Filip Lastrić, nakon tri stoljeća

(2000)

Pisac, profesor teologije i filozofije, propovjednik, zaslužni “redodržavnik” (starješina franjevačke redodržave-provincije Bosne Srebrene), a u civilnom i znanstveno-intelektualnom smislu nadasve historiograf – sve to, i opet nešto više od toga, bio je fra Filip Lastrić (Oćevija kod Vareša 1700 – Sutjeska 1783).

Prije koji dan u Kraljevoj Sutjesci u franjevačkom samostanu svetoga Ive Krstitelja otvorena je likovna galerija i skromnom priredbom evocirana uspomena na fra Filipa Lastrića povodom tristote godišnjice njegova rođenja. Na drugoj strani, u zapadnom Mostaru, mjesni je Pedagoški fakultet, kako šturo izvješćuju neke novine, organizirao nekakav lokalni razgovor o Lastriću. I to je sve.

Proživio je Lastrić svoj vijek u nimalo sretnom ni lijepom bosanskom osamnaestom stoljeću. Na općem planu: dekadencija turske vlasti, bezakonje, nestabilnost, korupcija, pojačana ideološka omraza prema kršćanima, nakon što je Turska poražena pod Bečom, granica Carstva sišla na Savu, a veliki broj muslimana iz Slavonije i Ugarske slio se u Bosnu. Od nekada cvatuće franjevačke provincije, koja se je sterala sve do Budima i Transilvanije, i imala preko trideset samostana, sada je, nakon pljačkaške provale Eugena Savojskoga 1697. dolinom Bosne do Sarajeva, i nakon svršetka Bečkoga rata, Bosna Srebrena doživjela pravu kataklizmu. U valovima odmazde i represije Turci su spalili i srušili sve samostane osim triju središnjih (Kreševo, Fojnica, Sutjeska), a u Bosni je ostalo samo dvadesetak redovnika i ne više od tridesetak tisuća katolika.

Ništa manje nevolje nisu ni na unutarnjem planu: cijeloga Lastrićeva radnog vijeka neprekidna su unutarcrkvena previranja oko razgraničenja biskupija i oko preustroja franjevačkih provincija na prostoru od Budima do Splita, Makarske i Dubrovnika. “Majka-provincija” Bosna Srebrena u tim previranjima stalno je ugrožena, što smanjivanjem (od dijelova oslobođenih od Turaka otcjepljuju se nove provincije, “kćeri”), što snižavanjem njezinoga upravnoga statusa. Sve to bosanski franjevci, bezgranično predani Bosni i svojoj provinciji (za njih je to, u stvari, jedno te isto) doživljuju kao pravu tragediju.

Na to se nadodaju i učestali pokušaji grčkih pravoslavnih vladika, koje postavlja Carigrad, da “razvlaste” franjevce, tako što bi katolike u Bosni prikazali kod turskih vlasti kao pripadnike svojega obreda i na taj način sebi priskrbili veću duhovnu i političku vlast, i veća materijalna dobra.

Takve su, ocrtane u najgrubljim obrisima, prilike u kojima stasava i živi fra Filip Lastrić. Na sve je stizao, u svemu je bio uspješan. Bio je i u Travniku prid pašom, kad je trebalo oboriti zahtjeve pećkoga patrijarha i novoga bosanskog vladike, bio je u Rimu gdje je valjalo dokazati prava Bosne Srebrene, išao je u Beč, gdje se pred caricom Marijom Terezijom trebalo čupati za povratak triju oduzetih župa u Slavoniji… Bio je profesor studentima na franjevačkom učilištu u Požegi, bosanski kustos i provincijal, pisao je filozofska djela na latinskom, obimne propovjedničke zbirke, pažljive i žive upute braći redovnicima, koji nemaju vremena da se dobro pripremaju za susrete s pukom, a napisao je prvu povijest Provincije. Slobodno se može reći: pravi čovjek na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Jer, sve što je taj čovjek radio, i kako je živio, s ogromnom ljubavlju, srčanošću i energijom, ali i s mnogostrukim i obilatim darovima, talentima i sposobnostima, bilo je posvećeno toj i takvoj svojoj zemlji, svom narodu, njegovoj duhovnoj i kulturnoj emancipaciji.

Imao sam priliku nedavno držati u rukama glavna Lastrićeva djela, te drevne knjige iz knjižnice sutješkoga samostana, tiskane u Veneciji,  Rimu, Budimu, dopremane tko zna kakvim sve putima i načinima u Bosnu: Testimonium bilabium (dvojezično svidočanstvo), Nediljnik dvostruk, Svetnjak, Epitome vetustatum Provinciae Bosniensis, Kratak način činiti Put križa itd. Po tko zna koji put zapanjila me je gipkost i silna krepkost Lastrićeva jezika slavo-bosanskoga (kako ga sam imenuje), te stare a potpuno svježe bosansko-hrvatske ikavice. Ništa manje i velika autorova učenost: u ogromnom svijetu svoje teološko-filozofske i historiografske literature, kako antičke, tako i suvremene, on se kreće potpuno suvereno. Književnu sposobnost i osobnu zrelost, međutim, Lastrić raskošno pokazuje tek načinom na koji u svojim propovijedima i sinopsisima za braću franjevce svu tu silnu građu preinačuje u vlastite slike, asocijacije i parabole, tečne i uvjerljive, često neodoljivo humorne, a u svakom slučaju potpuno označene autorskim stilom i pečatom.

Prisiljen da se bori za ugrožena prava i status Bosne Srebrene, Lastrić poduzima tegobna i neizvjesna putovanja u Rim, u Beč, sastavljajući vlastitim trudom i uvidom argumentiranu povijest svoje provincije. Nekoliko izdanja njegovoga Pregleda starina Bosanske provincije pionirski su temelji modernoj, kritičkoj historiografiji Bosne i Hercegovine. Lastrićev suvremenik Daniele Farlati, urednik i autor monumentalne osmosveščane historije crkve na Balkanu, uvrstio je Lastrićev prikaz Bosne iz Pregleda starina u svoje djelo bez ikakvih intervencija, štampajući ga kurzivom (za kompjuterske generacije: italicom), kako bi tom vizualnom distinkcijom izrazio svoj respekt prema autoru.

Figurirajući kao tako cijenjen suradnik u jednom od najvećih evropskih znanstvenih projekata, Lastrić je u povijesti bosanskohercegovačke znanosti jedan od rijetkih ljudi koji nadrastaju lokalne okvire i kriterije, i postaju dijelom univerzuma ideja i znanja svojega vremena.

Listajući Lastrićem ponovo, prvi put sam u cjelini i u jednom dahu pročitao njegov Put križa.  Otkrilo mi se, moram reći s velikim uzbuđenjem, da je fra Filip vjerojatno prvi autor, koji je u našemu jeziku vjerno i cjelovito prepjevao veličanstvenu tužaljku Stabat mater dolorosa srednjovjekovnoga mističkoga pjesnika Jacoponea iz Todija, kojemu Miroslav Krleža u svojemu genijalnom Djetinjstvu u Agramu daje prednost i nad samim Danteom Alighierijem! Taj Lastrićev prepjev održao se sa stanovitim posuvremenjenjima do danas, a živo se sjećam da su ga varcarski crkveni pjevači u momu djetinjstvu pjevali autentičnom melodijom i ritmom Lastrićevih ikavskih osmeraca.

Stvarni značaj i vrijednost fra Filipa Lastrića, u cjelini njegova života, djela i djelovanja, a u kontekstu ne pretjerano bogate bosanskohercegovačke književne i znanstvene povijesti, obrnuto je proporcionalan više nego slabašnom javnom interesu što ga je velika godišnjica njegova rođenja pobudila, na sva tri relevantna nivoa podjednako: općem bosanskohercegovačkom, partikularnom hrvatskom, i “esnafskom” franjevačkom. To govori o nama. Lastrić može čekati.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.