Biblija na bosanskom

17. 11. 2013.

U rukama mi je novi prijevod Biblije, vrhunski tiskarski rad Grafotiska iz Gruda. Za ovaj se prijevod iz zagrebačke Protestantske reformirane crkvene općine saopćava da je „prvo izdanje cjelovitog (protestantskog) prijevoda Biblije na zvanični bosanski jezik… koji je u potpunosti djelo slobodnih bošnjačkih intelektualaca islamske vjeroispovijesti“. Impressum obavještava o zaslužnim osobama: utemeljitelj projekta je Stuart Moses Graham, urednik Redžo Trako, prevoditelji James Dannenberg i Edib Kafadar, teološki redaktor Rešid Hafizović, a jezični redaktori Senahid Halilović i Ismail Palić.

Iz popratnoga teksta doznajemo da je Graham „član Muckamore Presbyterian Church iz Sjeverne Irske i izvršni direktor misionarske organizacije Church Growth Croatia and Bosnia“, Dannenberg „(iz Istanbula) anglikanski lingvist s Oxforda i savjetnik vodeće svjetske organizacije biblijskih prevoditelja Wycliffe Bible Translators, te jedan od prevoditelja posljednjeg izdanja ‘turske’ Biblije“, a Hafizović, Halilović i Palić sveučilišni su profesori iz Sarajeva, prvi na Fakultetu islamskih nauka, druga dvojica na Filozofskom fakultetu. O Kafadarovim referencama, osim da je „efendija iz Sarajeva“, teško je bilo što naći u dostupnim izvorima.

Zanimljiva je ličnost dr. Trake, od kojega je potekla inicijativa za  prevođenje Biblije na „službeni bosanski jezik“. Daruvarac i predavač islamskih nauka na Evangeličkom fakultetu u Osijeku, ovaj „bošnjački slobodni znanstvenik“, kako se sam predstavlja, član je Baptističke crkve Daruvar i vjerski službenik Saveza Baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj. Biografija mu je slikovita: do 90-ih oficir JNA iz Viteza i stručnjak za raketne sustave, vojni zatvorenik zbog odbijanja da sudjeluje u ratu, potom povratnik u Hrvatsku pa izbjeglica u Sjevernoj Irskoj, gdje studira povijest i Bibliju i postiže doktorat iz srednjovjekovne bosanske povijesti…

Pojava ovoga izdanja sama je po sebi događaj, kao svaki novi prijevod Biblije, koja je temelj ne samo judeokršćanske nego u određenom smislu i islamske civilizacije. Poželjeti je da mu bude posvećena puna pažnja stručnjaka – teologa, bibličara, filologa, književnih znalaca, prevoditeljskih majstora, a najprije čitateljske publike. Tek kad se nakon nekoga vremena slegnu iskustva i prosudbe iz svih tih perspektiva, bit će moguće donositi cjelovitije sudove i utemeljenije ocjene ovoga pothvata. U ovom trenutku moguće je apostrofirati tek nekoliko pitanja što ih ovo izdanje pokreće.

Najprije – jezik kao motivacija za prevođenje, kako ju obrazlaže idejni začetnik dr. Trako: “Ideja da se radi prijevod Biblije javila se dok sam bio na Belfast Bible College. Bio sam jedini student od svih stranih studenata na tom koledžu koji nije imao Bibliju na svom maternjem jeziku. Svi studenti su dolazili sa svojim biblijama na predavanja i u njima su pratili predavanja koja su bila na engleskom. Da bi bolje razumjeli, koristili su svoje biblije. Jako me pogodilo da sam iz evropskog naroda, bošnjačkog naroda usred Evrope, a da moj narod nema Bibliju na svom jeziku.” Trako bošnjačkim  intelektualcima adresira odgovornost za to što „njihov narod nema Bibliju na bosanskom jeziku, kao što su Hrvati odgovorni što njihov narod nema Kur’an na hrvatskom jeziku“. Pune iskrenoga htijenja i plemenitih namjera, ove tvrdnje, međutim, nekakvu obrazloživost (klimavu i nategnutu, uostalom) mogu imati tek ako ih se tumači iz današnjega strahovito suženog, striktno političko-identitarnog rakursa, a nimalo iz perspektive lingvističke, jezično-običajne, kulturološke. Iz te perspektive nam se, naime, na jednostavan i očigledan način potvrđuje upravo suprotno: svi naši moderni prijevodi jedne i druge Knjige ni za hrvatski,  ni za bošnjački a, bogami, ni za srpski narod nisu na nimalo „nesvojim“ jezicima (recimo: Daničić-Karadžićeva Biblija, Biblija Stvarnosti/Kršćanske sadašnjosti, Šarićeva Biblija, kao i prijevodi Kur’ana Miće Ljubibratića iz 1895, te Džemaludina Čauševića, Besima Korkuta, Enesa Karića, Esada Durakovića). Valja reći ovako, bez ikakva kolebanja i zamućivanja: i bošnjački, i hrvatski, i srpski narod imaju, imali su i do sada, i Bibliju i Kur’an prevedene na svojemu jeziku.

Da je to tako, najbolje svjedoči upravo ovaj prijevod Biblije na „službeni bosanski jezik“. Uz malo truda svatko se u to može uvjeriti; ja sam za svoju dušu napravio „sinoptičko“ uspoređivanje (vidi niže) na sasvim malom ali reprezentativnom uzorku (Postanak, Propovjednik, Psalam 137, Evanđelje po Ivanu. Proslov, Pavao. Hvalospjev ljubavi). Bez ikakvih pretenzija na prosuđivanje kvalitete, tečnosti, ljepote (uostalom, sasvim relativne) i tačnosti svih navedenih prijevoda, jedno se može reći izvan ikakve dileme: sve je to jedan i isti jezik, potpuno razumljiv, pa čak u velikoj mjeri i familijaran svakomu od  govornika bilo kojega štokavskog jezičnog varijeteta, od Karlovca do Vršca, od Subotice do Ulcinja. (Nisam u ovo uspoređivanje uveo prijevod Biblije Bartula Kašića jer je nastao davno, u predmodernome dobu, „dva veka pre Vuka“. A mogao sam, kao što sam mogao uvrstiti i dijelove iz Kašićeva Rituala rimskoga, ili iz lekcionara fra Ivana Bandulavića ili iz knjiga kojega od drugih franjevačkih začinjavaca iz 17. stoljeća, pa bi se i na dijakronijskom planu vidjelo to isto. Jezik bosanski na koji je Bartul Kašić prevodio Bibliju i sastavljao svoj Ritual rimski, na kojemu su pisali Bandulavić, Divković, Margitić, Lastrić i drugi, bio je praktično samo sinonim za štokavsku jezičnu sveukupnost.)

Eksperiment s istim rezultatom mogao bi se lako napraviti i sa svim navedenim prijevodima Kur’ana. (Potpuno je druga stvar s kakvim osobnim užitkom čovjek čita pojedini od prijevoda Biblije i Kur’ana; osobno, moj izbor je Daničić-Karadžićeva Biblija i Enesa Karića Kur’an.)

Pa kada je sve to tako, tvrdnja da „moj narod nema Bibliju na bosanskom jeziku“ i da „Hrvati nemaju Kur’an na hrvatskom jeziku“ nije samo materijalno netačna; to bi bilo najmanje važno. Ona govori o nečemu mnogo gorem: o intelektualnoj i kulturnoj pogubnosti današnjih političkih definicija nacionalnih jezikā, i još gore: o fatalnom poremećaju koji se sastoji u tome da te invalidne definicije po automatizmu bivaju prihvaćane kao samorazumljive, pa i kod ljudi nesumnjivo dobronamjernih (poput dr. Trake), i kod ljudi s nesumnjivim akademskim statusom (poput ostalih navedenih).

O drugim motivima nastanka ovoga prijevoda, poput pitanja zašto je izabran baš protestantski kanon Biblije kada su u našim povijesno-tradicijskim i interkulturalnim relacijama daleko uvreženiji pravoslavni i katolički kanon, moglo bi se tek nagađati, što nije ni pametno ni korektno. No, jedno je, kako smo vidjeli, izvan dvojbe: jezična motivacija kako je obrazlažu iz uredništva  potpuno je neuvjerljiva.

Ovdje može biti zanimljiv jedan mali povijesni ekskurs. U gigantskom reformatorskom pokretu, koji je trajno izmijenio kulturno lice Evrope i zapadnoga svijeta uopće, na veoma istaknut način sudjelovali su ljudi s naših strana – Slovenci, poput Primoža Trubara, začetnika slovenske pismenosti i književnosti, ili Hrvati, poput Matije Vlačića Ilirika Flaciusa, velikoga erudita i reformacijskog teologa u rangu samoga Luthera, a po svome učenju, flacijanizmu, protestantski dosljednijemu i radikalnijemu i od Luthera. A protestantska štamparija u Urachu kod Tübingena, u vlasništvu hrvatskoga plemića Ivana Ungnada, do 1565. godine proizvela je trideset različitih vjerskih knjiga na hrvatskom jeziku, štampanih na tri pisma – glagoljici, latinici i ćirilici, u preko 25.000 primjeraka! U slovensko-hrvatskom protestantskom krugu oko štamparije u Urachu razmišljalo se o svemu slavenskom stanovništvu pod otomanskom upravom, pa su zbog toga štampane i ćiriličke knjige, čak su razvijane utopijske ideje o političkom suzbijanju Turske putem pridobivanja muslimanskoga stanovništva za protestantizam. Muhamed Hadžijahić je svojevremeno utvrdio da su u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu i u manastiru Gomionica bila sačuvana dva primjerka tih knjiga, koji su ranije bili „u muslimanskim rukama“.

Na kraju, teško je odoljeti da se ne problematiziraju dva prevoditeljska rješenja. U ovome prijevodu uz ime Isusa figurira samo pojam Pomazanik, a oblik Krist ili Hrist(os) se ne uvodi; Ivan nije Krstitelj nego – Umočitelj. Očevidno i sistemsko, a jezičnim razlozima teško objašnjivo izbjegavanje ovih formi imenā, toliko ukorijenjenih ne samo u vjersku nego i u opću, kolokvijalnu jezično-komunikacijsku tradiciju, književnost i kulturu i u Bosni (Mak Dizdar: Sunčani Hristos!), i na Balkanu, napokon i u svijetu, neizbježno navodi na zaključak da posrijedi mogu biti samo neki tvrdi doktrinarni razlozi. (Pada mi na pamet, tek kao asocijacija, nedavno po internetu proširen gnjevni protest nekoga zabrinutog vjersko-jezičnog čistunca; nevoljnik piše o opasnom „pokrštavanju bosanskog jezika“ koje se sastoji u tome da Bošnjacima-muslimanima neki mračni centri planski podmeću u jezik riječi „krstareće rakete“, „ukrštenica i križaljka“, „raskrsnica“, „iskrsnuti“, „prekrštene ruke“, „unakrsna vatra“, „ukrstiti“ itd.)

A Ivan Umočitelj – e, to je zaista biser! Malo kad se prevoditeljska želja za mehaničko-bukvalističkom „vjernošću“ izvornom značenju (grč. baptizō – zagnjurujem, krstim) tako groteskno poigrala sama sa sobom! Nema ni jednoga živog jezika u kojemu taj grčki oblik nije odavno, praktično već dvije hiljade godina, resemantiziran isključivo u značenju obavljanja čina krštenja, davanja imena, pa je u tom značenju također odavno ušao i u posve laički govor. A koje konotacije i prizvuke u današnjemu živom jeziku – bio on „bosanski“, ili „hrvatski“, ili „srpski“, sasvim svejednako – ima glagol umočiti i iz njega izvedena imenica umočitelj? Tri su glavne, ako ne i isključive: gastronomska, kriminalna i, avaj, pornografska!

Jezik je kao sudbina: neumoljiv.

 

 

Usporedni primjeri:

POSTANAK

U početku Bog nebo i zemlju stvori. Zemlja bijaše bezoblična i pusta, bezdani tminama prekriveni; Duh Božiji lebdio je nad vodama. I reče Bog: “Svjetlost neka sija!” – i svjetlost za­sja. I vidje Bog da je svjetlost dobra i od tmine je odvoji. Svjetlosti dan on ime dade, a tami – noć. Stiže večer, pa jutro – i dan prvi. I reče Bog: “Neka sred voda svod bude i vode između se neka se razdvoje!” I tako bi. Bog stvori svod, i vode pod njim razdvoji od voda nad njim. Ime nebo on svodu dade. Stiže večer, pa jutro – i dan drugi.
(„Bosanska“ Biblija)

U početku stvori Bog nebo i zemlju.  Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi. I reče Bog: “Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!” I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.
(Biblija Stvarnosti)

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama. Tada reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I postade svjetlost. I vidje Bog, da je svjetlost bila dobra. Tako rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć, postade večer, i postade jutro – prvi dan. Tada reče Bog: “Neka bude svod posred voda, i neka rastavi vode od voda!” Tako stvori Bog svod i rastavi vode pod svodom od onih nad svodom. I tako se dogodi. Svod nazva Bog nebo. I postade večer, i postade jutro – drugi dan.
(Šarićeva Biblija)

U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom. I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi. Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako. A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi. (Daničić-Karadžićeva Biblija)

PROPOVJEDNIK

Sve je tegobno; čovjek to ne može reći. Oko nije sito gledanja niti je uho sito slušanja.(„Bosanska“ Biblija)

Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.(Biblija Stvarnosti)

Tako je sav govor uzaludna muka: nijedan ga čovjek ne može protumačiti. Oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati. (Šarićeva Biblija)

Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. (Daničić-Karadžićeva Biblija)

PSALAM 137.

Kraj babilonskih rijeka,
ondje smo sjedili i plakali
kad se sjetismo Ciona.
O vrbe usred njega
lire smo svoje vješali.
Jer ondje su naši zarobljivači zahtijevali od nas
da pjevamo,
i naši mučitelji da ih zabavljamo, govoreći:
“Pjevajte nam jednu od cionskih pjesama.”
Kako da pjevamo Jahvinu pjesmu
u tuđoj zemlji?
Ako te zaboravim, o Jerusaleme,
neka mi desnica zaboravi svirati.
Neka mi jezik uz nepce prione
ako te se ne sjetim,
ako ne budem uzdizao Jerusalem
iznad svoje najveće radosti.
Sjeti se, o Jahve, šta su sinovi Edomovi uradili
kad je pao Jerusalem,
kako su govorili: “Sravnite ga, sravnite ga
do temelja!”
O narode babilonski, koji ćeš biti opustošen,
blago će biti onome ko ti naknadi onim čime si ti
nama platila!
Blago će biti onome ko zgrabi i smrska o stije­nu
dječicu tvoju!
(„Bosanska“ Biblija)

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;
o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.
I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se
eselimo: „Pjevajte nam pjesmu sionsku!“
Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!
Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!
Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: „Rušite! Srušite ga do temelja!“
Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!
Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad
(Biblija Stvarnosti)

Na vodama babilonskim sjedili smo i plakali spominjući se Siona.
O vrbama tamo vješali smo harfe svoje.
Ah, ondje su iskali od nas oni, koji nas zarobiše, da pjevamo, koji nas srušiše, da se
eselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”
Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju u zemlji tuđoj?
Ako bih zaboravio tebe, Jerusaleme, neka usahne desnica moja!
Neka mi jezik prione za nepce, ako se tebe ne bih spomenuo, ako ne bih držao
erusalema visoko iznad svake radosti svoje!
Napomeni, Gospode, sinovima Edomovim dan jerusalemski; oni su vikali: “Razorite,
razorite ga sve do temelja!”
Kćeri babilonska, vrijedna propasti, blagoslovljen je onaj, koji ti plati djelo tvoje, što si ga učinila nama!
Blagoslovljen je onaj, koji uzme i razbije o kamen djecu tvoju!
(Šarićeva Biblija)

Na vodama vavilonskim sjeđasmo
i plakasmo opominjući se Siona.
O vrbama sred njega vješasmo harfe svoje.
Ondje iskahu koji nas zarobiše da pjevamo, i koji nas oboriše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku.”
Kako ćemo pjevati pjesmu Gospodnju u zemlji tuđoj?
Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja.
Neka prione jezik moj za usta moja, ako tebe ne uspamtim, ako ne uzdržim Jerusalima svrh veselja svojega.
Napomeni, Gospode, sinovima Edomovijem dan jerusalimski, kad govoriše: Raskopajte, raskopajte ga do temelja.
Kćeri vavilonska, krvnico, blago onome ko ti plati za djelo koje si nama učinila!
Blago onome koji uzme i razbije djecu tvoju o kamen.
(Daničić-Karadžićeva Biblija)

 EVANĐELJE PO IVANU. PROSLOV

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku kod Boga.
Sve posta po njoj, i ništa što postade bez nje ne postade.
U njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudi.
Svjetlo sija u tmini, i tmina ga ne nadvlada.
Dođe čovjek poslan od Boga, kojem bješe ime Ivan. On dođe kao svjedok da svjedoči o svjetlu, da svi kroza nj vjeruju. On sam ne bijaše svjetlo, nego dođe da svjedoči o svjetlu.
Bijaše istinsko svjetlo koje, dolazeći na svijet, osvjetljava svakog čovjeka. On bijaše na svijetu, i svijet bi stvoren po njemu, a svijet ga ne upozna. On dođe na svoje, i njegovi ga ne primiše.
(„Bosanska“ Biblija)

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade
u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
(Biblija Stvarnosti)

U početku bijaše Riječ, i Riječ, bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.
Ova bijaše u početku u Boga
Sve je po njoj postalo, i bez nje ništa nije postalo, što je postalo.
U njoj bijaše život, i život bijaše Svjetlost ljudima.
Svjetlost zasvijetli u tami; ali tama ga ne obuze.
Poslan je bio čovjek od Boga, kojemu bijaše ime Ivan.
Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči za Svjetlost, da svi vjeruju po njemu.
On ne bijaše Svjetlost, nego da svjedoči za Svjetlost.
Svjetlost istinita, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet.
Na svijetu bijaše, svijet je po njemu postao; i svijet ga nije spoznao.
K svojima dođe, i svoji ga ne primiše.
(Šarićeva Biblija)

U početku bijaše Riječ, i Riječ bješe u
Boga, i Bog bješe Riječ.
Ona bješe u početku u Boga.
Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo.
U Njoj bješe život, i život bješe vidjelo ljudima.
I Vidjelo se svijetli u tami, i tama Ga ne obuze.
Posla Bog čovjeka po imenu Ivana.
Ovaj dođe za svjedočanstvo da svjedoči za Vidjelo da svi vjeruju kroza nj.
On ne bješe Vidjelo, nego da svedoči za Vidjelo.
Bješe Vidjelo istinito koje obasjava svakog čovjeka koji dolazi na svijet.
Na svijetu bješe, i svijet kroza Nj posta, i svijet Ga ne pozna.
K svojima dođe, i svoji ga ne primiše.
(Daničić-Karadžićeva Biblija)

 PAVAO. HVALOSPJEV LJUBAVI

Da govorim jezicima ljudskim i anđeoskim, ali da nemam ljubavi, postao bih bučno zvono ili činela što zveči.
Da imam proricanja dar i da sve tajne znam i sve znanje imam, i svu vjeru da imam, da planine uklonim – a ljubavi da nemam – bio bih ništa.
I da dadnem sav svoj imetak da nahranim siromahe, i da predam svoje tijelo da se hvališem, ali da ljubavi nemam, to mi ne bi koristilo.
Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva i nije ljubomorna; ljubav se ne hvasta i nije ohola,
ne postupa nepristojno; ne traži svoje, nije razdražlji­va, ne pamti zlo,
ne raduje se nepravednosti, nego se raduje istini;
podnosi sve, vjeruje sve, nada se svemu, trpi sve.
Ljubav nikad ne presušuje, a proricanja će ne­stati, jezici će umuknuti, znanje će iščeznuti.
Jer naše je znanje nepotpuno, naša su proricanja djelomična;
a kad dođe savršeno, nepotpunog će nestati.
Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, rasuđivao kao dijete; kad sam postao čovjek, odbacio sam ono što je bilo djetinje.
Jer sad u ogledalu vidimo nejasno, ali ćemo tad licem u lice; sad znam djelomice, ali ću tad potpuno znati onako kako su i mene potpuno znali.
A sad vjera, nada i ljubav ostaju, to troje; ali je najveća među njima ljubav.
(„Bosanska“ Biblija)

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; (6) ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.
(Biblija Stvarnosti)

Ako jezike ljudske i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao mjed, koja ječi, ili cimbal, koji zveči.
I ako imam dar proročanstva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.
I kad bih razdao sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje, da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.
Ljubav dugo trpi, dobrostiva je; ljubav ne zavidi, ne ponosi se, ne nadima se.
Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu,
Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,
Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
Ljubav nikad ne prestaje, a proročanstva ako će i prestati, ili Jezici ako će umuknuti, ili znanje ako će proći.
Jer dijelom znamo i dijelom prorokujemo.
A kad dođe, što je savršeno, prestat će, što je djelomično.
Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kao dijete. Kad sam postao muž, odbacio sam, što je bilo djetinje.
Jer sada u ogledalu slabo vidimo, a tada ćemo licem u lice. Sad poznajem dijelom, a tada ću poznati, kao što sam i poznat.
A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav.
(Šarićeva Biblija)

Ako jezike čovječije i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči.
I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.
I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže.
Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se,
Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu,
Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,
Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
Ljubav nikad ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati.
Jer nešto znamo i nešto prorokujemo;
A kad dođe savršeno, onda će prestati što je nešto.
Kad ja bijah malo dijete kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljavah; a kad postadoh čovjek, odbacih djetinjstvo.
Tako sad vidimo kao kroz staklo, u zagonetki, a onda ćemo licem k licu; sad poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam poznat.
A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća među njima.
(Daničić-Karadžićeva Biblija)

Ivan Lovrenović

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.