja utjecala su na razbijanje starih etničkih struktura i granica, a unosila su i ogromne promjene u teritorijalnu mapu i razmještaj jezika i dijalekata. Jedan dio Vlaha je islamiziran, a bilo ih je također koji su prihvatili katoličanstvo, osobito u onim dijelovima Hrvatske gdje su bili obuhvaćeni katoličkom jurisdikcijom. I za jedne i za druge vrijedi isto pravilo političkoga uklapanja u kasnije nacionalne identitete. Treba samo ovlašno preletjeti bilo koji od naših etničkih imenoslova, da se otkrije u kolikom smo golemomu broju “Vlasi”, i kad smo “najčišći” Hrvati, Srbi, Bošnjaci… Puna je Hercegovina (s ove i s one strane Neretve jednako), Bosna, Lika, Dalmacija, Zagora, Crna Gora rodova i obitelji što se zovu – Balorda, Besara, Bilbija, Boban, Burmaz, Drakul(ić), Kalaba, Kožul, Palavestra, Pešorda, Rkman, Šagolj, Šebez, Šešelj, Šikman, Šolaja, Šormaz, Štedul, Šurlan, Tintor, Varvilo, Vlahović, Vlahutin, Vlaisavljević, Žeželj, Žungul, Žužul, i brojnih sličnih prezimena.

Bilo kako mu drago, i tko god porijeklom bili stari stanovnici nekad urednog i prosperitetnog prigradskog naselja Čipuljići, ono nasilje i istrebljivanje kojemu su opetovano bili izlagani u 20. vijeku zaslužuje sjećanje i spominjanje. Netko će možda reći da je mnogo i premnogo naselja i gradova u Bosni i Hercegovini sa sličnom sudbinom. Jest, mnogo ih je, nažalost. Ali, svaka od tih sudbina ima vlastitu tragičnu  jedinstvenost i pojedinačnost, i ne smije se utapati u općost, u klišej; ako pristanemo na takvu predodžbu, pristali smo na tupi nehaj i zli zaborav.

Dvadeset godina nakon posljednjega rata, bugojanska ratna priča još čeka da bude ispričana. Od ’91. i nikad razjašnjene pljačke milijuna dojčmaraka, stečenih u prijevari građana putem ilegalne “konverzije” jugodinara u organizaciji HDZ-a, pa preko prvih ratnih dana bošnjačko-hrvatske sloge u obrani od Karadžićevih topova i aviona (kojima je glavni cilj bila tvornica municije „Slavko Rodić“, da je barem razruše kad je već nisu mogli zauzeti, a u neposrednoj je blizini Čipuljića), potom preko egzodusa Srba i pljačkanja njihovoga naselja Čipuljići, do strahovlade Dževada Mlaće i zločina nad Hrvatima – sve je jedna mračna i krvava historija, za koju teško da će se ikad naći pouzdan i objektivan prikazivač i tumač.

U kasnu zimu ’95, još uvijek u ratu, zadesio sam se stjecajem bizarnih okolnosti u Bugojnu, i o tom putešestviju napisao reportažu pod naslovom Ein heiliges Land! Tu sam tek u skici opisao kako smo se našli na večeri i konaku pod krovom bugojanskoga župnika, a taj krov bijaše pravi refugium, utjeha duši i hrana tijelu, za sve bugojanske ratne nesretnike i potrebnike. Evo fragmenta iz toga teksta:

Iste večeri nakon kalinskoga predavanja o toleranciji (misli se na islamsko-ideološko ispiranje mozgova kod svemoćnoga Dževada Mlaće u hotelu „Kalin“) skupilo se kod fra Janka šareno društvo s koca i s konopca, prava „multikultura“, čak i Srbin iz Čipuljića. Ako i jedan, ali – pravi Srbin. Doduše, pokušavao je “umekšati”, izjašnjavajući se kao Jugoslaven, i ne videći svu ironiju i kontraproduktvnost takvoga umekšavanja. Ono što sam čuo te večeri, bili su isječci prave ratne historije Bugojna: i kako su u početku, za vladavine HVO-a, Muslimani bili osuđeni i apsolutno zatvoreni, ne mogući izaći nikamo iz grada, osim na front prema četnicima, i kako se situacija obrnula nakon poraza HVO-a u sukobu s Armijom BiH, o vjersko-etničkoj strahovladi koja je tada nastala, o općem poremećaju odnosa i vrijednosti, u kojemu su itekako stradavali i Muslimani koji po novoideološkom kratkom kursu nisu bili dovoljno Muslimani. Tada sam saznao i istinuti priču o Čipuljićima, kompaktnom pravoslavnom prigradskom naselju, nastalom u doba austrougarske uprave kolonizacijom Rumuna iz Podunavlja, ubrzo etnički srbiziranih, koji su bili vješti kalajdžije. Do rata o Čipuljićima se moglo čuti tek kao o lokalitetu na kojemu su pronalaženi vrijedni arheološki ostaci prethistorijskih kultura: to je ono naselje koje vidite na lijevu ruku kad izlazite iz Bugojna i zaputite se put Koprivnice i Kupreških vrata. Kada je Karadžić zaigrao krvavo kolo po svoj Bosni, pa i na Kupresu, tukući odozgor po Bugojnu, Čipuljići i njegovi stanovnici našli su se između dva mlinska kamena. Pod pritiskom prvo hrvatskih vlasti, a zatim muslimanskih, malo pomalo, naselje je brzo opustjelo, a onda postalo svojevrsna “samoposluga”: iz njega je uzimao štogod je tko htio i trebao…

A kada sam tri godine nakon rata, kako bi rekao Filipescu, „prilikom jednog mojeg putovanja bio u Čipulićima“ s filmskim režiserom Ahmedom Imamovićem snimajući seriju kratkih tv-putopisa, prokrstarili smo kroz naselje uzduž i poprijeko. Bila je to slika pustoši, kakve sigurno u cijeloj opustošenoj Bosni nije bilo. Sliku je pojačavala ljuta zima s maglenim nebom koje je palo na zemlju. Od najmanje dvije tisuće kuća, sve samih solidnih obiteljskih katnica, ostali su samo goli, termitski očišćeni zidovi. Sve je to bio čist ručni rad, samo je crkva, smještena usred naselja, bila srušena ritualno, eksplozivom. Ne znam da je u bosanskohercegovačkoj javnosti o Čipuljićima itko ikada išta kazao, ni političar, ni novinar, ni vjerski službenik, ni kakva intelektualna udruga, najmanje da je netko tražio istragu.

Nije mi teško zamisliti i razumjeti što osjeća Aleksandar Vučić kada u Čipuljićima obilazi zgarišta i grobove svojih predaka. Nije to teško zamisliti stotinama hiljada ovakvih, čije su kuće i zavičaji u Bosni – zgarišta i grobovi. No, ono što ne znam jest: ima li u emociji Aleksandra Vučića empatijskoga mjesta za te stotine hiljada i za njihovu emociju. Bilo bi dobro da ima, jer je on moćan političar koji za sebe voli reći da ima viziju i ideju…

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.