Almir Bašović, Groznica izmještenog graničara


A moja Bosna je nešto treće.
(Ivan Lovrenović: Putovanje Ivana Frane Jukića)

Razmotrimo slučaj još jednog putnika, odnos između njegovog tijela i granice.

Imajući u vidu onu poznatu Lotmanovu definiciju događaja  po kojoj je događaj u tekstu prostorno premještanje junaka preko granice semantičkog polja, sasvim je sigurno da, ovisno o “slici svijeta” u odnosu na koju je siže “revolucionarni element”, granica u književnosti može biti doslovno sve. Zato mi se učinilo da bi u okviru projekta koji se bavi toposom granice i graničnim fenomenima u književnosti Bosne i Hercegovine bilo zanimljivo razmotriti i neke figure graničara i putnika, odnosno tretiranje njihovog tijela, s obzirom na to da je u književnosti ljudska koža također granica.

Jedan od najzanimljivijih odnosa između ljudske kože kao granice i prostorne granice Bosne nalazimo u romanu Ivana Lovrenovića Putovanje Ivana Frane Jukića.

Lovrenovićev roman započinje poglavljem koje nosi naziv Na kraju puta i u tom poglavlju nailazimo na pasus:

Započinjala je, uskošmarena i bolna, rekapitulacija onoga što se naziva životnim putem; iskrsavali u jarkim bojama, kao igla u mozak boli i zabijali se trenuci u kojima je ovaj život bio stavljan na kušnje, poražavan, gažen i potvrđivan. I u realnom Jukićevom životu svi lomovi i pobjede (uostalom, vrlo rijetke) stizali su, sve do ove zadnje postaje svibnja 1857. u bečkoj bolnici, takvom furioznom brzinom, da nisu ostavljali ni najmanji djelić vremena za sabiranje i bilansiranje, te se sada sve zgusnulo u jedan jedini trenutak, u jedan krvavo-bolni, nestvarno obasjan ugrušak slika i situacija, koji je preblizu svemu što se za petnaestak godina zbilo i odigralo da bi se mogao nazvati uspomenama, a tako bolesno i očajno gust i uzvitlan, da bi mogao biti smirena priča i povezan slijed događaja. (14. str.)

Iz ovog se pasusa može iščitati motivacija za Jukićevu rekapilutaciju vlastitog života (njegova furiozna brzina), motiviranost pripovjednog postupka o tom životu (preblizu da bi bilo uspomena, gust i uzvitlan da bi bilo smirena priča) i razlozi zbog kojih siže nije građen kao povezan slijed događaja.

Pa ipak, osim naslova poglavlja koji govore o Jukićevoj groznici, svi naslovi u ovom romanu su poredani hronološki. (Beč, 20. svibnja 1857. – Dubrovnik 1840. – U Fojnici i Kiseljaku 1844. – Varcar 1850. – 1851., još u Varcaru – U Sarajevu 1852., haps – Na Savi 1855. – 1857., prije kraja, Đakovo – Epilog, Beč, 20. svibnja 1857.) Što, nravno, ovoj groznici daje još veći značaj, naglašavajući je i praveći od nje okvir teksta.

Poglavlja u Lovrenovićevom romanu označena su, dakle, kronotopima iz Jukićevog života. Iza prikazivanja stvari i predmeta, pisao je Lotman, koji čine okolinu u kojoj djeluju likovi teksta nastaje sistem prostornih odnosa, struktura toposa. Struktura toposa se pojavljuje kao jezik koji služi za izražavanje drugih, neprostornih odnosa u tekstu. Zanimljivo je da Ivan Lovrenović strukturu toposa u svom romanu često dovodi u vezu sa osjećanjem koje prema vlastitom tijelu ima glavni lik kroz čiju svijest nam se uglavnom prelama priča ovog romana.

Jukić je na početku romana, odnosno svog životnog putovanja, medijator koji ublažava opoziciju između duhovnog i svjetovnog:

Bog je visoko…a ljudi su mrzovoljni, slijepi, lijeni i mozgom i tijelom, i njihov Bog je vlast i sablja…

Ili:

Kao da je habit od onoga svijeta, i kao da mi nismo od zemaljske majke rođeni, i u tuskavoj bosanskoj postelji prvi put kmeknuli.

On se kao lik mijenja, jer nakon što propadne pokušaj dizanja bune, Jukić govori Jakovu: Mora se, Jakove, nanovo natrag…Obići samostane i župe, drukčiju bunu dizati, našu knjigu, naše znanstvo temeljiti i razmahati…

Događaji opisani u jednom tekstu mogu se, kao što znamo, opisati različito iz perspektive različitih likova. O bolnom sazrijevanju Ivana Frane Jukića svjedoči nam činjenica da se događaji dva puta opisuju iz pesrspektive istog lika, ali drugi put oni  dobijaju potpuno različit smisao.

Jukićevo povjerenje u prosvjetiteljske namjere Omer-paše Latasa i događaji u Bosni koji su izazvani Latasovim dolaskom, kasnije se ponovo osvijetle kroz Jukićevu svijest:

Sasvim precizno – sada u potpuno drugačijoj rasvjeti, s drugim smislom, i s logičnim i zastrašujućim značenjem – pred Jukićeve oči iskrsle su ponovo slike i događaji o kojima je i prije znao misliti ( i samo s Vladićem razgovorati), ali o kojima prije nije htio ni smio misliti jasno, logično do kraja, niti produbljivati im značenje…

Čitav siže je organiziran kao smjena unutrašnjeg, Jukićevog subjektivnog viđenja događaja i objektivnih posljedica koje ti događaji izazivaju. Naprimjer, Jukić sanja o učinku svojih riječi. Ti se snovi ostvare:

Poštenog banjalučkog zanačiju Vasu Bokonjića ljetos pojede vidinska tamnica, a što li, kako li, samo zato – o, sad mu je to jasno! – što ga budala, pred Latasom spomenu, kao jednog od onih kojima je govorio da bi serasker mogao postati kralj nad Bosnom, kako i serasker o tome govori i misli, a on se, jadnik, poveselio…

U svim prelomnim tačkama sižea, Jukićev se odnos prema događajima naglašeno tematizira kroz odnos prema njegovom tijelu. U ovom slučaju, ponovno sagledavanje događaja praćeno je groznicom, što upućuje na to da objektivno sagledavanje stanja stvari kod Jukića prati groznica, odnosno tjelesni poremećaj. “Pretjerana” objektivnost dovodi Jukića do samoubistva, dakle do pokušaja da se prekine veza između tijela i onog što je izvan njega.

Možda nas ovakav postupak uvlači u igru u kojoj i ona Jukićeva okvirna groznica počinje funkcionirati kao način da se potvrdi objektivnost slike Bosne koja nam se kroz odnos Jukićevog tijela i prostora opisanog u tekstu nudi?

Razvijanje Jukićevog lika govori nam o sličnosti između Lovrenovićevog Putovanja Ivana frane Jukića i bildungsromana. Za razliku od romana sazrijevanja u kojima je početak obilježen zvukom crkvenih zvona koja oglašavaju ili rođenje ili vjenčanje junaka, u Putovanju Ivana frane Jukića insistira se na tome da je početak junakovog puta vezan za san o dizanju bune i nabavku topova. Što znači da je čitava sudbina Ivana frane Jukića povezana sa stanjem u Bosni i njegovom željom da se to stanje promijeni. Također, to nas upućuje na činjenicu da osnovno iskustvo koje sudbina ovog lika izražava jeste njegova slika Bosne.

Originalnost postupka pri konstrukciji slike Bosne kod Lovrenovića ogleda se u izvjesnoj inverziji odnosa među tačkama gledišta na kakve smo navikli prilikom iščitavanja konstrukcije slike Bosne u europocentričnim diskursima. Stranci (naprimjer Andrićevi konzuli) fizički, tjelesno, jesu unutra, ali je njihova tačka gledišta u odnosu na Bosnu vanjska, zapadnjačka. Lovrenovićev Jukić je fizički uglavnom izvan, njegovo prostorno putovanje odvija se po carstvima koja Bosnu okružuju, ili, kako sam kaže, njemu je suđeno do smrti vrtiti se oko Bosne.

Pritom, njegova je Bosna u njegovom tijelu:

Kad bi barem taj nož i ta operacija uklonili sve ono što se je između mene i Bosne naplavilo, pa da se iz Beča više ne vraćam u Đakovo, već pravo tamo, da opet zasučem rukave!

Mogućnost ovakvog odnosa između tijela i prostora pripremljena je metaforizacijom samog prostora. U okviru Jukićeve ideologije panslavenskog buđenja, unutar savršenog kruga koji on zamišlja kao jedinstveno srce, Bosna jeste srce u srcu.

U vezu s ovim odnosom može se dovesti i Jukićevo prostorno premještanje u ovom romanu. Jukićeva prostorna tačka gledišta vezuje sa za ideološku. Lovrenović insistira na Jukićevom putovanju oko Bosne, po prijestolnicama velikih carstvava koje Jukić ne svojom voljom obilazi, kao i na tome da je njegov dolazak na Savu, odnosno bosansku granicu, i susret sa Vladićem, motivacijsko sredstvo da Jukić prepriča veliki dio svoga putovanja. Jukić, dakle, opisuje put po bosanskoj granici sa one vanjske strane, a pritom o sve tri carstva – na ideološkom, odnosno o svakom toposu – na prostornom i psihološkom planu, sudi isključivo po njihovom odnosu prema Bosni. Tako se ruši slika Bosne kao granice, odnosno periferije, i Jukićeva Bosna se ukazuje kao centar! Pritom, takva se Bosna kroz odnos prema Jukićevom tijelu ukazuje kao živo tkivo. Jer, prostorna razdaljina između Bosne i Jukića  tretira se kao bolest:

Razbolio se, popustio, bilo mu je kao da ga nožem odrezuju od živa tijela.

Na kraju, s obzirom na blizinu smrti u okvirnoj priči, Jukićeva slika Bosne može se doživjeti i kao tema dostojna posljednje ispovijedi ili duhovnog testamenta. To možda jednom tamnom vilajetu daje vrijednosti koje na njega bacaju neke druge, svjetlije, zrake? Ostaje jedno gorko pitanje o tome, mora li se, Bože, ovakva bosnocentričnost platiti onako kako ju je platio Ivan Frano Jukić: izgnanstvom?

I još jedno, možda zanimljivije: moramo li zbog odanosti naciji (Budalina Tale, Alija Đerzelez), rasi (junak klasičnog vesterna), ili domovini (Jukić), na izvjestan način ostati bez vlastitog tijela?

 

Komentari nisu dozvoljeni.