Ante Tomić, Povijest pisana srcem

Slobodna Dalmacija, Split 16. 6. 1998.

Bosnu, taj prostor koji je politički i kul­turno najprije odredila kršćanska šizma, a potom tursko osvajanje, nacio­nalisti će vidjeti kao zlosretnu zemlju u kojoj je njihov narod jedini autohton i sa svim povijesnim pravima lijepo živio dok je bio „svoj  na svome“, a onda se teško zlopatio kada su došli „oni drugi“. Svaki je nacionalist tu, bio on Srbin, Hrvat ili Bošnjak, toga mišljenja. Ilustri­rajmo to primjerom njihovih viđenja zagonetne masovne islamizacije ovoga prostora: Srbin se kune da su bosanski muslimani nekoć bili pravoslavci, dakle Srbi, njegovome hrvatskome parnjaku pak Bošnjaci su gotovo odreda katoličkog podrijetla, ergo „cvijeće hrvatskog naroda“, dok Bošnjaci tvrde da oni nisu bili ni pravoslavni ni katolici, već nešto posve drukčije, naime bogumili. Usijanim glavama nije bitno to, da je povijesna znanost uvjerljivo odbacila sve njihove teorije: svako je oružje dopušteno u borbi za ono što svaki nacionalist drži jedinim mogućim ostvarenjem njegova naroda nacionalnom državom. „Narod bez države je kao govno na kiši“, kazao bi don Anto Baković, hrvatski svećenik, slučajno upravo bosan­skoga podrijetla.

Može li se nacionalni identitet uobličiti bez nacionalne države, vrhunski je izazov kojega se u knjizi Unutarnja zemlja dohvatio Ivan Lovrenović. Kao autentični bosanski patriot, da­nas jedan od rijetkih od te vrste, Lovrenović se pipavo, marom kakvoga starog baščaršijskog filigrana, dovija domisliti tu „najkomplicirani­ju zemlju na svijetu“ mimo političara koji su joj mahom nudili krvavo jednostavna rješenja. „Nacija kao kultura dinamična je struktu­ra“, kazao je tako pisac u zaključku knjige, „sposobna da prima i da daje. Od tuđega ne zazire, nego ga lako čini svojim; nad svojim ne strepi, nego ga voljko daje ‘u promet’. Ta sposobnost uključivanja, ta igra razmjene – a ne čišćenje i čistoća – zalog je punoće identi­teta i korespodencije s drugim.“

Dakle, kultura. Lovrenović umjesto nacionalne države, tako visokog i, kako smo se mogli uvjeriti, neostvarivog cilja do kojega nacija, mora doskočiti motku spušta do kulture i u njoj u konačnici nalazi mogućnost opstanka cjelovite Bosne. Ta redukcija zahtjeva za formiranje
nacionalnog identiteta zacijelo mu je bila i motivom za ovu knjigu podnaslovljenu kao „Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine“.

Jer, kulturnu je povijest ove države, nacio­nalistima svih boja usprkos, prema Lovrenoviću nemoguće sagledati u njezinoj ukupnosti ako isključimo ijedan od tri etničko-konfesionalna kulturna konteksta kojima pisac velikodušno, premda Abrahamov narod ne pokazuje nikakvih teritorijalnih aspiracija u ovome dijelu Europe, pridružuje i četvrti – sefardsko-židovski. Nadahnuto napisana rukom jednoga brižlji­vog, tankoćutnog stilista, ova je knjiga neobič­no lijepih korica jedinstvena već i po tome što dokumentira kulturno naslijeđe Bosne od paleolita do naših dana. No, najvažniji je njezin dio upravo onaj gdje se vrlo obzirno i bespristrano priznaje važnost i muslimanskim graditeljima mostova i džamija, i srpskom fresko-slikarstvu, i franjevačkoj književnosti i sarajevskoj višoj rabinskoj školi… Sve se to, drži Lovrenović, ima je­dnako pravo nazvati kulturnim naslijeđem Bo­sne i u stanovitome je smislu dijelom zajedni­čkoga naslijeđa sviju.

Ovo potonje drugi je najvažniji zaključak ove knjige. Lovrenović, naime, misli kako se čista i čvrsta podjela na etničko-konfesionalne kulturne kontekste može primijeniti tek na tzv.

visoku kulturu. Pučka je kultura Bosne, s druge strane, otvorenija i „nečistija“ i tek djelomice obilježena pripadajućom visokom kulturom. „Za razliku od međusobne izoliranosti sfera visoke kulture, pučka kultura je ono područ­je na kojemu se, između sva tri entiteta, uspostavlja visok stupanj uzajamnosti“, tvr­di autor Unutarnje zemlje, zaključujući kako bi sustavno izučavanje „cjeline materijalne, so­cijalne i duhovne pučke kulture ovoga podneblja (…) višestruko, i za naše inertne pojmo­ve neočekivano, dalo pravo obilje materijala za tvrdnju o značajnom stupnju jedinstveno­sti kulturotvornih mehanizama i zakonito­sti koji su vladali ovom kulturnom sferom, uz posve drukčije prelamanje civilizacijsko-konfesionalnog trostrukog raskola visokih kultura.“

U političkome rječniku, već izlizana i pomalo ispražnjena od značenja, riječ s suživot zapravo je keyword Lovrenovićeve knjige. Suživot i uzajamnost raznorodnih kultura piščev je blistavi štit u borbi sa sterilnom čistoćom na ko­joj inzistiraju nacionalisti. A ne morate ni trena dvojiti da će Lovrenović biti napadan zbog ove knjige, kao što je uostalom i do sada bio napa­dan zbog svojega političkog djelovanja. Najma­nje što mu se može dogoditi jest da mu kažu da je ovaj pregled kulturne povijesti Bosne na­pisao iz srca, da mu znanstvenu objektivnost kvari to što je radio po diktatu ljubavi prema vlastitoj zemlji. Doista, ljubav je dobra za sonet­ne vijence, ali za znanstvena djela baš i ne.

A opet, možda cijela ta stvar i ne može biti drukčija? Kada već nacionalisti otpisuju Bosnu kao prostor beznadno zatrovan mržnjom, što je Lovrenoviću drugo i preostalo osim njegove ljubavi?

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.