Boris Pavelić, O izabranim djelima Ivana Lovrenovića

Novi list, 12. 6. 2005.

„Strah je osnovni refleks, koji upravlja političkim odnosima između etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini, onako kako su te odnose davno utvrdile tri vladajuće nacionalne partije, i do danas nisu smislile ništa bolje. Strah, dubinsko nepovjerenje, nesposobnost za otvaranje prema nekoj drukčijoj budućnosti, nedajbože zajedničkoj! Uz nešto analitičke i pojmovne strogosti, skoro bi se moglo reći kako na tom planu ni rat još nije završio, nego se u latentnim oblicima preselio u mimikrijske forme kolektivno-političkoga ponašanja, aspiracija, strepnji, fantazija… Nije, dakle, najgore to, što se u ovu sumornu konstataciju mogla sažeti cijela bilanca kratke a strašne povijesti nove demokracije u Bosni i Hercegovini od 1990. do danas; strašno je to, što je opisana ‘politika straha’ kapilarno ispunila i dobar dio najosobnijega prostora ljudskih intima, te postala trajan vladajući oblik ponašanja, kojim su obilježene sve nove generacije.“

Taj ulomak eseja „Strah kao politika“ sara­jevskog književnika Ivana Lovrenovića obja­vljenog u Feral Tribuneu 7. svibnja 2004., otisnuo je zagrebački izdavač „Durieux“ na stražnjem omotu knjige „Poslije kraja“, ko­jom je ovih dana okončan najambiciozniji projekt toga izdavača: Lovrenovićeva „Iza­brana djela“ u osam knjiga.

Otkada je 2003. objavljeno prvo izdanje to­ga ciklusa, „Bosanski Hrvati“ – možda jedina ozbiljna studija o narodu nad kojim svi „za­brinuto“ lamentiraju, pa ipak je prepolovljen u samo nekoliko godina – do danas je „Durieux“ objavio još sedam Lovrenovićevih dje­la: romane „Putovanje Ivana Frane Jukića“ i „Liber memorabilium“, putopise „Obašašća i basanja“, kulturološku studiju „Unutarnja zemlja“, knjigu sarajevskih ratnih eseja „Ex tenebris“ i, nedavno, zbornik eseja, članaka i polemika „Duh iz sindžira“. „Izabrana djela“ obuhvaćaju oko 2.100 stranica, a nakladnik ističe kako su naročito važna zbog ratne sudbine ranije već objavljenih knjiga – a ovdje se može dodati, malne i njihova autora. Ratna kataklizma u BiH, naime, uzrokovala je da Lovenovićeva ranije objavljena djela – „Obašašća i basanja“ i „Putovanje Ivana Frane Jukića“ primjerice – gotovo nestanu iz čitateljskog obzora. Njihov je autor, pak, 1992. zajedno s obitelji bježao pred sigurnom smrću iz sarajevskog naselja Grbavica, koju su četnici doslovno preko noći pretvorili u stratište.

Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu, a odrastao u srednjobosanskom gradiću Varcar-Vakufu, danas poznatu pod imenom Mrkonjić-Grad. Toj čaršijici , koja danas pripada Republici Srpskoj, Lovrenović je u knjizi „Bosanski Hrvati“ posvetio prelijepih stranica, i to je svakako jedna od prepoznatljivih  odlika njegova pisanja: i u onome što bi današnji mondijalistički um opisao kao nevažno, provincijalno i premaleno, Lovrenović znade pronaći rijetku ljepotu, vrijednu ne samo zapažanja, nego i trajnog bavljenja. Ta piščeva sposobnost utkana je u cijelo njegovo, sada već dugogodišnje, zaljubljeničko bavljenje Bosnom i Hercegovinom.

Gimnaziju i slavistiku Lovrenović je završio u Zagrebu, nakon čega se vratio u BiH, te u Sarajevu postao profesionalnim književni­kom i publicistom. Bio je urednik u uglednoj prijeratnoj izdavačkoj kući „Svjetlost“ i ured­nik u reviji „Odjek“. Nakon što je izašao iz ratnoga Sarajeva – fotografija na kojoj je u to vrijeme snimljen sa sarajevskim pjesnikom Semezdinom Mehmedinovićem s naslovnice knjige „Ex tenebris“ iz „Durieuxovih“ „Izabranih djela“ zorno svjedoči kakva su to vre­mena bila – do 1996. i postdejtonske reintegracije Sarajeva živio je na različitim adresa­ma, ponajviše u Zagrebu. Potom se vratio u Sarajevo, gdje živi i danas, uređujući u tjedni­ku „Dani“ i pišući za „Feral Tribune“.

„Izabranim djelima“ u osam knjiga, „Durieux“ je čitateljima ponudio upoznavanje spisateljskog opusa ljepote i snage kakav se na ovim prostorima rijetko susreće. Pozicija Ivana Lovrenovića, naime, odavna je i-ne-sa-mo-spisateljska: još u socijalizmu „kuburio“ je s ondašnjim ideološkim Kerberima. No ka­da je počeo rat devedesetih, Lovrenovićevo ime postalo je, i ne samo u Hrvatskoj i BiH, svojevrsnim signumom intelektualne hrabro­sti i prodornosti u suprotstavljanju šovinistič­kim komadanjima Bosne, ma s koje strane dolazila, i bila intelektualna, bila politička. No Lovrenovićeva vrijednost zasigurno se ne iscrpljuje samo u pukome angažmanu: po vr­snoći stila i erudiciji, Lovrenović nije samo briljantan pisac, nego – samo naizgled para­doksalno u odnosu na dežurne a nepismene „branitelje hrvatskog jezika“ u BiH – isto­dobno čuvar i obnovitelj sočnoga, dubokog, prelijepog jezika u kojemu bruji povijesno pamćenje i poštovanje tradicije.

Sve te osobine Lovrenovićeva pisma sada su dostupne u „Durieuxovim“ izdanjima – „Izabrana djela“ opsežna su, duboka, obavi­ještena, zaljubljenička saga o Bosni i Hercegovini, zemlji za koju će se jednom zasigurno pokazati da joj je Lovrenović dostojno uzvratio svu onu grku ljepotu što je u sebi krije. A kako tu ljepotu opisuje sam Lovrenović, ilustrirat će kratki odlomak iz teksta objavljenog u „Danima“ u srpnju 2004., povodom obnove Staroga mosta u Mostaru:

„Švenkam pogledom iz lijevoga kuta vidnoga polja sve do Koski Mehmedpašine džamije, pa preko blistavih pročelja Kujundžiluka po kojima sunce pred zalaskom rasipnički prosipa pozlatu, do Staroga i njegovih kula s obiju stra­na, što sada, ponovno sagrađeni, izgledaju kao sliveni iz jednoga komada, utvarno bijeli, i tako strani na pozadini Huma koji se, ta­man i ogroman, nadnio nad ovu scenu vajldovske ljepote – beskorisne i bolno beskraj­ne. Dok se lastavice u hrpama igraju s vje­trom sunovraćujući se niz njegove svrtkove pa ispod lukova Mosta, nazdravljam oštrim i dobrim pićem: evo nas opet.“

Komentari nisu dozvoljeni.