Alma Denić-Grabić, Hibridnost, intermedijalnost i interdisciplinarnost u knjizi Sedam dana po Bosni

Ovo je jedna lijepa, odmjerena i sa ogromnim znanjem napisana knjiga, koju čitate naprosto onako jer vam je bliska. Ovi atributi nisu tek fraze vrlo često izrečene kada predstavlja se knjiga. Kada kažem lijepa, mislim na činjenicu da u čitetelju/ici priziva sliku bezbrižnog i jednostavnog života u koju se uživljuje i nudi onu mudrost življenja koja ga prati dok putuje kroz tekst. Odmjerena je jer ne podliježe onim pojednostavljenim na trivijalnost svedenim, lokalno-patriotskim gestama i esencijaliziranju u prikazivanju zemlje koju pisac osjeća svojom, a o ovom posljednjem epitetu ili atribuciji, nema potrebe ni govoriti kada je u pitanju naš Lovrenović.

Pojednostavljenim žanrovskim razgraničavanjem mogli bismo kazati da je knjiga Sedam dana po Bosni putopisna proza jer je u osnovi knjige putovanje ili putopisanje, opisivanje putova kojima putopisac hodi po Bosni i dijelom Hercegovine – po krškim poljima: Petrovac, Grahovo, Livno, Duvno, Ravno, zatim jezero Blidinje, potom obilazak travničkog kraja, što predstavlja sadržaj prvog dijela knjige, a drugi dio obuhvata opis putovanja po Jajcu i Varcaru. Ova knjiga je pravo očuđenje za sve one koji nisu imali priliku posjetiti ove krajeve, jer prenosi onu vrstu emocija koja se dobije samo neposrednim susretom ili doživljajem sa predmetom ili lokalitetom, uz činjenicu da znanje i informacije koje dobivamo iz knjige su proizvod ozbiljnog naučno-istraživačkog i kulturnog rada Ivana Lovrenovića. Osim toga i za pripovjedača je putovanje jedna vrsta očuđenja krajeva kojima prolazi, kao da ih prvi put vidi.

Ali ni u manje „jednostavnim“ knjigama ovakva žanrovska razgraničenja uvijek čine nepravdu prema istima, a pogotovo je to slučaj sa knjigom Sedam dana po Bosni, koja nije ni jednostavna, niti se dade žanrovski tako lahko ukalupiti. Ako ćemo pravo, ona se uopće ne da omeđiti, ma kakve prirode te granice bile. Upravo suprotno.

Osnovna osobina Lovrenovićevog putopisa je hibridnost i interdisciplinarni karakter, i u pogledu forme i u pogledu sadržaja. To znači da je knjiga organizirana kao putopis, kulturnohistorijski esej, polemika, proza, hronika, antropološka i etnološka studija.  Prema tome, kada govorimo o Lovrenovićevoj knjizi Sedam dana po Bosni moramo naglasiti njenu polidiskurzivnu i poližanrovsku politiku. To je knjiga koja u sebe uvlači diskurs književnosti, putopisni diskurs, historijski, politički. Uz to imamo izvanredan spoj dva medija – pisane riječi i fotografije čije autorstvo potpisuje Josip Lovrenović, pa je ova knjiga i intermedijalnog karaktera. Ova njena intermedijalnosti nam na vrlo transparentan način i umjetnički vrlo dojmljivo pokazuje kako se spajaju, prepliću, nadopunjuju dvije vrste umjetnosti, ali i to kako svaka na svoj način, iz svoje perspektive daju viđenje jednog te istog predmeta ili prikaz nekog predjela, kraja.

Putovanje i put unutar tekstualne mreže su polivalentne metafore iskorištene i kao tradicionalni topos, i kao metafora spoznaje. Duhovno, historijsko i geografsko putovanje putopisca je, međutim, i povod da se progovori o nekim drugim pitanjima i problemima. Putovanje je i sam sadržaj, pri čemu je putopis jedan vrsta strategije – da se uvuče čitaoca u misaonu igru i da ga se pripremi na zaključke koji, ako bi bili saopćeni u drugom obliku, vjerovatno ne bi bio kadar da primi. Drugim riječima, put i putovanje imaju krajnje pragmatičan cilj: olakšati čitatelju/ici recepciju intelektualnih začkoljica, filozofskih i političkih ideja koje su autoru veoma bitne.

Pisac, pripovjedač polazi od prvotne nakane, a to je da se reanimira zanemarena kulturna baština – starobosanska kršćanska nadgrobna skulptura i plastika iz osmanskog doba, za koju niko ne haje, niti se otima, kako kaže Lovrenović, da bi se potom uspostavila fundamentalna relacija sa izgubljenom prošlošću. Pri tome, transformacija srednjovjekovnih mramorova u starobosanske kršćanske nadgrobne kamene spomenike ukazuje na svojevrsni kontinuitet, ali i na slojevitost bosanskohercegovačke kulture, prevladavajući na takav način strukturnu amneziju u kulturi pamćenja. Stari bosanski kršćanski nadgrobni spomenici, kao i muslimanski nišani po svojoj tradiciji i umijeću klesanja povezani su sa tradicijom srednjovjekovnih stećaka, na što ukazuju, između ostalog i likovni motivi poput arhaičnog križa i polumjeseca, ali i činjenica da se na mnogim mjestima jedne uz druge nalaze obje vrste ovih spomenika. Stoga model bosanskohercegovačke tradicije i kulture koji se uspostavlja u Lovrenovićevoj knjizi Sedam dana po Bosni ukazuje na sinkretičke veze sa predkršanskim, bosanskim i balkanskim tradicijama.

Čini se znakovitim kada Lovrenović opisuje veliki stećak na Dugom polju „Krilati konj“ koji pred igrom sjena progovara kamenim jezikom. Taj kameni jezik je svojevrsna metafora za jezik kojim više niko ne govori, pa je vraćanje u daleku prošlost međureligijske tolerancije taktika izigravanja ideološkog scenarija epske tradicije – nacionalno definiranog jezika, parcijalne historije koja je uvijek u fazi započinjanja, kako kaže Lovrenović, sa svakom novom generacijom. Naravno, neizbježna je asocijacija na Andrića kojeg i sam Lovrenović priziva u svojoj knjizi prilikom obilaska travničkog kraja, i čuvenu scenu opisa Jeni džamije u Travničkoj hronici: „Kad prođete čaršiju, zadržite se kod Jeni džamije. (…) Za tu džamiju se zna u narodu da je nekad, pre dolaska Turaka, bila crkva svete Katarine. I narod veruje da i sada u jednom uglu postoji sakristija koju niko nikakvom silom ne može da otvori. A kad pogledate malo bolje kamenje u tom starinskom zidu, videćete da ono potiče od rimskih ruševina i nadgrobnih spomenika. I na kamenu koji leži uzidan u toj džamijiskoj ogradi vi možete lepo pročitati mirna i pravilna rimska slova nekog izlomljenog teksta „Marko Flavio… optimo…“. A duboko ispod toga, u nevidljivim temeljima leže veliki blokovi crvenog granita, ostaci jednog mnogo starijeg kulta, negdašnjeg svetišta boga Mitre“[6]. Jasno je da je riječ o shvatanju kulture kao hibridnog spoja razlika, ali i kulture kao polja preko kojega su se kroz povijest Bosne neprestano lomila koplja moći. I Lovrenović na sličan način u knjizi Sedam dana po Bosni ukazuje na slojevitost bosanskohercegovačke kulture kada opisuje groblje na Lipi podno Vran planine: „Ali je ovo mjesto u Lipi ipak zadržalo funkciju groblja, i to zajedničkog – katoličkog i pravoslavnog. Očigledno je da su se jedno na drugo nastavljali bez prijelaza i bez jasnih granica još do nedavne prošlosti, a razlikovali su se po nijansama u stilizaciji i ukrašavanju kamenih križeva, po prezimenima, i po pismu – latiničnom u prvih, ćiriličnom u drugih. Sada su to dva groblja, razdvojena solidnim kamenim zidom u koji je zatvoren cijeli katolički dio, lijepo uređen i održavan. Pravoslavni je zarastao u borove i guštik, a posljednji datum ukopavanja na njemu je 1988. godina (…) a krstovi nad njihovim grobovima su masivni, od ljutog kamena, s filigranski maštovito i precizno izvedenim viticama, rozetama, krugovima“.[7] A potom slijedi vrsna dobronamjeno-ironijska gesta pripovjedača koja sugerira mogućnost bastardnih kulturnih oblika i hibrida kada veli da zid nije mogao zaobići jednu stećak-ploču, pa „ga objahuje, tako da jedna polovica stećka ostaje na pravoslavnoj, a druga na katoličkoj strani. Šalimo se, pokiselo: ovaj mora da je iz mješanog braka!“[8].

Nažalost, Lovrenovićeva je knjiga jedna od rijetkih u bosanskohercegovačkom, ali i južnoslavenskom kulturnom kontekstu koja vješto izbjegava dominantni obrazac kulturnog kontinuiteta  – epsku tradiciju i neprikosnovenu folklorno-zavičajnu inspiraciju. Vrlo vješta ironijska gesta pripovjedača, autora kao očuđenje je i kurziv u tekstu, kojim se obilježava između ostalog, i prisvojna zamjenica naš, uspostavljajući jedan drugačiji scenarij uzduž i poprijeko nacionalno definiranog jezika i prema njemu regulirani čin prepoznavanja, čime se konstruira novi krug u kojem se razvlašćuju „riječi-stranca“. Kurziv postaje jedna vrsta performativa kojim se dovodi u pitanje razgraničavanje i identifikacija prema etničko-ideološkom scenariju.

Ako se prisjetimo samo nekih od Lovrenovićevih ranijih djela Labirint i pamćenjeUnutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, ili romana Putovanje Ivana Frane JukićaLiber memorabilium, vidjet ćemo da je jedna od ključnih tema Lovrenovićevog pisma kultura sjećanje i kulturno pamćenje. Knjiga Sedam dana po Bosni postavlja jedno od ključnih pitanje koje se urijetko u nas postavlja: Šta to naša kultura ili kulture pamte, a šta zaboravljaju? Glavni cilj putovanja je, kako nam to pripovjedač navodi obići, posjetiti i očuditi ostatke starobosanske kršćanske nadgrobne skulpture i plastike iz osmanskog doba, kao jednog od najautentičnijih kulturnih blaga Bosne i kao dijela bosanskohercegovačke samobitnosti, ukazujući, s jedne strane na ljepotu i značaj ovih kulturnih spomenika, a s druge strane, na jednu od tragedija bosanske povijesti – riječ je o stalnom historijskom zaboravu i diskontinuitetu pamćenja.  Knjiga Sedam dana po Bosni je ona vrsta disidentskih knjiga u BiH koja se usprotivila jednoj strategiji konfiskacije pamćenja od strane nacionalističkog i historiografskog diskursa. Naime, posljednja ratna kataklizma i tragedija koja je zadesila prostor bivše Jugoslavije učinila je da su studiji književnosti i jezika, studiji historije u svakoj od država regiona pristupili taktici nacionalnog mitotvorstva, radeći upravo na otimanju, oduzimanju pamćenja jedne kulture, tradicije, književno -historijskog nasljeđa. Ova knjiga na izvanredan način uprizoruje scenu na kojoj se preko kulture smrti, kao glavnog obilježja srednjovjekovlja, svjedoči o kulturi življenja, onog jednostavnog svakodnevnog života iza historijskih kulisa i vulgarno-ideoloških pripovijesti, ali i o bosanskohercegovačkoj kulturi koja prevazilazi ideološki etno-nacionalistički model tradicije. Zapravo, Lovrenovićeva knjiga se suočava i nas suočava sa kulturnim stereotipima o Bosni kao tamnovilajetskoj zemlji, zemlji sa međusobno zakrvavljenim i zaraćenim narodima, dekonstruira ta sterotipe i razobličava politikom preživljavanja, ljepotom malih stvari i bezbrižnih trenutaka gdje vlada, kako kaže „huk samog života“ .

Taj huk osjećate dok putujete zajedno sa piscem kroz vrleti i polja bosanska, ili dok vam pripovijeda o nastanku imena grada-sela Martin Brod. Otkrivajući nam porijeklo naziva Martin Brod – da je ima nastalo prema usmenim predajama o tragično skončanom životu djevojke Marte, koja zbog nesretne ili zabranjen ljubavi završava u rijeci. A naziv brod ne upućuje na lađu, prijevozno sredstvo, nego na mjesto gdje se može najlakše preći rijeka. Pa je kako, putopisac navodi, pravi grijeh grad nazivati Martinbrod, kao da je riječ o nekom lokalnom dripcu Martinu. Iz ovog i niza drugih primjera, očigledno je da je knjiga zanimljiva i za jezikoslovce, i izučavanje bosanskohercegovačke jezične baštine.

Knjiga Sedam dana po Bosni ima i svojevrsnu enciklopedijsku vrijednost jer sabire čitav niz imena i djela iz historije umjetnosti, povijesnih činjenica vezanih za materiju koju istražuje na svom putovanju – katoličke nadgrobne spomenike u BiH iz osmanskog perioda. Tako se Lovrenović poziva i navodi, parafrazira i citira značajnog istraživača historije likovnih umjetnosti iz BiH Đoku Mazalića, koji se najdosljednije bavio starobosanskim kršaćanskim spomenicima lašvansko-travničkog kraja, ukazujući na činjenicu da je upravo ovaj kraj najbogatiji spomenutim nadgrobnjacima.

Da Lovrenović bez napora i vrlo lagano prelazi iz jednog diskurs u drugi pokazuje nam, između ostalog opis Rame. Zaustavljanjem u Rami počinje kao i svaki putopisac geografskim smještanjem Rame i njene okolice, potom slijedi kontekstualiziranje historije ramskog kraja, a zatim taj historijsko-kulturni esej biva zamijenjen pričom i pripovijedanjem. Prilikom opisivanja nadgrobnih kršćanskih spomenika i svetišta u kraju Rama putopis se transformira u polemiku i kritiku kojom se revidira historiografski diskurs. Razračunavanje sa nacionalističkim diskursom i njegovom politikom „čišćenja“ vlastite tradicije Lovrenović, između ostalog, daje u oštroj polemici sa ideološkom pripovijesti Ćire Truhelke koji je istraživao svetište Djevojački grob na Kedžari u ramskom kraju. Truhelka je u pripovijesti o lijepoj Divi pročitao muslimansko-katolički antagonizam, čime je stvorio podlogu za, kako navodi Lovrenović moderno re-dizajniranje legende o djevojačkom grobu i djevojci mučenici. Lovrenović, uz argumentirane stavove iznosi kako se u Truhelkinom projektu „prepoznaju elementi književne i političke ideologije klasičnog starčevićanskog pravaštva primijenjenog na Bosnu“. Ovakva elaboracija je dokaz nezaobilazne sprege poetike i ideologije koja je svoju kulminaciju doživjela u toku posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, tako što su brojna svetišta na cijelom ex-jugoslavenskom prostoru postala kurentna roba i iskorištena na najvulgarniji način kao ideološki simboli, kao na primjer u pjesmuljcima Marka Perkovića Thompsona, kako navodi Lovrenović.

Međutim, za mene je jedan od najzanimljivijih i najljepših dijelova ove knjige, pripovjedni diskurs koji obuhvata sjećanja pripovjedača na vlastito djetinjstvo u Varcaru i postaje polazna osnova za putovanje i istraživanje bosanskih krajeva. To fikcionaliziranje stvarnog ja doprinosi konstruiranju jedne pseudoautobiografske proze koja postaje subverzivni element u strogom, naučnom historiografskom diskursu. Uvođenjem kulture sjećanja kao individualnog viđenja prošlosti dovodi se u pitanje pretenzija historiografskog diskursa na apsolutnu istinu kao u opisu Livna – postoji Livno „iz babinih priča, iz upamćenog djetinjeg doživljaja“, veli pripovjedač, i „ono iz velike i „ozbiljne“ historije“.

S druge strane, ima jedna priča koja nosi naslov „Liskovica iz sna“. Dok sam prelistavala knjigu prvi put, nabasala sam na kratko poglavlje o selu Liskovica. Moja prva intuitivna spoznaja kako je ova priča o Liskovici i Liskovica zapravo sabirno sočivo, ili metafora za sliku Bosne nekad i sada i njenu povijesnu sudbinu, potvrdila se i nakon što sam pročitala cijelu knjigu. Dodatno mi se ukazala i kao metafora Lovrenovićevog pisma, a sentenciozno sažeta u opisu i karakteru župnika Marka Šalića koji u sjećanju svijetli kao najdraža ljudska uspomena kod svakog ko ga je poznavao. Dok opisuje porušenu Liskovicu, pripovjedač upozorava kako Marko ne bi lamentirao, nego bi možda, opsovao onako kroz zube, da niko ne čuje, a zatim bi prionuo na posao.

Uz to, ova priča o Liskovici govori i o svojevrsnoj nostalgiji, fenomenu koji se ne mora nužno odnositi na prošlost nego može gledati unaprijed i to tako što, kako tvrdi Svetlana Boym, “predodžbe budućnosti određene potrebama sadašnjosti imaju izravan učinak na buduću stvarnost. Zbog razmatranja budućnosti preuzimamo odgovornost za svoje nostalgične priče”[9]. Stoga, knjiga Sedam dana po Bosni kao i svijet koji prikazuje ima nešto od onog Čopićevog sljeza, ljupko i prozračno u sebi da ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Bilješke

6) Andrić, Ivo. Travnička hronika, Sarajevo: Svjetlost, 1976, str. 239.
7) Lovrenović, Ivan. Sedam dana po Bosni, Zagreb: Ljevak, 2009, str. 54-55.
8) Ibidem
9) Boym, Svetlana, “Nostalgija kao tabu?”, skraćena verzija knjige Budućnost nostalgije u: Kolo, Zagreb: Matica hrvatska, broj 2, ljeto 2003, str.3.

 

Komentari nisu dozvoljeni.