Alijin amanet Bosne Turskoj

(20. 10. 2013)

Prošloga tjedna u Sarajevu je raznim svečanostima obilježena desetgodišnjica smrti Alije Izetbegovića  (1925 – 2003). Govorili su uglednici i prijatelji, među njima Bernard Henry Levy i Stipe Mesić, svi pohvalno i kurtoazno, a glavni motiv svih laudacija bio je: Izetbegović je sačuvao Bosnu, sačuvao je ideju Bosne. Turski ambasador u Bosni i Hercegovini Ahmet Yildiz, pak, izjavio je Agenciji Anadolija u Sarajevu: “Turska i Bosna i Hercegovina od davnina imaju snažne i bliske odnose na svim poljima i nastavit ćemo i u budućnosti da podržavamo BiH i bosanski narod. Također, sjetimo se da je Alija Bosnu u amanet ostavio Turskoj. Premijer Recep Tayyip Erdogan je prošle godine prilikom dodjele nagrade Isa-beg Isaković govorio o tome. Alija je ostavio Bosnu u amanet Turskoj, jer je to običaj u turskoj i islamskoj kulturi, kada se radi o bliskim kulturama i narodima”.

Ne znam jesu li ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Lagumdžija i ostali funkcioneri u Vijeću ministara te u amanet ostavljene države osjetili potrebu da ispitaju značenje i eventualne konzekvencije fraze „ostaviti u amanet“, i jesu li osjetili službenu potrebu da ambasadi Turske u Sarajevu upute kakvu protestnu notu, ako već ne i odluku da se gospodin Ahmet Yildiz tretira kao persona non grata?

Evo što kaže Škaljić, do danas nenadmašeni opisni rječnik turcizama u našem jeziku:
amanet (amanat, emanet) m (ar.) 1. preporuka, povjerenje, čuvanje, zavjet, svetinja. — „Amanet vi kula i kapija, / Ej! dok siđem do grada Bagdata, / Dokljen siđem i otud se vratim!“ (Lord 16). — „te bi mene ko živ ostanuo, / predaj mu ga, božij ti amanet!“(Vuk IV 106). — „Nego, Marko, amanet ti davam! / Ne pusti mi ćercu u Turaka“ (Vuk VI 226); — „Vas svijet živi na vjeru i na amanat“ (Vuk, Posl. 32).
2. predmet koji se daje na ču­vanje, na povjerenje, u pohra­nu; ostava. — „Kuća gori, a amanet stoji“ (Nar. bi. 85); „Drkću mu ruke kao da je tuđ amanet pojeo“ (Vuk, Posl. 70).
3. dar koji daje momak djevoj­ci ili djevojka momku prilikom zaruka, obilježje, biljega. — „Ev’ od cure, brate, amaneta“ (K. H. I 551); „djevojka pod amanetom“ zaručena dje­vojka.
4. vrijednosna pošiljka.
˂ tur. emanet < ar. amana(t) „povjerenje, vjernost, povjereni predmet, pohrana“.
V. amanetiti, amanetnik.

U svih bosanskih vjera i naroda veoma je bogata i pitoreskna tradicija ostavljanja svoje zemlje kojekomu u amanet. Zapravo, sve do novembra 1943, kada su one noći u Mrkonjiću pod komunističkim vodstvom i u njihovome aranžmanu svoju zemlju dali sami sebi u amanet, stoljećima nisu ništa drugo ni radili nego se ponašali kao agenti dalekih političkih i duhovnih centara. Jedan od najslavnijih amaneta Bosne je, recimo, oporuka kojom kraljica-majka Katarina Kosača-Kotromanić, porijeklom Balšićka, amaneti Bosnu rimskomu papi, a tu oporuku, čija pravna valjanost nikada nije osporena, danas ljuti Hrvati-katolici uzimaju kao dokaz da je „Bosna hrvatska“, bila i ostala, iako Katarina o hrvatstvu nije ni sanjala, rimski papa još manje. Bilo bi jako zabavno da nadbiskupu Luigiju Pezzutu, papinskome nunciju u Sarajevu, jednoga od ovih maglenih sarajevskih jutara, u kojima se stvarnost tako neodoljivo miješa sa sanjarijom,  padne na um da bosansku javnost podsjeti na taj amanet, baš ovih dana u listopadu, kada je Katarina, pred svoju smrt 1478, sačinila i ovjerila svoj politički testament. Da se i ne govori o svim mogućim pučko-običajnim, foklkorno-epskim amanetima u kojima Bosna figurira i kao srpska, i ruska, i hrvatska, i ćesarova (bečka) i ugarska, i čija sve ne, a sve „voljom“ njezinih vjera i naroda.

Kako stoje stvari s Izetbegovićem i njegovom zaslugom za “sačuvanje ideje Bosne”, pokušao sam ustanoviti u nekrologu koji sam napisao prije deset godina.

 

Alija Izetbegović i „ideja Bosne“

(2003)

U velikom preokretu 1990. godine Alija Izetbegović, penzionirani sarajevski pravnik i bivši politički osuđenik komunističkoga sistema, s društvene margine ući će u samo središte političkoga života, pretvorivši se preko noći iz autsajdera u lidera, te ne samo da počinje sudjelovati u vladajućem diskursu, nego ga počinje i sam presudno oblikovati. On će, doduše, u svojemu osobnom stilu zadržati mnoge marginalističke osobine i navike kao crte neke osobite zavodljivosti, čudnovato sastavljene od prirođene mehke gospodstvenosti i starinske, dijalektalne informalnosti u ophođenju, te izrazitoga individualnog šarma, po čemu se stubokom razlikovao od cjelokupne postjugoslavenske liderske scene, prepune bahatih ekskomunističkih sekretara i generala tipa Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, s kojima mu je bilo dano nositi se u krvavoj ratno-političkoj areni raspada Jugoslavije. A kada su događaji – apokaliptično razaranje Bosne, pokolj i progon Bošnjaka-muslimana, surova srpska opsada i uništavanje Sarajeva – iscrtali javni lik Izetbegovića kao simbol opkoljenoga Sarajeva i identificirali ga sa stradanjem cijeloga naroda, postao je, i neko vrijeme doista tako funkcionirao, jedna od planetarnih političkih ikona poput Jasera Arafata ili svojevrsnoga balkanskog Dalaj Lame.

Za Izetbegovića, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti krucijalna okolnost, koja je kao loš usud, i osobni i narodni i bosanskohercegovački, pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao, nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u „bratskom“ paklu devedesetih. Napokon, i nimalo nevažno, ostat će zapamćeno da je Alija Izetbegović prvi od svih protagonista rata u Bosni i Hercegovini smogao snage i imao moralnoga integriteta da uputi javnu i jasnu ispriku u ime svojega naroda svima koji su bili žrtve zločina počinjenoga od ljudi iz njegova naroda. Po svemu, bio je čovjek koji je, kao u kakvoj drevnoj priči, umio crpsti snagu iz slabosti.

No, jedino mjerilo vrijednosti i veličine političara jest njegov politički učinak – i sam je Izetbegović bio pristalica ovoga nemilosrdnog poučka, eksplicite ga navodeći mnogo puta. Što je i koliki je, dakle, politički facit ove kasne liderske karijere i ove neobične ličnosti, koja je obilježila najstrašniji decenij u novijoj historiji Bosne i Hercegovine? Jesu li u pravu bespoštedni kritičari, koji Izetbegovićev učinak sagledavaju kao beskrajan niz iznuđenih i loših kompromisa, ili je u pravu on sam, smatrajući da su svi ti bolni ustupci i porazi marginalni jer: „sačuvali smo Bosnu“, „sačuvali smo ideju Bosne“, kako je najčešće formulirao vlastito shvaćanje najvećega i najvažnijeg uspjeha, pripisujući ga svojoj stranci, svomu narodu, implicite sebi samomu…

U jednom važnom smislu riječi Bosna i Hercegovina doista jest sačuvana: po Dejtonskome sporazumu ostala je u granicama u kojima je uoči rata stekla međunarodno priznanje i postala članicom Ujedinjenih naroda. Ono što je, međutim, vrlo ozbiljno u pitanju, jest vrijednost toga ostvarenja, što nas izravno dovodi na problem „ideje Bosne“. Naime, zbog apsurdne političke strukture i konstitucije napravljene tim sporazumom, vrijeme radi protiv Bosne i Hercegovine: umjesto da se s vremenom normalizira, ona sve više postaje politički i upravno disfunkcionalna i entropična, socijalno i ekonomski neperspektivna, kulturno fragmentirana. Što se pri takvom stanju stvari može razumijevati pod sačuvanom idejom Bosne? Ako bi se to odnosilo tek na puki državni okvir, unutar kojega ne postoje nikakvi uvjeti za obnavljanje i strukturiranje obećavajućega društva (makar i po „ideji“ neke posve nove Bosne, drukčije od svih naših iluzija i projiciranja), tako „sačuvana ideja Bosne“ ne bi predstavljala nikakav uspjeh.

Strogo uzevši, Alija Izetbegović nikada i nije u razvijenijemu političko-intelektualnom diskursu iznio svoju „ideju Bosne“, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima, koje je izvanredno plastično izrazio u svojim ranim knjigama. Tako je njegovu ideju Bosne, zapravo, moguće tek neizravno i nesigurno iščitavati iz cjeline njegova djelovanja, odluka i prigodnih poruka. Međutim, sve od napuštanja Platforme Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz proljeća 1992, u kojoj je bila konzistentno artikulirana koncepcija borbe za demokratsku državu i građansko društvo, svaki pokušaj takvoga iščitavanja više dovodi u zabunu i dileme, nego što pruža jasan odgovor o Izetbegovićevom viđenju Bosne i Hercegovine. Nakon što se povukao iz aktivnoga političkog života, svoje javne (pre)poruke o tom pitanju sveo je na dva gotovo gnomično sažeta iskaza: „budućnost Bosne i Hercegovine je u umjerenim nacionalnim strankama“, i: „neka Srbi budu – Srbi, Hrvati – Hrvati, Bošnjaci – Bošnjaci, ali neka svi budu malo više Bosanci“. Kad se malo pomnije analiziraju, ove njegove formule nisu daleko od pitijski dvosmislenoga silogizma kojim se je znao služiti u ratu, objašnjavajući strancima mogućnost/nemogućnost Bosne: „Bosna je nemoguća bez Hrvata i Srba; Hrvati i Srbi neće Bosnu; zaključke izvedite sami…“ U ljeto 1994, pak, na pitanje novinara pariškoga Libérationa bi li pristao na stvaranje nekakve muslimanske državice na tlu Bosne i Hercegovine, ako bi svjetski faktori iznudili odvajanje srpskoga i hrvatskog entiteta, Izetbegović odgovara vrlo indikativno. Ne bih, iz dva razloga: prvo, zato što bi to bilo neodrživo, a drugo, što to međunarodna zajednica nikad ne bi dozvolila. A u novinskome intervjuu što ga je s njime pravio potpisnik ovih redaka 1997. godine, autorizirao je slijedeći paradoks, od kojega je mnogima zastao dah: „Ja sam za Bosnu do mora i Hrvatsku do Drine“. Kad se jednim pogledom pokuša obuhvatiti sve što je i kako je Izetbegović govorio o svojemu gledanju na Bosnu i Hercegovinu, postaje jasnije zašto se nikada nije pozabavio cjelovitim artikuliranjem vlastite „ideje Bosne“: on je u nekom sustavnijem obliku zapravo nije ni imao, niti je posebno težio da ju uobliči. Umjesto toga, on je, sasvim pragmatično, puštao vrijeme i događaje da donesu ono što moraju donijeti, i tomu prilagođavao političku poziciju – svoju i svoje stranke.

S lakoćom je u svojemu političkom djelovanju objedinjavao nespojive stvari. Uvjereno je govorio o demokraciji kao jedinom obliku uređenja poželjnom za Bosnu i Hercegovinu, a u nekim periodima praktično je vladao sam. Govorio je o potrebi jačanja države i njezinih institucija, a bio je ustoličio neformalni sistem oslonjen na starinski tip povjerenja u privatne veze i odanosti. Ideološka islamizacija Armije BiH i instaliranje mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu ostat će najlošije što je uradio (ili samo pustio da bude urađeno): za minimalnu, nikakvu hvajdu, navukao je tešku štetu i odium na svoju vojsku i politiku.

Razapet između vjere (islama), naroda (bošnjačkoga) i države (Bosne i Hercegovine), između poimanja vlastite uloge kao etničkog lidera, autoriteta u pitanjima vjere i legalno izabranoga državnika, između konzervativne privrženosti trokonfesionalnom uređenju Bosne nalik na starinski milet-sistem, i moderne demokratske države, građanskoga društva i laičke kulture – nikada nije uspio, niti se previše trudio, izgraditi doktrinu ili barem praktično-operativnu političku koncepciju kojom bi sve te elemente harmonizirao u javni nastup, kojim bi se uvjerljivo obraćao svim građanima Bosne i Hercegovine.

Na bosanskim muslimanima se od početka devedesetih godina po tko zna koji put u modernoj historiji obistinjuje gorki i tjeskobni smisao civilizacijsko-povijesnoga hira, koji u mirnim i bezazlenim vremenima i okolnostima zna tako uznosito zvučati, da su, naime, bosanski islam, bosanski muslimani i, uostalom, cijela Bosna – Istok na Zapadu, Zapad na Istoku. Ta ambivalentnost je sama po sebi – “biće” ove zemlje i ovih ljudi. A historija ovoga svijeta pokazala je mnogo puta istu stvar: s tom svojom ambivalentnošću on može živjeti posve lijepo, bez ikakve “krize identiteta”, u produktivnom i harmoničnom odnosu s užim zavičajnim i širim regionalnim i svjetskim okruženjem, samo ako su opće okolnosti mirne i nekonfliktne. Dapače, u takvim okolnostima njegova mu ambivalentnost u pravilu biva i komparativna prednost. Ali čim se prilike uzburkaju, i započne govor antagonizma, pa još ako je obojen “civilizacijskim” i “vjerskim” nalozima i argumentima, ambivalentnost se preobraća u unutarnji pakao.

U ovom uvidu krije se i najdublji razlog zbog kojega se za Izetbegovićev  projekt “islamizacije” bosanskih muslimana može reći da je bio nasilan ideologijski eksperiment, suštinski protivan njihovome povijesno-kulturnom identitetu. Paradoks najvećega bosanskomuslimanskoga političkog lidera u Dvadesetom vijeku, kako je Izetbegović volio da se o njemu misli, i jest u tomu što on nije do krajnjih konzekvencija razumio ključnu i najtrajniju crtu identiteta i mentaliteta ovoga svijeta. A mogao ju je, gotovo laboratorijski tačno, uočiti i u dalekoj povijesti: to je ista ona crta dijalektičnosti i ambivalentnosti, na primjer, po kojoj se bosanski muslimani, i kad su bili najžešći branitelji Osmanskoga Carstva i islama, nisu dali identificirati s Osmanlijama ni sa Stambolom.

Jednako nerazumijevanje toga složenog a duboko ucijepljenoga identiteta pokazao je Izetbegović kada je svojevremeno (u nekom teško odredljivom trenutku ratnoga užasa i beznađa) podlegao masivnom pritisku iz vjersko-političkih krugova Saudijske Arabije i dopustio “revolucionarni” uvoz rigidne vehabijske vjerske ideologije. Bosanska praksa islama oduvijek pripada tzv. hanefijskom mezhebu, koji se učvrstio u euroazijskim krajevima u kojima su vladali Osmanlije, i koji se, kako piše A. Schimmel, “smatra najsklonijim slobodnoj interpretaciji prava”. Uz uvoz vehabizma išla je golema i razuđena aktivnost stvaranja cijele mreže humanitarnih organizacija, vjersko-školskih objekata i projekata (među njima i spolno segregiranih srednjih škola), velikih islamskih kulturnih centara s džamijama, ali i organizacija s izrazitom “revolucionarnom” vjersko-političkom fizionomijom. Sve to praćeno je prelijevanjem ogromnih suma novca, i to najčešće po starom i poznatom modelu, koji se na Istoku zove havala, ili po naški – iz ruke u ruku.

Posebnu, pak, pažnju iziskuje pitanje kako ovaj ideološki projekt “islamizacije muslimana” udara u same temelje mogućnosti višeetničke Bosne i Hercegovine, kakva bi i u tradicijskom i u prospektivnom smislu mogla biti prihvatljiva za bosanske Srbe i bosanske Hrvate.

Relativno beznačajan ali simbolički vrlo ilustrativan događaj odigrao se na Izetbegovićevu grobu dan-dva po njegovome ukopu. Riječ je o ritualu koji je tu obavila delegacija iz Turske: dvojica turskih parlamentaraca posuli su grob zemljom iz turbeta sultana Mehmeda II el Fatiha (Osvajača), objasnivši da je to najveća počast, i da je sultanov grob do sada bio otvaran samo jedanput – za bivšega predsjednika Turske Turguta Ozala.

Samomu Izetbegoviću možda privatno nisu bile mrske elfatihovske sanjarije, utoliko više što su u muslimanskom dijelu našega svijeta obojene toplim legendarnim bojama pseudopovijesne naracije o dobromu caru, koji je “divlju i nesretnu zemlju blagodarno rasvijetlio svjetlom islama”. O tomu nije govorio javno, osim što mu se koji put znalo omaknuti da ispovjedi svoju tvrdu vjeru u odavno znanstvenokritički odbačene mitove o “bogumilima kao precima današnjih Bošnjaka-muslimana”, te o tomu da današnji Bošnjaci svoju “dobrotu i sklonost toleranciji”, kao kolektivnu osobinu, vuku od tih “bogumila”, “dobrih Bošnjana”. No, danas je već sasvim evidentno da se ta vrst povijesne simbolike  široko, ustrajno i sustavno njeguje kao aktualno-politička, kao medij suvremene kolektivne političke identifikacije, o čemu svjedoči ukupna bošnjačka politička, kulturna, informativna i pedagoška praksa. S namjerom ili bez nje, više je nego jasno da se na taj način oblikuju psihopolitičke pretpostavke za produbljavanje međuetničkoga i međuvjerskog nepovjerenja, i za neke nove etničko-vjerske sukobe. U takvom razvoju, za koji se ne bi smjelo misliti da je nemoguć samo zato što je potpuno groteskan i  iracionalan, brzo bi se i lako našao kraj svake tlapnje o “sačuvanoj ideji Bosne”, o “očuvanoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini”, a grob Alije Izetbegovića na prelijepom mezarju na Kovačima ponad staroga Sarajeva obilazili  bi još samo jednosmjerno indoktrinirani zavjerenici prastarih iluzija o jednoj povijesti, koje nikada nije ni bilo.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.